Šerifović, Fadil-paša

Fadil-paša je pjesnik. Na to ukazuje i njegov Divan pjesama sa približno 6000 bejtova (12000 stihova) sastavljen na turskom jeziku. Drugo značajno Šerifovićevo djelo je Šarhu-l-awrad al-musemma bi hakaik-i awrad-i Mevlâna. Pored ova dva djela Fadil-paša je ostavio nekoliko pjesama koje nisu unesene u Divan, od kojih u prvom redu treba istaći pjesmu kojom Fadil-paša oštro reaguje na Zija-pašinu Zafernamu, potpisanu Šerifovićevim imenom. Kad je Fadil-paša od svojih pjesama sastavljao Divan i naručio kod sarajevskog kaligrafa Muhameda Ševkije Imamovića da napravi dva prepisa ovog djela, zaboravio je srdžbu prema Zija-paši, a ujedno je smatrao da ova pjesma nema suptilnosti koja krasi njegove pjesme nanizane u Divanu pa je ovu pjesmu izostavio iz Divana.

Njegovo djelo Šarhu-l-awrad al-musemma bi hakaik-i awrad-i Mevlâna predstavlja komentar osnovnog djela Mevlana Ali al-Feyzi Osmana Terceme-i sugra, (Mali komentar) koje ima za predmet objašnjenje mevlevijskog tarikata sa svim njegovim obredima i molitvama i ukazivanjem na njihov smisao i značaj. Fadil-paša je na osnovu ovog osnovnog djela napisao nešto širi komentar sa dodatnim objašnjenjima pa ga naziva i Terceme-i kubra (Veliki komentar).

Namijenio ga je, kako kaže u uvodu, za čitanje pripadnicima mevlevijskog reda, iako se njime, prema autorovim riječima, mogu koristiti i pripadnici drugih tarikata. Knjiga je, kako smo ranije istakli, štampana u Istanbulu 1866. godine i bila je, na izvjestan način, podstrek za Fadil-pašino imenovanje mevlevijskim šejhom.

Knjiga je podijeljena u dva dijela: Osnovni tekst, sa naslovom: Haza metn-i evrad-i mevleviyeti (2-53) i razrada i komentar. Osnovni tekst sadrži molitve, natove, gazele i ilahije. Zatim na margini osnovnog teksta otpočinje prevod s arapskog djela Hadži Fejzullaha (Haci Feyzullah) Isaretu ‘l-ma’nawiyyati fi ‘ayini l-mawlawiyyati. I ovaj prevod je štampan uz tekst sve do kraja knjige. Nakon prezentiranja ovog djela koje ima cilj da objasni smisao mevlevijskog plesa (sema) i drugih obreda otpočinje Veliki komentar Muhameda Fadil-paše Šerifovića. Ovdje se Šerifović pokazao kao veliki znalac literature o mevlevijama, kojom se obilno koristi, i to vrlo često na taj način što je direktno citira.

Sadržaj djela je vrlo raznovrstan. Tu se govori, na primjer, o kretanju sunca i dužini dana, o sunčevoj i mjesečevoj godini, o dvanaest sazvježđa, mjesečevoj putanji i položaju mjeseca prema zvijezdama, da bi se u sljedećem poglavlju raspravljalo o četvorici velikih imama i pitanjima u kojima se razlikuju ašariti i maturiditi.

Međutim, posebno su interesantna poglavlja gdje Fadil-paša raspravlja o zadaći savršenog čovjeka, izvlačeći zaključak da je to održavanje reda u svijetu (str. 141), te o smislu dobročinstva i njegovoj vezi sa novotarijama. Po tome ga neki svrstavaju u “nezavisne mislioce”.¹ Kako Fadil-paša tvrdi da u hajru (dobročinstvu) nema bid’ata (novotarije), shodno tome ne može se smatrati vjerskom novotarijom (bid’at) ono što sa stanovišta širih interesa predstavlja korist. Ovom idejom Fadil-paša se distancira od učmalosti i predstavlja određenu progresivnost u pristupu interpretaciji šerijata.

Fadil-paša pokušava objasniti i fenomen oholosti. Na pitanje zašto su ljudi oholi, odgovara da za to postoje četiri uzroka: znanje, imetak, položaj i ljepota (str. 183). Na drugom mjestu govori o koristima bogatstva (294), o korisnom znanju i dobrom djelu (297), o nauci i znanju (296), o duši (302).

