Neretva
|
Nada mnom, u bašti mašu, breskve pune
Zelenih lepeza i prvog zarutka; Pripilo se sunce i u lisne krune Kao da bi htjelo sve zlato da utka. Ja, naslonjen na zid, prekrštenih ruka, Gledam kako doli, o hridinu šuplju, Neretva se lomi, a s visokih kuka Naga djeca skaču i s vikom se kuplju, Dok najmanje jedno po prudu se valja. Galebovi kruže. Nekoliko pralja Prtljačama mlate, i o greben greda Razbija se eho, mre. Rijeka čista, Prepuna smaragda, putuje i blista, I red bliskih kuća u njoj se ogleda. (1912) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |