Prolaze dani...
|
|
Prolaze dani… Ko selice neke
Gube se oni u dugome nizu. I jednom i ja počivaću blizu Povijenih vrba, čempresa i smreke… No moja duša naselju zvijezda Prhnuti neće da odmara krila: Ostaće ovdje gdje je sa mnom bila. Tu, iznad grana i toplih gnijezda, Rodne rijeke, dubrava i vrela, Krševa, polja i ubogih sela, Gdje raštrkane kolibice stoje, - S ticama ona lepršaće lako, I moliti se, i čekati tako Na zlatno jutro otadžbine moje… (1911) |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |