Šerifa
|
|
Istom sunce sjeknu. Kô plava kadifa,
Prostrlo se nebo, a vita i laka, Niz očevu baštu, po ćilimu maka, Pjevajući hodi jedina Šerifa. Na nju zdrelo voće smije se sa grana; Leptiri je prate, prvi zraci miju; Po petama golim nanule joj biju, A pod grlom trepte odblesci đerdana… Gle, zembilju punu krupnih zerdelija Na ramenu nosi, a sve joj se vija S glave jašmak crven, kô sabah na visu. Aman, što je kršna, i sjajna, i vedra! Što li joj se tresu ona pusta njedra, Nabrekla kô šipci što još prsli nisu!… (1918) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |