Ispis
|
|
Oko 1121 godine
Gledamo: sunce u cik zore jedva izgrijeva.
Strah u razum nadolazi, stalno. Ne Zemlja, ne Sunce, niti Vrt. U prolaznosti sve iskušano biva. Sve istovremeno razroko i kivno, Opčinjeno pramenom tame. I nebotično stijenje vrletnom strči bilu. Smrt zanjihava u odvažnom namicanju Zime i pepela sa staništa. Na pravdi čijeg mnijenja? U suton čije Odluke? U korist trajnosti, zar? Još besadržajnijoj noći, muku noći, Otvarajuć brazdu jutrenja. Što listah? Slova koja će se skameniti? Kazivanje ovo gorči i daljina u sumrak Prekriva nedosanjano. Ono što prisno u pritezi sunca Nikad bilo nije. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |