Po starinskom
|
Zasigurno, nedostojni su oni što ne drhte pred
Božijom sjenkom. Sa čelenke sjeva im znak lobanje iz mrežnjače. Interkontinentalne mošnice koje u mojoj mahali jalijaši jetko zovu muda - muda od labuda. Iz mrtvog volujskog roga, iz usmrdjelih guzica u nebo šiklja oganj, a okolo, eto, pršti Molotovljev koktel i rastače se hodom uglačana kaldrma. Kako su teške riječi, kako mi ramena ugnula se pod mengelama neke davne filatelističke noći. Ne oduzmi snagu, ne razgoliti hrbat na koji će pasti iznebuha, s neba, ta buha što rasipa moždani karijes i komšijski u usta mi gura crni parabelum. Ponekad sam topao, ponekad hladan. Ni u šta bacam pogled. Otvoren sam i zatvoren. Jasan i mutan. Kap sam mlijeka što prekipi u trenu kad pogled okrenut je na drugu stranu. Nestvaran je i taj plamen što sjenku baca pod nožne prstiće. Zasigurno, nedostojni su oni što ne drhte pred Božijom sjenkom. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |