Susic, Dervis

Rodi se covjek. Majka sanja o sinu bozjem poslaniku. Otac racuna da ce iz sina istesati sultana ili makar na Bosni valiju. A ono - nebo doceka sina zestinama, a zemlja mu zatruje krvotok isparenjima. Nevolje ga u stotinu voda preperu, pa bude covjek lukav od opreznosti, trom od straha da se ne zaleti, pobozan da ne bi izludio od nemoci i osame, a krvolocan zbog iznevjerenih njeznosti. Postane seljak. Svi ga se boje, a svi ga biju. On sve hrani i na svojim plecima drzi. Nema vremena ni suzu da utre, ni radi psovke da zazine.

Jednom naidje neko s jednostavnim mamcem. Pomognut bratovim blagoslovom, povedu seljaka. Ubiju seljaka ako ne podje. Ubiju ga kad se vrati. Ako se vrati.

Podje bezazlen seljak da izvrši bozju i carsku zapovijed. Povedu ga ajani i tabor-imami kao krotko zivince, natjeraju, namame ga svetim smislom sandzak-bajraka. Ode bezazlen seljak. Kad tamo, ni svetinje ni smisla nema. Bog negdje daleko gdje je i uvijek bio, ako je bio. Car se zabavio pisanjem novih fermana, ukoliko su mu oni na pameti kod onolikih ljepota i uzitaka. I došao bi seljak kuci ipak uvjeren da je casno izvršio obaveze prema svetinjama kad vec nije izdahnuo na bojištu, ublazivši samrtnu muku uvjerenjem da ce ga Allah primiti medju šehite i gazije. Ali se dogodi nešto... i seljak se pojavi sujevjeren, ali bezbozan, na cara gnjevan, na svijet mrk, na se mrzovoljan. Ni duboka jesenja brazda ne obraduje ga proljecnim obecanjem. Ni modra, meka djetelina ne smiri ga. Niti mu radoznala baci oko gore - hoce li nebo blagosloviti kišom ili otuci rod nevremenom.

A kad ostane sam sa sobom, u nocnoj šutnji i nesanici, dvije polovine seljaka plutaju niz brzu vodu, traze se, vicu. Jedna drugoj se ne odziva, a obje istom utrobom boluju zudnju za nalazenjem. Nad objema leprša sandzak-bajrak kao zov i kao prijetnja.

Biju bubnjevi, prolijecu glasnici - na vojnu da se ide. Stigao ferman da sultan tog proljeca predaje Bošnjacima sveti sandzak-šerif, Muhamed-pejgamberov bajrak.

Serasker Abdullah-paša Muhsin-zade zove vojsku bosansku u Bendersko polje. On se, kazu, samo u bošnjacke sablje i mišice uzda. Nisam jadan znao: cim Bošnjake zovu, mora da je negdje carskom racunu prigustilo. Njih ne mame na svetkovine. Za svoju korist oni moraju ili da otmu ili da se nametnu. Ili ce ostati ono što su - budale koje daju da bi izgubili.

Moj otac Hatemija zivio je u velikoj zadruzi Pilavija u Brankovini. Pošto je bilo mnogo onih koji vicu - he! a malo sjekaca, begovska gordost sviju nije mogla disati na imetku dovoljnom samo za jednog ili dvojicu. Po nesreci, na vojnama je ginula manjina, a vecina se vracala, pa je Brankovina za tolike zasluge i junaštva, hvale i celenke, bila sve tješnja.

U svadji oko jednog kokošjeg batka za meze, moj otac posijece svog amidzu. Ostala rodbina opravda ga pred kadijom. Otac im je ponudio svoj dio nasljedstva, pa su ga vješto i slozno branili. Zato se on u poderanim opancima, u iskrpljenim cakširama, ali s pilavijski svjetlucavim tokama na prsima i srebrom pokovanim oruzjem, pješice zaputi da zamoli ili otme novo ognjište. I nadje komad zemlje ovdje, u vlaznim i hladovitim uvalama pod Konjuhom, gdje je medvjed prvi susjed, a kurjak cešci prolaznik od covjeka.

Od oca, moj stariji brat Muhamed i ja, naslijedismo slijepu staricu majku, sedamdeset dunuma oranice i livada i nešto šume. I svijetlo, srebrom pokovano oruzje.

Kad glasnik iz sedla viknu da jedan od nas Hatemica prekosutra sidje u Donju Tuzlu pod oruzjem, jer je pred Turali-begovom dzamijom razvijen alaj-bajrak, moj brat Muhamed dodje meni na njivu. Ja vukao, zena rucke drzala. Sin vikao na me i na kravu i prijetio prutom.

Ponudi mene brat duhanom, što je rijetko cinio, i poce mudro i razlozno, kako se i inace radi kad se drugom tovari svoj teret za vrat:

"Znaš, Ismete, brate, ja sam ti uvijek volio zemlju i motiku, i nikako nisam vješt sablji. Tebe je otac povazdan boju ucio dok sam ja radio. U mene je cetvoro djece i zena mi stalno pobolijeva. U tebe je jedno, a zena ti je, da oprostiš, snazna kao tobdzija. Ja znam zemljinu dušu i kad joj šta treba dati, kad uzeti, a ti ne znaš. Da ja odem, i ja i ti bismo raskucili, a celjad bi polipsala od gladi. Ako ti odeš, ja cu pripaziti na tvoje kao i na svoje. Ako neceš milom, brate, ja cu te svezati i za noge o orah objesiti i ostaviti dok sam ne zamoliš da ideš. Stariji sam brat, imam pravo na to. Znaš šta ti je rahmetli majka na umoru govorila - da slušaš starijeg brata Muhameda, to jest mene, jer sam pametniji.

Cutiš?

Na, zapali još jednu.

Pa... šta veliš?

A i mlad si brate, Allah dzellešanuhu ti eto daje da prohodaš, da svijeta vidiš, nije ni to naodmet. Vojna nece biti teška, a ti, cim deftere otvore, ubiljezi se kao mesar od zanata. Guliš ovna i divljac brze od najspretnijeg Ciganina. Osim toga, na vojni se moze i koji groš zaraditi. Preberi mrtve, u njih se uvijek nadje. Neki Salkan iz Kikaca od toga je lijep imetak zaokruglio. Opaši se junacki. Nemaš bogzna kakvu odjecu, ali kad na se oruzje staviš, bogme si pravi Pilavija, momak i po! Vrednijeg delije nije Konjuh zapamtio. Velim... podji, jer, ako neceš, natjeracu te. A ako ceš bez rijeci poci, dacu ti onu svoju stariju junicu i dvadeset groša pride... Šta je? Jesi li izabrao?

Imati brata, i to starijeg, nije svakome dato. Kad zemlja omahne, ima prostrano bratovo srce, neceš podleci oskudici. Ista utroba i mlijeko vezu dublje od ugovora pred kadijom. Kad susjed na tvoj imetak pohlepnim okom zazagri, s bratom imaš dvije sjekire u cetiri ruke. Kad carska ili bozja zovne, idi, ako brat ostaje, kao da si i ti ostao. Tako kaze savjet staraca.

Zahvalih svevišnjem što mi je ovakvog brata darivao. Ono malo srdzbe i psovke prozdrijeh sa smiješkom. Uzeh dvadeset groša, a junicu prevedoh u svoj ahar.

Bi srijeda uvece.

Zena moja Kumrija povezala glavu mokrom šamijom i place klececi kraj ognjišta. Jer moj brat nije njoj brat. Jer ona ostaje, a ne ja.

Pri svjetlosti vatre s ognjišta cistim oruzje i pjevušim stare junacke pjesme ne bih li sinu odvratio uho od majcinih jecaja. Sin se zanio, ushicen ocinskom sabljom, niz koju pazljivo klizem cakmakom. Tri matere da placu kraj njega, otjerao bi ih ako bi mu usmetale da gleda, da uziva. Ja pjevušim, a pljuvacka mi u grlu grkne. Ako sin ne cuje majku, ja cujem svoju zenu i majku svog sina. U drvenoj zdjeli vecera se tine. Ni zena ni ja i ne pomišljamo na jelo.

Sin zaspa s glavom u mom krilu i s koricama dugog jatagana bjelokorca u rukama. Ja i zena docekasmo ponoc cuteci.

Sutradan, bješe cetvrtak, opet upregnuh sebe i svoju kravu drugotelku da dooremo i dodrljamo tanku zavlaku svjeze krcevine. Ja teglim, trbušno mišicje i listovi da popucaju, pjevušim i bodrim svoju kravicu hraniteljku. Sin stao na drljacu, izmahuje ljeskovim prutom kao dimiskijom i pozuruje nas upregnute.

Zena bije celom u kruškovo stablo i cvili. Ona zna kako je meni teško i šta se krije iza moje preglasne vedrine, pa jadi i za me i za se. A kad saberem sve što se dogodilo poslije i usljed mog odlaska u vojnu, shvacam da je jasnije od mene predvidjala. Cudo se tog dana nije preklala kosijerom.

Sin podvikuje i prutom izmahuje. Ja se, jadan, smijem. Svejedno što mi zglobovi pucketaju od silnog naprezanja.A strašno sutra crni pred ocima.

U petak, pred zoru, zena ustade s moje mišice placuci izidje da mi pristavi putnicku kahvu.

Ja se okupah.

Obuvam se i opasujem. Cutim. Suzdrzavam jauk.

Opasujem se, i kako slabine stezem, cudno se nešto sa mnom dogadja. Ispravljam se, cvrsnem, postajem sebi veci i znacajniji, topi se tromi seljak, a ustaje na moje noge, mojom kicmom se uspravlja nekakav vjetrogonja, skitnica i leventa. Znano mi je osjecanje nadmoci što ga remenje i oruzje sobom donosi. Ali sad, kad je pravi boj sigurna izvjesnost, carski poziv je sve više sveta neminovnost ciji sam ja vjernik i bajraktar, a zemlja, kuca, zena i dijete sve sitnije zrtve koje treba podnijeti za tu vjeru i obavezu. Kad kajas prebacim preko ramena, a sablja me kucne po nozi, sa strane, gotovo da i nisam više Hatemic, seljak ispod Konjuha, nego alajbeg koji polazi na vojnu da bi ušao u carsku pohvalu, u pjesmaricu i predanje. Proklet neka sam! U me ugmizu zudnje za dalekim putom i skitnickim hazardom. Zazelim da ovako nakicen oruzjem, lijep i pomalo mrgodan ratnik prodjem kroz selo bogato djevojkama i svetkovinama. Ili kroz guste klicave gomile koje me slave zbog nekog podviga. Ili... ja stojim, s prašinom bitke po prsima i rukama, stojim, a sultan ustaje sa šiljteta, nasmijan i srdacan, pa - pravo meni da mi prizna nešto za što sam samo ja smogao hrabrosti, snage i vještine.

Zena mi place u zagrljaju, a sin pipa balcak sablje. Tapšem zenu po snaznim pleckama, nestrpljiv kad ce da se odlijepi od mene. Od njenih jecaja i od sinovljevih ociju punih suza, razalostim se i ja, koliko da se ne kaze da sam jedva docekao da njih dvoje ostavim.

Najzad nabih torbu s poputninom: dva koluta krompirske pite, maslenjak i tikvica jabukovog pekmeza. Zeni odbrojah na dlan šesnaest groša i upozorih je još jednom da dobro cuva sina i junicu. Poljubih je u celo, a sina u oba obraza.

Znam, od seljaka koji su minulih godina ovako, na carski zov polazili, mnogi se nije vratio. Seljak je valjda i stvoren da ore zemlju, znojem da je zalijeva, a povremeno da truplom svojim natori oranice carskih pobjeda. Uhvatim sebe da zurim, ne da se otkinem, nego da negdje cim prije stignem. U meni se, moj prijatelju, nadmecu draga strepnja od neizvjesnosti dalekog puta i potreba, otvorena kao glad, za skitnjom i podvigom. Cekaju me sigurno slava i zvek dukata zasluzene nagrade. A kad se vratim - kukuruz usvilio, tikve se raskrupnjale, junica steona, takiše da polome grane od roda, a sin i zena... eh!

Luda glavo seljacka!

Oo, da bijaše neko da me presretne, da me sirovim kocem izmlati, ali da me vrati! Ali, osim moje zelje, postojala je i zapovijest. A kad to nešto ogromno i svemocno što se zove - carska uprava naredi da se ide, a rodjeni brat priprijeti i pogura te s ledja, ne preostaje seljaku ništa drugo nego da izmisli kako mu se baš i ide. Tu negdje lezi tajna odgovora zašto se i skrušen magarac razigra u svatovima, i zašto i blentavi Redzo iz Poljica, jedne godine, posta junak hvaljen i slavljen, a nije znao ni pobrojati groše što ih je dobio na jedan dlan, kamo li navesti više razloge vojne na koju je dignut i objasniti razliku izmedju vojske u kojoj je i one protiv koje je.

U podne sidjoh niz Ilincicu u Donju Tuzlu.

Pred Turalibegovom dzamijom poboden alaj-bajrak. Oko dzamije po livadama razapeti cadori. Izmedju njih se muhaju spahije, seizi nose vodu, sijeno, zobnice, naoruzani ljudi cuce oko vrata ili pod šljivama, mjerkaju i pipkaju jedan drugom ormu i opremu. Kišica iz niska neba gasi zivost, umrtvljuje boje. Zurne se ne cuju. Nema pjesme. Na ruznom danu logor je gotovo - ciganski jadan.

Ja kroz vojsku trazim svog bašcauša, a iza sebe cujem sašaptavanje i mrmor:

"Vidi! Hatemic!"
"Ona sablja je još od Mehmed-paše."
"Golac. Na što je spao!"
"Cuti, cuce, opasni su Hatemici."
"Hitar, zdrav momak!"
"Ne znam kakav je na sablji."
"Stani mu na rep, vidjeceš odmah."

Ogovaraju, a meni i drago. Da ima gdje blizu ciji povisok konj da ga preskocim, da zapanjim, da zablještim. Idem kroz vojsku i nisam ojadjen seljak koji je ostavio dvije sirote na kucnom pragu, nego - skitnica, kavgadzija s cekrkli-celenkom na glavi, mlad Hatemic s više sile u balcaku nego pameti u glavi. Prsim se i istezem, da mi je da budem još viši, ali bol u ramenima od vuce rala na oranju opominje me. Umor stiska gvozdenim noktima bedra i listove. Ipak hodim uspravan i gord.

Nadjoh bašcauša Arslanagu, cuci kraj vatre, pece raznjice od ovcje dzigerice na dugu štapu.

Miris pecena mesa zgrci mi utrobu. Zamalo mu ne oteh razanj. I postidjeh se: kakav, more, kavgadzija, kakva cekrkli-celenka! Ljudi i braco, dajte mi malo mesa! Cetiri bajrama sam prezivio, a od svog brava nisam mesa okusio!

