Zalihić, Almir

Prateći pogledom mjesec mlad
Vratio sam se u rodni grad
Da smokvama u kamenoj bašči
Kažem: Guten Nacht.

Dragi Bože, u ovaj večernji čas
Svi protekli dani su buter.
Život je moj tako mirna
Postmodernistička kap na majčinoj dušici.
Drača, šipurak, nar,
Sve su to riječi -
Male kapi toplog čaja -
Koje me izdaju i kada to neće.

Kad se srozaju najlonske čarape noći,
Djevojke opijene miomirisom starih lipa
Šetaju po kamenoj duši Kujundžiluka.
Zaluđuje ozonski dah, tek sjaktavo
Pupi rogač, i vilinog konjica zuje
Krilca nad večernjom vodom.

Noćas, kamene utvrde starog grada,
Izgledaju kao moj rošavi ten.
Pomjeram prag svoje ranjivosti
za još jednu rupicu na kaišu
časovnika koji kasni.
U ulici mehkih rima
Pavaroti grozničavo traži svoj
Dobri glas.

S obližnjeg brda još uvijek svijetli
Fuhrer upresovan u Mein Kampf
Evrope koje još uvijek ima.

I da ne duljim:
Sjeta nije ljubav.
Mi nismo pleme iz
Goetheove suze.