Susic, Dervis

Izricem najdublju zahvalnost zemljama Anadoliji i Persiji i gradovima Istambulu, Sofiji i Jedrenu. Dao Bog pa im na granice i pod zidine ne dolazili slavohlepni Bošnjaci s oslobodilackim namjerama. Od ostalog ce se valjda znati i sami sacuvati.

A zahvalan sam im jer sam u njima proucio medicinu, logiku, filozofiju, stilistiku i nekoliko magijskih vještina. I jer u njima spoznadoh korist vješte laske, utisak dobro proracunate razmetljivosti, slabost i nepostojanost nacela koja ljudi propovijedaju a ne pridrzavaju ih se, snagu novca, tvrdocu batine, mekotu gajtana, svu 1jepotu zene, rajska naselja hašišovog dima i sve strahote gladovanja koje se sprda s obzirima kad potegne da se podmiri.

Hvala tim zemljama i tim gradovima jer sam se u njima dovoljno naoruzao za zivot u Bosni. Toliko dobro da cu je moci vo1jeti a da mi se ona ne naruga, pomoci joj a da me ne popljuje, prekorjeti je, a da mi se ne osveti.

Vracam se kuci nakon toliko godina skitnje, nakon toliko godina stracenih nad debelim knjigama ispunjenim uglavnom pitanjima i nagadavanjima. Znam dosta Bošnjaka koji su naukom ili sudbinom prevazišli u sebi nagone koristoljublja. Vracali su se kuci da pomognu, spremni na sve moguce Zrtve. Cak i ocekujuci ih s izvjesnim sladostrašcem, bez cega nema sveca. Ove nesrecnike niko nije isjekao ni povješao. Oni su se tiho iznutra resuli i ucutali ili iz straha od ludila pobjegli.

Ali ja polazim s jasnim namjerama i s toliko zdravlja i zdravog razuma da bi mi tri Bosne malo bilo.

Svrnem u Jedrene svom starom dobrom ucitelju Muslihedinu Uzicaninu da ga poljubim u ruku i cujem njegov poslednji savjet.

Starac, poluslijep od slaba svjetla i sitnih slova po debelim knjigama nad kojima kaplje, evo, vec sedamdeset godina, obradova se kad me vidje. Ali kad cu da idem u Bosnu, dize desnu obrvu i u kratkovide Oci iz sebe natopi brigu i tihu srdzbu.

»U Bosnu? Šta ceš ti po Bosni? «
»Da pomognem, da lijecim, da poducavam, da podrzim...«
»Hm! Znaš li ti šta je Bosna? «
»Sjecam se svakog trenutka proboravljenog u njoj.«
»Ali Bosna nije ono što cula odmah prime s njenih boja i oblika. Slušaj što cu ti reci! Bosna je najdublji kazan pakla. Ona je lošim putem, tvrdom navikom i neizljecivom sumnjom zatvorena za rijeke 1jepota koje su drugi 1judi stvorili, a svojim polozajem otvorena je najezdama sa sve cetiri strane.

Dragi moj, svuda opasnost od drugog obicno rezi za granicom. U Bosni, ona se vidi u znaku suprotne vjere, cuje u pjesmi, sluti u pogledu prolaznika. Svuda se 1judi bore za slicnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snoš1jivosti. U Bosni se sve upelo da podvuce razliku. Ja znam da to njeni zitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzrocne tajne opredjeljenja slojeva, zestine, iskljucivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam. Ali ti savjetujem da ne ideš.« »Hvala ti na savjetu, ali ja idem.«
»Cekaj! Svaku zemlju sile rastocnice razvlace najviše na dvje strane, a Bosnu na sve strane. U takvoj zemlji ne moze biti srece i obilja. Nigdje siromah nije jadniji, ni zima teza, ni glad 1juca, ni razlika uocljivija, ni mrznja poganija i tamnija nego u Bosni. Vjeruješ li mi? «
»Vjerujem. Ali ja idem.«
»Kaimijo, moj najbolji ucenice, ne idi! U Bosni te samo nesrece cekaju. Ostarjeceš prije nego što dozriš. Zacutaceš prije nego što uzmogneš progovoriti. Sjedi ovdje kraj mene i nasladuj se dakonijama što nam ih knjige pruzaju. Zivot ce ti teci u neprekidnim tihim radostima što krijepe vedrinom i snagom. Ostani! «
»Moj mnogopoštovani ucitelju, moram da idem. Goni me nešto neodoljivo, nešto kao kurjacka glad, kao skitnicka radoznalost, kao pomamna zudnja za grijehom, ili - oprosti na neskromnosti - kao strast propovjednika. Mozda cu se pokajati. Ali zar je kajanje zbog ucinjenog najteza kazna? Mislim da je tegobnija praznina zbog propuštenog!«
»Hasane Kaimijo, ti vec znaš što treba znati. Ne znam samo da li zeliš ono što treba zeljeti. Bojim se, ti preoštro vidiš, prebrzo zakljucuješ kao hazarder kome je u zalogu uvijek sopstvena glava, i zuriš da uciniš ne pitajuci je li sve dozrelo za cin. A takve, kasnije, pohode sumnja, poraz, tih ocaj ili neizmjeran gnjev, pa ili se propiju ili pobenave. Još jednom ti kao drugi otac preporucujem: ostani! Zivjeti u cvijetnim 1jepotama mudrosti, u tišinama svetih saznanja koja su daleko iznad zemaljskih strasti i potreba, pod suncem koje ne przi nego samo miluje i blago obasjava, nije nikakvo bjezanje od obaveza. Naprotiv! To je obaveza onog ko shvati šta je više a šta nize na beskrajnim stepenicama zivota...«

Još dugo me je ubjedivao moj ucitelj, kasljucao, šmrcao, srkutao caj i zaranjao dug istancao nos u raskošnu ruzu, i kuckao dugim starackim kaziprstom o pozamašnu knjigu od oko cetiri oke tezine. Ali ja ostadoh pri svom. Rucavši, popricasmo još nepun sat. On me nasavjetova kojim putem da okrenem, gdje da konacim, kako da noge uvece poslije pranja mazem kozjim lojem da me put ne bije i kundure ne zuljaju, pa se restadosmo.

S betnjom o štapu i dugim nozem pod derviškim haljetkom zaputih se prema zapadu, riješen da za nepun mjesec poljubim prag svom dragom Sarajevu.

Kad zakoracih drumom, ucini mi se da sam boziji poslanik upucen da cudesima svog srca i uma spasi vilajet bosanski i izvede ga - za sedmicu, za mjesec, na stazu 1jubavi i blagostanja. Još su mi se u glavi pušile obmane cudne magije kojom knjige zrace. Ali kad sunce opece potiljak, kad teška kundura sadrije oba clanka, kad crijeva arlauknuše za blagoslovnim teretom hrane, ja zaboravih na svoj uzvišeni poziv spasioca. Poceh zeljeti sudbinu obicnog hodzice u zabcenoj kasabi. I zavidjeti mu što ima pod rukom ibrik vode, sahan mandre i kakvo-takvo zensko. I što ne pati od zelje da sasvim usreci druge, nego u barici svojih malih zadovoljstava, mudro zaboravlja obaveze, na cemu su mu drugi, izgleda, zahvalni.

Saznanje o svojoj izvanrednoj ulozi ubilo je sujetom ili razocarenjem mnogog velikana još prije nego što je to postao. Hocu li i ja biti potvrda toj tvrdnji mog ucitelja? Jer, eto, ni na prvi konak još nisam pao, a vec sam samo mlad Bošnjak - skitnica koju je nešto nakon dugog izbivanja potjeralo kuci.

Prvi konak ucinih na devet sahata hoda od grada. Noc mlaka i vedra još je drzala ljude oko hana, sjedjeli su po vocnjaku i na medi iznad druma, mrmljali, izvikivali sluge i pratioce ras- tovarenih karavana, pjevšili. Ja - pravo u han.

Uvrh sobe sjedi Bošnjak, pokunjen, ojaden, ali me ne prevari pretvaranjem. Zakljucih - to je trgovac koji skromnošcu krije bogatstvo svoje od radoznalosti drugih. Lijevo od njega napola lezeci nalakcen golem delija, Anadolac. Neki janjicarski starješina jest, ali nizi. Vidim to po, razmetljivosti. Na skupocjeno sedlo lakat naslonio. Ja - s vrata pravo prema trgovcu i sjedoh do njega, a kundure što sam ih u ruci drzao, pruzih onom junaku.

»Metnider ih ukraj!«, rekoh.

Zabezeknuše se. Junak gleda u me, u trgovca, u prestrašenog handzju, u bosa i pocijepana Bošnjaka koji sjedi iza peci a koga ne vidjeh ulazeci, pa opet u me. Kad vidje da moja zapovijest nije šala, poblijedi, i trgnu kratak bic ispod sedla. Ali ja dreknuh dvije-tri gledajuci junaku u oci. Njegova ruka osta u zraku ukocena. Junak vrisnu, stade stenjati, moliti se, zvati u pomoc. Ruka je boljela, a ja sam mu jednako gledao u oci i nabijao ga svojom zeljom i naredbom da ga ta ruka što više boli. Kad i meni bi dosta da ga gledam kako se pati, zapitah ga:

»Hoceš li odnijeti moje kundure ako ti vratim ruku? «
»Kurvu li ti sestru...! «, jeknu on.
»E onda ce te i druga zaboljeti! « I ja mu u oci ocima sasuh naredbu da osjeti kako mu se i druga ruka raspada od nesnosnih bolova. Janjicar se presavi, poce se valjati cvileci. Trgovac odskoci uza zid unezvjeren. Handzija je sujevjerno šaptao molitve. Samo je onaj Bošnjak iza peci ravnodušno cutao i gledao i ne gledao. Kad janjicara pjene oblše, on zamoli:
»Vrati mi ruke, šejh-efendijo, molim ti se!«
»Hoceš li odnijeti kundure, kako sam ti rekao? «
»Hocu, hocu...«

Vratih mu ruke. On kao da je prebolio vojnicku srdobolju, iznuren i izvedrio, uze moje kundure i odnese ih peci. A ja mu rekoh:

»Sad, gubi se napolje, sram te i stid bilo, zar se tako lezecke docekuje šejh Hasanefendi Kaimija Sarajli?«

Junak dograbi sedlo, kabanicu i bic i iskoci na vrata. Ja, smiren i tajanstven, rekoh handzji da mi spremi ibrik kahve, a trgovca kao prijatelja zamolih da sjedne gdje i prije da bismo zavrgli prijateljski razgovor i upoznali se kao prava braca muslimani koji su se slucajno sreli na dalekom konacištu a u tudem svijetu.

Kad mu rekoh ko sam, odakle sam i kud idem, on se obradova. Kaza mi da je Rogaticanin, da je trgovac, da mu je amidza - carigradski janjicarski aga, pa je kod njega, sa zenom - da oprostš, bio cetiri godine, ali eto... zazelio se Bosne, pa se vraca.

A onog drugog Bošnjaka, siromaha koji sjedi kraj peci, najmio je da ga prati pošto je velik junak i strahota od sablje kad se naljuti.

A zove se Tale Licanin.
Prigovorih Talu što se tako upustio pa sramoti Bosnu svojim izgledom, a on mi rece:

»Moj efendijo, da ti sjediš na granici gdje ja sjedim, i da ti dobijaš ono što ja, prebjegao bi prve sedmice beckom cesaru i klao Turke zešce nego Jankovic Stojane. A biti Bošnjak, doci u Carigrad, pa se na povratku najmiti opet u Bošnjaka, znaci - ili pobudaliti ili se od golema bijesa sprdati sa samim sobom.«

Ono malo magije što pokazah nad janjicarom, bilo je najbo1ja putna isprava: handzja ne smjede ništa da mi naplacuje, trgovac je iz sujevjerja stalno nastojao da mi udovolji, a Tale je bio spreman da me usluzi ne pitajuci za placu.

Drugog dana ujutru krenusmo.
Naprijed ogromni Tale na golom Kulašu, s opasnom drenovinom u šakama, a za njim nekoliko naoruzanih sluga, pa karavan od trideset pretovarenih konja i - mi. Ne primijetih najvece bogatstvo ovog karavana, nego se zapricah s trgovcem i za nepun sat pretresoh s njim mnoge bogougodne teme. Zbog strma puta, on ode naprijed da pogleda samarice obecavsi da ce pobozni razgovor nastaviti dok ovaj preci posao obavi i red i sigurnost tovara utvrdi, a Tala vrati na zacelje.

Moj dronjavi saputnik rece mi da je u Stambol išao da se pozali na svoju sudbinu i na Lickog Mustajbega. Kako je go siromah, prehranjivao se cijepajuci drva po hanovima i nanoseci vodu. Cetvrti je mjesec kako je na putu.

Pohvalih junaštvo Krajišnika.

»Ej, muka ti je biti glasovit junak na Krajini«, jecao je on sa svog Kulaša, »tovar slave, a ni cakšire sebi, ni sedlo Kulašu ne zaradih. Moj je begluk pred kucom ledina, moja srma- crno pod naktima, moje toke po prsima posjekotine, moj rahatluk - tvrde podnice, glava pod penderom, noge za vratima.

A u Stambol sam išao, kako ti rekoh, da tuzim Lickog Mustajbega što mi ne dade moju nafaku, tri dukata iz carske hazne, za vojnu na zapad, nego ih uze sebi. Ali u Stambolu me nazvaše hrsuzom i odmetnikom i udariše mi dvadeset što po turu, što po tabanima. I tek kasnije saznadoh da Mustajbeg ima po Stambolu rodbine koliko je gromada kamenja pred kucom.