Bašcauš me zagrli i u oba ramena poljubi. Pruzi mi šiš, a ja u dva zalogaja cetiri odreska progutah.

Tad me starješina povede cadoru Derviša Hasanbega, kapetana donjotuzlanskog i zapovjednika nad ovom vojskom koja se pod Tuzlom okupila.

Sjede bezi, ko na sedlu, ko na naviljku sijena ili paprati, pijuckaju i na cibuke dumanaju. Jedan gricka pekmeznu gurabiju. Ja jedem ocima njihove djakonije. Oni mene i ne primjecuju, mene, golju, seljaka ispod Konjuha. Puce usne. Pljucnuli bi i zakrenuli glave. Kao - ne cuše moj selam. Ne odgovaraju. Ali ja više nisam seljak siromah odozgo iz divljih krcevina pod Konjuhom, ja sam Hatemic, ohol, sujetan i brz na kavgu. Kad nijedan ne htjede da otpozdravi, prihvatim balcak i dreknem:

"Selam alejk, kurvini sinovi!"

Poskakaše, nozeve isukaše. Samo Derviš Hasan-beg, kapetan donjotuzlanski, sjedi, smješka se. Pa kaze:

"...dobro mi došao! Sjedi! Braco, vratite nozeve, ovo je Ismetbeg Hatemic, od loze Pilavija, po fermanu je stariji beg od vas sviju, a kakav je junak, to i sami vidite. Suljo, dajder prostri begu naviljak sijena, a po sijenu moj pokrovac!"

Znam ja cijenu begovske hvale. Ona je ili prazna uctivost višeg koji se dosadjuje, ili prethodnica nekom racunu. Ali ne bi mi mrsko ovo potezanje mog porijekla pilavijskog mada sam od oca naslijedio mrznju prema tom rodu.

Uvrijediše me oholi koljenovici. Ali mi cestiti Derviš Hasan kapetan, makar i bio nadmeno Osman-pašino kopile, pruzi ruku i time ih nagna na poštovanje prema meni, dublje nego ono na koje sam ja bio obavezan prema njima, zbog razlike u bogatstvu, godinama i ugledu. Za to jeftino zadovoljenje moje taštine kupi mene Hasan kapetan tako da sam bio spreman svunoc na lancu kao šarov lajati pred njegovim cadorom.

Sprva sam ipak bio na oprezu prema ovoj kapetanovoj ljubavi bojeci se da je ona samo prolazan hir gospodicica koji sebi svašta smije dozvoliti. Kako je vrijeme odmicalo, uvjeravao sam se sve više da je njegova paznja sigurno osjecanje s dubljim korijenjem. Tada nisam znao kako racun zna da se do ljudskog oka i uha razgrana u plemenitost koja bi prevarila i najpronicljivijeg. A cesto i svog nosioca. Ali o tom, po tom. Kapetan me izmiri s begovima i nagna ih da sa mnom popiju po fildzan-dva rakije. Onda naprica o Pilavijama, o mom ocu Hatemiji i o meni toliko uzbudljivih poluistina iz boja i lova da su opanci i grubo seljacko sukno na meni najzad izišli kao još jedan dokaz viteške skromnosti za kakvu su samo veliki junaci sposobni.

Trijezan i priseban kapetan mi dariva... cetiri dukata i jednog isluzenog konja. Po susjedu, koji je dopratio svog sina jedinca u tabor, poslah dukate i konja bratu Muhamedu. On ce sigurno kao rodjeni brat najbolje umjeti da upotrijebi i jedno i drugo na korist ono moje dvoje sirocadi.

Ej, pameti seljacka!

Bezi posijeliše dok se dobro ne smrce, pa se razidjoše. Kapetan me ostavi da spavam u njegovom cadoru. Ja nisam imao ni kabanice. Da ne bi njegova cadora i dobrih pokrovaca, probdio bih noc na studenoj sukišici zajedno s ostalom sirotinjom iz sela i sa sonih kazana.

Ujutru, doruckovah s kapetanom iz jednog sahana. Umismo se iz jednog ibrika. Jedan do drugog klanjasmo kasni sabah. Onda mi on izvuce iz bisaga nove visoke franacke cizme i kao brat ili roditelj obradova se kad vidje kako su mi taman i kako pristaju mom stasu i koraku. Tako, s cizmama, pod oruzjem, povede on mene na livadu, pod Trnovac. Iz gomile snenih cutljivih seljaka izdvoji dvadesetak sposobnijih, a bili su to momci iz Kikaca, Kalesije i Bulatovaca, naredi im da stanu u vrstu i ushoda se pred njima. Najprije ih napsova što su pošli tako odrpani i slabo naoruzani. Pa im rece da cu ja biti njihov zapovjednik i zaprijeti im za najmanji neposluh mojom pilavijskom sabljom, koja je, po njegovim rijecima, posjekla toliko cafira i kojekakvih - carskoj upravi neposlušnih vratova, da bi malo bio kadijin defter da im se imena popišu. A meni šapnu - izvjezbaj ih i da si s njima uvijek blizu mog cadora. I mojih ledja!

Pošto on ode, ja se raskoracim pred njima. Malo mi jedno nebo da ga kalpakom dohvatim. Malo mi dva oblaka da se starješinski na njih namrštim. Mjerkam ih - dronjave i pokisle, a spreman sam da ih zagrlim što su mi pruzili priliku da osjetim slast starješinstva. I zaklinjem se u sebi - bicete vi ljuta vojska kako kapetan zeli, makar i meni i vama koske popucale od naprezanja.

Oni se poredjali kao roblje pred pokolj u tatarskoj najezdi, tuzni, mokri, namršteni, ceškaju se, zagledaju se. Da nije oceva oruzja na meni, i ja bih sigurno bio poput njih. Izruzim ih. I koliko-toliko popritegnem i poravnam. Pošto im pridjoh blize i svakog ponaosob pregledah, ustanovih da su svi vrlo snazni, hitri i vecina - lukavi. Ali nijedan ne imadaše u sebi ni zrnce nekog svetog razloga za boj. Ali oko toga ce se vec potruditi tabor-imami, a i ja, ukoliko i meni ti razlozi budu jasni.

Tog dana pred podne krenusmo.

Spahije na konjima uporediše po dvojica praceni bubnjevima i zurnama. Na celu dva mlada papracka bega Ferhatbegovica zapjevaše. Negdje na caršiji ili na Dzindic-mahali pukoše topovi. Desetak hodza i hadzija digoše ruke k nebu. Jedan mlad hafiz glasno zauci molitvu za srecan ishod puta i boja.

Svjetina nas isprati do mosta na Solini.

Dotle bijasmo junaci koje stariji s poštovanjem, a mladji s ushicenjem prate. Ne znam da li nam je ko zavidio na slavi što nas ocekuje. Od onih što ostadoše ne vidjeh nijednog da se ote svojima i dobjeze nama. Dotle, kazem, bijasmo junaci, pomalo slijepi od ponosa, kao tetrijeb od ljubavi, u Konjuhu, a odatle gomilice ljudi koje je golema nuzda natjerala da po vjetrovitom danu, po kiši i susnjezici mijese nogama drumski glib.

Kao što se staracke rijeci vuku od dima do dima, tako smo i mi putovali od konaka do konaka. Begovi i age jašu, u dobre kabanice umotani. Psuju mokrim modrim usnama babje huke. Krivo im što od svakog nocišta ne mogu da naprave poguzijsko tefericište. Mi seljaci gacamo jedan za drugim, urijetko zapjevamo, mahom cutimo, ponekad kikocemo na racun onog koji skrene s puta poradi sebe. Mjerkamo zirate, medju prstima mrvimo crnicu i rastiremo na dlanovima uporedujuci joj masnocu s našim njivama. Nagadjamo koliko još ima do Djurdeva dana, sedam ili osam nedjelja, i kakvi su izgledi zitu i zobi. Ponekad se zaboravim, svadjam se s njima oko seljackih mjera za sjetvu ili najboljeg lijeka za krvopišnu kravu. Ali me franacke cizme opomenu. Šutnjom se izdvojim. Pa sam strog zapovjednik s cijom se šakom i nogom nije šaliti. Jer vec sam blizi starješinama nego vojnicima.

A silno mi je godilo kad mladi kapetan uporedi sa mnom, pa mi pruzi duhansku kutiju da napunim kratak putnicki cibuk. Seljaci se utišaju, nacule uši, reklo bi se da na prstima hode kako bi culi o cemu mi caskamo, ne bi li u našoj nehoticnoj brbljivosti otkrili štogod od tajni - o cilju i izgledima na ishod. Konj je pod kapetanom mlad i nemiran. Zanese nekad jahaca naglo, pa me kapetanova cizma ili široka uzengija ošine po mišici ili rebru. Ja precutim bol i ne dozvolim kapetanu da me zamoli za oprost. Zahvalan sam mu što me pocastio razgovorom toliko da i njemu i njegovom konju praštam sve uvrede. Cak - potapšem konja po sapima i tepam mu kao da je moj.

Kad kapetan ode nekud prema celu, seljaci se sjate s pitanjima - šta veli, kuda cemo, dokle cemo, gdje je iduci konak. Razgonim ih blagim glasom dobrodušnog starješine koji sve to zna, ali ne smije da odaje zapovjednicke tajne. I drago mi što njihovo strahopoštovanje prema meni raste, makar je lazju i vještim razmetanjem zaradjeno.

Oo, ko li je našu lozu zatrovao taštinom? Pa ja tako usrdno zaigrah po udaranju njenih bubnjeva! I je li to baš stvar neceg što se lozom u krvotoku nasljedjuje ili u svakom vremenu svaki siromah tako, na najludji nacin kamci od drugih priznanja da je neko, da je dostojan poštovanja!

Ne znam, prijatelju moj, ni danas ne znam.

Putujemo mi tako, i kad kroz koje selo naidjemo, pa vidim zenu kako bjezi ili dijete s prstom u ustima, zacudjeno i uzbudjeno mnozinom ljudi pod oruzjem, ja se sjetim svoje sirocadi. Cutim, oskoruše cemera gutam. I od straha da ne zaplacem, strogim povikom pozurujem vojsku.

Gazimo njive i livade, brodimo vode, brojimo planine. Sreca te ima noc, pa niko ne vidi kad uzdahnem, kad zacvilim za svojima. Još veca je - što ima jutro, pa na njih zaboravim.

U putu najzad stigosmo bosansku ordiju koja se sporo valjala prema istoku. Potrazih Pilavije s Brankovine da se izljubim ili pobijem s njima. Ali njihova kapetanija nije dignuta na ovu vojnu.

Sad smo i mi putovali sporije u vojsci koja je brojala sedam hiljada i dvjesta momaka, a zapovijedao joj Becir-paša Cengic, od Rataja, bivši beglerbeg hercegovacki. S njim još bijahu braca Korce, Avdibeg i Hasanbeg, Muhamed-paša, unuk slavnog bosanskog beglerbega Bujuka Dzafer-paše, pa Husejin-paša i Gazi Sulejman-paša i nekakvih još paša i pašica i begova i prdibegova, pamet da ti stane koliko ova Bosna ima slavnih koje drugi hrani. U vojsci se sastavilo hiljadu i devet stotina i osamdeset sabalja - što zaima, što spahija, a preostalih pet hiljada bijasmo mi, narodna vojska takozvana.

Mene ubrajaju medju koljenovice i mudro precutkuju moje siromaštvo. To mi godi, ali stralno strahujem da neko ne potegne pitanje mog imuca. Zato postajem revnosniji. Poceo sam bivati i ulizica koja tajom boluje svoj prljavi napor, a nagrada mu uvijek izgleda suviše mala prema velicini zasluga.

Becir-paša je strog i prijek Hercegovac. Sasuo je vec dvojici bjegunaca i jednom kesarošu kuburu u oci. U putu je posjekao dva muhtara jer nisu spremali vojsci što je naredjeno. On je jednom ranije predvodio Bošnjake i Hercegovce u rat na nekakav Krim, u tatarske zemlje, pa su mu slava, strogost i brza šaka drzali vojsku u dobru stanju.

Samo, teško kadilucima kroz koje prolazimo!

Bajraci, sveto znamenje, s kugom su se izjednacili u ocima stanovništva.

Tako putujuci danima, na istok, stigosmo u Bendersko polje. Tamo zatekosmo golemu tursku vojsku kojom je zapovijedao benderski serasker Abdullah-paša Muhsin-zade. Bio je dvaput vezir na Bosni, ali zbog svadje s Visocanima i Sarajlijama, bi svrgnut i poslan ovamo. Mi se prikljucismo njegovoj vojsci.

Tu u polju Benderskom, svakog dana, do rucka, vjezbali smo sabljom, kopljem, flintom, trcali, lijegali, rasipali se i na kapetanov zov opet se sastajali. A popodne bismo cistili oruzje, timarili ili napasali konje, meli logor i kopali nove rupe, da oprostiš zarad onih potreba. Ili bismo zajednicki klanjali na otvorenom, a onda bi neko od ucenih hodza drzao vaz šta je duznost pravovjernika prema Bogu i prema caru. I kako se treba boriti za din i iman kad nas ovako carska naredba pokupi i od kuca odvede. Meni vjezbe i posao nisu teški: otac me je oruzju, a nevolja radu ucila. Ali su bezi, bogme, mehke guzice dobro nazuljali. Sprva su se opirali vicuci da oni znaju ratovati i da je sramota njih u vjezbi izjednacavati sa seljacima i sejmenima. Ali strogi Becir-paša nije vjerovao hvalisavcima, niti se osvrtao na njihovu begovsku sujetu. Vec na prvim vjezbama pokazalo se da vecina aga i begova ne zna ni dvostruk izmah iz sedla, kamoli odbranu - na dvije sablje. Surovi Hercegovac natjera ih da nauce.

Tu, u tom polju, i onaj koji je dotle licio na covjeka iz naroda, izmijeni se, potamni, ocvrsnu, ogrubje. Nije više bilo ljudi cestitih, nepoštenih, umnih ili samo snaznih. Postadosmo vojska koja poznaje samo nekoliko ratnickih prednosti ili slabosti, koja priznaje samo redosljed starješinstva, do sultana, i iznad njega - Boga. Svi ostali zakoni uljudnosti i strpljenja, navike i radoznalosti, ljubavi i dostojanstva - pootpadaše. Neki su se vrtjeli - bilo ih stid. Nekima dobro dodje, oslobodiše se osjecanja da su beznacajni, pa im je bilo mnogo bolje pod tudjom rukom i stegom ogranicenja nego kad bijahu sami i prepušteni opasnoj takozvanoj slobodi, koja je više sloboda kako da se lipše nego kako da se zivi. Za divno cudo, moji seljaci i siromasi s tuzlanskih kazana pretvoriše se u bojovnike, u bahate razbojnike koji slijepo slušaju samo starješinu. Sve ostalo je samo prilika za pljacku, paljevinu i pokolj.

Kapetan je upirao prstom na me kao na primjer kako se pravi vjernik i carski podanik usrdno priprema za strašni obracun s dušmaninon. Ja sam krišom crvenio. Cinilo mi se, on mene hvali više zbog toga jer me voli nego što cijeni moje starješinske sposobnosti.

Mudrost me brzo naucila da ne smijem biti nametljiv kapetanu ni dosadjivati mu prisustvom, ni vrijedjati njegovo visoko mišljenje o sebi svojim pokušajima da se izravnam s njim. Mada sam dalekim porijeklom bio koljenovic koliko i on. I mada sam za tri najmudrije knjige bio od njega uceniji. Stajao sam podalje, uvijek gord, pamteci svoje porijeklo, ali ne zaboravljajuci duznost. On me zivkao na begovska sijela i terevenke pod cadorom. Sjedio sam medju uglednim ravan njima, ali brz da bez pogovora usluzim prijatelja. Seljacki sam škrtario na rijeci, pa se nije znalo dokle mi pamet doseze. Smatrali su me pametnijim nego što sam u stvari bio. Ali od mene nisu mogli sakriti koliko su oni gluplji nego što bi svijet povjerovao da mogu biti. Ujutru sam se pravio kao da sinoc nisam niti šta cuo ni vidio. Na kapetanova pitanja - je li bilo kakve sramote u rakijanju hvalio sam njegov razbor u picu, a zaboravljao sve ogavnosti.

Tako omiljeh kapetanu potpuno. Postadoh njegova potreba. A on moje obecanje da me, ako prezivim vojnu, ceka lakši zivot.

Prometnuh se u dobrog starješinu. Sve sam se rjedje prisjecao ko sam i odakle i kakvu sam sirotinju pod Konjuhom ostavio, a sve cešce mislio kako da dobijem zapovjedništvo nad još dvadeset momaka. Zivu covjeku, pogotovu siromahu, starješinstvo omili, pa mu osjecanje nadmoci olakša obaveze, a vojnicke propise zivota i ophodjenja ucini tvrdjim od vjere. Aj, da sam znao šta nas ceka!

Nogu bih odrezao da me otpuste, pa bih kuci dopuzao i prag kucni poljubio. I ne bih se od njega micao ni na Allahov, kamoli na carski zov.

Cetvrtog dana po Vidovdanu naglo digoše bosansku vojsku. Još se zacelje nije obulo, ni opasalo, a bubnjevi i zurne na celu udariše - što brze da se krece.

Osmog dana stigosmo u Oziju. Oo, da zakasnismo, jedan dan, samo jedan dan! Moskov bi zauzeo Oziju, a mi bismo se vratili zdravi i - po vojnickom obicaju, toboz kivni što do boja nije došlo. Na nesrecu stigosmo u posljednji cas. Mi, kao danas u tvrdjavu, a sutradan u polju osvanuše desetine hiljada Moskova i kozaka. Derviš Hasan-kapetan, obijesno dijete gospodsko, gleda s tvrdjave, pa ce meni:

"Hatemicu, beri kozu na šiljak! Bice mesa bez kupusa!"

I nasmija se kao da ce sad na veseo momacki drmoguz.

I ja se nasmijem iz pristojnosti pred starijim, a i iz neke puste oholosti što obuzme mlada i nedotupavna zapovjednika pred opasnošcu ili pred rijetkom prilikom za podvig.

Ozija je varoš s dvadeset hiljada zitelja. U sredini je tvrdjava, a u tvrdjavi i oko nje - mahala, iza njih redovi tvrdih visokih parmakluka, pa dubok šanac vode. Sa sjevera primaklo joj se polje, a podzidje joj s juga bije Crno more.

Zapovjednik u Oziji je uctugli vezir Jahja-paša Hatib-zade zet doskorašnjeg velikog vezira Ali-paše, Hecim-oglije, a kad mi stigosmo pod Oziju, duznost velikog vezira vršio je Jegen-Muhamed-paša, j..o im pas mater firaunsku, svima! A vidjece se razlozi moje psovke.

U Oziji zatekosmo oko hiljadu Arnauta, hiljadu janjicara i dobrovoljaca, zvanih serdengedzije, i oko hiljadu naoruzanih ljudi iz naroda. a ovim posljednjim je zapovijedao nekakav Silivrili Mustafa-paša.

Oni i narod nas docekaše s velikim veseljem, ali nam vec sutradan prisjedoše i pecena ovnovina i smokve i šerbet iz djevojackih ruku.

Prvog dana Moskov nas opasa uokrug od rijeke Ozije do rijeke Barazana i do mora. Kopnom nismo imali kud osim preko protivnika. Osta samo slobodan pedalj obale za ledjima, a mi Bošnjaci, odrasli u planini, jezili smo se od hucnog beskraja modrog mora. Drugog dana Moskov topovima i sabljama istjera naše posade iz kula što su branile prelaz preko Barazana. Treceg dana zauze i kulu zvanu Hasan-paša, na ušcu rijeke Ozije u more. Kad se smrce, Becir-paša naredi te popalismo sve kuce i konjske i vjetrene mlinove izvan parmakluka.

Kazem, kad smo ulazili u Oziju, zitelji su klicali od veselja, ljubili nas i trpali nam jelo u ruke i u torbake. Jer Moskov se bio primaknuo, a grad se nije mogao pouzdati u posadu, osim u ono nešto malo janjicara i dobrovoljaca. Mi smo na sabljama nosili, kazu nam, nadu i spasenje. Ali kad po zakonima pametne odbrane pocesmo paliti, omrznuše nas zacas. I rekoše nam da bi ih nagodba s Moskovom, da su ga bez boja upustili unutra, manje stajala nego bošnjacko priticanje u pomoc. Kad cusmo ovo, mi popalismo i ponešto što nije trebalo, da se osvetimo domacinima. Nagovori nas, prijatelju, kapetan na to. Sprva sam se sujevjerno neckao, jer paljevina i nasilje nisu meni u krvi. Ali na njegovu rijec, laznuh i taj grijeh. A ono, kao i svaki grijeh, zanese covjeka pa pocne osjecati uzitak.

Iznenadi me kako je vojska uzivala u paljevini, kao djeca u opasnoj igri. Nisam znao da je slast razaranja tako draga zamjena za radost gradjenja onima kojima je rad uvijek bio teret i prokletstvo. A od takvih su, izgleda, vojske uglavnom i sastavljene. Rušenje nas ucini osionim i nama u nama sakri nesigurnosti i strepnju. Sjetih se svog ucitelja u donjotuzlanskoj medresi Hadzi Osmana i njegovih zaklinjanja da nikad ne uzimamo oruzje u ruke. Ali ja sam bio zaboravio i mrtve roditelje i zivu svoju sirocad kod kuce, pa me se uspomena na jednu ostarjelu plemenitu dobricinu ne kosne duboko. Moja najveca radost bila je kapetanovo priznanje da radim ispravno, bar za stepen bolje od mene ravnih.

Te noci kapetan donjotuzlanski rece meni da je naš zapovjednik Becir-paša Cengic htio da posijece Jahja-pašu, ozijskog zapovjednika i da mu je psovao osmanlijsku i lopovsku majku, a zašto - ne znade mi kapetan objasniti.

Sutradan Moskov napade na Oziju.

Mi stojimo za tvrdim parmaklucima, a preko nas zvizdi, cvili i urla nebo i s ognjenim grohotom se srucuje na varoš. Lete krovovi, prevrcu se sokaci u kovitlacu zemlje, kamenja, cerpica, greda, vrište pomahnitale zene s djecom u narucju bjezeci oko zidova i nestajuci s lelekom u iznenadjenim bokorima vatre, dima i grumenja zemlje. Iza nas hoda s rukama na ledjima, Becir-paša Cengic, kao aga kad obilazi mobu, i domacinski brizno i aginski strogo svjetuje:

"Samo mirno, samo mirno! Dace Bog bolje cim podju na noz! Samo mirno!"

Derviš Hasan-beg, donjotuzlanski kapetan, propeo se do šiljka na parmacima, gleda, smije se, okrece se nama i kazuje:

"Da vidite, koji je bajrak! Sve im se šareni. He-ej, pa ono su kozaci, ono s lijeva! Hatemicu, dodji, osmotri da imaš kasnije šta djeci pricati. Eno jednog ... piša. Ljudi okrenuo nama, pasji sin. Dajder mi taj dzeferdar!"

Arnauti, vicni samo klanju jataganom, sabili se u gomilice u podnozju parmakluka, zapijevaju - da li pjesme ili molitve, ne znam. Cekaju da se protivnik primakne nadohvat oštrice. Janjicari se dosadjuju, puše, gadjaju kamenicama tvrdjavske pacove koji u coporima nasrcu iz podzemlja osjetivši drhat zemlje.

Mi seljaci cutimo strahom opcinjeni. Da li vicem ili samo tako mislim, braco, drzite cvrsto balcake sabalja! Nas su doveli ovamo kao krotku zivinu pod sjekiru. Umrijeti nam je i tako i tako. Pa... prodajmo ove lude obrijane lobanje što skuplje. A ko prezivi, neka pamti! Dajte da se samo ovo preturi preko glave! Drzite cvrsto balcake sabalja!

Prerano sam bio poceo zapomagati jer nisam znao šta cemo sve još dozivjeti, mi nesrecnici dovedeni u Oziju nalogom neprikosnovenih svetinja.

Kad topovi ucutaše, a vjetar s mora razagna dim i prašinu, iz polja podjoše nepregledni lanci protivnika. Naprijed bubnjari tukuci iz sve snage. Pa starješine, kao i u nas, nakiceniji i gospodskiji od vojnickih talasa, koji se za njima gibaju.

Primicao se strašni trenutak, kad covjekov um više ne pita zašto se ko bije, nego se zvjerinje u ljudskom obliku bije da prezivi. A sile - zametnice pokolja - mirno prate ovo svoje poslovanje i smišljaju sljedece.

Cuvši bubnjeve u tišini, Arnauti poskakaše, janjicari i dobrovoljci se izopraštaše potapšavši jedan drugog po ramenu, i isukaše krivošije.

Na najviše mjesto utvrde ispe se Sabit, mujezin iz Knezine, i zauci posljednji salavat - pozdrav onima medju nama koji ce za neki cas pod Ozijom poginuti.

Zadahtane i oznojene hiljade i desetine hiljada protivnika trupkajuci i arlaucuci primakoše se šancu. Od naše strane planuše topovi i kumbare, šišane i dzeferdari i uhvati se dim kao kad tjestene mitrovdanske magle nagrnu s Konjuha u podnozja. S uzvisine Sabit mujezin iz Knezine neprekidno izvija molitve za pokoj duše onih koji su umrli, onih koji jaucu a umrijece, i onih koji se biju uvjereni da ce prezivjeti ovu strahotu a nece. Ziv smrtonosan val sve je blize i sve jasnija mu je strašna prijetnja.

Uuuuu... a... aaa... aaaaa!

Talasi nasrnuše na šanac, oo, ljudi, zar je tome koji napada toliko stalo do Ozije? Zar se, kako kazu, izlaz ruske trgovine na toplo more mora platiti tolikim zivotima? A ko nas Bošnjake upetlja u ovo, braco, pa ovo se više ne moze ni gledati, ovo urlikanje ranjenih, koprcanje, bauljanje izbodenih, ova vriska konja koji gaze preko mekih tjelesa, a miris ljudske krvi drazi im nozdrve pa mahnitaju! Neko za mojim ledjima vrišti, ja sa svojim Sprecacima zario nokte u parmake i s isukanom sabljom cekam kozake da predju, ili zapovijest da se mi bacimo na njih. Neko vrištavo kune iza mene, cujem kroz lom i urnebes bitke, ali ja trazim okom svog kapetana jer on je moja sigurnost. Kapetan se naslonio na urez izmedju dva uspravljena brvna, posmatra krvprolice oko šanca kao s dvorskog pendzera neciji nestašluk dolje u bašci. Ponekad pipne sablju u krilu, provjerava da li je pri ruci, ili podigne kuburu, gadja smiješeci se - nekog dolje u krvavoj guzvi,veseli se pogotku, a sluga za njim brzo pruza nabijenu drugu kuburu, a onu cisti. Neko vrišti meni za ledjima, a ja, zaljubljen u svog kapetana, nadajam se njegovim mirom i vedrinom. Pa tješim i hrabrim svoje seljake koji zgureni uz drveni zid cute i išcekuju smrt šapcuci molitve. Dok kapetan ne viknu:

"Hetemicu, ukloni tu kukavicu!"

Tek tada svatih da to neko naš iza mene vice.

Okrenem se. Mlad seljak kleci nasred ledine, bije se pesnicama po goloj lobanji i zavija:

"Aooo, ljudiii, nemojte! Ljudi, hocu kucii!"

Pokušasmo nas dva-tri da ga sklonimo, ali nas on poce tuci, grepsti, ujedati. Tad kapetan odozgo naredi da se razmaknemo. Momak osta sam, zapjenjen, izbezumljen, moleci suludo da se prestane s vatrom i pokoljem. Vidjeh samo kako mu glava prsnu. Truplo se uvrnu i sleze.

Pogledah kapetana. On je drzao u ruci kuburu, a iz cijevi još se dimilo. Trenutak samo bio sam u nedoumici da li da skocim i posijecem kapetana. Ali se prepadoh: zar kapetana? U taj cas doletješe glasnici i narediše tuzlanskom i još jednom kapetanu da sa svojima izlete na kapiju i pomognu da se napadac odbije.

U gomilama posukljasmo napolje.

Aaj, neka ni mom dušmaninu ni njegovom devetom koljenu ni na san ne dodje ono što sam vidio za taj nepun sat sjece i lomljave pred Ozijom. Skakao sam uz kapetana i pomagao mu da se krš sabalja i maceva sa strana ne sruci na njegov vrat. Tukao se zvjerski pocikujuci. Ja tada još nisam razlikovao nastrljivost od hrabrosti.

Tako prvi napad odbismo.

Pa drugi.

Noc sidje na bojište, ali se boj ne smiri. Topovi protivnikovi zapališe ozijski sjenjak, a vatra, raspirivana sve novim plotunima, laznu po tvrdjavi. Za nama bukte kuce ozijske, a mi, pocrnjeli, cekamo noc da mine.

Samo janjicari i serdengedzije, što ce reci - dobrovoljci, na smjenu veceraše i polegoše da se odmore. Ovo što se dogadja, njihovo je redovno zanimanje, a poslenik mora misliti na obrok i san.

Jadna moja majko!

U samu zoru po rosi sumracici protivnik opet nagrnu tukuci u stotine bubnjeva i vitlajuci mnogim bajracima. Poklasmo se s njime na parmaklucima i odagnasmo ga. U podne smo se opet vrtjeli u krvavom kolopletu na prvoj crti odbrane, davili se, rvali, sjekli, udarali oštricama, ašovima, trnokopima, kamenjem... Opet otjerasmo protivnika niz polje, a janjicari uhvatiše nešto roblja i donesoše cetiri bajraka i bubanj.

Taman bubnjevi najaviše novi napad, a Sabit mujezin s uzvisine jauknu molitvu za mrtve i one koji ce to uskoro biti, kad se nešto nepojamno dogodi. Zemlja iza i ispod nas zastenja, zapuca, poce da se cijepa poradajuci neku stravicnu huku iz svoje utrobe... Izludjeli od straha, razbacani po zemlji, osvrtosmo se: ugao tvrdjave podize se u nebo, a na vrhu stravicnog iskoka zemlje, ognja i kamenja lebdi prema nebu Sabit mujezin iz Knezine raširenih ruku i nogu. U urliku i uzasu nebo se smraci, a nas zasuše zemlja, kamenje i drvena grada ozijskih kuca.

Tek što se pribrasmo, kad ono opet...

Pozar što je zario po varoši i tvrdjavi dosegao je barutane.

Trecina grada išcezla je s njima.

Mi s parmakluka umakosmo u zadimljenu zapaljenu tvrdjavu da se otud branimo. Bjezimo tvrdjavi, o mrtve se spoticemo, okrenem se, vidim - preko parmakluka i prvog zida za nama naviru kozaci, skacu, vec se kolju s našim ranjenim i sustalim, i samo na svom dijelu zida stoje još cutljivi dobrovoljci pošteno radeci svoj strašni zanat. Prvi kozaci trce leputajuci širokim šalvarama, zure da nas s ledja isijeku, a otud se crne sve gušce zive gomile, preskacu s bajracima, s kopljima, sa sjaktavim sabljama... Dok u vrisci, leleku i psovkama ne cuh glas kapetanov:

"Hatemicu, pomozi, ne daj mee!"

Cetiri kozaka pritjerali mladog kapetana uz trošan cepenak, s golog tjemena vri mu krv i prska niz lice, zalijeva mu uši i vrat. Sablja mu jedva hoda u vodoravnom polukrugu, znak da je ruka onemocala ili su oci zamagljene. Vratim se, pritrcim, dvojicu kozaka izranjavim, mladi su, nevješti janjicarskim kruznicama sjeciva, dvojica koji ostaše na nogama izmaknuše se i povikaše svoje da pristignu, da pomognu. Ali nas dva smo vec umicali ka zidinama.

Podvig spasavanja ugrija me srecom, kao da sam dijete iz brze opasne matice izvukao. Po kapetanovom stisku ruke shvatih da je medju nama utvrdjena vjera kakvu samo bojište moze roditi ili provjeriti. Bili smo oba radosni, svejedno što smo jurili u metez koji je znacio izgubljenu bitku, neminovnu posljednju sjecu i smrt.

Na zidinama vidjeh Becir-pašu kako sredjuje i našu i ozijsku vojsku, bicem, sabljom i pljoštimice, nogom, lijepom rijecju, psovkom, a ljudi slušaju, ljudi se vracaju, strah vjetri, a radjaju se hrabrost i nada da se moze izdrzati. I odbranili bismo se, kazem ti, ali Jahja-paša, ozijski zapovjednik, vezirski zet, istace bijele bajrake i predade se protivniku.

Otud pozva Becir-pašu kao da ce i on da porazgovara s moskovskim oficirima i kozackim atamanom, ali ga odmah, na Jahja-pašinu rijec i mig, kozaci ubiše, a mi vidjesmo kako kozak na vrhu koplja nosi po polju glavu Becir-paše Cengica.

Protivnik navali preko zidova, preko gomila naših i njihovih mrtvih i ranjenih, mi se tukosmo s njime, i odbili bismo ga ipak da neko ne povika da se spustimo niz zidine na obalu. Tu smo se, izmiješani s Arnautima, janjicarima i serdengedzijama i gomilama izbezumljenog naroda, odupirali dugo. Arnauti su, zbijeni u gomilu, odolijevali neko vrijeme, a onda na nerazumljiv povik jednog, brzo se izgrliše, pa slozno navališe u guste redove protivnika da izginu.

I izginuše.

Janjicari i dobrovoljci su pokušavali da se protuku do vode, do ladja, ali ih protivnik satjera u vodu do pasa. Tu sam vidio šta je to krvavi zanat vojevanja. Svaki naplati svoju glavu s po dvije-tri protivnikove. Ali je Moskov nasrtao u sve gušcim redovima, koji su izvirali odozgo sa zidina.

Talasi ponesoše i posljednjeg janjicara i dobrovoljca. Ostadosmo mi i stanovnici Ozije. Djeca nam se hvataju o cakšire, o ruke, zene vrište, stariji se ubijaju sami, ucevniji digli ruke k nebu i zazivaju Allaha.

Tad se protivnik najednom povuce s obale. Pomislismo, Allah je poslao nekakvu pomoc pred kojom se Moskov povlaci.

Zamalo nam bijaše radost.

Protivnik namjesti topove gore na tvrdjavi i uze nas na goloj obali na nišan.

Tu se izgubih ne osjetivši gdje me je udarilo.

Kad se probudih, krvav i u vatruštini, ugledah jednog brkatog Moskova u neobicnoj šarenoj odjeci, stoji preda mnom, smješka se i nudi me vodom ili rakijom, ne sjecam se. Kapetan me drma za ramena i kao s dalekog brda vice:

"Hatemicu, ustaj, sve je gotovo!"

Zamalo ne zaplakah od radosti što sam ziv i što je moj kapetan uza me. Jadan ja, nisam ni znao da sam potrebniji ja njemu nego on meni, da se ne moze biti kapetan bez ovakvih budala kao što sam ja, a ovakva budala i nesrecnik moze se biti i bez kapetana. S njima - pogotovu. Ali daj ti otkrij šta se koti u srcu jednog ucenog, oholog vezirskog kopilana. Brkati Moskov pruzi cuturu kapetanu, te mi mokrom cevrmom izapra ranu na licu. Boljelo me, ljuljala mi se Ozija u mrkom kovitlacu, nisam još bio svjestan da sam jedno oko izgubio, ali bilo mi je iz casa u cas lakše... Jer sam imao uza se kapetana.

Aaj, luda glavo hatemicka!

Neko me gura i - kao s drugog svijeta zove da podjem. Dronjavi, ranjavi, unezvijereni Bošnjaci gomilaju se i radjaju, a glasovi cudno tupi i daleki u neobicnoj, u neizdrzljivoj tišini. Osvrnem se - talasi morski podišli mnogim leševima, ljuljkaju ih i mame pucini. Po pijesku, po kamenu - isjeceni janjicari, Arnauti, Bošnjaci, gomila izbodenih, iznakazenih Hercegovaca uz jedan zid, oko njih u polukrugu leševi u šareno odjevenih Moskova. Podjem ponesen gomilom koja nekud krece, a ono... po bašcama u podnozjima zidova, oko dzamija, po sokacima - mrtvi, mrtvi, mrtvi, majko moja,

kad se sjetim,

Ozija za nama gori, strogi ozlojedjeni pratioci pozuruju nas, a tišina, pritisla tišina, mozdane da mi popucaju od praznine oko glave, koracam, vidim, glavinjamo gotovo svi bosi i gologlavi, hiljade obrijanih glava, ljuljkaju se u neurednom hodu gomila, pa mi dodje smiješno, da kikocem i vicem,

Hatemicuu,

gdje ti je sablja pilavijska, a gdje srmom optocene ledenice?

Nabadamo bosi. Nama seljacima to nije neobicno, tabani su nam kao i dlanovi - tvrdi, roznati, kopita. Mi umijemo da idemo i kad nas vruca boljka obuzme, a ici se mora, mi znamo za ralom i drljacom da skakucemo povazdan golih stopala i kad je zemlja zitka od kiša i kad je sva od šiljatih sjeciva prepecenog busenja. Ali age i begovi, mehkoguzi! Da i moj kapetan njima ne pripada, kazem, valjao bih se od neke zlurade srece što ih vidim takve, gorde, koljenovice, kako stenju postidjeni, dronjavi, porazeni i rugao bih se na sav glas,

hejheej,

gdje su gusle i tambure, gdje su pjesme o mejdandzijama i sevdalijama, hohoho, gdje su toke i celenke?

Strah da ne uvrijedim kapetana sprecava me da to ucinim. A poce me i nekakva jeza obuzimati od pomisli - da ja to ne ludim kad mi je u ovakvoj nevolji do smijeha. Smogoh snage i svijesti da ocutim.

Stupismo na vreo, prašnjav drum. Pred nama se prostrije pusta, sprzena ravnica. Krvav seljak iz Kalesije rece mi da su od naših samo trojica prezivjeli, on je treci.

Meni se zvono nad glavom poce tanjiti i nestajati. Misli navriješe svojim tokovima pribranog rasuda. Osjetih da jasnije razbirem gdje smo bili juce i šta se danas zbiva... i zavikah:

oo, majku vam gajtansku,

oo, kurve i hrsuzi nad hrsuzima,

oo, gdje nas dovedoste da izginemo, pa nas - kad vam guzici prigusti, - predadoste kao sitan kusur svojoj lopovskoj stambolskoj racunici,

aaj, nas budala, ljudi i braco!

Podje jedan sitan turkuša da me opomene da ima padišah, pa sveti sandzak-bajrak, pa Bosna ponosna, i da ne valja tako pred dušmaninom kleti i blatiti svoje nadredjene, a ja stisnem pest i iz sve snage udarim bradonjicu iza vrata, nije stigao ni da kmekne, ostade u prašini... pa nastavim iz svog grla jaukati:

j..o te padišah i sveti sandzak-bajrak i Bosna ponosna, a ti njih, hocu da vicem!

Osamnaest mojih seljaka iz Sprece izgibe, zašto - majku vam bezobraznu! Trideset i jedan siromah irgatin sa slanih kazana donjotuzlanskih - za koga? Ko ih dovede? A ko izdade? Jooj, ljudi, šta se s nama ucini!

Moj kapetan Derviš Hasan-beg drzi me pod ruku da se ne srušim u prašinu, ja se otimam i zapomazem, ljudi, koliko hiljada Bošnjaka je izginulo,

oo, nebo, sazezi i nas prezivjele, kako cemo samo sebi pred ispit izici, pobogu!

Smiruje mene kapetan, a ja ga u sebi blagosivljem, njegovo prijateljstvo i podrška su svjez melem na moje rane od kojih se raspadam u bolu i ludilu.

Ee, pameti seljacka! A ne znadoh, tada da upitam: ako je vezir zvao, a ko nas je doveo? Šta ceš, seljak uvijek kasni s iskustvom za stoljece.

Ja zapomazem i psujem,

dok ti jedan moskovski starješina na ugojenu alatu dokasa meni s ledja i uporedi, taknu me drškom bica u tjeme i upita cistim našim jezikom:

"Šta ti je, zemljace?" ,

"Ništa. Odbij!"

rezim ja ne zacudivši se što cujem od stranca naše rijeci.

"Ne vici, dzaba ti je sad! Budi srecan što si prezivio!"
"Koji si ti?" pita stranca neko iza mene.
"Ja sam od Hercegovine. Bio sam nekad Becir-pašin kmet. Hajdukovao, klao se, golem je zulum u begovini bio. Sad sam ovdje. A vi, zemljaci... nemojte da bi koji pokušao da bjezi. Posjeci cemo ga odmah".
"Heej, a kuda nas vode?"
"Vidjeceš. Niste ni vi kazivali hrišcanskom roblju kud ga vodite. Strpite se malo. Imacete vremena još štošta da pripitate."

Odjaha.

Malo zatim minuše nas gospodske kocije, a u njima Jahja-paša, zapovjednik ozijski, s dvojicom Moskova, nešto prica i smješka se, kurvin sin, zamisli, molim te lijepo! Dozvao nas, uspio da nam se naredi da dotrcimo, da se za Oziju koljemo, pa nas predao... aa, braco!

Kocije vidje i Derviš Hasan-kapetan, oci su mu odsutno pratile oblacak prašine za tockovima. Zatim je dugo išao cuteci. Na prvom konaku rece meni - da treba sve ljude nasvjetovati da ne prave nered, da slušaju nove gospodare, da strpljivo podnesu robovanje, koje nece zanavijek trajati, a neka uzmu u pamet šta su vidjeli. I dodade da za njega više Stambola - nema.

Nije trebalo govoriti ljudima. Sad je i najvjerniji carski podanik mogao da razumije šta se zbilo tamo medju starješinama dviju vojski. Putovali smo i plakali, zasijecali prljavim noktima u gole lobanje, jaukali - prevareni i popljuvani. Nije nam bilo zao Ozije ni carevine, sasula se da Bog da u svoja podnozja! Nego nam je bilo teško pitanje - šta smo to mi Bošnjaci muslimani na ovom svijetu pa da nas kurve i hrsuzi micu s naših ognjišta trideset konaka daleko, da bi nas onda po nekakvom svom ceifu i racunu predali kao poklon u govedima ili drvenoj japiji?

Aaj, pa kako da se to dogodi razboritom seljaku koji ne pati od begovske taštine i pohlepe?!

Prijatelju, šta da ti pricam kud smo sve stizali i šta smo radili! Za dostojanstvena covjeka robovanje je teško samim tim što je ponizenje. Da ne dodajem druge nedace, koje se takodje ne mogu zaboraviti. Putovali smo dugo, trpjeli smo zestoku oskudicu u hrani i odjeci, ali samo prve godine. Kosili smo livade i popravljali putove tamo gdje su turske vojske minulih godina palile i ubijale. Bili smo opkoljeni mrznjom ipak blazom od kazne kakvu smo mogli ocekivati.

Druge godine, sedamdeset i nekoliko konaka daleko od Ozije na sjever, bi nam lakše. Svijet nekakav pitom i radin primi nas radoznalo, bez zlobe i pakosti. Naši seljaci i zanatlije snadjoše se bolje od drugih. Oni u radu lakše podniješe tudjinu. A begovi i drugi plemenitaši raspadali su se od zadevica, sitnih uvreda, dosade i nerješivih pitanja ko je kriv.

Kapetan se trece godine razbolje od teške vatruštine. Opade mu sva kosa, a i na jedno uho ogluhnu. Nosao sam ga na rukama od postelje do zahoda i natrag, prao ga i presvlacio, i razvedravao pjesmama našim bošnjackim kad bi stao da cvili za kucom i rodbinom. Pošto se oporavi, nije mi dao više ni caska od sebe. Ali u drzanju ni prema meni ne popusti: ostao je gord pašinski sin i kapetan. A ja - ja sam bio i dalje seljak ispod Konjuha nagradjen njegovom milošcu i blizinom. I na tome sam mu cak zahvaljivao. Jer kad covjek promisli kako je sitan i jadan prema nepojamnim silama koje drmaju carstvom, imecima i sudbinama, podrška jednog kapetana je kakvo-takvo obecanje da ti se nece dogoditi bar ono najgore. A za ostalo neka se covjek, nesrecan jer je rodjen, sam brine.

Vratismo se tek šeste godine. Ja dodjoh bez jednog oka i s desetak oziljaka po prsima i pleckama. Doklimah, dovukoh se kao gubavo pseto, dobjegoh kuci.

A kuce nema.

Ni zene.

Ni sina mog Selima nema.

Od susjeda, koji me jedva poznaše, saznadoh: brat moj Muhamed pronio vijest da sam junak pod Ozijom poginuo, pa mi imetak prigrabio, s onim mojim dukatima i tovarnim konjem što mi ih dade kapetan na polasku, a za koje nije kazivao mojoj zeni, nekako se utrpao medju suvlasnike slanih kazana u Donjoj Tuzli, pa sad sjedi u caršiji, aguje, kadija ga srdacno pozdravlja, a on kadiju uoci petka na veceru zove.

Vrnem se trkom u varoš. Derviš Hasan kapetan, koji se sa mnom vratio, sjedi na seciji, šerbet pije, tek se izljubio s rodbinom. Kazah mu šta sam na ognjištu zatekao i zamolih ga da me nasvjetuje - odakle sad da pocnem. Kapetan skide ocinsku sablju s duvara i pruzi.

"Na! Eto šta ceš."

Strcim niz basamake i u tri skoka preletim donjotuzlansku caršiju.

Moj brat Muhamed prekrstio noge na cepenku. Ugojio se, varoškom se cohom od glave do nogu odjenuo, na cibuk dumani, s visoka nadgleda najamnike, koji se, pocrnjeli i mokri, vrte oko kazana.

"Ee?" pitam ja, a sablja mi u ruci sama poigrava.
"Pobogu!"
"Kako si, brate Muhamede?"
"Aaaa!"
"Gdje mi je sin?"
"Allah, zar si...?
"Gdje mi je zena?"
"Zar si to ti, brate Ismete?"
"Gdje su dukati? Kuca? Dvije krave? Tovarni konj? Gdje su? Tako ti, je li, rodjeni brate, a?"

Izvucem mrcinu na sokak i jednim zamahom odsijecem mu desnu ruku do iznad lakta. Ne htjedoh, vala, glavu, ima covjek djecu, a za ruku je nešto lakše i tamnovati ako do tog dodje, ako još u ovom carstvu ima neko ko bi me mogao svezati i u red i zakon utjerati. Vratim se kapetanu i kazem mu šta sam ucinio. On sabi krvavu sablju u korice i objesi je meni preko ramena rekavši da je cuvam, jer ce nam sablje još ustrebati, ali ne za Ozije, nego za neke domace stvari. Mene posadi kraj sebe, a slugu posla po kadiju. Kad starac dodje, kapetan mu naredi da pola Muhamedove imovine prepiše odmah na me. Zatim, da napiše odluku da se od drzavnih prihoda sa sonih kazana svake godine meni isplacuje po 200 akci zbog mojih zasluga u boju pod Ozijom. Stari kadija se usprotivi, veli, nije po zakonu. Derviš Hasan kapetan mu opsova i zakon i onog ko je zakon uspostavio. Uhvati starca za bradu, a na slugu viknu da mu dohvati bic.

Kadija pristade.

Ja tek tad podjoh po Dzindic-mahali da trazim svoju zenu i sina. Brzo ih nadjoh u Bešlagica, u najmu. Ja nisam patio od begovske sujete da bih zalio što su nekom radili. Bio sam samo kivan na carstvo u kome vojnik ne moze otici da ga brani, a da mu kod kuce bezakonje ne zarije nokte u ognjište. Zena moja gubi se u mojim rukama. Sin pipa sablju, ushicen šapce - jallah! još je krvava! i saziva vrsnike da vide kakav mu je babo junak bio i s kakvom je sad krvavom dimiskijom o kajasu! Udario bih ga, ali ne mogodoh, jer sam drzao onesviješcenu Kumriju. Udario bih ga što tom prokletom sjecivu prilazi kao svetinji, ne pitajuci najprije kakvu mu pricu i poruku nosim s Ozije.

Ostadosmo nekoliko dana u varoši dok ne rasprodah dro bratovog imetka i ne uredih s majstorima da mi dodju, novu kucu da mi prave.

Na polasku u selo svrnusmo Derviš Hasan-kapetanu. Htio sam da se oprostim. On me isprati na konju, preko Ilincice do Dubrava. Prateci me, ovako je govorio:

"Još jednom ti na svemu hvala, Hatemicu. Ne zamjeri! Na Oziju vas nisam vodio ja, svojim cefom i racunom. I ja i svi mi vjerovali smo da iza carske zapovijesti stoji korist vjere za koju se valja boriti bez pogovora. U svakom fermanu s carskom tugom gledali smo bozju volju i znak posebne milosti što smo izabrani da se borimo. Na Oziji si vidio o cemu se radi. Viša svrha je obican go racun uvijen u opojnu obmanu, a poduprt svemocnom prinudom uprave. Zato, nijedna Ozija nas nece više vidjeti. Ni car, ni vezir, ni musellim nece nam više zapovijedati. Nikad! Dok sam ja ziv. I dok moj porod bude slušao moju predsmrtnu zelju.

Uzdaj se u me, Hatemicu, ja sam bogat i mocan, mada bi mi trebalo još toliko da bih mogao da ti se oduzim. Stane li ti ko na zulj; ošini ga slobodno - sabljom! Ne pitaj ko je, ni ciji je. Zatrazi li ti namet, daj mu sjekiru u glavu, pa neka se zali kome hoce. Pozove li te ko na vojnu, udri ga kamenom medju oci. Ne mogneš li sam dodji ili pošalji sina. Doletjecu odmah na najbrzem konju.

Jer, carstva više nema.

Ostali smo mi sami sebi.

A Stambol ce zapamtiti bosanske kapetane. Odsad pa za stotinu godina!"

Treba biti kapetan da bi se tako mirno i samouvjereno moglo prijetiti. Ja povjerovah njegovoj pruzenoj ruci. Rijeci su bile izgovorene sigurnošcu kojom se covjek zaklinje u svoje zdrave oci. U ovom svijetu, gdje su samo majka i pobratim s bojišta sigurno utocište od straha pred svemocima neba i uprave, trebalo je biti ili lud ili bezobrazan, pa odbiti, pa posumnjati bar u iskrenost rijeci kapetanovih. Ja ih primih gotov da zaplacem od ganuca.

Oo, prazna glavo seljacka!

Šta je dalje bilo, po znacaju nije za pricu. Kucu smo novu i jaku sagradili, stoku sabrali, drva nasjekli, sve je pošlo glatko niz mirne vode mjeseci i godina, a drugi prekid je katkada bolio kao stara posjekotina što opominje na nevrijeme. Danju sam bivao dobro, ali bi nocu navalile nekakve bijele nesanice i nisam jednom do zore razdrazen presjedio u mraku, ispred peci. Kao da me je, da oprostiš, neko presjekao po srijedi, pa nekako... izmedju mene i mene tece široka mutna voda. Ja zovem, ja se sam sebi ne mogu da odazovem, nemam snage da s druge obale sam sebi priteknem u pomoc. Ostajanje me boli i na jednoj i na drugoj obali. A voda sve šira i dublja, i strah od nje sve otrovniji. Kad u takvim tihim raspadanjima duše uspijem da prizovem sebi lik i glas mladog kapetana, da progovorim koju s njim, snaznim, vedrim, srdacnim, prije svitanja se preda mnom pocne bistrit svijet, a ja sam sebi postajem snošljiviji, lakši i ljepši. Srecom rad, djeca, sunce i zdrave tišine sela istanjiše mrke magle ocaja, razrijediše ih. Osta samo pramenje što ponekad prosvila kroza me, opominjuci na prelezanu boljku. Mislio sam da sam se izlijecio. Izgleda, uspio sam samo da zaboravim. Tješio sam se: neka šavovi carstva pucaju, neka na me iz Stambola rigaju paklene vatre, ja cu da se smješkam. Jer, ima Hasanbeg, donjotuzlanski kapetan. U njegovu se zaštitu mogu pouzdati. Ako se Bog ne javi na molitveni zov, hoce kapetan na molbu druga s Ozije. Dao je rijec. A tvrda je vjera uglavljena na bojištu.

Kiša me omete da i posljednje krstine pšenice ovršem. Odgadjah dan po dan, sedmicu po sedmicu. Jednog jutra - vidim, šuma pocela rumeniti. U svjetlost dana, u boje neba, u toplinu sunca utkiva se prva mlaka zebnja jeseni.

Vrijeme je.

Naslagah debele dušeke snoplja po gumnu, sastavih tri svoja dobra konja, konopac, što ih sve tri drzi uporedo, vezah uz stozer, izmahnuh ljeskovcem i kliknuh:

"Haj haaaj, ha, sokolovi!"

Sijevnuše potkovi, kloknuše slezine u sitih i napojenih zivotinja. Djeca zagrajaše pozurujuci paripe.

Dan poce vedro i srecno.

U prve rucanice moja Kumrija donese na glavi tepsiju pite, u jednom loncu jaku tezacku corbu, a u drugom kiselo mlijeko i povrh lonca vrucu golemu kukuruzu ispod peke. Ja i sin i copor naše djece, koja su nam smetala po gumnu, nagrnusmo sofri. Kumrija lomi kukuruzu. Uhvatim joj pogled i pitam okom bekrijskim, kao da nije bilo Ozija, gladnih zima, brata, dirincenja, nesanica, pitam je:

"Da te obidjem u kuci?"

Pocrveni. Kao da još nijedno nije rodila. Dok dijeli uokrug, nagne se, pruzajuci najdaljem djetetu, ali joj cujem šapat:

"Zar ti je sad do toga, pobogu?"
"Kad si lijepa..."
"Ima noc!" šapne, a onda kori dijete... "Cekaj, Osmane, najprije otac da zahvati!"

Kusnem. Za mojom, sruci se snop kašika u casu. Alapljivo zdravlje mog poroda me krijepi da bih mogao sad kao od šale s najvecim medvjedom iz Konjuha po ovom strnjiku da se ponosam. Slistismo sve do posljednje mrve.

Kad dodje vrijeme vodi, sin skoci da donese ibrik sa zdenca. Ozenjen je vec, troje djece u tri godine, a preko strnjika poskakuje kao djecarac s darivanim grošem u šaci. S ledja, samo da mirnije kroci, bio bi puki - djed. Obraduje me poredjenje. Loza Hatemica se drzi, ponavlja i obnavlja, uvijek svjeza i sposobna da preboli pad jednog, da podrzi drugog ako mu je kakva Ozija red i sigurnost u duši poremetila.

Djeca se rastrce, koje na jabuku, koje u vir u Oskovu. Zena kupi sude nagnuta preko sinije, a ja joj zirkam u njedra i nestrpljivo se osvrcem: Boze, gdje li bismo sad? Uštinem je za mišicu, uvucem šaku u širok rukav i napipam orošeno pazuho. Podjem dalje. Ona se otme, smijuci se izmahne praznim zemljanim loncem, a s jabuke se prodere najmladji moj sin:

"Selimee, eno babo dira mater, potecii, pobice se!"

Sin Selim ide preko strnjika s punim ibrikom, ali... šta je to njemu! Zvjera, osvrce se, pa pozuruje, kao da ga gone, kao da je kod zdenca nagazio na koloplet zmija. Pridje - blijed, ceka da Kumrija ode, ocima sepitamo i preko nje sporazumijevamo - šta je sad? Šta se to uvaljuje da mi zamuti ovaj vedri dan? Bol cupne u zlicici. Da je kakva porodicna nevolja, rekao bi pred majkom. Nije. A šta je drugo?

Kad Kumrija ode sa sudem, on se nagne.

"Babo, trazi te nekakav covjek..."
"Ko je?"
"Ne znam. Bos je i pocijepan. U ranama. Sigurno bjezi odnekud izdaleka. Pošto sam mu rekao ciji sam, veli - reci ocu da ga trazi jaran iz vojne pod Ozijom, u golemoj je nevolji, tako mu reci!"
"Aha! Ostani ti ovdje i ne daj nikom da ide za mnom!"

Pod lijeskom u vlaznom lišcu sjedi covjek krvavih tabana, modar oko ociju, izbicevanih ramena i prsa. Pljuje. Cucnem pred njega. Zagledam se.

"Jesi li to ti, Kavga Mustafa?" pitam.
"Jesam, Hatemicu."
"Otkud ti ovakav?"

On izvuce iz obašve svitak hartije i pruzi mi.

"Vješt si jaziji, citaj! To sam oteo od pratioca. Aaj, što me nagrdiše, sestru im osmanlijsku! Pomozi mi, Hatemicu, ako znaš šta je nevolja! Ne, ne diraj sad, najprije procitaj! Tu smo svi upisani... Citaj od pocetka!"
"Oho, ovo piše glavom Ebu Bekir - paša iz Travnika, a napisano je cetrnaestog dana mjeseca ševala hiljadu sto šezdeset i druge godine po Hidzri. Vidi, majku mu! De ti, Mustafa, smotaj jednu, a ja cu citati. Hm! E pa ovako je to...

Stubu poznavaoca šerijata, gospodinu kadiji tuzlanskog kadiluka, Bog mu znanje povecao, zatim ponosu sebi ravnih i slicnih kapetanu i ostalim agama i vojnim zapovjednicima, Bog im stepen povecao, stavlja se na znanje sljedece:

kako je potrebno da zatvorenici odmetnici Kavga Mustafa, Mehmed-baša, Ibrahim spahija i Sulejman koji na prošli dan arefe izazivacki i razbojnicki s macevima upadoše u caršiju i cestitom stanovništvu nanesoše mnoge, po šerijatu osudjene i nedozvoljene štete..."

"Vidiš li, Hatemicu, vidiš li kurvaluka, majku im njihovu?!" stenje Kavga Mustafa. "Bolan, bolan, ja se vratio s Ozije, a u naiba vacetinskog moj vo. Moja zena voda dijete od tri godine za ruku. Velim - otkud ti dijete kad mene nije bilo šest godina? Ona sagnula glavu, kaze - posijeci, morala sam ostalu djecu ishraniti, nisam ih mogla u vir pobacati. Ko je? - pitam, a ona opet - posijeci, Mustafa, ali tako ti je... eno naib-efendije, on mi je ponekad davao po varicak brašna, ne mogu duše griješiti. A vo? - pitam ja. Vo je u njega, kaze ona. Zašto? Za brašno... De, citaj Hatemicu! Oo, majko moja, što me nagrdiše! Citaj!"

"...po šerijatu osudjene i nedozvoljene štete, i koji na zahtjev caršije i uz saglasnost šerijatskog suda biše uhapšeni i smješteni u tvrdjavu, da u svrhu popravka neko vrijeme ostanu u tvrdjavskom zatvoru, a tuzlanska tvrdjava je od greda i dasaka i njen zatvor nije cvrst, i kako su u vezi s tim sve age, vojni zapovjednici i stanovništvo Tuzle zamolili da se navedeni odmetnici prevedu i zatvore u dobojsku tvrdjavu, te shodno tome kadijskom ilamu, a u saglasnosti s mubaširom i vojnim zapovjednicima, da se doticni zatvore u navedenoj tvrdjavi u jaci i tezi zatvor, to je u vezi s tim napisana i ispostavljena ova bujuruldija i šalje vam se po agi Zejn Kadinu..."

"Što ste to uradili, Mustafa?"
"Koliko ima otkako smo se vratili s Ozije? Ha! eto, toliko se godina ja tuzim s naibom. Ali daj ti izidji sa stambolskom kurvom na kraj! Ja trazim vola, a on meni - ti si hajduk, ti si cafir, tebe cu ja na kolac. E pa neceš na kolac, tri ti majke, prije cu ja tebe ziva zazeci. Tri puta sam u Sarajevo hodio, pravicu da trazim. Prvi put ne stigoh do vezira. Ali-paša Hecimovic tek je bio došao u Sarajevo, ali ga Sarajlije zbog zuluma i nameta otjeraše. Drugi put, pred povratak pašin, vidim - biju Sarajlije carskog kapidziju, ganjaju ga kamenjem da ga utuku, psujuci mu carski ferman kojim je naredjeno da se kupe golemi nameti od naroda. Treci put zaputih se u Travnik, u koji je zasjeo Ali-paša. Bijaše rana jesen, prvi bostan tek iznesen na caršiju.

Ja se spremam da nicice padnem pred vezirom. Pobozno prilazim konaku. A Cigani i jedan cauš iznose na travnicku zidinu kolje. Vidjeh kad nabiše glave cetvorice Bošnjaka, taze posjecenih. Vele, bunili se protiv nameta. Meni dodje nekakva pametna pa velim sebi: bolan, bolan Mustafa, u kog se ti uzdaš?

Vrnem se trkom.

Hodao sam po Bosni, i... nešto sam, bezbeli, i naplatio od one svoje muke, ali - uzeljeh se kuce. Selu me gonio i naum da sagradim novu kucu na Medjašu, da kraj nje otvorim han. Dovoljno sam zlata nosio u njedrima. Vratih seja kuci, kad - kod kuce poziv da se javim kadiji da pred njim i casnim starcima odgovaram što sam vrijedjao vlast, da kazem gdje sam dosad bio i kako sam smio mimo kadijina znanja ici u Travnik veziru.

Opašem sablju i podjem u Donju Tuzlu s namjerom da sabljom odgovorim.

A ova trojica su zbog slicnih nevolja seljackih. Nadjemo se mi tako u petak, slucajno, i u pozarnickom hanu se od nesrece napijemo... pa, pijani, sidjemo u caršiju i pocnemo traziti kadiju. Bismo ga isjekli, nema zbora.

Bolan, bolan, koliko godina ja pravdu trazim! Zena umrla, dvoje moje djece pomrlo, ono kopilo ostalo, uza me se privilo, ja ga uspavljujem i presvlacim, svuda ga uza se vodam, i kradom mu u oci zagledam, naibove oci, sestru mu lisicju, ali šta mozeš - drago mi, a da oprostiš, zenu sam volio mnogo, umrije, eto, što od gladi, što od sramote... a nisam je vala ni korio, kamoli udario, znam ja šta je glad i gladno djecje oko! De, Boga ti, da cujem to do kraja... aah, što me nagrdiše, pasji sinovi!"

"...kad vam ona, ako Bog da, stigne, ti ceš, navedeni dizdaru, povedene odmetnike izvesti iz tvrdjave i sa znanjem vojnih zapovjednika i navedenog mubašira poslati u dobojsku tvrdjavu.

Ti ceš, opet, kapetane, od svoje strane i u sporazumu s agama i vojnim zapovjednicima odrediti potreban broj pouzdanih vojnika za pratnju i sa znanjem mubašira navedene svezane otpremiti u dobojsku tvrdjavu.

Ti ceš opet, navedeni dizdaru dobojske tvrdjave, kad ti gore navedeni odmetnici stignu, njih zatvoriti u tvrd i tezak zatvor te tvrdjave..."

"Pa šta ceš sad, Mustafa?"
"Pomozi ti meni da se malo oporavim, a za ostalo, ne brini! He, još sam ja u snazi... Vode oni nas, i biju nas, mogu ti reci, da je lakša sablja od kandzije, jer sablja ne sramoti, biju nas i pozuruju, a pogledaj moje tabane, oguljeni, rodjeni brate, gulio mi ih... ovo s kraja vidiš li, gulio mi ih Hasan-cauš da kazem koga sam bio nakanio da ubijem... gone oni nas... a kad bismo Miricini, zamolim ja, da oprostiš, poradi sebe, da skrenem s druma u trnje, jer - ako mi ne dadnu, smrdjece i njima cijelim putem do Doboja. Prevari se Hasan-cauš, pa naredi ostalima da produze, a mene zavede u trnjak. Eto, tu sam mu bujuruldiju našao u njedrima, a sablja njegova je eto tu... u travi. Ti meni samo pomozi da se osovim na noge, a ja znam šta cu dalje i kako cu. Naib ce mi vratiti vola, hoce, tako mi Boga! Kakvog mi je vola od celjadi oteo, moj Hatemicu, ja se po Oziji bijem, a na vola mislim, vrijedio je koliko neciji citav dzelep. I, evo ti dvadeset groša za trošak što ceš me hraniti... ako ceš me hraniti."
"Pare mi ne trebaju. Sjedi tu, i cekaj!"

Ugrijah bakrac vode i pomogoh Kavgi Mustafi da se okupa. Dadoh mu svoje rublje i stare cakšire. Tabane mu namazah mehlemom i u krpe lojanice uvih. Pa ga nahranih mlijekom i medom i kukuruzom, a kad se smrce, iznesoh ga na ahar u sijeno, lijepo mu prostrijeh i zašuškah ga, a kraj glave mu ostavih napunjenu kuburu i sablju Hasan-cauša.

Prodjoše dvije hajke po poljima i oko kuca trazeci Kavga Mustafu. U jednom smo i ja i sin hajkali i pretrazivali ne bismo li našli odmetnika i ubicu.

Danju se svi ukucani razidju po polju, a ja izmislim posao u avliji, na ahar pazim. Uvece, ponesem veceru na aharski tavan, a zatim - kahveni takum, pa pijemo i pricamo.

Jednog petka sidjem u Donju Tuzlu da posjetim kapetana i uz put da pokupujem nekog sitnjeza za djecu i unucad. Nadjem kapetana pred hanom na Poljskoj kapiji, kahvu pije, sluša varoške ulizice koje se ulagljivo vrte oko njega, smije se. Kad vidje mene, cibukom mahnu i zacas se prostor njemu zdesna ocisti od suvišnih. Ustade i stojecke me doceka, što je najveca pocast koju on moze uciniti podredjenom.

"Suljkane", viknu on handziji, "šerbet i kahvu za najbolju desnicu s Ozije!"

Pošto se nasrkasmo i napitasmo za zdravlje ukucana i rod ljetine, podjosmo u njegov konak. Tamo mu nasamo ispricah za Kavgu Mustafu. Kapetan pohvali moju plemenitost prema suborcu s Ozije i nasavjetova me da gosta dobro pripazim i na polasku da ga nagovorim neka se sveti carskoj upravi za svoju krv i patnje svojih ukucana, a ako se kad nadje u golemoj nevolji, neka se dojavi meni.

"Neka dojavi tebi!" rece kapetan. "Ti mu ucini sve što mozeš, a ja cu platiti. Samo ne spominji ni njemu niti ikom drugom moje ime... znaš, nezgodno je, ja sam ipak kapetan, i jedno je moje, drugo je njegovo."

Vratih se kuci sam sebi drag i velik. Nije svacije kapetanu uz koljeno sjediti. A ja sam jedini koji s njim drzi tvrdu vjeru urecenu na bojištu.

Kad se potjere smiriše, a Kavga Mustafa prizdravi, dodje vrijeme rastanku. Nisam imao ništa sprocu da on i zimuje kod mene, ali on ne htjede, veli - od saputnika ispod Ozije i iz robovanja dosta je i ovoliko. Ostalo treba da placa carevina što ga je dotjerala dovde.

Ogrnuh ga dugom tankom kabanicom, napunih mu torbu poputninom i sitnom opremom i izvedoh ga na brijeg odakle se u cisto jutro moze vidjeti Karaula, a s Karaule mu je po volji, ili ce Bircu i Drini, ili ce Maglaju ili Zvijezdi i Zepcu. Ne htjede mi reci kud je naumio. To se uostalom i ne pita. Zagrlismo se i izljubismo. On mi rece da ce mi ostavljati poruke pod kucni prag. Što tamo nadjem, moje je, od njega je. Još jednom zahvali i ode u Konjuh. On odlazi, a jesenja nocna kiša bije nemilice.

Nikad nisam tako usrdno molio za srecan put zivom stvoru.

Domalo navališe s Konjuha snjegovi.

Javljao se Kavga Mustafa nekoliko puta. Pod pragom sam nalazio - jednom, u masnoj krpi - cetiri dukata, drugi put šaku groša, jednom nadjoh na pragu drven sanducic, i u njemu, u kadifi, dvije kubure od srebra, jednom opet - belenzuke, a jednom, kad me zimska nesanica trgla do pred zoru, zacuh mukanje goveceta. Izadjem, a ono - za halku na kucnim vratima vezan dobar planinski junac, malo omršavio od dalekog puta, ali mesnat i golem, dva buljuka vojske butovima i pleckama da ishrani.

Tako i ja postadoh u neku ruku roditelj potur-eškiji, siromasima i raznim drugim nesrecnicima koji ne mogoše više trpjeti balvan carske uprave za vratom. Osvete vlasti nisam se plašio. Šavovi carstvu mogli su popucati, mogle su se na me izrigati iz Stambola sve paklene vatre, ja sam se samo smješkao. Imao sam Hasanbega, kapetana donjotuzlanskog. U njegovu zaštitu mogao sam se pouzdati.

Ako se Bog ne javi na molitveni zov, hoce kapetan na molbu druga s Ozije. Jer tvrda je vjera uglavljena na bojištu.

Duga blaga ljeta, mir dubrava i pjesme zetelaca, mrsni praznici i vedre hajke na divljac po Konjuhu navukoše na moje oziljke rumenu kozicu ozdravljenja. Vracao sam se sebi, ali zreliji i snazniji. Kad zbog kakve ruzne rijeci ili vijesti propište mrakovi sa dna kazana zapamcenja, mirisna nana i svjeza zetica smire mi damare i razvodne uzvrištala osocja otrova po utrobi. Opet sam seljak, domacin koji se strpljivo nadbija s vremenom, a siguran i trajan kao i ono samo.

Ljetinu snesem, jabuke u stupi otucem i pekmez u fucije razlijem, tri najdeblja ovna na tavanu razapnem, gomile bukovine u avliju nagrnem. Kad studen kucne u okna, sjedim s najmladjom kcerkom u krilu i ucim je da udara dlanovima - tašun tašun tanana, ko tašunu hljeba da...

Katkad, da oprostiš, Kumrija uhvati u mojoj zjenici ili nasmiješenom brku - zelju supruzansku. Ja se obrijem, prsa i ramena natrljam suhim ruzinim laticama. Ona posluje po kuci kao i prije, ali mi ne moze sakriti nemir: njeznija je prema djeci, ljubi ih u prolazu, nutka i draganjem pozuruje da veceraju i legnu. Za tu vecer oprostice im što nisu noge oprali i carape i opanke poredali po peci da se suše. Kad se djeca smire, ona nekud nestane. Zadugo. Onda se pojavi obucena za svetkovinu, stane nasred sobe, ceka, zarumenjena ispituje mene okom - je li sve na njoj po mojoj zelji. Pridjem uzbudjen i dignem je na ruke, a ona mi obgrli vrat.

Pod mojim krovom, pod mojim tjemenom, srebre se neizmjerja zdravlja i obilja. Oo, kako je ponekad i malo dovoljno da seljak osjeti mnogo i zaboravi sve što zaboraviti treba: i zavidna susjeda, i nezajazljivu pohlepu uprave, i bolesti potajnice koje na celjad i mal vrebaju, i Oziju, što mi osamljenu misao ceka u zasjedi.

Djeca dišu i poneko povremeno kaze nešta u snu. Moja Kumrija zaboravi se, pa cici, da oprostiš, drago joj, eeh, zensko! A pošto se okupa i iznese nam kahvu predjutarnju, šapce -

snaha je opet zanijela, a bice muško, zute i velike su pjege na njoj, a lakše nosi!

Seljaku je povremeno sreca data samo zato da moze izmjeriti kolika je njegova vjecna nesreca, da se na nesrecu ne navikne, da je ne olakša. Zabijelje jednom snijeg na neobrane kukuruze, jedva digosmo dvije trecine u klipu, i od toga nam jedna cetvrtina propade dok isušismo po sobama. Ne stigoh ni pola jabukovog roda da otucem u pekmez. Takiše okasniše, gladne ptice, pritisnute iznenadnom zimom, iskljuvaše plodove pa ostadoh bez hošafa. Šljive ne obrah, ne osuših. Otavu ne digoh. A snjegovi viju, vjetar s Konjuha jauce dan i noc, zima se ustremila zemlju da uništi. Sunce se ne pojavi više. A snjegovi nastaviše da debljaju od danonocnog gustog sipanja od kog covjek da pomahnita. Jedan mjesec prodje, pa drugi, pa treci, pa cetvrti, a ono... ili pada, ili.nocnim mrazevima sasijeca. Navali zvjerinje na sela da odnese što oskudica nije pozobala. Sjekaci iz Lupoglava izginuše u mecavi. Dvije zene pošle iz Kovaca u Donju Tuzlu da mole koga da ih uzme u najam i povele cetvoro djece, ali ih pred Dubravama pokolju kurjaci. Pred Kladnjom nadju smrznutog vezirovog glasonošu, zagrlio mrtvog konja. I baš tada dodje vijest da muhtar i ja idemo u Donju Tuzlu da cujemo carski ferman.

U kadijinoj mešcemi okupilo se nekakva svijeta, zimska odjeca ne da da po nakitu, tokama i oruzju raspoznam ko je beg a ko aga. Ali poznadoh Derviš Hasan kapetana i on mene poznade cim na prag stupih. Ustade, zagrli me i potapša po plecki i posadi pored sebe. Korio me što mu cešce ne sidjem u Donju Tuzlu, što sam se otudjio, a ja sve hocu da ga pitam, cuje li se gdje za Kavgu Mustafu i nije li uhvacen.

Ustade kadija i pošto nas opomenu:

"Dobri ljudi, dete, da, s bozjom pomoci, pocnemo!" uze da cita svecano i pobozno:
"Poštovanom veziru... cuvaru reda u svijetu, onom koji razborito vodi brigu o javnim poslovima i koji ispravno rješava narodne stvari, koji se stara o izgradnji srece i napretka i koji ucvršcuje stubove blagostanja i velicine, obasutom raznim milostima svemoguceg, bosanskom valiji, mom veziru, Bog mu slavu ovjekovjecio, zatim uzvišenim i casnim zapovjednicima, slavnim velikanima, nosiocima velicine i poštovanja, casti i slave, odlikovanim narocitom milošcu Svemoguceg, bosanskim mirmiranima, Bog im srecu ovjekovjecio, casnim kadijama navedenog vilajeta, izvorima vrlina i mudrosti, Bog im vrline povecao, te stubu slavnih i uglednih, zapovjedniku janjicara, Bog mu slavu povecao..."
"Predji na stvar!" kaze nestrpljivo kapetan.
"Ovako piše..." pravda se kadija.
"Ne tice se mene što tako piše, nemoj samo da naprdjuješ po njihovom, nego ti velim: predji na stvar. Hm! te stubu slavnih i uglednih, te... nosiocima velicine... hajde jadan! Nemoj dalje, krv mi odmah prokapa na oci!"
"Dobro, dobro! Ovaaj, ha! Tu."
"... kako sada nastupa proljetno vrijeme i drvece ce se okititi listom, to ce razbojnici pohrliti u brda i tamo se skriti. Tokom vremena, iskorišcujuci pogodne prilike, ti odmetnici, mjesni razbojnici..."

Kapetan primakne brkove mom uhu.

"Hatemicu, selam ti je Kavga Mustafa!"
"Otkud...?"
"Ššš'. Nadstojnik je u mene nad konjušnicama."
"Otkad?"
"Od ove zime. Uzeo sam ga na zimovnik. Kad okopni, otici ce. De, da cujemo šta onaj krmak iz Stambola hoce, pa cemo kasnije pricati..."
"... odmah ih bezuslovno hvatati, po zakonu kaznjavati i na taj nacin ocistiti i osigurati putove..."
"Meho, donesider kahvu!"
"I meni!"
"Tri ponesi!"
"Dete, ljudi, da se procita, pa onda - kahvu!"
"Tii... zavezi!"
"... cuje li se, medjutim, da ste tom prilikom pokazali lijenost i nemarnost u ukazivanju pomoci onima koji su je trazili, onda se ti, navedeni vezire, kao i navedeni sluzbenici i vojni zapovjednici..."
"Šta je s tom kahvom, Meho?"
"Ljudi, pa carski se ferman cita, trebalo bi stojecke da saslušamo, ko je vidio još i kahvu..."
"Ti ustani i stoj ako hoceš do Djurdeva dana, ja necu. Da si sa mnom bio na Oziji, ne bi ni ti."

Pošto saslušasmo ferman, kadija htjede da se odmah pobiljezimo ko ce šta i u kolikom krugu da povede i ucini, ali ga kapetan omete rekavši da se ne moze ništa poceti dok se snjegovi ne dignu i prvi ustade povukavši mene za rukav da idem s njim. Za nama izidje više od pola, psujuci onog ko ih po ovakvoj zimi dovede da slušaju prazna blebetanja o hajduciji kad ni zvijer ne moze da izdrzi hladnocu kamoli ziv covjek.

Rucah u kapetana. I dogovorimo se, ako po Konjuhu i Ozrenu na proljece udari hajducija, da ništa ne cinim bez kapetanova znanja, a on ce uzeti na se odgovornost za sva odgadjanja potjera. I ponovi mi:

"Stambol ce upamtiti bosanske kapetane... a za svog prijatelja Kavgu Mustafu ne brini, na sigurnu je mjestu."

Ja se vratih s muhtarom. Starac je, vukuci konja oznojenog od gacanja kroz smetove do trbuha, zalosno uzdisao:

"Hatemicu, turskom carstvu je svijeca pri kraju. Nekad se na carski ferman nicice padalo, i samo su najugledniji imali pravo da stoje. Danas ni obican spahija iz Kalesije nece da ga sluša do kraja, kamoli da izvrši. Kakva su ovo vremena, ne znam! Ili je ovo ovako samo u nas, po Bosni, u našoj kapetaniji!"

Na proljetnu ravnodnevicu stoka još gazi bijeli cjelac jedva izvlaceci oslabjele noge, luta i lunja, grize suhe grede, guli stabla, muci se da sazvace izmrzlo granje. Djeca zanemogla, izgladnjele majke se nesvijeste, sirotinja mre u otkosima.

Deset dana prije Djurdeva dana, sunce se naglo probi, dunu jugovina, toplina se razgoropadi bujicama, vode odnesoše mlinove, sela u dolovima, plodne obale, stoku, slabu i neopreznu celjad. Od zege, što ne prestaje, vode naglo splasnuše, vratiše se u korita i za dvanaest dana poceše da sahnu. Vrelo proljece i još zešce ljeto dotukoše sela.

Ja sjedim na specenoj oranici i vicem u bijelo od zege nebo: molim te, kišo, sestro, rosuljo, podari, jedina, pregršt kapi, zemlja mi je, vidiš li, posivjela i u tuc se utvrdnula, ne moze klica iz zrna zelenim percem da probije. Poškropi, posestrimo, djeci mi pjenica na usta udara, noge otanjile, trbusi se naduli, koprivu i zelje smo oko kuca i pojata do korijena obrstili. Mršavu stoku poklao sam da odrzim u zivotu zenu i mališane. A i stoci je meso ovodnilo i oslipavilo od nesolice i suhe ispaše.

Smiluj se, dobra i duševna, zalij zemlju, nadoj zile bilju, vrati seljaku snagu, molim ti se!

Ja molim i jaucem, a sijedi muhtar Hamza dodje gušeci se od zaduhe i gladi, i gudi meni:

"Moj Ismete, stigla je carska zapovijest, grdan kuluk udaren je na sela. Vele, granica se Savi vodi primakla, od nje je do Donje Tuzle samo dobar dan hoda. Golemu tvrdjavu su u Tuzli zamislili, valja navuci kamen, krec i grede i još u novcu doturiti. Tebe sela štuju. Ako ti podješ, poci ce i drugi, kako-tako. Ako odrekneš, niko poci nece. Doci ce carski asker da vas goni, a mene ce vrgnuti na vješala."

Starca spasiše moje poštovanje i sujevjeran strah od staracke klevete ako podignem ruku. Moje ga zle oci otjeraju. On odgega ne prekorjevši me. Seljak je, pa je razumio.

U meni uzvrište zapretani mrakovi, sabijene mrznje, ukatancene goropadi. Utrcim u kucu i pograbim sablju i nadzak sa duvara. Sjednem na kucni prag i viknem u gluho podne - ko prvi radi kuluka naidje, poginuce.

Zena izidje iz sobe, baulja, pridrzava se uza zid, od gladi joj se muti um, predje dlanom po mom cvornovatom tjemenu i moli me tiho, kao na umoru, da ne cinim zla. Ali kad me bolje pogleda, prestraši se. Otpuze u sobu. I samo su me oci napacene zene i rasplakanog djeteta prisilile na obazrivost, bar toliku da ne postanem pomamna krvolocna zvijer.

Padoše meni na konak Kavga Mustafa, jedan razrok šutljiv seljak iz Vukovija i neki Adem Malkoc, irgatin sa sonih kazana koji je jedno ljeto hajdukovao s Kavgom Mustafom. Svaki dobro oboruzan. Ali svaki razmetljiv malo više nego što je stvarnih junaštava pocinio. Pamet i hrabrust njihova ne izazvaše bogzna kakvo moje poštovanje, jer su se drzali zavjerenicki tajnovito i kad to nije trebalo. Ali, kako su dolazili s vijestima od kapetana, primih ih kao drage i cijenjene goste.

Pod kruškom krstanom, gdje se ljeti u dobroj hladovini odmaraju zeteoci, razapesmo cador i kraj vatre pocesmo dogovor. Kavga mi prenese kapetanove pozdrave i uvjeravanja da je sad vrijeme da se Stambolu odgovori sabljom i barutom. I naprica mi divnih cudesa o ozlojedjenosti seljaka od Borogova do Lipca kod Doboja. Kapetan ce, veli, kad mi udarimo, javiti Stambolu - kuluk ukidaj, inace - pogorje carevina!

Ja nisam vojskovodja i nikad nisam zelio voditi gomile u velikim dogadjajima. Kad na mojih nekoliko pitanja - o tome ko ce zapovijedati, koliko cemo sabalja imati, ko ce odgovarati za hranu, odakle ce se kretati, kud udarati, a šta poslije! - njih trojica ne znadoše odgovoriti, ja vidjeh, da u pothvatu nekog razbora nema. Mogao sam dici ruke od toga, a svoju mrznju seljacku iskazati psovkom ili zatezanjem nameta, pa opet mirno pozivjeti do kraja zivota. Ali, kad kapetan nešto svjetuje, onda ja treba taj savjet da primim kao obavezu. Pa neka je taj nemir, što ce da se zaljulja po selima, njegova zelja samo, duzan sam da mu zelju ispunim. A on ce sigurno naci priliku kako da se kasnije sve - makar samo po nas dvojicu - što ljepše svrši.

Pristadoh da i ja podjem i da podgovorim sela koja su mene poštovala. Odredismo dan i cas.

Pred zoru njih trojica odoše pošto popiše dva bardaka rakije i pojedoše tri oke pecene ovnovine i nadobijaše sve bojeve i mejdane, bivše i buduce. Smješkao sam se za njima jasno videci koliko su malo mislili, a koliko ce malo moci. Ali, eto, kad kapetan tako zeli, neka bude. I nisam mu se nicim oduzio za onolike lijepe rijeci.

Za dvije, za tri noci glasnici obletješe zaseoke, od kuce do kuce raznoseci poruke. Oni koji su prezivjeli Oziju naoštriše sablje, sjekire, kosijere, i prvi glasno rekoše strašne rijeci na koje su sela cekala -

Necemo

ne damo

udri

zazdij

ubij!

Zaljuljaše se sela po Gornjoj i Donjoj Spreci od Miricine do Borogova, ko nikad na bunu nije mislio ustade da naplati neku svoju mrznju ili nesrecu. Ne ustade nijedan beg, nijedan spahija, ali se ljute oznojene gomile seljaka i bez njih pokrenuše drumovima ka Donjoj Tuzli. Gnjev im nije imao cilja, osim svoje ralje da zadovolji. Prizemna pamet seljaka ne zna daleka cvorišta sudbine koja treba razvezati da bi se nešta u temeljima razriješilo. To je poplava, to je najezda gluvih i slijepih gusjenica, pozar što briše caršije i završi jadnim cvrcanjem ugljevlja, ne opravdavši posljedicom uzrok izbijanja.

Hodze i hafizi stadoše na raskršce šireci ruke, zovuci i zaklinjuci da se vratimo, da izvršimo carsku volju jer je carska odmah iza bozje. Otjerasmo hodze i hafize, a neke išibasmo. Zaptije i nefere, koje donjotuzlanski dizdar i kadija poslaše na nas, pobismo i pogazismo.

Od juga, od zapada i istoka podoše gomile, sprva polako i kao s nevjericom da mogu uciniti ono na šta ih gnjev goni, ali ih put ugrija, zakoni copora zbiše, uvrede zaptija razgnjeviše, krv njihova krv im razdrazi, pa potrcaše.

Razbora i rasporeda nije bilo koliko za pamet obicnog mutavog janjicara, kamoli da neko kao vojskovodja pokuša ovoj bujici dati duh sigurniji od trenutne srdzbe i cilj dalekosezniji od sjece i paljevine.

Zadahtani, zapjenjeni, banusmo Tuzli na caršiju.

Kapetan donjotuzlanski je znao šta se sprema.

Porucio je - ne dirajte u moj konak i Stevanijinu krcmu, a ostalo - od Boga vam prosto bilo! Iselio je na imanje, na Vijenac, a oko konaka postavio sigurne straze. Ja strazama dodadoh još sedam snaznih momaka sa sjekirama, i svog sina, pa se vrnuh i uletjeh u vrevu, u gomile koje su urlale sokacima.

Sabrah trideset ljudi i povedoh ih na drvenu utvrdu usred varoši. Otud azapi pripucaše, dva seljaka mi raniše, a kad ostali cuše kako ranjeni vrište, pobjegoše u sokake, u pljacku, a tvrdjavu ostaviše meni, Kavgi Mustafi i još dvojici-trojici ovakvih kao mi. Kad vidjeh da utvrdi ništa ne mozemo, digoh i ja ruke od nje. I mene je spopala seljacka zudnja za rušenjem, za paljevinom i grabezom.

Lijecem ja sa sabljom u ruci i drazim i raspaljujem oko sebe,

poleti, komšijo,

udri, ne biraj,

eno, eno Ademage zitara, njega, njega braco, de, ko još bjegunca s ledja nije upolovio, ovako, po lijevom ramenu... ohoho! na hambare, ljuuudi, nosite, naše je to zito,

heej, eno stambolije, gledaj kako niz caršiju bjeguca, stigni ga, kurvinog sina, posijeci, gledaj kako se ugojio, majku mu lopovsku, još jednom, još jednom! Pretresi mu pojas, mozda je koji seljacki groš u cemeru! Kundure, ponesi kundure, amidza ti bos po selu tabana, hahaha!

ee, ovog pustite meni, ovaj je na sablji vještiji, izginuce vas devet sjekiraša dok mu se glave dohvatite, meni ga pustite! Bilerum turke pasji sine!? A bilerum bošnjacki? Oho, vidi, vidi, pa ti znaš i ravni hod! I kruzni izmah! Oho! A što te ne bi na Oziji, tamo da izmahuješ? Na! Na! Hoh! Tako! Ljudi, ko hoce s ovog Osmanlije šta da uzme, poklanjam mu!

Udri, udri komšijo,

sutra ce nas potjere po Konjuhu vijati. Ako mene stigne kuršum neferski ili sablja krdzalijska, sahrani me negdje u potoku, pa mi samo Fatihu prouci, mom sinu reci gdje lezim, a ti bjezi dalje, ne daj se! A ako tebe stigne kuršum neferski ili sablja krdzalijska, i ja cu tebe tako sahraniti i grob ti obiljeziti kako dolikuje dobrom domacinu i cestitom tezaku. Kucu cu ti ponekad obici, imanje nadgledati, na Bajram cu te zamijeniti, djeci šecerke podijeliti, pa sjesti za sofru s najstarijim tvojim sinom uz desno koljeno.

Udri, komšijo, udrite, braco, naše je svakako u krvi mrijeti, u svojoj ili tudjoj!

Ali,

neka lipše seljak, neka mu ljetina pogori u klasu, neka mu porod u oskudici oboli i u ranama se raspadne! Neka bude proklet seljak kad je takav kakav je!

Samo nas cetvorica s Ozije posjekosmo nekoliko stambolija i domacih lizisahana koji su zivjeli od carske uprave. Ostali se kao kurjaci ustremiše na ducane, na kuce, na hambare. Cim koji napuni njedra ili vrecu, odmah se trkom vrne kuci završivši svoju osvetu, hvaleci Boga što nije zalud silazio u caršiju i moleci ga da ucini da bude što manje svjedoka njegovom ucešcu i ovom njegovom plijenu i odnošenju. Oni najzakrvljeniji uništiše što nisu mogli ponijeti. Pogalamiše, priprijetiše, pa:

hocemo li, rodjo, kuci! Okasnicemo.

Pred mrak još jednom obidjoh kapetanov konak. Zatim se zaputih kuci preko Ilincice i Dubrava. Na Kolukcinici me stize moj sin. Napljackao oruzja, zenskog ruha i nakita - punu vrecu, a po vrhu uprtio nov djeciji dubak. U hodu mi odbroji jedanaest dukata i osamdeset groša, veli

babo, ovo tebi i materi da se ponovite, a za preostalo cemo kupiti dva vola i dva konja.

Ne rece mi koliko je sebi ostavio.

Putujemo poljem i lugovima, sin poskakuje i hvali se drskošcu i junaštvima po tuzlanskim sokacima, a ja otrijeznjen, smiren, sabirem racune proteklog dana: bila je plaha a kratka buna seljacka, neko je cimnuo jednim od stubova na kojima se carska uprava drzi, cimnuo i okanio se. To nije osjetio ni zvornicki muselim kamoli vezir iz Travnika, a gdje je tek Stambol i car u njemu, uho gluho za seljacke nevolje!

Nas, gladne i zbog svakakva zla ozlojedjene, nazvace hajducijom i bezboznicima. Poslace vojsku na nas...

Tvrdjava ce se u Tuzli sagraditi, a krec i pijesak ce neimari miješati s vrucom krvi seljackom ne bi li utvrda tvrda bila, da Bog da je sirotinja raznijela, sebi bolje kuce gradeci!

Zlo što ga carskom upravom zovu, zvijer je još jaka i svemocna. I što je više spolja biju i ranjavaju, sve je u sebi tješnja i na osvetu brza i krvolocnija. Poklopila je golema prostranstva, kraja joj nema. A strašna joj je moc u sili, zatim u zabludi i strahu podanika.

Pred Durdevikom poškropi nas mirisna kišica, zapjevuši u lišcu, zapljeska u vodi kraj koje hodimo. Poturismo oba oznojene glave da nas blagoslovi svjezinom.

U najezdi nije se mnogo izgubilo. Vecina seljaka povela je kuci ko kravu, ko konja, ili potjerala gomilicu ovaca, ili je uprtila cilim, kazan, kacicu sira, ili makar bakreni sahan s kapkom. Zadat je strah upravi u sandzaku. Kuluka nece biti bar za dvije godine. Za kakvu kaznu i osvetu ne brinem. Šavovi carstva mogu pucati, mogu na me iz Stambola rigati sve paklene vatre, samo cu se smješkati. Jer ima Hasan-beg, kapetan donjotuzlanski. Ako se Bog ne javi na molitveni zov, hoce kapetan na molbu druga s Ozije. A ja sam mu ovog puta, izgleda veliku zelju ispunio. I da sam ranjen, ne bih zalio. Tvrda je vjera uglavljena na bojištu.

I Gornja i Donja Spreca ispratiše jesen krkajuci meso iz tuzlanskih ahara, lizuci med iz tuzlanskih košnica, mnoge sprecanske djevojke se poudavaše s tuzlanskim dukatima oko vrata.

U koga je mozak makar kao lješnik, mogao je predvidjeti da ce vlast traziti krivce za bunu i slati nekakvu osvetu zakona. Ali ja sam mirno smještao ljetinu i posprdno pogledao na Konjuh, odakle treba da dodju snjegovi. Jer, ja i kapetan donjotuzlanski smo vjeru utvrdili. A koga bosanski kapetan štiti, tome ni šejhulisam ništa ne moze.

Eej, tromi umu seljacki!

Mlaka rumenkasta jesen se polako smraci, linuše kiše i za njima snjegovi. Bi i zita i mesa i slatkog hošafa i stoci hrane, a snaha mi rodi još jednu unuku. Po lezanju ovaca na solilu zakljucih da ce proljece doci rano i blagosloveno biljem i toplinom, pa ce biti posla tezackim rukama.

Pred Djurdevdan na dvije sedmice dobih vijest da me kadija donjotuzlanski ceka da svjedocim u necijem sporu. Sidjem ja u Donju Tuzlu bez oruzja, bez sigurna jarana, i pravo kadiji ne pitajuci, ne razabiruci po caršiji zašto kadija zove, jadna mi majka seljacka, nikad dovoljno opreznosti seljaku!

Ja kadijinoj mešcemi na vrata, taman da ruku prinesem celu i selam nazovem, a na me nasrnuše trojica, oboriše me, vezaše mi i noge i ruke. Znao sam odmah zašto i otkud, i kako ce se završiti.

Stoji nada mnom starac bjelobrad, cupka bradicu, smješka se, noznim palcem bocka mi sljepoocnicu i zacikava:

"... pa, hrsuze? Hoceš li bunu?"
"Odvezuj, zapalicu ti mešcemu!" prijetim ja.
"Eh, eh! moraš malo sacekati pritku i kandziju!"
"Zar bi ti mene smio udariti, kadijo?" pitam odozdo.
"Hi!"
"Znaš li ti koliko je meni prijatelj Hasan-kapetan?"
"Hihi!"
"Mi smo pobratimi s Ozije. Posjeci ce te ako me darneš."
"Hihihi! Hahaha! E moja ahmacino!" vice kadija, pa hoda oko mene u carapama, s rukama na zadnjici, kašljuca i sprema se da mi nešta nadugo tolkuje. Onda, ispod haljetka izvuce dug svitak hartije, razvije i kaziprtsom kucka po sredini, a u me gleda. "Vidiš li ovu jaziju? Poslušaj malo!"

"... kadiji donjotuzlanskom, stubu mudrosti, Bog mu uvecao... ee... mmm... a što se tice prituzbe da sam ja pomagao i podsticao na krv i pobunu gorenazvanog Ismeta sina Hatemijinog, od roda Pilavija - i da sam mirno gledao kako on sa svojim seljacima po Donjoj Tuzli vrši razna zlodjela protivna šerijatskim propisima i starim obicajima, to je cista laz, jer ja tog Ismeta i ne poznajem dobro, a kao kapetan donjotuzlanski carskim zakonom potvrdjen na duznosti, uputicu svoje ljude da navedenog odmetnika privedu, a ako se bude otimao, da ga svezu i o prvo drvo objese, neka sluzi kao opomena ostalim nosiocima zlih namjera prema zakonima ovog carstva, ciji sam ja samo vjeran sluga i do kraja odan cuvar i branitelj..."

"Jesi li cuo? Jesi li cuo, pitam te? Šta je, što bleneš? Šta si ti mislio! Da ce jedan kapetan poloziti glavu za nekakvog razbojnika i ubicu? Ja znam da je tebe kapetan cuvao, ali kad je i kapetanu pripeklo pod tabanima, on ce se odreci i rodjenog djeteta u kolijevci, kamoli nece tebe, jednog... jednog ušlje ispod Konjuha. Ti si, budalo, mala brojka u kapetanovom velikom racunu. A šta si ti mislio? Da mozeš uz vjetar pišati? Dobro, necu te ja udarati, ali hoce drugi. Hoce, tako mi Boga... oho-ho!... vam mater lopovsku i buntovnicku, od vas pobozan i poslušan podanik ni danju ni nocu ne moze s mirom da zivi."

Prodje starac uvrh sobe i sjede na seciju. Jedan od one trojice prinese mu cibuk i zizak navrh lule. Sjedi uceni kadija i svjetuje mene a razgovara sebe,

biva, eto,

Bog je stvorio i bilje i zivotinje i vode i nebo i šume i livade i ljude i porodice, kadiluke, sandzake, ejalete i carstva i svemu je u osnovu postavio nekakav red i zakon, a ko se ne pridrzava reda i zakona, bice helac, bogme, druga mu ne gine. I kao, eto, šejtan je nagovorio nas, neke, da pravimo nered u carstvu koje je na redu i zakonu zasnovano.

"Culi ste, je l' de, veli, kako se Sarajlije jogune, odgone vezire, carske ljude kamenuju, poreze ne placaju, na vojnu ne idu, culi pa hocete i vi, je li? Mislite, ako se nešto fukare po Sarajevu, Visokom, Hlijevnu, Duvnu i Kupresu uzvrtjelo, da mozete i vi ovdje nered i bezakonje da pravite? Necete, tako mi Boga, dok sam ja ziv, sestru li vam vašu potur-hajducku, naucicu ja vas jednog po jednog pameti. Visicete vi meni na vrh Ilincice, pa ce vam i deveto koljeno skakati iz sna od straha da nije šta pogriješilo prema šerijatskim propisima."

Nakon kratke srdite šutnje, starac vrisnu:

"Nosite psinu u izbu? Razmekšajte ga!"

Baciše me niz strme i visoke merdevine u nekakav smradan i studen zindan, lobanju, plecke, koljena izubijah i zgulih, a jedan kuk mi utrnje da otad ne mogu na ovu nogu. Sidje jedan od one trojice i pita mene:

"Begefendijo, kako voliš da te bijem?!"

Ja šutim.

Ona dvojica sjede gore uvrh merdevina.

"Udri ga, Bajro, najprije po pleckama. Ja cu po bubrezima. A Meho neka mu malo nagnjeci tabane!" cujem jednog odozgo.
"Hoceš li tako?" ruga se ovaj koji ce da me bije.

Ja šutim.

"Ljudi, da nije mrtav?"
"Nije, nije mrtav. Bajro, pocni po trbuhu! Nece moci vikati."
"Stani mu za vrat, a udri po slabinama!"

Momak zasukuje rukave, namješta se kako ce bolje da stane kad izmahne. Zazmirim, Boga zazovem da mi pomogne muku podnijeti. Dok batina ne cucnu više moje glave.

"Hatemicu, ne sjecaš se mene?"
"Nešto nisam pri pamcenju."
"Ja sam Bajro, iz bircanskog kadiluka. Bio sam i ja na Oziji, ama sam izmaknuo ropstvu."
"Kako, pobogu?"
"Duga prica, nemam za nju vremena."
"A bi li ti Bajro, meni pomogao? Dacu ti dva zdrava dukata. Cuo si, kadija veli - kapetan nece da zna za me. A ja još ne vjerujem. Da odeš kapetanu i kazeš mu samo gdje sam i kako mi je. Samo to!"
"Ee, moj Hatemicu, ne vrijedi mi ici! Pa ja sam kapetanov sejmen. Pritislo je njega, iz Stambola ga pitaju - šta on to ovdje radi! Zna on za te, ne boj se. Pitali su ga drugi, pitao ga i tvoj brat Muhamed. A kapetan veli - neka vješaju buntovnike, što se to mene tice! Ne vjeruješ mi, Hatemicu? A ako ti se zakunem mrtvom majkom i pejgamberovim imenom? Tako je to s kapetanima, ahbabu."
"Kad je tako, Bajro, a ti onda - udri! Prosto ti bilo!"
"Ja, bogme, moram. I to temeljito. Ne budem li te dobro nagnjecio, reci ce da sam i ja upetljan s vama, bundzijama. A ja svoj hljeb moram da cuvam. Moje je - slušati. Ti se, Hatemicu, prevrni na stranu, pocecu od slabina. Dok stignem do tabana, ti - s bozjom pomoci, za se ni znat neceš. Bismil-lah!..."

Prope se na prste, objema rukama izmahnu. Ucini mi se da me gvozdena šipka presijece. Toliko me zabolje. Od drugog udarca izgubih svijest.

Eto prijatelju, tako se to sa mnom zbilo. Kavga Mustafa utece u planinu. Šta s ostalima bi, ne znam ti reci.

Vec je drugi mjesec kako gnjijem u ovoj rupi travnickoj. Vikati ne mogu, grlo mi se pocijepalo jaucuci. Ne zamjeri što u snu cvilim, rebra su mi polomili, zube izbili, nokte s nogu pootkidali. Bjezati ne mogu, tabane su mi nagulili. A i sanjam sve nešto ruzno, da Bog na srecu okrene, kao... nekakva se golema zuta rijeka valja, ja se na jednoj obali davim u glibu, zovem, a s druge obale niko se ne odziva. Kad bolje pogledam, a ono... ja i tamo, i ovamo, ali ne mogu nikako da se sastavim. Pa me guše mora i tegoba.

Ti, prijatelju, veliš da si ovdje zbog konja? Nije to ništa. Za ukradena... ovaj, oprosti, za pozajmljena konja ne lezi se više od tri mjeseca. A meni se zna. Kolac ili konopac!

Molio bih te, ako znaš šta je predsmrtnicka molba, kad izidješ, otidji mojoj kuci i reci sinu mom - dobro na mater i na kucu da pazi! A kapetanima - isto kao i Stambolu, da ne vjeruje. Proklet neka je ako se pojami na zutu paru ili na slatku rijec, pa povjeruje!

Ee, jah!

Tako je to. Rodi se covjek. Nebo ga doceka zestinom. Zemlja zatruje isparenjima. Pa umjesto - bozje stvorenje s dušom, on postane zivince krvolocno zbog iznevjerenih njeznosti. Od jada ne stigne ni suzu da utre, ni psovku da zazine, a vec ga pograbe gladni njegove glave.

A sinu mom reci, prijatelju, kapetanima da ne vjeruje. Nikad! I neka on to svome sinu u amanet ostavi! A meni oprosti za predugu pricu.Rijec je, valjda, i data da odmijeni jauk, da olakša muku i razagna stravu.