Monolog
|
|
U daljine nepoznate žurim, žurim
a ni sama ne znam šta me tamo čeka Da l' ću naći što ja tražih, da l' ću naći što ne tražih kaži, kaži mi? Što mi lažeš ti nebo visoko, što mi kradeš ove nade jadne? Što me vodiš u vrijeme daleko kad ja nikad tamo se ne nađoh? Prkosiš mi sa tom tvojom snagom, a znaš da bi rado bila snaga tvoja I što sipaš na me suze svoje kad znaš da ne mogu ja svoje da sipam? Pusto srce, puste misli moje davni dani, davna srećo moja... Duša plačna, oči presušene - suza nema da zaliju jade Tuga pola mene mi odnijela a i život sve od mene krade. Nikad kraja, nikad kraja nema... (novembar 1994.) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |