Šerifović, Fadil-paša

Muhamed Fadil je rođen 1217 (1802/03) godine u Sarajevu, u mahali Stare (Careve) džamije.¹ Ranije smo raspolagali podacima iz naprijed citirane literature da je Fadil-paša (u nekim dokumentima Fadlulah) rođen 1807, 1808. ili čak 1809. godine, što je neodrživo ako imamo u vidu sljedeće činjenice: godine 1237. (1821/22) Šerifović je dobio diplomu iz umjetnosti kaligrafije (sana’at al-kitabat), a dvije godine kasnije i edrensku profesuru. Uzmemo li u obzir i činjenicu da su njegovi roditelji od 1791. godine u braku, o čemu smo naprijed govorili, onda nam najprihvatljiviji podatak o rođenju Muhameda Fadila donosi Kadić. Najzad saznajemo činjenice da se Šerifović 9. džumadel-ula 1239. (11. I 1824) vjenčao s Rukijom, kćerkom Hadži Salihbega iz kasabe Srebrenice,² te podatak da je 16. VI 1836. udao kćer Vasfiju za Edhem-bega Babića,³ što otklanja svaku mogućnost da je Muhamed Fadil rođen 1807. ili čak kasnije.

Za sada nemamo sigurnih podataka o Šerifovićevu ranom djetinjstvu i školovanju. Ipak spomenuta diploma o kaligrafiji izdata mu je u Sarajevu pa se može sa velikom sigurnošću zaključiti da je sve do toga vremena boravio u Sarajevu i pohađao neku od sarajevskih medresa. U međuvremenu je mogao izvjesno vrijeme boraviti u Sofiji, Bijeljini i Gacku, gdje mu je otac služio kao kadija. Godine 1239. (1823/24) dobio je carski ru’us⁴ (ru’us-i hümayun) na edrensku profesuru. Da je rođen 1808, kako pretpostavlja Fatin i po njemu većina Fadil-pašinih biografa, ovaj podatak bi bio malo vjerovatan jer bi u tom slučaju Muhamed Fadil kao petnaestogodišnjak dobio titulu profesora jedne od najuglednijih medresa u Carstvu.

Sljedeća godina u Šerifovićevu životu biće burna i donijeće mu bolan gubitak oca, a ubrzo poslije toga on će izbiti u prvi plan javnih zbivanja Sarajeva. Kako smo ranije spomenuli, 1242. (u januaru 1827) desio se onaj tragičan slučaj kada je, pri otporu sarajevskih janjičara provođenju sultanovih vojničkih reformi, na svirep način pogubljen Šerifovićev otac. Iste godine Fadil-paša je, na traženje vezirovo, dobio diplomu (menšuru) carigradskog velikog nakibul-ešrafa Ahmeda Rešida el-Husejnija⁵ u kojoj ga imenuje sarajevskim nakibul-ešrafom. Ova funkcija mu je osiguravala mjesto glavnog imama i hatiba, tj. propovjednika u Carevoj džamiji u Sarajevu. To je mladom Šerifoviću značilo sticanje velikog ugleda u društvu. U suđenju janjičarima, kojih je u Sarajevu, prema nekim procjenama, pogubljeno oko 500, na Šerifovića je od strane sarajevske svjetine naklonjene janjičarima, prebačen znatan dio krivice. Kad se uzme u obzir da je prethodne godine u Carigradu pogubljeno najmanje 6000 janjičara, zbog njihova otpora ukidanju ove preživjele vojne organizacije, onda je sasvim sigurno da je ista sudbina čekala i sarajevske janjičare, koji su se najduže vremena odupirali carskoj naredbi. Upravo zato je u Bosnu i naimenovan Abdurahim-paša, beogradski muhafiz, poznat kao beskompromisan protivnik janjičarskog odžaka⁶ . Uloga Muhameda Fadila u ovome je neznatna jer je i većina druge uleme, na čelu sa sarajevskim muftijom Šakir-efendijom Muidovićem, podržavala vezira u uništenju sarajevskog janjičarskog odžaka. Prema nekim izvorima, Šerifović je rekao da sva ta ubistva obijesnih janjičara nisu dovoljna da speru ljagu sa njihova besramnog čina.⁷

