Sevdalinke

Ašikovah tri godine dana,
al' ne vidjeh fajde ni zijana,
nit' ja vidjeh svoje drage lice.

Samo jednom u tri godinice,
kako dušek po dušeku stere,
kako meće jastuk po jastuku.
A kad leže u meke dušeke,
kako jeknu, sva odaja zveknu,
kako huknu, džamli tahta puknu!

A ja jadan stojim pod pendžerom!
Da sam drvce, puklo bi mi srce,
da sam kamen, bih se rastopio!