Nego, ako sam dobro vidio, moj poštovani hafizefendijo, ti svašta nešta znaš, jaja iz uhiju, a dukate iz rukava prosipaš. Pa, ako ti nije teško, prospider i meni štogod usitno na dlan, ništa te to ne košta.«

Ja od svoje derviške poputnine odvojih nekoliko groša i dadoh ih junaku ne zeleci ga darivati dukatima svoje magije pa da junak, za pola sata, dode sebi s praznom stisnutom šakom. S jednim Talom podijelicu i posljednji zalogaj. Uostalom, sigurnost putovanja je u vjernom i snaznom saputniku.

On mi zahvali i pozali mi se kako teško dolazi do novca na svojoj Krajini. Veli:

»Moj mnogopoštovani muderis-efendijo, za junaštvo se danas ne placa kao nekad, a o istini o junaštvima i da ti ne govorim, bruka jedna. Eto, jednom, posla mene Licki Mustajbeze da mu gdje u Kotarima otmem dva dobra vola oraca. Ja ukradoh dva dobra vola oraca. Zajmiše me od mora katane, ali ja nekako, moleci boga, umakoh. Mustajbeg mi dade dukat i ovcu jalovicu. I svoj bih vijek mirno prozivio da guslar za sahan pilava i but ovnovine s Mustajbegove sofre ne ispjeva grdnu lagariju kako sam na svom Kulašu iz zemlje Kaurije iznio Ilijinu seku Andeliju i poklonio je Lickom Mustajbegu. A jok, tako mi moje mile majke, radi takvih tantavica ovakav junak ne silazi niz Kotare. To je debelom begu prahnulo da makar u mislima zamijeni ruznu begovicu izmišljenom Andelijom.

Svašta begu na um pade kad mu se od masnih dolmi i duga sjedenja begovic u cakširama uznemiri. Ne zamjeram. I beg o necemu mora misliti. I guslar od necega mora zivjeti. Samo mi je zao što ce po Krajini ostati pjesma guslarova, a ne moja - jauk i cviljenje.«

Raspricao se junak drumom, a ja cutim, jer medu saputnicima ja moram ostati zamišljen tajanstveni ucenjak i šejh, šta ja znam gdje ce mi još ugled zatrebati, a tako mi boga, rado bih sjeo s Talom pod jelu zelenu, popio ovu plosku rakije što je krijem pod dzubetom i ispjevao jednu našu bošnjacku.

Pricao bi junak ko zna dokle da se ne dogodi nešto što ni ja ni on nikad ne bismo ocekivali.

Oko korita jake cesme s tri lule, konji se zagromilaše ujedajuci se i ciftekajuci. Vrištav zenski glas preplašeno je dozivao Avdagu. Tek tad vidjeh - nju. U modroj feredzi vrtjela se na konju iznad uznemirenih tovarnih paripa, dizala noge, izmicala da je tovari ne prignjece po koljenima, zvala, mahala rukama. Sluge se zbuniše i srdzbom i medusobnim dovikivanjem još vise uznemiriše konje. Tad se vranac pod zenom zubima i kopitima iskoprca iz gomile i jurnu preko polja. Feredza sletje s glave. Raširenih ruku zena je vrištala u sedlu, a konj je sve bješnje brzao. Naglo izbi pred visoku ogradu i, za zenu necekivano, stade uprijevši prednjim nogama pred preprekom. Zena u visokom luku preletje vrancu preko glave i izgubi se u ogradi.

Cekali smo. Avdaga je sam dugo deverao oko zene. Onda pozva mene.

»Šejhefendijo, ako za Boga znaš, jesi li kako vješt boljci? «
»Šta je?«
»Ne dolazi sebi! Ne znam je li ziva ili mrtva.«
»Ne brini! Ako joj srce imalo radi, bice pomoci.«
»De, molim ti se!«
»Ali niko da ne prilazi! I ti ostani podalje!«

Preskocim ogradu.

Mlada Avdaginca lezi na ledima, ruke raširila, celo suncu ponudila, valjda da se ljepotom s njime nadbija. Tri trostruke kandzije ošinule mene po mozdanama od njene ljepote. Jeknem, amaan, zar po ovoj tvrdoj i nemiloj zemlji i ovakva bica hodaju? Zar nisu sva u rajskim naseljima? Drhtim, obilazim oko nje, ne smijem da prihvatim, bojim se - zaturicu pamet, izgubicu se, pa cu da se bacim na nju, ne iz zle namjere, nego da na njoj placem, da otplacem - heej, gdje mi moja mladost prode! Pusti racun i razum savladaše me toliko da ruke ostadoše uz bedra. Kleknem. Pipnem bilo. Radi ispravno. Beonjace - bistre. Ruke i noge pruzene kao u zdravom snu. Uboja nema.

»Da se nije zdrobila? «, pita Avdaga iza ograde.
»Sad cu da vidim. Cekaj!«

Jesam li ja prvi vidar koji je pipnuo bonu ljepoticu tamo gdje po vidarskim pravilima pipanje nema vidarske svrhe? Ako jesam, neka mi se pogane ruke osuše. Ako nisam, što je vjerovatnije, ni prvi ni posljednji, neka mi oprosti Ibni Sina: dugo sam bio siromašan softa, pa ako s aginske sofre bez pitanja uzmem koju mrvicu, mnijem - nije zlocin. A mlada zena je, bogme, sjajna i preobilna trpeza i samo od njenih okrajaka moglo bi se deset mladih gladeta nadovoljiti.

»Da nije šta polomila, pobogu? «, pita aga iza ograde.
»Sad ispitujem. Cekaj i ne ometaj me!«

Moje ruke kao dvije kuje bezobraznice jurnu dašcuci niz mirisnu prostirku tijela, niz lice, niz vrat, pipkam, trazim u pomami kljucnjaca, u zdravom miru dojki, niz oble drumove mišica, po ludnici pupka, jalaah!

izgubim se, pa opet isplivam, obnemogao od grijeha, a dvije ruke traze, jure, dašcu, svaki im je prst pohlepna zivotinja za se, dok ne ugledah otvorene oci, dva smješljiva osuncana dragulja ljubavi i lukavstva.

Hitar zenski jezik laznu po usnama.

»Da ti ne pretjeraš, Šejhefendijo? « upita ne buneci se tijelom.
»Hm! Pa što ne kazeš da si pri svijesti?«
»Samo sam koljena i dlanove nagulila.«
»Spravicu ja tebi mehlem, dušo...«
»Eeh, ako Bog da! «

Sumnjicavi suprug nadviri se preko ograde.

»Kako joj je? «
»Bice bolje, bice bolje!« rekoh vukuci ruke sebi, a one se otimaju, reze, izvijaju, ne ide im se s plijena. Aga preskoci ogradu.
»De, pokrij se, gotovo je!« dreknu na zenu. Kad ona sjedeci uze da se zakocava i ureduje, zacudih se kako nisam primijetio dvostruk tepeluk madzarija, ni jednu struku dukata, ni drugu - sindzirli altuna, ni trecu - šorvana, ni pojas od dragog kamenja. Ali ko da smotri prašku zemljanu u beskraju zvjezdanih ljepota?

Karavan se opet slozi i krenu. Trgovac je koracao u sredini drzeci zenu ili za nogu ili za uzengiju, ne znam da li zato da ne bi još jedan vidarski pregled morao placati, ili zato da ne bi s jednim softom, sihirbazom i bezobraznikom dijelio ono sto covjek musliman ni s najvjernijim drugom ne zeli da dijeli. A ja se pokajah što nisam gorski hajduk da sad zasjednem za jelu zelenu s druzinom, da pobijem, osim nje, sve zivo u karavanu, druzini sve blago podijelim, a ja - ja da se njoj onako drzim za nogu i pod kutom vezenom mekom cizmicom pipkam clanke i nozne damare. Ali nije svako proklet pozivom koji obavezuje na uzdrzljivost.

Tale i ja hodimo na zacelju i pijuckamo iz moje prevelike ploske, po kojoj je neko u finom drvetu nakitio sve same pobozne izreke. Pijemo i nazdravljamo, ja njegovu junaštvu, on mojoj ucenosti, a oba zajedno - dabogme, tiho, zamamnoj nozici mlade Avdagince.

Ne rekoh Talu: da znam da me u Bosni cekaju i kolac i konopac, opet bih išao, na jatagan se probijao, lipsavao bih za njom, samo da je još jednom vidarski pregledam i mehlem najfiniji da joj spremim. A onda neka me kao zlocinca posijeku ili postave za velikog vezira pa poslije otruju, kako je to vec obicaj u ovom carstvu turskom.

Na prvom dnevnom odmaralištu pridoh trgovcu i kao pravi povjerljivi kucni lijecnik upitah ga - hoce li hanuma kakav lijek, da znam na vrijeme da spravim.

»Jok!« rece 1jutito.
»Na tvoju dušu! « uzdahnuh ja pobozno.

Cetiri dana vranac se niceg nije plašio. Na zalost! Samo se suprug drzao ljepotici za uzengiju. I to - na zalost! A ja bih se obavezao da i nju i vranca nosim do pred Rogaticu, samo da joj se mogu za nogu drzati.

Ploska se punila i praznila. Ja se bijah vec rasplakao od ocaja: rajsko naselje tako blizu, a ja ne smijem primirisati ni prag pred njim, kamoli se upustiti u odaje!

Kad bismo pod vrh gore Jadovnika, ispadoše pred nas nekakve kesedzje, bog im dao sva dobra na ovom i na onom svi- jetu, naperiše dzeferdare i povikaše da odjahujemo i pare i nakit na travu bacamo. Tale protjera Kulaša naprijed, trgovac, koji je prije pripadao sarajevskom janjicarskom odzaku i bio pravo zvjere kad su u pitanju njegov novac i blago, podviknu na sluge, pa svi s malim puškama i jataganima u rukama srnuše naprijed. Karavan se na nevelikoj ledini zamrsi, zagromila. Ja svog noza ne isukah. Mene kesedzije nisu napadale. Ja sam samo pratio šta se sa zenom zbiva. Cini mi se - da je ovdje osmanlijsko carstvo polazilo da propadne, a moje ucešce bilo odlucujuce, ni carstvo meni ne bi palo na pamet kraj nje, onakve.

Daleko preda mnom hvatao se dim od pušaka i orila se gora od povika i psovki. Ja se provukoh izmedu konj a i uhvatih vranca za ular. Zena je vikala.

»Ah, pobogu, šejhefendijo, šta se ovo cini?«
»Ništa, ništa samo se ti drzi cvrsto!«
»Odletje onaj moj... a mene jadnu ostavi samu!«
»Ne brini, ja sam s tobom.«
»Bog te blagoslovio! A kuda me to vodiš?«
»Da te sklonim, dušo, ti si ovdje najpreca!«
»Kako kome, moj uceni Šejhefendijo.«
»Meni, bogme, jesi.«
»Pa kud cemo?«
»Ovamo, ovamo!«

Zavedem vranca u gusto smrecanje pa uhvatim zenu oko pasa i pobozno je snesem i posadim pod grm gdje nas ni odmorni hrtovi ne bi našli, kamoli umorni i zadihani hajduci, a pogotovu jedan obican aga koji se bije za dukate, a ovakvo blago ostavlja na drumu.

Podignem joj jacmak s lica i - padnem na koljena pred nju, u prevreloj zabuni da li da joj se kao poganin molim ili kao kurjak da se iz ovog stava spremim za skok na nemocnu zrtvu. Ona bi i da se smijulji i da sacuva obraz briznim izgledom. Pa se nedoumica po njoj razigrala brzacima mreškanja oko ociju i usta. Ja joj pripomognem.

»Mi imamo vremena, je l' de?«
»Valjda ce ih otjerati!« izvlaci se ona.
»Otjerali, ne otjerali, mi smo sigurni.«
»Ja nisam sve dok te ruke ne odmakneš dalje.«
»Ja sam vidar i šejh, ja vidim da ti srce nepravilno kuca.«
»O mom srcu ima ko voditi racuna.«
»Vidim kako taj vodi racuna. Daj da naslonim uho, da osluhnem kuca li na zdravlje ili na boljku.«
»Mozeš ti te svoje brkove i u paprat gurnuti, a ne ovamo kud si naumio.«
»Hahaha! «
»Odbij, cujes li?«
»Samo malo! Ovolicno!«
»Odbij! Pusti me! Ma, pusti kad ti kazem! Vikacu. Nemooj, nemoj molim te, ja sam cestita zena, ne to, nee... molim te, heej, nemoj bolan, ako nas vidi, pobice nas, ne tako! Aoooh, majkoo! A 1judi, cudna hodze! Šta je, ti opet?! Ne tako, poznace... mmm... pasji sine,
oh,
oh,
oh,
majko mojaa!
nemooj, molim te, ne tako!
tako
tako
takoo
jooj
hrsuze,
poganceru pogani
to li se krije pod zelenom ahmedijom, a ja mislila... nee, ništa nisam ruzno mislila, pejgambera mi, samo ti kazem... ne kidaj, poznace, polako, polakoo, ta de, sta si zavro kao kurjak, izgiboh pod tobom, dragi dra aa agi
dobri moj šejhefendijo,
jesmo li dobro zaklonjeni?
Eno, puške još pucaju, a on podvikuje, gine, neka gine, izginuli da bog da svi i on s njima, nije šala, njemu je cetrdeset i deveta, a mene ludu i mladu svezao uza se, on... oh,
ooh,
ta, cekaj, razvezacu,
a on povazdan u magazi, u mrak kuci dode, pare prebrojava i od mene ih krije. Allaha mi dzelešanuhu, i legne, pa sve u snu naglas razbrojava i sa svijetom se kavzi, a ja ovamo, jadna, jastuk suzama kvasim, gorko mi i cemerno, moj lijepi šejhefendijo, ko tankoj travki pod kamenom.
heej,
nisu moja prsa bukova oblovina, ne stisci toliko!
Cuuj,
ucutali su se,
sad ce oni, trazice me, eno ih, cuju se, odbili su hajduke, bjezi,
moram da se uredim. Pomace. Ta, prestani, prestani, molim te, mili moj, dobri... heej, mi smo s kucom prema Kovanju, da znaš!«

Tišina me otrijezni. Trebalo se sad vratiti. Nikako ne smijemo zajedno, jer bi i djecak koji još nije usnio zenu, znao upitati - gdje ste bili i šta radili, kamoli ne 1jubomoran suprug koji o tome pita zenu i kad od sestre dolazi.

Ljubav i strah, kad slozno traze, naci ce izlaz brzi i bolji nego što bi ga našla suha mudrost da tri dana cuci s prstom na celu. Pomogoh zeni da se popne u sedlo prebravši je na brzinu još jednom od grla do dlanka, vranca provedoh do ivice smrecanja i ošinuh ga po sapima, a ja se s jataganom vrnuh u šumu, pa pozurih daleko unaokolo. Namjeravao sam na livadu, na zborište izici otud odakle su kesedzije napale. Neka putnici vide da se ja posljednji iz boja vracam. Obidem poizdaljeg, a šuma cuti, vlazna i divlja. Glasovi pobjednika cuju se dalje, blize karavanu. Ja cu odavde prema njima, samo na drum da sljegnem.

Zakoracim na crnu golemu kladu.
Pod njom - napola lezi, napola sjedi mlad razbojnik, lijevu krvavu nogavicu do prepona rasjekao, pa pušcanu ranu previja. Cu mene i posegnu za komadom sablje, ali kad me vidje u zelenom dzubetu sa zelenom ahmedijom oko glave, obje ruke mu klonuše. Pomislio je jadan da sam kakva onosvjetska svetinja koja uzima dušu ranjenima. Odrvenjele usne mrdnuše da šapnu posljednju molitvu.

Taknuh mu tjeme vrhkom noza.

»Ti, koji si ti?«
»Omer, sin Vehabov.«
»Odakle si? «
»Ja... ja sam od Cerske. Allah! Jesi li to ti došao po moju dušu? «
»Ovog puta ti praštam. A otkud ti cak od Cerske ovamo? «
»Za nafakom, efendijo!«
»A dobro te udarilo?«
»Nije plaho.«
»Hoceš moci sam?«
»Jakako, efendijo!«
»Evo tebi ovaj moj jatagan, trebace ti. A ti meni daj tvoj patrljak od sablje. I evo ti sitniša, mehlem i platno da kupiš. Gledaj da ranu ne zapoganiš!. Navali sad odmah dosta bukova lista i privij dok do rakije za ispiranje ne stignek Paa, drugi put ne pucaj u nebo, nego trgovcu u prsa, magarce jedan, dabili magarce! I skloni se podalje od druma!«
»Hocu, hocu, šejhefendijo, iz ovih stopa cu ja... Daj da te u nogu poljubim, Bog te blagoslovio!«
Ne dadoh da me u nogu poljubi, Bošnjak je, moze me dohvatiti i naglo oboriti i mojim nozem mi vrat prerezati. Podem ka drumu, a cujem momka iza leda, psuje:

»Kud i na prikaze da udarim, p.... im materina! Eto kakav je vakat došao!«

Na tratini pribire se i ravna karavan, svi zdravi i citavi, ali uzbudeni od bitke, od okršaja. Ugledaše mene, s poštovanjem zacutaše i pustiše ruke niza se, a ja se - posljednji iz bitke, ljuljam s patrljkom otete sablje u desnici (svi znaju da nisam imao sablju), ljuljam se malo raskrecen,
Junak,
najslavniji medu slavnim mejdandzijama,gledaju me kao prividenje, tà - kad ja to skocih, kad li jurnuh na hrsuze, gdje li sablju oteh i polomih, nisam li ja od onih svetih ljudi koje Allah šalje pravovjernima u pravi cas u pomoc?

Smrknut, bacim patrljak sablje njima pred noge u travu i kazem samo.

»Dete da se ide!«

Cutke i poslušno krenuše svi sujevjerno šapcuci molitve. A ja se u bradu smješkam i mislim: boze, koliko li je njih u ovom carstvu cin, polozaj i slavu zaradilo lezeci u trnju dok se boj bije, i pojavivši se u pravi cas pred pravim svjedocima o svom podvigu što ga niko nije vidio? I hoce li biti ikad ijednog carstva što ce u temelj provjeriti je li svacije junaštvo baš podvig ili prica sracunata da opsjeni i prevari neobaviještene?

Smješkam se i izvirujem sta li je s mladom zenom. Na zalost - trgovac je opet drzi za nogu. Ja se oblaznem: neka drzi! Drzao sam i ja.

Neka je slava i hvala razbojnicima koji napadaju trgovce!

Ne ugrabih više priliku da mladu Avdagincu lijecim ni da je spasavam od hajducije. Doduše, trgovac nas je zvao na konak, ali kad vidjeh kako ce ona biti daleko od mene i pod kakav katanac zakljucana, ja samo uzinah. Odlazeci, vidjeh lice i ruku na visokom pendzeru, lice je bilo bijelo kao izaprano platno, a ruka je hvatala grlo.

Zamalo i ja ne zaplakah.

Ali nije moje da ginem prije nego sto cetrdesetu namirim. A u ovom zivotu toliko je tih zalosnih rastanaka, pocevši od majcine utrobe, da se jedan prosjecan skitnica kao što sam ja mora na njih na vrijeme naviknuti, ako ne zeli prepoloviti svoj zivotopis ili biti sam jednog lijepog dana od tudeg sjeciva prepolovljen.

Do vrha Kovanja ispratiše nas trgovac, dva njegova brata i gomilica poboznih i besposlenih. Na raskrcu ja naglas izgovorih molitvu za srecan rastanak. Svi su me slozno pratili gundavim aminanjem. Ja zazivam boga, a mislim na cvrsta bedra i sise zenine. Okrenuo dlanove nebu i izvijam o devet stotina devedeset i devet vrlina Svemoguceg, a dlanovi vrište nebu o svojoj gladi za zeninim slabinama. Uzbudeni slušaoci vide suze na mom licu i ushiceni su znacajem svojim i svog mjesta uvjereni da za njima placem, a ja bih dao deset varoši za jedan prelet njenog drhtavog jezika preko pohotnih zivih usana.

S trgovcem se izljubih, ostali mi pridoše ruci.

Tale povede Kulaša i uporedi sa mnom.

Dugo smo cutke klimali uza stranu. Dan blag i cist, dat ljudima za zdrave igre i uzitke, a meni se mrkne od tuge za zenom.

Tale u hodu slisti poputninu što mu je trgovac na polasku ubacio u bisage, napi se s Kulašom iz jednog korita, obrisa brke, a kad zakoracismo romanijskom visoravni, gurnu prst u uho i zapjeva tanko i glasovito.

Valjda mu dobra voda i naporan hod brzo svariše hranu, on ogladnje, a tada mu opet padoše na pamet Stambol, Krajina i njegova sirotinja u Ribnici. Uze mi se zaliti na svoje starješine, veli:

»... kad ujutru bijeli dan osvanu, stadosmo mi Krajišnici u bojni poredak da od mora daure docekamo. Ali ispred njih Jankovic Stojane izjaha konja u ravno polje i povika: dete, veli, ljuti Krajišnici, da se danas ne bijemo svi, nego mi isturite najboljeg mejdandzju, s njim srecu i mišice da ogledam!

Poceše se medu se moji ljuti Krajišnici gurkati i nutkati. Ali jednoga.glava ljuto zaboljela, drugome uzengije nisu nakratko za mejdan namještene, a trecemu, eto, najednom nešto desno oko zaigralo, nije na dobro. Pa nece. Drugi put ce. Dok ti Licki Mustajbeze ne povika: ha, Budalino, krajiška perjanico, ha, naprijed, posijeci cafira, pola cu ti Like pokloniti!

U siromaha pogovora nema. Ja golim petama podbodoh svog mršavog paripa i izidoh na mejdan Jankovic Stojanu, a on sav sjevti u srmi i zlatu s posjecenih aga i begova poskidanim. Zahvalih Allahu što cu dušmanu napakostiti bar time što s mene nece moci ni uckur plijena zadobiti kad me posijece.

Pobismo se ja i Jankovic Stojane. Namlati on mene pernim buzdovanom, tri godine da me majka u prijesne ovnujske koze umotava. Ali i ja sam njemu, bogme, nadodavao što sabljom, što teškom drenovacom.

Nekom Krajišniku se slucajno omace berdanka. U jednih se konji poplašiše. Drugi pomisliše da je zagon nareden, pa se stisnutih vilica i ociju izdreljenih od straha i gnjeva poljem ustremiše. Šta bi i kako dalje bi, ne umijem ti reci.

Ja na Kladušu iznesoh jednu toku u rvanju otkinutu sa strašnih prsiju Jankovic Stojana. Kuna Hasanaga poznade toku svog rahmetli amidzica, pa povika na me da sam je ukrao, da sam hrsuz kakvog na Krajini nema i naredi seizima da mi udare dvadeset po tabanima. A toku rodakovu namjesti sebi na prsima. Jer, veli, to mu dode po nasljedstvu.

Tako ti je to sa sirotinjom, moj uceni šejh Kaimijo!

A tebi hvala, ti meni toliko dobro ucini, a ne zaiska ni da ti kundure u potoku operem. Vidi se, nekakav si plemenit i duševan. Mogao sam ja i ostati, molio me Avdaga, veli ostani Tale, s nama, na moju rijec, biceš, postavljen za sejmena. Mozda postaneš i buljukbaša, a za placu ne brini dok je mene zivog. Samo neka ti Allah ocuva mušku snagu i junacku dušu! A ja njemu velim:

zalud ti je, ago, besjediti, da mi dadneš da me do kraja zivota pola beogradskog pašaluka dvori i odrzava, ne bih ti ostao.

Kud bi Krajina bez svog Budaline!

Zar bi Bosna bila inat-pašaluk da joj nije i ovakvih?!

A i kako bih pustio tebe, Hasanefendijo, da putuješ sam tako ucen, tako ugledan, preko ovih strašnih šuma i vrleti. Ima vuk, a ima i hajduk. Kazu, otkako je Sokolovic umro i ovo Carstvo pošlo nanize, bez brza oka i još brze ruke, ne moze se glava kroz Bosnu pronijeti. I, de, tako ti dina i imana, pojaši, efendijo, ti pojaši, a ja cu da povedem, bice i mom Kulašu cast da tako ucenu tursku svetinju prenese do Sarajeva. Bujrum, efendijo, i pridrzi se za oblucje.

I oprosti za ovo što cu ti reci: ne zali za onom zenom, makar ona svisnula za tobom. Ona je od Pilavija, ili unuka ili praunuka cuvenog Muzaferbega. Sa slugom je rodila sina, na svog djevera je iz kubure pucala. U Turciji je lopova na kucnim vratima sasjekla. Dvojicu je susjeda raskucila pokazujuci im urijetko lice na pendzeru. Katkad je snalaze bijesovi, pa grize sebi misice, cupa kose, valja se, vrišti, bjezi od kuce. Za tobom je plakala, ali ti bi propištao majcinim mlijekom da si se kojom nesrecom svezao s njom. Ubila bi te, da oprostiš, milovnjem.«

Cutim ne otkrivajuci sagovorniku da sam ja preko majke lozom od Pilavija, ni šta se sve sa mnom i mojom - rodakom dogadalo. Ako ima neko ko prašta, oprostice nam rodoskrvnuce. Oboje smo mladi i gladni zivota.

Samo se cudim, kako to - još na odredište nisam ni stigao, a zemni vjetrovi vec razbucaše moje svete namjere.

Mogao sam uci u Sarajevo neprimjetno i u njemu pozivjeti ne skrecuci paznju na se. Ali bih umro kao hamalin ili s prosjacki pruzenom rukom na pragu imareta. Sarajevu na caršiju treba banuti ili kao sila ili kao zapanjujuca opsjena. Onda ono rširi ruke i kazuje dobrodošlicu kakvu ni najlaskaviji stambolski jezik ne bi umio.

Kazem, Talu, šta god ja na Višegradskoj kapiji radio, on neka drzi ruke dignute nebu i vice - amin! Ja stanem uz debeo kameni dovratak i zaucim dugu a beznacajnu molitvu koju niko u Sarajevu još ne zna, i to tako glasno da su prolaznici s dvjesta aršina morali svracati ovamo da vide ko to ibadet cini na mjestu i u vrijeme kad niko drugi ne uobicajava. Ja zavijam i tezem, a moj Tale grmi amiiin!

Samo se Kulaš pokunjio i cuti. Nije mu zamjeriti. Onom ko nosi, nije do sprdnje. Zraknem desno i lijevo i vidim, okuplja se i natiskuje svjetina i pomalo primice u tijesno nabijenom polukrugu. Oni prvi zategnuli nazad, odupiru se gomili koja ih tiska na nas, a lica im zmrljana zabunom od nedoumice, sujevjernog straha, sokacke radoznalosti i svrbeza da se bude prvi pred cudom. Cuh kako dva-tri najbliza pendzera zveknuše kukicama. Jer nema rdava djela kome makar jedno zensko oko ne bi bilo ucesnik ili bar svjedok.

Kad sam tako nakupio naroda dovoljno i za docek vezira kamoli Hasana Kaimije, okrenem, obrnem širokim rukavima i pocnem toboz iz temelja kapije isukivati zmije koje samo Kulaš i ja ne vidimo, a svi ostali vide dovoljno jasno i za san i za javu.

Pošto se poigrah s njima, ja ih sabih pesnicama i nogama u zemlju i objavih da sam za iduce desetljece otklonio sve opasnosti od grada Sarajeva. Onda udarih u jedno mjesto u zid, a iz sura kamena potece snazan mlaz vode. Napih se, zahvalih bogu na ovakvoj vodi, pa jednim zamahom rukava ugasih mlaz.

Prodoh malo ulijevo kako, bih pogledom mogao obuhvatiti i Vratnik i Bistrik i Bašcaršiju i Hrastove i lugove prema Ilidzi, pa podigoh ruke i ilaknuh tonom koji bi i bezvjercu natjerao pobozni strah u kicmu. Prisutni me nisu mogli razumjeti jer sam vikao na jednom provincijalnom narjecju persijskom. Pracen Talovom amin-grmljavinom, urlao sam sto mi je padalo na pamet nadohvat i ofrlje,

drago moje rodno Sarajevo,

jest da sam te se ja, Hasan Kaimija, plaho zazelio. Uvijek ljudsko srce vuku zvuci i oblici zapamceni u vrijeme kad se uzivalo u carstvu majcina krila. I lijepo si mi kad te ovako svisoka pogleda covjek koji na tvom sokaku kruh svagdašnji nije zaradivao i koji nije osjetio surovost tvojih zatvorenih kapija i sumnjicavih ociju. Prosto da klekne preda te i pokloni se cudima tvoje ljepote namjernik koji ima dovoljno groša za pojasom, dovoljno da ne mora od tebe u zajam zaiskati i dovoljno da moze pobjeci kad mu ti i ono drugo lice svoje pokazes.

Pa pošto ja dosad na tvom sokaku hljeb svagdašnji zaradivao nisam, niti mi, cini mi se, moze nauditi surovost tvojih zatvorenih kapija i sumnjicavih ociju, a imam podosta groša za pojasom i u njedrima i imacu uvijek dok je ove magije i širokih šejhovskih rukava, dok ja dolazim ovakav, a tvoji zitelji me docekaju ovako, bicu sit i zdrav i moci cu da ti se divim, a ti mene da poštuješ. Ja u tvoju sitnicavu sujetu dirati necu.

Ali necu ni kao Gazi Husrefbeg po tebi zidati zaduzbine, pa da ti meni na kraju odmjeriš od šake do lakta i da ja odem na onaj svijet šutnjom i mrznjom zatrovan kao sto je odlazila vecina onih koji su ti neko dobro ucinili. Necu, da znaš, tako mi ovih mojih snazih šaka, hitre dovitljivosti i opsjene za priproste pomocu kojih se jedino moze izici s tobom na kraj.

Budi mi zdravo, moje drago Sarajevo, da bog da i ti jednom bilo prijestonica makar i bez vladara. Ali za prijestonicu potrebni su širok duh i carsija na kojoj je slobodno i viknuti i precutati. A ti to bar dosad nisi imalo. Kako ces imati kad je u te navalio gladan Hercegovac, lukav Focak, razmetljiv Nikšicanin, svadljiv Vlasencanin i galamdzja Kladnjak, pa se svaki do nedjelju odjene po šeherski i naziva sebe - Sarajlijom, a Sarajlija - nije.

I, molim te, moje drago rodno Sarajevo, primi mene, Hasana Kaimiju na svoje sokake i u svoje deftere, i ne budi grubo i pakosno prema meni, kao sto to vec znaš prema svom rodenom biti, nego pruzi mi ruku, a povjeri dušu, inace, ja, Hasan Kaimija, napravicu od tebe takvu sprdnju, a na te navuci takvu nesrecu kakvu ne moze ni gràdom optereceno nebo. Hocu, tako nam obadvome onaj cutljiv Trebevic pomogao!

Amin!

Amin, grme prisutni uzdignutih ruku i ociju zacakljenih od pobozne zanesenosti.

Ja ne htjedoh dalje da zloupotrebljavam njihovo poštovanje prema meni, sirotom putniku u pohabanom dzubetu, prljavim razvaljenim kundurama i sa zelenom ahmedijom oko glave. Neka koje amin ostave i za kasnije. Istorija je obilna iznenadenjima. Aminanje treba pametno rasporediti duz citavog zivota.

Podoh pognute glave niz Vratnik.

Za mnom jeci talasavo gundanje salavata i drugih molitva. S pendzera i s kapija pobozan šapat prati svaki moj korak. Iz jednog mušepka poletje zlatom optocena cevrma prema meni, ali je kao ruzinu laticu vjetric zanese nazad, nad glave gomile. Digoše se mnoge ruke, ali djevojacko grlo zamoli:

»Šejhu Kaimiji, šejhu Kaimiji, Allah ga blagoslovio.«

Doturiše je meni, a ja je zadjenuh za kapu, neka bude moj sveti bajrak. Jer meni je tek dvadeset i šesta godina.

Preda mnom trce momci i prostiru serdzade i cilime da po njima hodam. Kako je Tale za mnom vodio Kulaša, neko izokola bojazljivo primijeti da bi cilime trebalo izmicati odmah iza mene da konj ne balega po skupocijenom tkanju, ali ga neko drugi, pobozan i strog, opomenu da u ovim uzvišenim trenucima ne misli na bijedne stvari ovog svijeta.

Ja okrenuh lijevo prema Podmlinima i potrazih kucu u koju su me moj red, teskera i moja namjera uputili.

Gomila nagrnu za mnom gundajuci molitve slozno i neprestano.

Tako udoh u Sarajevo. Cim sjedoh da se odmorim, sjetih se cevrme. Uzeh je svu u šaku i zagnjurih lice u njene mekote i mirise. Kao zvijer, kao najputeniji kurjak omamljen mjesecinom i zovom ljubavi, njušio sam, udisao, halapljivo srkao obecanje bluda. Ljubeci njedra o kojima je cevrma šaptala, zaboravih otkud i zašto sam tu. I da sam nosio licnu poruku sultanovu beckom cesaru ili mletackom duzdu, zaboravio bih je, kamoli ne neodredenu izmaglinu svojih svetackih dobrotvoriteljnih namjera.

Molba covjeka iz vlasti za obicna smrtnika je samo lijepo receno naredenje.

Zamoli mene kadija da mu ispunim jednu zelju, ali što dalje od mahalskih i caršijskih ociju i ušiju. Kasno nocu upustih u svoju odaju dvije zene. Kadijina sestra Esmehanuma, uvede nevjestu Omeragincu s Vratnika. I šapnu meni:

»Šejhefendijo, ona ce ti sve reci. A ti, pomozi kako znaš, mehlemom ili molitvom!«

Zamolim Tala da Esmehanumi, koja je prekoracila pedesetu, posvijetli da prede u drugu sobu. Zena odmjeri kršnog granicara i zamoli me da dopustim Talu da s njom posjedi za sve vrijeme pregleda. Strah je da samuje u praznoj sobi; u ovoj kuci kroz koju prolaze i andeli i davoli i gdje je svaki šušanj znak njihovog hoda ili lepeta krilima.

Ja dopustih Talu. A Esmehanumi rekoh da nipošto ne ulazi k meni dok je ja ne zovnem. Nahvalih joj junaka i uvjerih je da ce on, koj i tako vjerno i dobro cuva granicu carstva, znati cuvati i njenu glavu i njen obraz i od stvarnih opasnosti i od pricina.

Pa se vratih bolesnici. Mlada Omeraginca sjedi savijenih koljena skrivena u krpu skupocjene feredze.

»Skini se!« naredim.
»Ja? «
»Necu valjda ja!«
»A što da se skinem, pobogu efendijo? «
»Ne mogu razaznati bolest kroz toliko krpa u koje si se zamotala! «
»A šta sve da skinem, efendijo?«
»Zasad samo feredzu!«
»Ah, a ja mislila...«

Ustade nevjesta i smace feredzu i baci je kraj sebe, a ja zamalo ne jauknuh od bola što mi sijevnu i proze eve srcane damare. Obeznanjen stojim pred njom kao da je neko otvorio rajske dveri. Drhtim raspamecen, a davoli pohote zajahali mi na oba ramena i pritišcu me - pokloni se, Kaimijo, pokloni se, udri celom o pod, ovo je tvoj bog!

Stoji i ona. Dva oka, dva sjajna mjeseca gledaju me kroz zlatnu izmaglinu trepavica kao što bog gleda svog roba koji se savija u prašini - svisoka, podsmješljivo i pomalo zacudeno.

»Paa, efendijo? « kaze ona, srecom - trijemo i malcice nestrpljivo, i tim udarcem me vrati opet u polozaj lijecnika.

Oslušnem joj bilo.

Ni svemirski casovnik mijena ne radi pravilnije.

Pipnem joj celo.
Blaga toplota zdrava djeteta.

Premjerim je, izmjerim okom, sve na njoj sliveno i srezano po savršenoj mjeri i razmjeri. Beonjace bistre, zubi snazni, zdravi i u dlaku rasporedeni kao u Ibni-Sinaovom udzbeniku, bokovi, bedra i stopala u harmoniji kakvu postize samo pokoja igracica na dvoru. Dah cist i mirisan. Nokti rumeni i sjajni.

»Sjedi! «
»Hocu. «
»Kazi šta te boli?«
»Ne boli mene ništa. «
»Nego? «
»Meni su i tetak i tetka naredili da ti otvoreno kazem sve. Ja cu ti reci, ali ti se molim, šejhefendijo, nemoj me reziliti, ni kriviti... Golema je nevolja, kunem ti se! «
»Da cujem!«
»Moj je Omeraga preklani s janjicarima otišao na vojnu i nije se vratio. Vele - sasjekli ga nekakvi kozaci. Eto, otkad mog Omerage nema, mene je snašlo. Legnem ja, a ono pocne. Najprije u trbuhu i prsima kao da nešto raste, raste, kvasa, pa onda navali na srce, na grlo, guši me, oci da mi iskoce - koliko me guši. Jedva dokopam snage da vrisnem. Sjate se oko mene moji i pitaju šta mi je, a ja im ne umijem reci. Samo, eto, gušim se... A onda, kad se oni razidu, ja udarim u plac, pa ridam, cvilim, zalost u srcu se ugasi i mogla bih vala i da se nasmijem, ali ja placem, placem... I bude mi malo lakše. A sad da ti još nešto kazem, ama ti se opet molim, nemoj me rezil uciniti!«
»Samo ti pricaj! Bolest nije sramota.«
»Mene pohode šejtani.«
»Baš? «
»Jest, pejgambera mi! Kad me plac prode, a ono prvi, golem, rumen, lijep, da oproetiš, eto takav kao ti... ama nema ahmedije i brkovi su mu malo dulji, sjedne meni kraj dušeka i pocne da se umiljava: ustani, bona, Zumreta, eno Halid kazandzija sa sazom pod pendzerom, zar ne cuješ, kako pjeva?! Ja ustanem, a sokak pust... samo fenjer na raskršcu zmirka. Legnem, a on opet: ustani, bona, Zumreta, eno svatovi došli po te, cekaju pred avlijom da im kapiju otvoriš! Ja ustanem, pogledam, pred kapijom nigdje nikog. Onda ti mene uhvati nekakav strah, pa bjezim iz sobe, bjezim tetki ili sestrama u dušek, i jastuke na glavu nabijam da ne cujem, da ne vidim. Ali on provri odnekud iz potiljka, ali nekakav drukciji i vice meni na uho: ustaj, eno te ceka Sejdo kasapin, cakšire skida i šake trlja, na te ceka... Ja placem, placem... šta cu, pobogu! «
»Glava te ne boli?«
»Ne boli.«
»Taj strah te ne progoni danju? «
»Nece ako šta teze radim i ako ima celjadi i galame po kuci.«
»Aha! A kad je rahmetli Omeraga bio ziv, nisi to imala?«
»Nisam.«
»Hm! De najprije popij u pet gutljaja ovo što cu ti dati!« Pruzim nevjesti cašu jakog hercegovackog vina s dva grumena šecera. Ona prošapce bismillu i polako ispije. »Sad, cekaj malo dok ljek ne potece s krvlju kroz zile!«
»Hocu, efendijo!«

Sacekamo, ja premro od ushicenja njenom ljepotom, ona sva od umiljatog cistog povjerenja zdrave zene.

»Kako se osjecaš? «
»Nešto mi grije uši. I po prsima zmarci hodaju.«
»Dobro je. Znci, djeluje lijek!«
»Vala, efendijo, ako treba, ja cu bogme još tu jednu cašu lijeka da popijem. Bog ga blagoslovio i ko izmisli ovaj lijek. Ah, kako lijepo grije. Pa mi sve nekakva snaga i radost teku kroz noge. Mogu ja još jednu cašu ako treba...«
»Dobro, na još jednu!«
»Oh, kako grije!«
»A sad lezi! Eto, tu na šiljte! S koje ti strane sjeda šejtan? «
»Nece pri svjetlu!«
»Dobro, ugasicemo cirak! «
»Tako! S lijeve mi dode...«
»I ja cu sjesti s lijeve. A veliš, pocne od trbuha, pa udari u prsa? «
»Jest, od pupka, pa ce... da oprostiš u sise obadvjje... a onda u grlo!«
»Aha! E, deder sad raskopcaj se! Da te ništa ne steze!«
»Hocu, efendijo!«
»Ja cu sad šakama da ti pokrijem prsa i pupak. Da vidimo hoce li on doci. I, hoce li te gušiti.«

On ne dode.

Cekali smo ga i ja i Zumreta cvrsto stisnuti jedno uz drugo, cekali, a mogla je i sva vojska pakla da dode da igra i skici oko nas, mi sigurno ne bismo ništa ni culi ni vidjeli.

Negdje u gluho doba noci, place meni na mišici lijepa Omeraginca s Vratnika:

»Ooj, boga ti mladi moj šejhefendijo, ovo je prva noc da mi šejtan ne dode da me prepada i na zlo navraca, pa te molim, i zaklinjem te tvojom zelenom ahmedijom i tvojom ucenošcu, pomozi mi, ne daj me, a ja cu tebe slušati i sve ciniti kako ti kazeš. I ne karaj me ako ti kazem da je suza udovicka teza od sirotinjske i da je noc udovicka duza od tavnicke.«

Milujem ja lijepu Zumretu s Vratnika i šapcem joj u mirisne kose i tješim:

»Ne brini, nevjesto, ja cu tebe izlijeciti, makar ti morao svoja jetra ili svoje snazno srce presaditi. Ti si najljepši alem što nad Sarajevom sja, i svaki bi se dragi kamen u kruni podišahovoj postidio pred tvojom ljepotom, a Bakija bi, kad bi vidio tebe, takvu pjesmu od sklada i ljepote, zanavijek zanijemio. Da Kovaci i Saraci znaju kad ti prodeš u hamam, ko to pod feredzom prolazi, ugasili bi zvon i ciku metala, i sve muško, od muškarcica bez gaca do Latifage s bijelom bradom do pojasa, poustajalo bi i pobozno se poklonilo.

Ne brini, košuto iz rajskog vrta, ja cu da bdim nad tvojim zdravljem dok u meni hoda ijedna kaplja muške krvi, dok prstom mogu micati. Samo ti meni dodi u isto vrijeme, svake... recimo, druge veceri. I ponesi svoju veceru da je preda mnom veceraš, pa na nju lijek da popiješ, a onda cu ja da te cuvam od prokletog šejtana i da ne dam mori da ti pritišce pupak i prsa, amaan, umrijecu ti lijececi te, kumrijo moja!«

A kad prvi pijetli zoru zapjevaše, obuce se lijepa Omeraginca s Vratnika i na sobnom pragu poljubi me u ruku u znak zahvalnosti. Iz druge sobe izide Esmehanuma i zabrinuto me pita:

»Hoce li biti kakve fajde, šejhefendijo?«

A Zumreta sama odgovara:

»Hoce, tetka, Bog pozivio našeg ucenog Hasanefendiju Kaimiju, a i onog koje onaj lijek izmislio!«

Od brige o bolesnici ja zaboravih sve razloge svog dolaska u Bosnu i svog postojanja u svijetu. Lijecio sam je melemom sacinjenim od jedne desetine umijeca i devet desetina ljubavi.

Sedme noci moja Zumreta dode bez tetke, ali s dvije sluškinje, koje su nosile veceru kakva se iznosi valjda samo veziru. Sluškinje predadosmo Talu da ih on cuva u drugoj sobi, a nas dvoje sjedosmo da nastavimo lijecenje. Lezi meni na ruci mlada Omeraginca, odozdo mi cupka brk i zapitkuje me:

»... a ti mene, biva, izlijeci?«
»Ti to sama najbolje znaš.«
»A kad sam prvi put došla, ti si, je l' de, odmah vidio šta mi fali?«
»Odmah. «
»A što si me onda skidao i pipao kad si odmah znao? «
»Takav je lijecnicki propis.«
»Ti si jedan bezobrazan hajduk. Reci, zar nisi?«
»Nisam.«
»Reci da jesi, pa cu ti i sutra doci!«
»Jesam.«
»Ti si jedan obican macak pod ahmedijom.«
»Jesam. Pravi sam macak pod ahmedijom.«
»Ti njištiš kao zdrijebac kad te ono snade. Reci, zar nisi zdrijebac? «
»Jesam. Šta sam jos? «

Prevrne se gola meni na prsa, gricka me, štipka, lize, draška, izaziva i mami da se s njom opet strmoglavim u obijest i pomamu. A ja se neckam i ustezem, ljudi, umorila me ova sedmica lijcenja kao da sam mjesec dana butmirske livade kosio. Šta ce biti sa mnom ako bolesnica produzi lijecenje na godinu-dvije? Sasušicu se i lipsati od njene 1jubavi. Ali ne mogu joj odbiti molbu, bar još veceras. Makar još jednom, njoj, rospiji, koja ima pazuha slada od najslade rešedije, a sve ostalo ukusnije od najukusnije stambolske hurmašice. Porvemo se, borimo, valjamo se kao ziv koloplet uza sobu, niza sobu, rokcemo i davimo se, gubimo se, dok ne dodem svijesti, ali u neobicnom polozaju: puzem cetvoronoške po cilimu, go, rzem kao uhranjen i razigran parip, ona gola jaše na meni, drzi moj parip kao uzdu, cima, cokce i golim me petama podbada po trbuhu i bedrima. Klonem na tle iznemogao od trke. Zumreta sjede kraj mene, miluje me izmedu plecaka i tepa mi:

»... pa što mi ne kazeš, dobri moj šejhefendijo, da si malaksao? De, odmori ee, odahni! Hoceš li malo onog lijeka što si ti meni davao? «

Jedva je ispratim do predsoblja, gdje je prihvate sluškinje. Na rastanku, bezazlenija od djeteta, bezobraznija od Lucije iz Latinluka, pita:

»Hocu li i sutra doci, šejhefendijo, ili cu sama uzimati lijek kod kuce? «
»Kako zeliš!« stenjem ja, iscijeden, obnemogao.

Ujutru, budim se naglo, otevši se mirisima zene što me zamalo ne ugušiše u snu. Pustim drhtave gladne nosnice u mekote, a one traze, dozivaju dragu zenu vajajuci joj lik prema kazivanju karanfila i miloduha cije je daške ostavila po postelji i mojoj mišici.

Zarijem brkove, zasijecem zube u jastuk i zavijam:

Zeno, jesi li svrha ili njena pritoka? Jesi li sladak mamac stranputice ili lazna zamjena za materinstvo koje nas je napustilo prije nego što smo prema njemu postali ravnodušni? Da li si samo zenka koja je doba parenja protegnula na sva cetiri godišnja doba, ili rodulja naše nade da nam se krug nece zatvoriti?
Ko si
šta si
kazuj, pobogu!
Ne lilaj ispred mene kukovima, ljepotice, kazem ti, heej, milost! Ne zovi! Poješcu jastuk s vunom, izgrišcu dovratke koji su te propustili, bogohulno cu opsovati suncu i mjesecu, ljubomoran na njih što oblijecu svjetlošcu oko tebe.

Ili cu se sklucati udno zida da placem što sam nemocan da ti se oduprem. Ima precih stvari od cepanja tvojih oblina, kucko, ima, da znah, otecu se ja, vidjeceš. Ne zaboravljam ja, ni- sam slijep da ne vidim - svi mi gazimo niz matice ljudske patnje, do pasa, do pod pazuha, niko ne smije da pita o prarazlozima, a ja cu upitati, dokucicu ja njih, kazem ti, i razbucacu ih. Nisam još poceo, ne daš mi ti, zavodiš me u zamršene vrzine, ali neka, - dokopacu se ja treznijeg jutra, a ti onda cvili i uvijaj se oko mojih nogu, u podnozju mog velikog poziva što sam ga sebi nametnuo polazeci u Bosnu.

Nešto se sa mnom cudno dogada. Ponekad mi se cini da su mi nekakve mutne vode bez broda i mosta preprijecile pristup svemu stalom. Ali u picu i pjesmi išcezne njihov tok i huk. Ne zanosi se zeno! Ti nisi lijek nicemu. Svejedno što za tobom puzem cetvoronoške, kevcem i ljubim svaki otisak tvoje slatke papucice. To ja trazim sebe, a ne tebe.

Pred mrak Zumreta poruci po Haši Ciganki da ce s tetkom u Podlugove na imanje i da ce tamo ostati deset dana po Ilindanu. A meni šalje svilenu košulju i cevrmu sa zlatnim granama, i po stotinu puta mi zahvaljuje što sam je onako svojski u temelj izlijecio. Haša pruza darove, meni vid sleti s darova na Hašine ruke. A ruke mlade Cigancice, dugoprste i sjajnonokte, ljepše su od bilo kog dara koji nose, osim svoje ljubavi. Pogledam pazljivije, premjerim, procijenim: nije Zumreta, ali jest nešto novo i na svoj nacin izazovno.

Zatvorim vrata iza njenih leda i povedem je da i ja nju darujem.

Zacudo, ne zaboli me razlika izmedu njih dvije. Nakon što ssm bio bezobrazan hajduk, obican macak pod ahmedijom, zdrijebac kog je ona krotila i ukrotila, dode vrijeme da budem malo i domacin koji uziva u svojoj nadmoci i zeninoj krotkosti.
Mladoj Haši je bilo prece da se prilagodi meni nego da tjera svoje bijesove. Na to je djelimicno bila obavezna prokletim siromaštvom. Ono što bogata naziva ljubavlju, ona je vršila kao uslugu, kao zanat, ali znalacki i na obostrano zadovoljstvo, a ponekad i kao molitvu siromaha vjernika pod vodstvom mene sveca i uicenog bogougadnika.

Nastojao sam zato da za svoj trud bude placena bolje nego kladanjski kadija za svoj. Ona je bila pazljiva, ja darezljiv. Noci su nam prolazile u blagom talasanju uzitka i prijateljstva. Zorom je ispratim, okupam se, pa probudim Tala da zajedno stanemo na molitvu. On moli zijevajuci i cešuci se, ja se klanjam, a rvem se s davolom koji me na pobunu nagovara, gurka me da se okanem corava posla i metanisanja. I uvjerava me da ni molitva, kao ni zena, nije ono. Treba samo okrenuti leda jugoistoku i izici na sokak, na caršiju, pitati, ili je mozda dovoljno samo pazjivo pogledati.

Tale završi i side na avliju da timari Kulaša. Ja ostanem kraj pendzera, toboz - dodajem jutarnjoj molitvi još koji lanac poboznog šaptanja. U stvari, mamuran, bolestan u utrobi i mozdini, sam sa sobom se nadbijam. I prisjecam se teška sna: odnekud dotjeran prilazim rijeci, a rijeka nadošla, preko obala se razbacila. Moram preci, a preci ne mogu. Podem natrag, ali i tamo voda. A neko goni, pobjeci moram. Opkoljen, vratim se i vrištim i s vriskom se probudim. Pa se nasmijem: sigurno je to rakija damare obatalila, pa naopako san snuju.

Glava boli. Raso ne pomaze.

Zovnem Tala, pa idemo na Bašcaršiju, prijateljima na ducanska vrata ili u han u beskrajan i beskoristan mucki razgovor.

Tale deblja. Ja mršavim. On je u nedoumici da li bi se junak ovdje prizenio, pa ostao i šta bi radio. Mame ga gradske olakšice, ali sluti junak strahobu velikog tijesno nabijenog ljudskog staništa. Pa se zabrinuo kud bi, šta bi, jer ocigledno Sutra kuca glasno i izvikuje svoje pitanje. I njemu i meni.

Ništa ne postigoh.

Danju sam samo varošanin, jednak medu uglednima. Kad naide noc, bjezim u nesvjestice uzitka. Poludjecu od pitanja. Danju me ljudi pozdravljaju sa strahopoštovanjem uvjereni da jedva dišem od tereta mudroeti. Nocu zena klikce i cvili od ljubavi, uvjerena da sam najputeniji i najvjerniji ljubavnik. A nisam. Ja sam samo bjegunac.

Nigdje škrtost nema tako zlehud oblik, ni zavist širinu, ni tiha mrznja dubinu. Ali nigdje ljubavna pjesma nije od tako tananih niti izatkana kao u šeheru.

Sve mi se cini da je veliki Husrev, pretvarajuci ga iz gluhe kasabe u grad, pogriješio što se tice izbora mjesta. Sarajevo je trebalo graditi u pitomini sa prostranijim vidicima, a ne u ovoj tjeskobi nad koju se nadnose svi mrakovi planinski. Ne ovdje, gdje ce sura, surova i svemocna okolina ulijevati ziteljima u krv i mozdinu navike - da malo vole, sitno misle i mnogo brinu. Tek pjevani sevdah otkriva ono što bi Sarajlija htio i mogao da bude, što jest u biti - dostojanstven i puten velegradanin.

Ali, racun u glavi, Stambol za vratom, gladno selo pred vratima i radoznalo komšijsko oko ili uho na pendzeru dovoljna su opomena da se cak i jedan rodeni plemic kao što je Sarajlija savije i sklupca u guku sumnje i potajnog straha.

U nedoumici sam da li da potvrdim zajedljivoet da Visocanin više popije za dan, Bijeljinac ispjeva za nedjelju, a Kladnjak pojede za mjesec nego Sarajlija za godinu. Jer znam kako se Sarajevo tanko hrani. Ali, vidim, tekija je krcata tepsijama pita i baklava i sahanima cevapa i pilava kojima Sarajevo dolmi mene i mog saputnika Tala Licanina. Cak se i Kulaš odvikao od sijena, pa jede samo lepinje s kajmakom, i to probire one mekše i toplje.

Htjede Tale da se ozeni nekakvom Refijom, sakatom postarijom udovicom s Bjelava. Baš kad smo se spremili za proševinu, namamiše Tala bjelaveki momci u društvo, opiše ga do besvijesti, pretukoše i baciše u najdublji deriz. Malo su bile cetiri velike kace vode dok ga oprasmo.

Rane zadobijene u tuci nisu bile ono najgore. Po Sarajevu puce bruka junakova. Kad je poslije desetak dana lijecenja izišao na caršiju, grajala su djeca za njim, a ljudi po ducanskim vratima zacepljali nosove i sasvim ozbiljno pitali jedan drugog:

»Komšija, šta li ovo zaudara? «
»Da nije kakav bjelavski deriz? «
»Ili necije junacke cakšire?«

Tale se nije srdio na caršiju. Vratio se u tekiju nasmiješen. Kao siromah, cesto vrijedan i blacen, znao je da ne treba otporom podjarivati zadirkivanje. Ali, zato, te noci pogorješe bjelavska sijena, stogovi jecma i pšenice i dva ahara A Sulju Mahovica, veselog pijanduru i sevdaliju, nadoše u njegovoj bašci, smrskane lobanje.

Sarajevo nije poznavalo granicare.

Tog jutra, dok je grad gasio bjelavski pozar, Tale zamoli mene da mu dozvolim da pode kuci. Osim mog prijateljstva, nisam vidio drugog razloga da ostane.

Ja potplatih kjatiba u caršiji te on sastavi pismo, a udari visoke muhure i dva slavna imena potpisnika, da je Tale Licanin zaduzio ovaj vilajet velikim junaštvima i drugim uslugama i da je obavezan licno Licki Mustajbeze da ovakvom junaku sagradi kulu dostojnu Talovog imena i carske paznje prema njemu. Pa pošto mu nakupih para po caršiji i nabavih još tovarnog konja da mu drugu i trecu praznicnu i mejdandzjsku opremu i odjecu nosi, pruzih ruke da se oprostim. Rastajali smo se na semizovackom raskršcu.

Govori meni moj Tale Licanine:

»Hvala tebi, Hasane Kaimijo,
hvala ti na pomoci u putu i u Sarajevu, hvala ti na silnim dolmama i burecima i baklavama što su ih preda te i preda me toliko Sarajlije iznosile, hvala ti na vinu i rakiji i smijehu i bijesu po tekiji, na pjesmi i drugim zadovoljstvima! Tolikim darovima ne bi me Carstvo tursko obasulo ni kad bi se sve u jedno blago i junaku naklonjeno srce pretvorilo! I na prijategskoj ponudi da ostanem u tvrdavi na carskoj placi, hvala ti! Ja moram na Krajinu. Ceka me vec dugo ostarjela majka. A i granice sam se zazelio. A ako kad cuješ da sam kakvo golemo junaštvo pocinio, onda imaj na umu, moj poštovani Hasanefendijo Kaimijo, da sam ga ucinio ne dajuc zlu da se tebe i takvih kao ti takne rukom nesrece. «

Poljubi me u skut i u ruku i zajaha svog Kulaša. Ja placuci digoh ruke na strasnu molitvu sudbini,

»Ti, što ravnaš zivim i mrtvim,
pomozi ovakvim da ih zablude o vjernosti ne staju uzaludnih muka, prosvijetli, pomozi da im tud racun i lukavstvo kapa vjerovanja ne bude. A pomozi i meni, varalici, pijanduri i nezasitom pohotljivcu, da mi zivot prode u djelima dostojnim pohvale nevinih i iskrenih!

Ljepšeg razloga za hvaljenje ne bih našao, makar moje postupke zakon nazivao - zlocinom, a ljudi prevarom, makar na kraju, zbog njih, visio o orahu kraj druma ili stenjao nabijen na kolac na najvišoj zidini stambolskoj.«

Revnosni boluju bolest carstva kome sluze.

Razbolje se sarajevski kadija. Izmijenjaše se lijecnici i travari, ali mu ne bi bolje. Neko se sjeti i mene. Pozvaše me. Ja namjerno dodoh tek sutradan. Neka se vidi da mi nije stalo mnogo do zdravlja jednog kadije, pogotovu ako je revnosan. Sa sobnog praga ustremih naglo sva cula k njemu. Razglobih ga, razabrah, pa opet sastavih. Bi mi odmah jasno.

Kadija boluje od bolesti carstva na silasku.

Lijeka mu nema. Moze iz mrtvih ustati Ebu Ali al-Husein ibn-Abdulah ibn-Sina i lijeciti ga, ali bi bilo uzalud. Da iz groba ustane Ebu Muhamed Abdullah bin Ahmed Zijaheddin ibn El Beitar el Malaki i da mu nabere ljekovitog bilja od Kordove do Horosana i probere ono najljekovitije, zdravlje kadiji nece vratiti.

»Ima li lijeka, Hasane, brate?«
»Ima, prijatelju.«
»Kazuj! «
»Piši u Stambol da ne zeliš dalje upravljati kadilukom! «
»Pa, onda? «
»Pa onda, kad saglasnost dode, ti i ja cemo zajedno da se otisnemo. Rakija ce ti uvece tugu razagnati, a ujutru utrobu procistiti da sva mahala zamiriše na suhu šljivovu košticu. Kad ti na mamurluk mlada Lucija iz Latinluka svojim pupkom tvoju trbušinu obaje, proci ce tegobe i nadimanja, tako mi boga, i vazdan ceš vedar poigravati kao da ti za potiljkom tambure i defovi udaraju, a mošnjama vrve mravinjci mladosti. Drugog ti lijeka nema «.

Viknu kadija na tankonoge kjatibe i poslugu da istjeraju mene, i napsova me

»sram te i stid bilo tvoje ucenosti i svetosti, gdje si ti vidio da carski covjek carska dobra dragovoljno ostavtja drugome!«

Iskocim rugajuci se, prijeteci momcima da se koji ne našali da izmahne na me. Imam takvu pesnicu da bi jednim udarcem smrvila lobanju i covjeku bukove glave, kamoli ne izgladnjelom pisaru s glavom tankom i krtom od tanka taina i nezdravih gomila zapamcenih cinjenica.

Rastuzen sidem niza sokak i zalegnem u krcmu oko podne. Šta se sa mnom dalje zbi, - ne znam. Oko ponoci zatecem sebe u društvu mracnih i cutljivih pijandura, od kojih svaki mukom i šutnjom vice:

još po jedan, jarani, još po jeden fildzan rakije i jedan trzaj niza saz terzijanom, još samo jedan, pa da se rastanemo - ko kuci, djeci i ruznoj vjernoj zeni, ko medu mrke zidove svog samovanja, ko na rakitu što je taze grobnicom zazinula još jednog nesrecnika prije vakta da pojede.

Još samo jednom jedan drugom da se pojadamo, na kostobolju, na bol pod desnim vitim rebrom, na nesanicu, na miševe i arape što nam na budne oci mamurlucke nasrcu, na ruzan vakat, na crvotocno carstvo što se osipa, na kadiju koji se bijesan zbog malene place na nas pijandure okomio.

Još jednom samo, pa da se rastanemo, mi mirne bekrije i sevdalie, mi bjegunci od ovog svijeta, mi nesrecna kopilad gladne ljubavi i surovih granica, još jednom samo, pa da se razidemo - ko kuci, djeci i ruznoj vjernoj zeni, ko medu mrke zidove svog samovanja, ko na rakitu što je taze grobnicom zazinula još jednog nesrecnika prije vakta da pojede.

Otpratimo jedan drugog i pred svakom kapijom se izgrlimo. Ja nemam ni djece, ni ruzne a vjerne zene. Pa ostanem sjedeci u jarku, voda mi u krsta bije i niz pruzene noge mi romori, pobozni se zgrazaju -

»Oo, Hasane Kaimijo, zar si dotle dotjerao? «

Ja placem i slušam svog sinocnjeg jarana iz krcme, modrog i drhtavog Sulejmana Celebiju kako na drugoj strani sokaka kuca u hanska vrata i moli:

»Oj, boga ti, handzijo Mehmedaga, iznesi mi oku prepeke i dvije jabuke senabije, ja ti više placti ne mogu ni u zlatu, ni u srebru, ni bakrenim sitnišom, ostala je samo ova posljednja ponjavica, od tolikog imetka moga babe Dzemaludin-bega Pilavije - Celebije, što ga je on na sablji, na lukavstvu, na dadvoravanju i kmetovskoj muci stekao i na svojim ustima uštedio. Pa neka i ponjava ide kud je i tolika ocevina otplovila. Uzmi, tako ti boga i Muhameda pejgambera, jer cu ti trijezan od straha i gadenja izludjeti!

A sutra -
sutra ti ni ponjavicu necu moci donijeti, ali kad ti kucnem u vrata, dragi handzijo Mehmedaga, i ruku drhtavih uhvatim za halku, unezvjerene oci upravim u pendzere, a usana odrvenjelih zaištem milost, ti iznesi oku prepeke i dvije jabuke senabije, a uzimaj s mene šta ti za oko zapne -
kundure,
fermen,
pojas,
kapu s glave,
i glavu - ako ti šta vrijedi! «

A kad mu ja saspem u šaku preostalu svoju srebrninu, sve pare što mi je kadija dao svetu tekiju da opravim i citaba iz Stambola da narucim, ja ga potapšem i kazem mu -
popij, Celebijo, nazdravlje ti bilo,
on zaplace i svjetuje mene -

»Dragi Hasane Kaimijo, bog ti platio, jer ja nemam cime da ti vratim, ali te molim i u ruku te ljubim, ne idi za mnom, ne sjedaj kraj mene, jer ako zagaziš u duboke vode našeg sevdaha i meraka, i mozdane navikneš na raskošne odaje izmišljenih ljepota, prodaceš i posljednji kamen iz temelja tekijskog.

Neko na ovom svijetu mora ostati trijezan.

A ako vidiš da hoce mene da otrijezne, prileti, Kaimijo, pomozi, ne daj im! Jer ta strahota što je javom zovu nije za nas mirne bekrije i pijanice. Za nju se treba roditi s grubom šakom, tvrdom glavom i oštrim nozem za pojasom. A mi - mi smo ti, Hasane Kaimjjo, za drugo nešto rodeni.«

Slova i znakove nisu izmislili mudri sebi za zabavu. Pismo ubrzava poznanstva, širi krug prijatelja, brani od lukavog i od zaborava i hrani onog ko je gladan blizine drugih. U Bosni se samo jedan od hiljade razumije u sitan vez pisma. Ostali ili ga se boje, ili su - ravnodušni.

Dvije noci placem nad sudbinom nesrecnog naroda koji još ne zna ni da je narod. Dvije noci placem i pijem. I pijan, s rukom na Kur'anu se zakunem.

Popišem trideset momaka da ih naucim pismu i racunu. Poceh od Salke Imširova. Ja njemu - elif! a on meni - jah! Ja njemu - be, a on meni - jah! Ja njemu te, se, dzin, a on meni - moze biti, šejhefendijo!

Bacim ja divit i hartiju i izletim na sokak.

U svitanje ljuljam se ja sokakom pijan, uzasnut, i vrištim, odakle, odakle poceti, pobogu braco?!

Pendzeri se otvaraju, cujem ogovaranje, podsmijeh i psovku,
eno, Kaimija se opet nalokao pa nešto vice, izgleda, šejtani mu mozak zatrovali. Ah, što li, tako ucen, ne pusti svijet na miru?

A ja urlam svoje uzaludno pitanje.

Ja srocim pjesmicu za narod - okan'te se, ljudi, duhana, to - niti je vino da te u rumene oblake ushicenja vine, ni hašiš da ti rajsko naselje u ubogu kolibu domami, ni šapat drage da te neizmjerjem srece obeznani. To je ljut i otrovan dim što prsa tijesni, srce steze a mozdane razara.

Ali Sarajevo dimi li - dimi.

Mutesarif puši, smješka mi se i veli:

»Ee, moj Kaimijo, vidiš li ovaj cibuk? Moze li on ovakav, lijepo srezan i izvijen, biti nekome dušmanin? Okani se pjesmica, nego, deder, zadumani zajedno sa mnom! Što je slave - u dimu je, što je štete - u djelu je, što to je otrova - u rijeci je. Sjedi, puiši i cuti!«

Odem posramljen. Umraku i tišini valjam se po tekiji i kunem mutesarife i njegove istomišljenike, dao bog pa oni sami sebi u vlastitim cibucima izdumanili. Zbog tromosti, zbog ravnodušnosti, zbog lijenosti i zbog proklete moci koju im polozaj u upravi daje da šire crvotocine svog duha kao vrline.

U meni se rada ona pomalo zalosna pronicljivost što dode s bolnim spoznajama o svojoj nemoci ili nesposobnosti. Nedovoljno strog da optuzim sebe, pocinjem trazti korijenje nevolja van svojih odgovornosti. Ceprkam po zakonima svemira, ali se spotaknem o nerazjašnjive tajne harmonije. Zaronim u uzroke i uslove nastanka i nestajanja covjeka, zivotinja i bilja. Ali udarim celom o zakljucane kapije iza kojih se krije majstorija prelaska nezivog u zivo.

Vrljajuci tako s kraja na kraj lobanje, nadem se na caršiji. A s nje se ne vidi daleko ni duboko. Gmizu jadni ljudi, krve se i kolju oko zalogaja hljeba, oko zlata, oko ugleda, gonjeni strahom za sutra i zudnjom za gomilanjem. I cim ljudsko bice izide na ovu caršiju, cim se upusti u krvavu igru odnosa što vladaju njome, izgubi cistocu ociju, zakrvavi bionjacama, stišce pesti, postaje surovo ili, što je još gore, - lukavo nasmiješeno. A ipak, ipak, oko svakog obigravaju mutne hucne vode, svaki bi nekog zvao, ali se s obale niko ne odziva. Neko primjecuje prokletstvo, pa se zatvara u šutnju, ili se gnjavno baca da satre ili da bude satrven. Vecina ne vide. Trpe i cute, uvjereni da su uzroci van moci ljudske spoznaje.

O uzrocima ni ja ne znam gotovo ništa. Prije mjerenja treba imati mjeru. A ja sam se otisnuo na pucinu diveci se zvijezdama, ali ne znajuci kako se pomocu njih putuje. I zudeci za obalama, a ne znajuci kako se mora brode ni gdje su pristaništa.

Ne pomogoše ni poduka pismu, ni pjesmica o štetnosti dima iz cibuka. Ne bi pomoglo ni da stanem na caršiju, pa magijama stanem prepadati svijet. Izgleda, ništa više ne moze pomoci bicima vezanim za zemljište i upravu ovog carstva. Njemu su dzigerice natrunule, a srce sporije bije. Negdje je neko zaustavio uspon i sve je pošlo nanize osipajuci se u svoja podnozja. Šta ja o tome da kazem kad su od mene rjecitije izgubljene bitke. Hvala nebu, jedna ljudska zabluda o snazi i svrsi carstva raspašce se naocigled sviju. Bojim se samo da ovaj moj narod ne moradne biti kusur u krvi.

Dok Bošnjak odgoji jedno, umre mu osmoro. Od deset odgojenih, dvoje doceka cetrdesetu. Ostalo pozobaju bolesti, ratovi, komšijske razmirice, glad i zvjerad. Dva dana placem nad sudbinom Bošnjaka, placem i pijem i pijan s rukom na Kur'anu se zakunem.

Pocnem da lijecim. Dan, sedmicu, mjesec, dva mjeseca.

Navaljuju meni ucenom slijepi i krastavi, salom optereceni ili zuticom satrveni, ludilom zapaljeni, frenjkom izjedeni:

amaan, Kaimijo, pomozi!

Tješim rod svoj bošnjacki vedrinom i podrzavam sokom trava i lijecim svojom strasnom zeljom da se ne napate.

A oni, Bošnjaci, cim se zdravlja domognu, opet izviruju s cepenaka, iz avlija, sa pendzera i vicu: sram te bilo, Hasane Kaimijo, zar je tvoja ucenost u lokanju vina, tvoja mudrost u psovanju, a tvoja šejhovska cednost u kurvanju?

Ja se ljuljam sokakom tijesnijem štucajuci i popijevajuci i zaklinjem se - nikad, nikad više ljudskom uhu oboljelom necu tješiti dušu vedrinom, ni srce podrzati ljekovitim sokovima trava, ni tijelo lijeciti strasnom zeljom da se ne napati.

Ujutru, mamuran, ipak otvorim tekiju i podviknem: navalite, slijepi i krastavi, salom optereceni, zuticom satrveni, siromaštvom iznureni, ludilom zapaljeni, frenjkom izjedeni, navalite! Golemo je srce u Hasana Kaimije, sve mu Sarajevo ni dva coška ne bi ispunilo. Navalite!

Lijecim ja tako rod svoj nesrecni, zaboravim se, kad jednom, dok sam dahtao od umora na podu, ne iskrsnu racun: stotinu izlijecio, hiljadu nisam, deset hiljada ih ceka na red, a trideset puta deset hiljada i ne znaju za me.

Zavidni proture vijest da sam cetvoro otrovao, pa otruju mene. Pobjede me. Ocajan, ostavim bolesnike bogu, vremenu i vidarima cija sva umijeca imam u malom prstu. Opijem se do nesvjestice da umirim savjest. Ujutru trijezan i prazan grizem svoje mišice od zavisti prema onima koji nešto stvoriše.

Aaj, da ne bi Sadika kujundzije, sagnjio bih u tavnici knjiške logike, ucrvao bih se u društvu mudrosti u svoj pupak zagledane, ili bih do kraja, razdrazen, tumarao od sitnih dobrocinstava do bijesnog srljanja u pice i blud. Ali naide Sadik kujundzija, mojom srecom, njegovom nesrecom, niz Sagrdzije, pocijepan, izubijan, krvav, u tanke konopce vezan, a za njim dva kadijina momka pod oruzjem. Zaboli me njegov bol. Zastidim se što ja, zdrav, ugojen i slobodan, pored njega prolazim. Zaustavim ih. Pitam Sadika:

»Šta je to, komšija, pobogu? «

Sjetni, mirni Sadik kujundzija s osmoro djece i zenom koja trecu godinu ne ustaje sa slamarice, gleda u me, rekao bih, kao i uvijek, malo molecivo i ljubazno smiješkom siromaha i poboznog podanika. Krvave usne se jedva razmaknuše. Mali mršavi Sadik kujundzija iznenada vrisnu:

»Šta-Šta je? Šta se tebe tice - Šta je? Koga ti hraniš, mrcino debela? Šta ti znaš pošto je zito? Placaš li ti sve namete? Ziviš od prazne price, je li? Ti s pljackašima sijeliš, trbuhe svoje dolmiš, ucene im marifetluke prodaješ, a ja... a mi... de, skloni se, jer ako te odalamim nogom u to salo...«

Sa cepenaka, iz sokaka, s caršije strkaše se na njegovu viku zanatlije, seljaci zaboraviše vrece zita i tovare sijena, momci se prepadoše gomile i gurnuše Sadika kujundziju da pozuri, da umaknu ka sudnici.

Do njenih vrata gomilica se pretvori u rulju. Braca Sadikova, prijatelji iz kujundzijskog esnafa, jedna brkata skitnica od Vlasenice, pod oruzjem, kao da je sad iz hajducije, djeca, kalfe - obradovani nemirom, seljaci, dvojica hodza s kundurama na golim nogama, zbiše se pred sudnicom u uzavrelu, vrihtavu guzvu.

Polako, stidljivo zbog Sadikovog prijekora, podem za njima, provucem se oko zida zbijenih tjelesa, naoruzani momak na vratima propusti me kao kadijinog prijatelja i dobro došlu pomoc, ja ulazim kadiji u sobu, dizem prste k celu na pozdrav, a još ne znam zašto sam tu ni šta u stvari treba da uradim. Kadija je cuo viku pod prozorima, razabrao o cemu se radi, kao covjek od vlasti zna šta je nemir gomila, pa na sporedna vrata razašilje momke po vojsku. Ali zacudi se - otkud baš sad ja, Hasan Kaimija. I šta hocu.

Skoci, pretece me dobrodošlicom, ponudi mjestom do sebe, nabaci na me mrezu sve svoje vještine da me sputa, da me savije, da me udobrovolji, kako bi me se što prije i bezbolnije otresao a da ne stignem ni da zazinem. Teška zuta tjelesina igrala je po sobi osmanlijsku srdacnost, jeziviju od zmijine prijetnje.

Ja odvalih pola Trebevica pitanja:

»Zašto goniš Sadika kujundzju?«
»Ja njega gonim? Njega pravda goni«
»Šta je skrivio? «
»De, sjedi, tako ti boga! Nisi valjda zbog toga meni došao! He, šta je skrivio! Ono... ako cemo pravo, ja nisam duzan nikome odgovarati na takva pitanja, ali pošto smo prijatelji, dragi moj Hasane, tebi cu reci... to je jedan opasan buntovnik.«
»Ne vjerujem.«
»Eh, eh, A ja, vidiš, vjerujem. Znaš li ti gdje je on bio protekla cetiri dana? Ne znaš? Naravno da ne znaš A ja, vidiš, znam. Moje je da to na vrijeme saznam.«
»Gdje je bio?«
»Opet pitaš? Paa, dobro! Bio je u selima i podbadao seljake da sidu u caršiju, bunu zbog nameta zajedno s esnafima da dizu, nered meni ovdje u šeheru da prave. Još su dvojica s njim bila, ali nisam otkrio koji su. Kazace mi ovaj razbojnik cim ga popritegnem.«
»Pusti Sadika! «
»Šta kazeš? «
»Pusti ga na moju rijec! «
»Jesi li pri pameti, Kaimijo? «
»Pusti, bice zlo! «
»Dodi sebi, dragi Hasane Kaimijo... pa prekosutra u petak seljaci treba na caršiji da se skupe, da zajedno s esnaflijama zagalame pred mojom mešcemom, da od mene ištu oprost od poreza i daca, da im ja otvorim hambare i zito podijelim, a kako cu, kazi - kako njega, krivca, iz šaka da pustim, njega glavnog za taj dogovor, iako nije baš glavni, ali jest... anamon, cafir, prvi i najgrlatiji, da ga pustim da mi sutra zorom šiljte poda mnom zapali? «
»Nece, pusti ga! «
»Ne mogu. «
»Moraš. «
»Kako rece? Moram? E, vidih, necu. Šta ceš sad? «
»Baš neceš? «
»Ne. I izidi, Kaimijo, dok se i na te nisam naljutio! Šta tu na me sjevceš ocima! Izidi! Idi svojim knjigama ili nastavi sa lokanjem i terevenkama. Izlazi, i nemoj da ti padne na pamet drugi put da se miješaš u moje poslove! «
»E baš hocu. «
»Kajaceš se, Kaimijo! «
»Prije moje, zakotrljace se tvoja glava! «
»Napolje! «
»Dobro, dobro.«

Istrcim, stanem na prag sudnice, raširim ruke, treba nešto znacajno reci, a ja na takve rijeci nisam navikao. Treba sazeci, zavitlati, razbacati na sve strane - nešto, treba reci... golemu strašnu rijec. Preda mnom vrela, gundava gomila zamrije, vidim lica, obicni srditi, mali ljudi, tu velikim rijecima nema mjesta, treba reci nešo jednostavno kao hljeb, zito, akca, aspra, brat, covjek, ali... kako?! Kako, kad nigdje u ucilištima nema savjeta kako se to u ovakvoj prilici kaze? Stojim raširenih ruku pred njima, znam da ocekuju od mene vijest ili zov, ali ja stojim otvorenih usta kao balavo dijete pred nepoznatim znakom pisma, tresem rukama, hvatam vazduh kao da cu kriknuti, ali krika nema. Rijeci nema.

A u meni narasta nekakvo gnjevno ludo ushicenje sobom, trenutkom, neizmjerno radosnim razlogom za napor, za brigu, za bitku.

»Bracoo! «, vrisnem, a još nikako da smislim šta da im kazem. »Bracoo, tuku Sadika! Tuku neduzna covjeka. Nece kadija da ga pusti. Za mnoom, ljudi, da se dogovorimo! «

To, toliko, mogao je izgovoriti i seljak koji šezdeset godina nije micao od goveda. Ali, eto, valjda za takav podvig i nisu potrebne mudre i vješto satkane recenice, nego kamenje psovki, po komad brda ljudskog dozivanja.

Propuste me cutke, sa strahopoštovanjem, ali cini mi se i - s nevjericom iznenadenih. Pobojah se: gomilu je samo tanka srdzba okupila i dovela pred sudnicu. Nije sazrela za gnjev, za tešku odluku, prepašce se rijeci - dogovor, jer on znaci pocetak bune.

Ali ljuti Sadikovi prijatelji i rodaci zavikaše:

»Za Kaimijoom! «
»Na dogovor, 1juudii! «
»Da cujemo našeg Kaimijuu! «
»Skloni se, napravi put Kaimiji! «
»Da pocnemo odmah! «
»Da zazdijemo mešcemu?! «
»Bracoo, neka Kaimija kaze! «
»Za Kaimijoom! «

Idem preko caršije razmahujuci peševima dzubeta - srecan, a još ne znam zašto, zurim, a još ne znam kuda. Cujem kako se za ledima svjetina povecava, brze diše, grije, vuce sebi i goni ispred sebe, i pali me necim opasnim, ljudi, nikad nisam bio toliko pijan, toliko divalj. Da sam kriknuo da popalimo Sarajevo, ne bih se sutra trijezan cudio tom svom zovu i urliku.

Topot za mnom sve brzi i glasniji. Uzvici sve oštriji i opasniji.

Miriše na krv.

U prepunoj tekiji navikasmo se
necemo nameta,
isjeci cemo gulikoze kadiju i muselima,
ambare aginske i trgovacke razvaliti, neka sirotinja jede dokle moze,
vikasmo, pa se smirismo. Skup u prepunoj velikoj sobi tekijskoj pretvori se u sijelo. Popricasmo o slaboj ljetini, o sve tanjem prometu, o nezagradenim grobljima, o nekakvoj gorickoj sirocadi koja ne mogu na noge od gladi, o necijoj kobili koja lunja po sokacima ranjava, krmeljiva, gluha, o necistim bunarima i o rakidzijama koji nocu urlaju sokakom,
aj, kad bismo osvojili vlast, pokajali bismo se koliko bi briga sebi natovarili na vrat!
cinilo mi se, sve ce se sutra svršiti mlakom svadom nas nekolicine uticajnijih sa kadijom. I bi mi zao onog neponovljivog uzbudenja kad su za mnom dahtale ljute gomile ljudi, dragih, pobunjenih, nesvakidašnjih mojih Sarajlija. I svršilo bi se sigurno tako nekom bezopasnom srdzbicom caršije i mahalâ, kakvih je bivalo i bice, da ujutru na sarajevske sokake ne provališe hiljade gnjevnih seljaka, naoruzanih kamenjem i toljagama i ponekom zardalom sabljom.

To ponovo zapali caršiju, zanatlije pozatvaraše ducane, u trku se opasaše i cvrsto obuše, iz sokaka pokulja sarajevska sirotinja, provrvje nekakav svijet za koji nisam znao ni da postoji, mada sam rodeni Sarajlija, izmiješa se sa seljacima.

Zaljulja se Sarajevo psujuci i prijeteci.

Stotine grla vikalo je:

»Kaimijaa! «
»Gdje je Kaimijaa? «
»Kaimijaa! «

Ja sam plakao pred tekijom.

Braco, zar je moguce da sam baš toliko potreban 1judima?!

Pograbiše me, ponesoše, uspraviše me na jednom cepenku da govorim, a ja sam vikao -
eeh, sva sreca te niko nije pamtio šta govorim, i što su svi culi, samo ono što su zeljeli da cuju, vikao sam, a cestiti Bahrudin Bratuncanin, jedan od starješina u esnafu kujundzijskom, vuce me odozdo za peš i opominje:

»Ne tako, Kaimijo, nemoj odmah - u krv, ne prenagljuj, sami smo, valja se najprije s drugim gradovima dogovoriti! «

Kad skocih, kako se nadoh prvi s teškim štapom u ruci, jesam li ja zvao ili sam samo ponavljao uzvike drugih, ne znam, tek - razvalismo sudnicu, izbacismo kadiju kroz prozor, razjarena gomila ga utuce nogama u kaldrmu, seljaci razgrabiše zlatnike, cilime, namještaj, dolje na sokaku opet rastrgnuše nekog ko je malocas vrištao na turskom zovuci u pomoc.

Odatle posrljamo dalje. Kao u djecijem snu, lijecem ja naprijed gologlav sa štapom podignutim kao sablja u jurišu, trcim leputajuci peševima dzubeta, za mnom grmi svjetina, ja je vodim na zitnice, a ne znam ni gdje su. Nije ni vazno gdje su, ni imali ih u ovom uvijek oskudnom Sarajevu, najvaznije je da nismo podanici i strašljivi zitelji, da trcimo u slijepe cikme, pa opet natrag na sokake, preko ograda koje se krše, preko bašci, kroz avlije, alacuci, pjevajuci, da hocemo nešta jednom zeljom, makar i pomamnom, makar nerazumnom.

Hvala Sadiku kujundziji!

Da ne bi njega, umro bih ne osjetivši visinu dokle moze da dobaci ljudska mogucnost.

A rastrgnutom kadiji neka svemoguci podari bolju pamet na onom svijetu. Ne bio se inaditi sa sirotinjom. I sa jednim, da recem, Kaimijom!

Sarajevo je grad u kome ni veselja dugo ne traju, kamo li bune.

Zalihe gnjeva potrošiše se brzo kao i zalihe zita. Pobuna splasnu. Seljaci se vratiše kucama pošto uvidješe da svoju vjecnu seljacku muku ni ovog puta ne mogu naplatiti, zadovoljni donekle što su odgodili namete bar za koji mjesec, bar do iduce zetve.

Zanatlije jedan za drugim otvorše ducane.

Age i trgovci rekoše da se narod otrijeznio, pa su finim ruganjem, za koje najbolje zna sarajevski bogatiji svijet, podgrijavali stid kod ucesnika, osjecanje da su u jednom trenutku bili neozbiljni, da su se pred nekim vecim i mudrijim obrukali neznanjem, nesposobnošcu da sami išta ozbiljno ucine. Nisu još smjeli da ištu razneseno. Cekali su carsku kaznu za buntovnike. A platili su nekoliko galamdzija koji su išli od ducana do ducana, od covjeka do covjeka, i vješto se vajkali:

»Kaimija nas navede na zlo! «
»Kaimija je kriv. «
»Neka vlast trazi Kaimijinu glavu. «
»Ako je car zatrazi, sami cemo je odrezati. «

Vidim, gudi potvrduju i ne potvrduju. Ali svi zure da zaborave bunu kao svoju veliku nesmotrenost i krivicu i obradovali bi se da se nade jedan krivac koji ce platiti za sve. Još se ne usuduju da upru prstom u me. Ali ja poznajem naš svijet. Budem li neoprezan, to ce mi se dogoditi najdalje za sedmicu.

Zatvorih se u tekiju. Zamandalih vrata. Napunih dvije kubure. Naoštrih jatagan.

Sjedim povazdan, sam na seciji kraj prozora, i cekam najavljenu silu i strahotu iz Stambola koja ce da ispituje i kaznjava. Miran sam. I, kao nikad, - nekakav sam samom sebi lijep i cist. Mudriji sam za stoljece od onih koji su za mnom išli, pa se povukli, a za dva koplja sam viši od Frenk Hasanage, koji dolazi s presudom u njedrima i trlja odnjegovane ruke, koje su podavile tri hiljade carskih protivnika. Jer moje djelo je dovoljno za jedno zdravo i izdrzljivo samopoštovanje.

Pa neka dode taj Frenk Hasanaga, ljubazan i otmen gospodin koji je svojim fino odnjegovanim šakama podavio tri hiljade carskih protivnika. Neka dode, neka zove, šipak cu mu kroz prozor proturiti. A ako baš ushtjedne da se bije, jatagan visi spreman na duvaru. Neko ce prije mene na mom pragu poginuti.

Cekam dan, noc, nedjelju.

Ne puštam nikog.

Ali niko i ne navaljuje da ude. Oni s kojima sam se bratimio po krcmama zaboravili su u prvom mamurluku pobratimstva. Oni koje sam ucio slovima ostali su nepismeni. Nemaju za šta da zahvaljuju. Oni koje sam izlijecio zaboravili su bol i razlog za zahvalnost. Oni koje nisam ni lijecio, ni izliiecio, nemaju potrebe da me poštuju. Ja ih i ne ocekujem. Ali hoce li me se sjetiti makar oni kojima sam pomogao da jednom u zivotu osjete nešto više u sebi, nešto svjetlije od prizemnih jadnih zadovoljstava svakodnevice?!

Ponekad neko kucne zorom ili kasno u noc, tiho zove. Ne javim se. Frenk Hasanaga je otmen i lukav gospodin. Izmamice me, glasom komšijskog djeteta. I zasuti me pred vratima šumom placenickih sjeciva.

Jedanaeste noci cuh tezak hod po avliji i konjsko rzanje. Topot potkovane obuce primice se vratima.

Pokuca bojazljivo. Zovnu. Jednom, dvaput. Onda udari jace. Viknu. Moja šutnja ga rasrdi, razbjesni, uze tresti i cimati vratima da ih izvali.

»Ma, otvori, cuješ li me! «
»Ko je? « pitam tiho, sakriven uz dovratak s jataganom u ruci.
»Otvori, pdbogu, otkad zovem! «
»Ko si ti! «
»Tale.«
»Koo? «
»Tale Licanin. «
»Aaa! «

Upustim ga, uvedem u sobu, Tale stane nasred odaje, ja hodam oko njega s cirakom cetvercem u ruci, od zabune ne nudim ga ni da sjedne. Tale stoji, trepce sujevjerno bojeci se da u ovoj kuci osame nisam poludio, obrce se polako kako ja obilazim oko njega... Moj Tale, blatnjav od puta, dronjav od siromaštva, sijed, i specen od nevolja i godina.

»Šta je? « šapce on.
»Ništa. Ništa. Onako! Aaa, baš ti? «
»Ja. «
»Aaa! «

Popustim cirak i zagrlim svom snagom starog prijatelja. On šmrca raznjezen, otima se, i sam mene grli i kori me:

»Ta, de, boga ti, Hasane Kaimijo, nismo djeca, de, da sjednem, razglobio sam se od puta, aa, ljudi, mog Hasanefendije, de, sjedi, da ti kazujem, moj dragi, moj omatorjeli Hasane, ala si se zdebljao i podbuhnuo! Sreca, te saznadoh. Znaš, pokupiše nas Krajišnike u Posavinu da sidemo. U putu cuh od jednog softe da je Sarajlija, pa ga upitah za te i za tvoje zdravlje. Vino? Nemoj vino! Ako imaš rakije i štogod da prezalogajim... Jah! A softa veli, bogme ti je tvoj Kaimija sablju podigao, bajrak razvio, vojsku kupi, hoce na Stambol da ide, sirotinjske muke da naplati. Kakvu vojsku, kakav bajrak, mislim ja, gdje si ti vidio da se bez Krajišnika išta u Bosni moze poceti, bogme je to neko mog Kaimiju u golemo zlo uvalio. Pozvah svoje Krajišnike da podu sa mnom, ali rekoše da oni imaju svoju Banju Luku, a Sarajevo ih se ne tice. Još manje nekakav lud hodza kome je dojadilo s mirom sjedjeti. Te ti ja zapnem sam... Ko velim, makar cetvoricu da posijecem dok do mene i mog Kaimije dopru.

Heej, ne trazi hljeba! Izidi, zaboga, pred kucu! Ne moze ti se uci od casa i sahana. Ja sam, da oprostiš, zavirio u dva-tri suda. Nije bog zna šta, sirotinjska pura zejtinom prelivena, pite krompiruše, popara sa suhim sirom. Svijet donosi, a ti ne cujes. Da ti pomognem unijeti? Mnogo toga ima. Ono bajato mogli bismo odvojiti mom Cilašu. Ee, za Kulaša ne pitaj! Umrije jadnik jedne zime od gladi i starosti, umrije, Allah mu dao konjski dzenet! A ti, biva, još rakiju trošiš. Na boga ne misliš. Hahaha, cudna sveca, ljudi moji!

A veliš, bunu dizeš!?

E moj Hasane, tijesan je vakat za tvoju golemu dušu. «

Zasjednem s Talom za bogatu trpezu što nam je nanijela sirotinja sarajevska. Pijemo, jedemo, placemo, pa opet pijemo i pjevamo, nas dva stara pijanca i nesrecnika na ovom svijetu. Oko ponoci ludujemo, ganjamo se po svetoj kuci - po tekiji, ja njega gadam mudrim i poboznim knjigama, a on mene ukoricenim defterima u kojima sam na stotinama i hiljadama stranica za ovo nekoliko decenija pokušavao da sredim pitanja i da nadem odgovore svojoj i covjekovoj nevolji na ovom svijetu. Bijemo se, lete mudrosti, poboznost, oholost, grijeh i sevap, strast i kajanje, kad ja Tala odalamim Knjigom o cudoredu, on meni vrati hrpom uvezanih predavanja o trezvenosti.

Pred zoru otvorim sva vrata i prozore na tekiji. Zagrljeni, oba zazivamo otmenog gospodina Frenk Hasanagu da dode da nas posluzi, da nam noge opere i Cilaša napoji i otimari. A mogao bi, vala, i u caršiju trknuti i donijeti nam lonac rasola, mamurluk junacki da razbijemo.

Hohoho!
Eej, jadni Frenk Hasanaga, koji je odnjegovanim rukama podavio tri hiljade carskih protivnika! Da zna samo na koga ce u Sarajevu naletjeti!

Stize i taj strašni Frenk Hasanaga s gomilom ubica od zanata. Prije nego što je iko uspio da pripremi sebe ili druge na krvnikova ispitivanja i sudenja, da se dogovori o medusobnom cuvanju od teških ili nesmotrenih izjava u istrazi, posmica Frenk Hasanaga nekoliko ljudi iz caršije i sa sela, a medu njima Bahrudina Bratuncanina i Sadika kujundziju.

Krvnikov glasnik upade meni u tekiju i prezrivo na turskom izviknu poziv da dodem pred Frenk Hasanagu da odgovaram. Tale uhvati glasnika za toke na prsima, savi ga sebi medu noge i upita:

»Hasane, da ga rasijecem uzduz ili poprijeko? «

Sprijecih ga da ne prosipa krv po tekiji. A glasniku rekoh:

»Ako ta baraba, taj uišljo, taj pasji sin Frenk Hasanaga ima o cemu sa mnom da razgovara, neka dode ovamo! Samo neka najprije opere noge. I pred mojom kucom izuje kundure. Ja sam po majci od roda Pilavija, na lijepu rijec nije nas stid propuzati, ali nam je zato u gnjevu i sam šejhulislam do koljena. Marš napolje, paskovicu, i drugi put Kaimiji udi uctivije! «

Nisam se bojao Frenk Hasanage. Da li se on bojao mene, ne znam. Tek, dvadeseti dan donese glasnik dug svitak papira. U njemu spisak mojih vrlina i blagoslova meni i mojima, zelje za dug zivot i dobro zdravlje, i na kraju - molba
ako zelim još da zivim, ako zelim da i vecina mojih prijatelja ucesnika u pobuni ostane ziva, onda neka izvolim odseliti iz Sarajeva u carski grad Zvornik. Ako to ucinim, carska uprava ce i dalje mene smatrati covjekom ucenim i dostojnim svake svoje paznje i zaštite.

Da ne bih izazvao pogibiju svojih prijatelja, pristadoh na progonstvo.

Izlazim na Višegradsku kapiju, a prate me Tale i preko dvije hiljade mojih Sarajlija. Preda mnom se steru ciste uske ponjave, jer oni koji me prate nemaju cilima.

A u progonstvo idem uspravnije nego sultan na svecanu sjednicu Divana poslije najvece pobjede na bilo kojoj strani svijeta.

Neka je slava pobuni i prkosu!

Lajao sam na sve svetinje. Pa i sad, iduci tamo odakle se ne vraca, gdje su ruke pod kamenom, a usta šutnjom zakovana, ja opet rezim i lajem na sve svetinje, vezire i padišahe, na sve prikaze kojima vlast plaši podanike, zainat sebi
i tebi
oo, Frenk Hasanaga!