I on, kao i njegov otac, opredijelio se, barem prividno, za podršku centralnoj vlasti u provođenju reformi. Ne znamo kako se Šerifović držao u vrijeme ustanka Husein-kapetana Gradaščevića, jedinog bosanskog vezira koga su izabrali bosanski feudalci i koga je prihvatio narod, i pored toga što nije bio postavljen sultanskim fermanom. Ipak, nakon sloma Husein-kapetanova ustanka, Fadil-paša se priklonio Kara Mahmud-pašinu režimu pa je već 1832. postavljen na položaj sarajevskog kadije. Godinu dana kasnije isti vezir ga postavlja za sarajevskog muteselima.⁸ Te godine dobija muteselimluk oblasti Fojnice, Konjica i Prozora.⁹

Šerifoviću nije bilo svejedno kakav će ugled u Bosni uživati. Gradaščevići su i nakon smrti Husein-kapetana bili najpoznatija bosanska begovska porodica pa je Fadil-paša, vodeći o tome računa, udao svoju sestru za Mehmed-beg-efendiju Gradaščevića, Husein-kapetanova brata.¹⁰ Sljedeće godine 1833, smijenjen je sa položaja sarajevskog muteselima pa je postavljen za sarajevskog kadiju. Tadašnji, tek postavljeni, valija Davud-paša bio je čovjek blag i neenergičan pa su za njegova vladanja u Bosni naročito velik ugled stekli Fadil-paša Šerifović i Mustafa-paša Babić. Godine 1249. (1833/34)¹¹ imenovan je za kadiju Beograda sa rangom mule. Ne znamo koliko se zadržao u Beogradu, ali po svoj prilici nije ni punu godinu, jer je 1250. (1834/35) ponovo u Sarajevu, gdje mu je iduće godine na svijet došao sin Mustafa Hajrudin. Sav razdragan, pjesnik posvećuje četiri kronograma rođenju prvog sina.¹² Dolaskom u Sarajevo Fadil-paša je ponovo muteselim Sarajeva sa muteselimlukom Gradačca, Gračanice, Maglaja i Dervente. Istovremeno prelazi u vojnički stalež pa dobiva čin trećeg stepena (rutbe-i salise).¹³ Naklonost Vedžihi-paše, bosanskog namjesnika, urodila je ubrzo i drugim unapređenjem 1836. godine, kada je Šerifović promaknut u čin miralaja (pukovnika) rezervnog bosanskog konjaništva. Sve ove funkcije donosile su mu ogromne prihode i velik ugled u društvu. Fadil-paša je bio u prilici da se dokaže pred narodom pa je to i iskoristio. Godine 1839. podiže u Gradačcu svoje prve zadužbine: česmu i biblioteku. Sve je to ovjekovječio kronogramima.¹⁴ Isto tako zabilježio je i rođenje sina Omera Nurudina sa tri kronograma.¹⁵ Te godine je dovršena izgradnja Šerifovićeva konaka u mahali Stare (Careve) džamije.¹⁶ Na njegovu intervenciju i pomoću njegove materijalne pomoći popravljena je najstarija, Isabegova, mevlevijska tekija u Sarajevu. Između tekije i Miljacke podignuta je džamija, koju je nekoliko godina kasnije razrušila nabujala rijeka.

U augustu 1840. imenovan je za zapovjednika rezervnog konjaništva (suvari redife) hercegovačkog i zvorničkog sandžaka. Ovo imenovanje donosi mu titulu paša. Istovremeno je ponovo dobio muteselimluk Sarajeva, koji je u međuvremenu pripadao njegovu velikom suparniku, ali i povremenom saradniku, Mustafa-paši Babiću. Uz muteselimluk nad oblastima koje je ranije imao, dobio je još i Visoko, Višegrad i Rogaticu. Uprava centralne i istočne Bosne time je bila u njegovim rukama.