Zatim govori o savršenom čovjeku, onakvom kakav bi trebao da bude jedan mevlevija, citirajući razne izvore o tome šta su rekli neki veliki šejhovi o ovome tarikatu. Gotovo sto strana ove knjige sadržava redoslijed (silsila) mevlevijskog reda, počevši od Vjerovjesnika Muhameda, koga većina derviških redova smatra začetnikom svog tarikata, do Fadil-paše Šerifovića. Samo izlaganje redoslijeda obiluje vrlo interesantnim tasavufskim i historijskim objašnjenjima koja se odnose na sam nastanak i razvoj ovog tarikata. Njegovo djelo pruža nam izvorne podatke i o raširenosti mevlevijskog tarikata kod nas. Tako nabraja 50 mevlevijskih tekija za koje zna, a tri se nalaze na teritoriji današnje Jugoslavije, i to u Skoplju, Peći i Sarajevu. Vrlo malo podataka daje o šejhovima mevlevijske tekije u Sarajevu. Mišljenje da “mevlevijska tekija u Sarajevu duhovno i intelektualno nije mogla u potpunosti da zadovolji Fadil-pašin duh” nije nikako bez osnova.² …

… Poezija u Divanu (ovdje ćemo se držati poretka osnovnog rukopisa) poredana je upravo onim redom kako je to običaj u divanima na turskom jeziku, bez obzira na to koliko je koja pjesnička vrsta zastupljena u Fadil-pašinu Divanu i od kolikog je značaja, bilo umjetničkog, bilo kulturno-historijskog, u odnosu na ostalu njegovu poeziju. Na početku Divana su munadžati (münacat), ode Bogu, koje ćemo u ovom izboru prezentirati zajedno sa natovima (na’t), hvalospjevima Božjem Poslaniku. To je onaj dio poezije gdje se najmanje mogla očekivati Šerifovićeva originalnost i gdje je uistinu i nema mnogo. Ove pjesme nazivamo slojem religiozne poezije. Zatim dolaze kaside-prigodnice, pjesme kojima obilježava razne znamenite događaje, rođenja, postavljenja na dužnost, gradnje, krunisanja sultana, novogodišnja čestitanja. Za historičara i kulturnog povjesničara ovaj dio njegove poezije predstavlja dragocjen dio njegova stvaralaštva jer tu Šerifović, kao kroničar svoga vremena, u stihovima, tečno i nenametljivo bilježi događaje oko sebe, u Bosni, ali prati i zbivanja na dvoru u Carigradu, gdje ima prijatelja koje uvijek želi podsjetiti na sebe poklanjajući im stihove prilikom njihovih napredovanja u službi. Vidi se da pjesnik poznaje zbivanja i u Evropi, jer u nekoliko pjesama spominje Napoleona i francusku revoluciju, Prusku i Austriju.

Poseban predmet našeg interesovanja u Divanu biće one pjesme u kojima pjesnik reagira na zbivanja oko sebe, a on je, kako smo vidjeli, uvijek u centru svih javnih zbivanja u Bosni. Još od vremena kad je pogubljen Fadilov otac pa do njegova iseljenja iz Sarajeva, poslije dolaska Austrije, on je u prvom planu, pa su njegova zapažanja izuzetno važna za praćenje kulturnih i političkih zbivanja u Sarajevu. Dio Divana gdje Fadil-paša, kao i većina divanskih pjesnika prije njega, pokušava svojim stihovima oponašati velike, priznate pjesnike i one koje on posebno cijeni je poglavlje tahmisa. Tu Fadil-paša svojim stihovima upotpunjuje gazele Fuzulija, Nedima, Sabita Užičanina, Šejha Sezaija, Enderunlu Vasifa, Halima Giraja i druge.

Najveći, i za Fadil-pašu osobno, najznačajniji dio Divana su njegovi gazeli (Gazeliyat). Svi odreda su spjevani u slavu Dželaludina Rumija i odraz su Rumijeve filozofije kosmičke ljubavi. U njima se veliča Rumi, njegov učitelj Šemsi Tebrizi, slavi se čarobna moć naja - instrumenta koji ima moć da nadahne mevlevije. U gazelima Šerifović pjeva i o drugim mevlevijskim simbolima: kapi, plesu zvanom sema, zikru (spominjanju Boga), koji “donosi duhovni napredak mevlevijama, a i ostalima se upisuje kao sevab (korisno djelo)” i dr. Za razliku od poglavlja himnodija (munadžata) i natova, koje svrstavamo u sloj religiozne poezije, i tariha, koji predstavljaju sloj epigrafike (kroničarska poezija), ovaj sloj je tasavufsko-filozofski…

… Veliko osvježenje Divana su poglavlja Mukatta’at (kit’e, epigrami) i Rubaiyyat (rubaije, katreni), gdje dolazi do izražaja smisao pjesnika da u kratkim pjesmama, četvercima, sažme jednu misao i izrekne je često na duhovit i nadahnut način.

Tu su aforizmi o velikim ljudima i značajnim događajima onog vremena, tu su pjesnikova bilježenja svakodnevnih događaja, ali i kontemplacije o fenomenu istine, pravde, ljubavi, poezije.

Posljednje poglavlje Divana su kronogrami smrti spjevani najvećim dijelom članovima porodice, poznanicima, prijateljima, dervišima i pjesnicima. Oni su zbog podataka koje sadrže za nas od prvorazrednog kulturnog interesa.