Zalihić, Almir

Davno je još, Ibrahim Jusufov Zalih,
Pradjed moj, oko hiže naše razmjestio
Sunce, mjesec i strane svijeta sve četiri:
I boli to kad se u kamu zagledam
Smješeći se sporosti krupnih kapi
Koje se slivaju niz sjajnu oštricu,
Nehrđajući čelik,
Ferum et ignis.

U zemlji koja nije domovina
Ljubavi, Jusuf Ibrahimov Zalih,
Brat moj, odbacio je svaku mržnju:
Dom će podići prema suncu,
Prozore nadnijeti nad modre grozdove
Neke druge rijeke,
Posaditi mladu smokvu
I čekati glas Pravednika,
Kaže.

Povijena pod teretom briga,
Nafija Alije Grizovića, udata Zalih,
Mater naša, ogrijala se, jednom već,
Na crvotočnom pragu hiže svoje
S proljeća hidžretske 1363.
Rasuti na sve četiri strane svijeta,
Dok love nas složno,
Pod srcem nosimo sabljastu travu,
A na leđima bakarne ravne štitove:

Tuđinci ovi u nas tupo zure,
U očima Mediterana odgovor traže.