Jedno vrijeme (1840) bio je prisiljen ustupiti mjesto sarajevskom muteselimu Hadži Jakub-begu¹⁷ . Ubrzo iza ovoga izbila je pobuna protiv vezira Vedžihije, u kojoj je Šerifović bio među onima koji su podržali vezira u sprovođenju mjera za konsolidiranje dosta nestabilnih prilika. Početkom 1843. ponovo je sarajevski muteselim i do 1850, kada dolazi u Sarajevo Omer-paša Latas samo je kratko vrijeme (1846-47) ustupio taj položaj Mustafa-paši Babiću¹⁸ .

Za to vrijeme Šerifović boravi u Carigradu i pristupa derviškom redu mevlevija u mevlevihani na Galati u Istanbulu pred šejhom Kudretulahom. Na njegovu intervenciju šejhovi i derviši Sarajeva dobili su od sultana stalnu mjesečnu pomoć¹⁹ . U toku toga boravka Fadil-paša je dobio na dvoru skupocjenu sablju, ukrašenu dragim kamenjem, koja je svojevremeno (kraj XVI i početak XVII st.) pripadala veziru Čagal-oglu Sinan-paši, što se vidi na ugraviranom natpisu na sabiji²⁰ . Njegov duh će ubuduće snažno biti pod utjecajem filozofije Dželaludina Rumija, kome će posvetiti najveći dio pjesama svoga Divana. Sam čin pristupanja derviškom redu mevlevija obilježio je u više pjesama sa kronogramima. Po povratku u Sarajevo, Fadil-paša je opet dobio muteselimluk Sarajeva. Da je zbilja imao smisla za poslove koji donose velike prihode, pokazuje to što je s još nekoliko bogataša 1847. godine uzeo u zakup od države bosanske carine, što je donosilo velike prihode.

Godine 1848. u Sarajevu su se javili nemiri izazvani dolaskom vezira Mustafa-paše Memeledžije. Fadil-paša je, kao muteselim, na traženje vezira, proveo ćefilemu (uzajamnu garanciju građana) prema kojoj su svi građani morali jedan za drugog garantirati da se neće buniti.²¹ Iste, 1848. godine izdao je naredbu da se po svim sarajevskim mahalama imenuju muhtari koji će se brinuti za red i sigurnost u ovom području. Ta se ustanova održala u Sarajevu gotovo 100 godina.

Incident s novim vezirom Tahir-pašom mogao je Fadil-pašu skupo stajati. Osumnjičen da podržava bosansko plemstvo, koje nikad nije bilo sasvim lojalno, pogotovo od ustanka Gradaščevića, a pored toga je pružalo otpor provođenju reformi, Fadil-paša je zajedno sa Mustafa-pašom Babićem pozvan u Travnik na odgovornost veziru. Uspjeli su nekako vratiti vezirove ljude u Travnik s obećanjima da će doći za dan-dva, a sami su odmah krenuli u Carigrad, gdje su dobrim vezama i novcima isposlovali razrješenje vezira Tahir-paše. Vezir je, međutim, iznenada umro i njih dvojica su se mogli mirno vratiti kući.

Najburniji dani Šerifovićeva života dolaze s vremenom Omer-paše Latasa u Bosni. Naime, Omer-paša je imenovan za komandanta oružanih snaga, koje najzad treba da skrše otpor Bosanaca i pacificiraju Bosnu. On je stigao u Sarajevo u junu 1850. godine. Među onima koji su, makar prividno, sa blagonaklonošću dočekali Latasa, bili su i Fadil-paša i Mustafa-paša Babić. Na traženje Latasovo, Fadil-paša je ustupio svoj konak za Omer-pašin harem.²² Praveći se da ima puno povjerenje u Fadil-pašu, Latas mu je povjeravao neke važne zadatke pa ga je tako 16. aprila 1851. poslao s Ivanom Franjom Jukićem i glavnim vojnim povjerenikom Fuad-efendijom banu Jelačiću na pregovore. Na ovu posjetu Jelačić je poslao u Travnik pjesnika Petra Preradovića i slikara Karasa.²³ Pored toga, Omer-paša Latas koristio je Fadil-pašu kao pregovarača i sa pobunjenim hercegovačkim begovima. Međutim, već tada je prepredeni i okrutni Latas planirao Šerifovićevo deportovanje sa ostalim feudalcima Bosne, kako ne bi ostala nijedna ugledna bosanska glava oko koje bi se mogle okupljati mase. Sam čin protjerivanja bosanskih begova, a među njima i Fadil-paše i Mustafa-paše Babića, Latas je pokušao iskoristiti na taj način što je uništavao begovski ponos ismijavajući ih pred svijetom.

Ugušivanje pobune u Bosni Omer-paša Latas je izvodio u etapama. Najprije je taj posao obavio u Hercegovini i Krajini, a onda se vratio u Travnik i nastavio da uklanja bosanske begove koji su bili u državnoj upravi. S tom grupom pobunjenika čitava bosanska aristokracija je izbačena iz državnih službi, na čija mjesta su imenovani Turci. Uhapšeni su podijeljeni u tri grupe: oni koji su učestvovali u ustanku u Posavini, i svi su osuđeni na smrt, oni koji su osumnjičeni da su učestvovali u ovom ustanku, kao Fadil-paša Šerifović, deportovani su na suđenje u Carigrad i oni čija je uloga u ustanku bila neznatna - osuđeni su na batinanje.²⁴

Šerifović je stoički podnosio sva naređenja koja su dolazila od Porte pa mu ni ovo protjerivanje nije toliko tragično izgledalo kao većini drugih uglednika.²⁵ Staviše, u Carigradu je Fadil-paša našao mecenu u velikom veziru Mehmed Emin Ali-paši, koji će ubuduće biti njegov glavni zaštitnik, a Fadil-paša će uvijek kad mogne isticati vrline ovog vezira. Tako će deceniju kasnije, u sporu koji će izbiti između ovog vezira i čuvenog pjesnika Zija-paše, Šerifović stati na stranu vezira pokušavajući da spasi čast Ali-paše od podrugljivih Zija-pašinih pjesama. U ovo vrijeme je Fadil-paša pjevao kronograme raznim visokim ličnostima i obilježio značajne gradnje u Carigradu.²⁶ Svaki svoj boravak koristio je da posjeti mauzolej i tekiju Mevlane Dželaludina Rumija u Konji, u kojem je ostavljao za uspomenu levhe sa svojim pjesmama posvećenim ovom velikanu. Izgleda da je pored blagonaklonosti dvora i vezira Ali-paše i preporuka Latasa urodila plodom, jer je Fadil-paša opet u mogućnosti da se vrati u Sarajevo. Stoga je, kad je već bio u Sarajevu, sav razdragan pisao kasidu sa kronogramom povodom Latasova imenovanja za komandanta oružanih snaga Rumelije (serdar-i ekrem), koju mu je uručio prilikom njegove posjete Sarajevu. Istina je da ni Omer-paša Latas prilikom ovog svog dolaska u Sarajevo nije više imao cilj uništavanje begova jer one koje nije uspio upokoriti prilikom prvog dolaska (kao Fadil-pašu) ovaj put nije ni pokušavao zlostavljati. U Istanbulu je umro Fadil-pašin sin Tahir, za koga ne znamo kad je rođen jer mu Fadil nije spjevao kronogram rođenja.

Po dolasku u Sarajevo Šerifović više nije imao ambicija da se uključi u javni i politički život. Živio je od stečenog imetka, koji je ponekad, kad se ukazala prilika, i uvećavao. Dosta novaca i volje ulagao je u gradnju dobrotvornih zadužbina, kao i gradnju vlastitih konaka. Kako u Sarajevu dotada nije bilo zvanične zvjezdarnice i čovjeka koji bi propisivao tačno vrijeme molitvi, koji bi određivao tačno vrijeme smjene mjeseci i izdavao druge propise u vezi s muslimanskim kalendarom, Fadil-paša je mislio da će gradnjom muvekithane riješiti taj problem. Tako je godine 1270. (1853/54) podigao muvekithanu (zvjezdarnicu) kraj Careve džamije. Iste godine popravio je Carevu džamiju i uz nju dogradio medresu, u kojoj je u prvo vrijeme on bio muderis. Bivši Fadil-pašin konak je postao još za Latasova vremena stalna vezirova rezidencija pa je on 1859. kupio u mahali Čobaniji kuću koja je pripadala nasljednicima Mehmed-bega Turhanije, porušio je i izgradio novi konak. U svojoj novoj mahali porušio je staru Čobaniju džamiju i podigao novu. U blizini je podigao i most Skenderiju. Sve ove gradnje obilježio je nizom natpisa u stihovima koji sadržavaju godine gradnji ili obnove ovih objekata.²⁷

Veliko bogatstvo uvećavao je uzimanjem u zakup brojnih posjeda. Tako je držao zakup u nevesinjskim selima u vidu tzv. filurije. Isto tako je u zakupu držao posjede u nizu sela gatačkog, čajničkog, zvorničkog, gradačačkog, birčanskog, kladanjskog, travničkog i jajačkog kadiluka.²⁸

Dolaskom Šerif Osman-paše u Bosnu 1861. stanje se uveliko počelo konsolidovati. Osman-paša je bio i dosta omiljen čovjek. Narod i feudalci su ga smatrali posljednjim značajnim vezirom Bosne. Šerif Osman-paša je naročito bio naklonjen Fadil-paši, koji mu je svojim obrazovanjem i smislom za lijepo pjesničko izražavanje bio ugodan sabesjednik pa su svakodnevno viđani u društvu. Za Fadil-pašu je ovo blagostanje i lagodan život bio prekinut samo nakratko 1863. godine, kad je imenovan za mutesarifa Izmita.²⁹ Godinu ranije u Sarajevo je u svojstvu kontrolora dolazio Zija-beg, kasnije poznat kao Zija-paša. Šerifovićevo poznanstvo s ovim velikim turskim tanzimatskim pjesnikom preraslo je u veliko prijateljstvo pa Fadil-paša u svom panegiriku upućenom Zija-paši upoređuje ovog pjesnika s Platonom, Ibn Kemalom³⁰ i pjesnicima Sabitom³¹ , Bakijem³² i Samijem³³ . Kasnije će ovo prijateljstvo biti izigrano od strane Zija-paše, na čiji će račun Šerifović pisati upravo jedinu svoju satiru.

Svoj kratak boravak u Izmitu Fadil-paša je iskoristio da se što češće nađe u društvu s velikim vezirom Ali-pašom i da još jednom ode na izvor svoga nadahnuća u Konju, u turbe Mevlane Dželaludina Rumija. Neposredno po povratku u Sarajevo, u Istanbulu je štampana satirična pjesma Zafernama, koja je izrugivala neuspjelu intervenciju Ali-paše na Kritu. Uz ovu Zafernamu štampan je i Tahmis Zafername i prozni komentar iste pjesme. Sama Zafernama je potpisana imenom Fadil paša Bosnevi mevlevi mutesarif-i Izmit. Ubrzo je konstatovano da je autor Zafername, kao i Tahmisa i proznog komentara pjesme, Zija-paša, koji je tada već živio u Parizu.

Muhamed Fadil je, kako je zabilježio Muhamed Enveri Kadić, svojom rukom napisao demanti u stihovima u kojima je Zija-pašu nazvao najpogrdnijim imenima zbog toga što se poslužio njegovim imenom.³⁴ Čitavo ovo vrijeme Fadil-paša je pisao prigodne pjesme, munadžete, natove, tahmise i gazele koji će potkraj života biti nanizani u kompletan Divan. U isto vrijeme radio je na opsežnom komentaru djela o načinu vršenja obreda mevlevijskog zikra koje je štampano u Istanbulu u knjizi od dva toma godine 1866. U to vrijeme promaknut je na čast šejha mevlevijskog derviškog reda.

Godine do dolaska austrougarske okupacije Bosne Fadil-paša Šerifović je proveo dosta mirno. Ne opaža se neka njegova veća angažovanost u javnim poslovima. Međutim, sve više piše pjesme i priprema svoj Divan. Upravo iz ovog perioda potječe najveći broj njegovih kasida i kronograma. U ovo vrijeme je sastavio i vakufnamu, kojom je ostavio ogroman imetak za zadužbine u Sarajevu.³⁵

Od sredine prošlog vijeka u Sarajevu su izlazile na turskom i srpskohrvatskom jeziku novine “Bosna”. U ovim novinama osme decenije toga vijeka pojavljivali su se Fadil-pašini kronogrami. Uz Šerhi evradi mevlevije, ti kronogrami su njegove tvorevine koje su za njegova života bile i štampane.³⁶ Posljednje dvije godine Fadil-pašina boravka u Sarajevu nemamo o njemu gotovo nikakvih vijesti. Na političku scenu stupa njegov sin Mustafa Hajrudin, a kao pjesnik se počinje javljati njegov mlađi sin Omer Nurudin. Ipak ni jedan ni drugi, i pored znatnog uspjeha u poslovima kojim su se bavili, nisu dostigli očevu slavu.³⁷ Dolazak austrougarske vlasti u Bosnu i Hercegovinu Fadil-paša je prihvatio kao nužnost i možda privremeno rješenje koje je ovoj pokrajini nametnula Osmanska Carevina. Stoga se njegov glas tih dana nije čuo. Naprotiv, ne vidimo ga da učestvuje sa svojim sinovima u pokušaju da se odupre dolasku Austrije. Ipak, materijalno je pomagao ustanike, mada postoje mišljenja da je na to bio prisiljen.

Kad je u Sarajevo došao na čelu pobjedničke vojske general Filipović, Fadil-paša je bio u delegaciji koja je po nagovoru fra Grge Martića otišla da se pokloni Filipoviću. To je bila grupa najuglednijih građana Sarajeva, među kojima je posebna počast pripadala Fadil-paši. Međutim, uvredljiv postupak generala Filipovića, koji je zbog otpora Muslimana iskalio sav bijes na ovu delegaciju, toliko je teško pao starom Fadil-paši da je odmah donio odluku da odseli iz Sarajeva. Ubrzo je to učinio i nastanio se u Istanbulu.³⁸ Po dolasku u Istanbul Fadil-paša je iznajmio konak u kvartu Laleli i tu proveo ostatak života.³⁹ Postoji podatak da se Šerifović oženio svojom bivšom služavkom, koja mu je rodila dvoje djece. Djeca iz ovog braka nisu doživjela punoljetstvo pa u Turskoj ne žive njegovi direktni potomci.⁴⁰ Essejjid Muhamed Fadil-paša Šerifović je umro 14. muharema 1300. (26. novembra 1882) i pokopan je u groblju Karadžaahmet u Istanbulu. Groblje je ekshumirano pedesetih godina ovog vijeka, da bi preko njega prošao put Istanbul-Ankara, pa do naših dana nije sačuvan ni kompletan natpis s njegova groba.⁴¹ Takvu sudbinu je imao čovjek koji je za života sastavio brojne natpise umrlim prijateljima i poznanicima.