Selimovic, Mehmed Mesa

Ne umirem od zelje za radom, ali kako drukcije da se zivi?

Zelio sam sluzbu više nego ikad. Tijana je vezla zenske košulje, i tako nas izdrzavala, a mene je bilo stid što samo ona radi.

Mahmuta su napustili trgovci, izgleda da su se Grci u cudu pitali kakvim to neobicnim jezikom govore, kad su ponosno progovorili grcki u Solunu. Mahmut im je objasnio da on zna drugi dijalekat, antiohijski, i tako se izvukao, ali je ostao bez zarade.

Tijana me uvjeravala da je posao sasvim jednostavan, da je vez umiruje, a dobro se placa, i ne visi nam nad glavom briga o sutrašnjem rucku. I sve bi bilo u redu da ja nisam sjedio besposlen. Ovako je baš ruzno, navalio sam se slaboj zeni na krsta, i ona ispašta za moju krivicu.

- Nisi ti kriv - umirivala me. - A ne radim za tudjina, vec za nas.

Ili me grdila, kad bih objesio nos, pokunjen:

- Eh, boze, velike li nesrece, zena ga hrani! Hajde, molim te, ne budi smiješan. Radim li štogod ruzno?

Nije mi dozvoljavala da odnosim gotove košulje mušterijama, ljutila se ako bih pocistio sobu, drzala me cisto i uredno, cuvajuci moje muško dostojanstvo i svoj ponos trgovacke kcerke, kao da nam je to bilo najvaznije u ovoj sirotinji.

Od sestre je dobila nešto novca za svoj dio ocevine, mnogo manje nego što je vrijedilo, ali mi nismo ocekivali ništa, i bili smo zadovoljni, osjecajuci se, za cudo, sigurnije s tom sitnom kamaricom srebra.

Kao da smo se zauvijek ogradili od nevolja.

Mahmut Neretljak je odmah namirisao taj novac, i uzbudjeno šaputao s Tijanom, izmišljajuci najneobicnije nacine i puteve kako da ga udvostruci, udesetostruci, sve dok u njegovoj mašti nije izraslo pravo bogatstvo. Tijana je nepovjerljivo odmahivala glavom, ali nije prekidala to zidanje kula u vazduhu. Ja sam se samo smijao toj igri, u kojoj je Mahmut bogzna vec koji put sanjao svoj neuništivi san, a ona to slušala kao lijepu bajku, ali sigurna da nece uciniti nijedan nesiguran korak, jer nije voljela kocku.

Mahmut je cak znao u što bi trebalo utrošiti zaradjeno bogatstvo. Trgovac Šabanovic prodaje kucu, cetiri sobe, hajat, doksat, loza ispred kuce, bašta oko kuce, u bašti ruzicnjak, i izvor, kao oko.

- Popricekacemo mi za takvu kucu, pa i za manju - rekla je Tijana razumno, ali su joj oci ceznjivo sjale.

Iznenada se, medjutim, ukazala prilika ne baš da steknemo bogatstvo, ali da se novac bar udvostruci.

Svojim vezama, koje su uvijek zapletene, Mahmut je saznao od rodjaka svoga prvog komšije, da mladi trgovac Husaga, brat kazandzije Abida, ide u Carigrad, po robu, pa je pitao i sebe i nas, kako bi bilo da mu damo novac, da Husaga i za nas kupi kakve robe. Mladic je pošten, vješt, za dvije godine stekao je lijepu radnju, i još ljepši ugled, lanjske godine je donio citav karavan robe i vec sve rasprodao. Najbolje bi bilo da nam kupi skupu tkaninu, koliko mogne, to se najviše trazi, i odmah se moze prodati bazrdjanima. Kad mu isplatimo troškove, pa i kad damo nešto za trud, ostalo bi više nego dvostruko. Na kraju je rekao da je Husaga vec pristao da nam ucini tu uslugu, nema od toga ni muke ni štete.

Tako smo doznali da je s Husagom vec govorio i sve dogovorio, nas je naknadno ubjedjivao. Izgledalo je cudnovato i nekako suviše nalik na Mahmuta, pa sam sad i ja sumnjicavo mahao glavom, a Tijana je otvoreno odbila, govoreci da je to prazna prica, i kome to novac pada tako s neba?

Ipak smo pristali da s mladim trgovcem razgovaramo i da mu zahvalimo na ljubaznosti, a reci cemo da smo novac, na zalost, potrošili, nije ga ni bilo mnogo.

Nismo mu to rekli. Husaga je rastjerao sve naše sumnje i strahovanja. Bio je mlad, ali toliko ozbiljan kao da su iza njega duge godine zivota i iskustva, i više je licio na ucenog muderisa nego na mladog bazrdjana. Rado ce nam pomoci, rekao je, njegova usluga je sitna, samo da kupi i da vidi kako ce se natovariti, ucinio bi to i za obicnu ljudsku ljubav, a drago mu je što ima i ljiepši razlog, jer su Tijanin i njegov otac bili prijatelji. A cini i zbog mene, zna šta je sve bilo sa mnom, i kako sam nekriv stradao. Novac mu ne treba, ima dosta svoga, a platicemo kad donese robu. Prodacemo lako, on ce nam pomoci, jer je nezgodno da sam otkupi, bilo bi protivno svakom trgovackom obicaju, i izgledalo bi da daje milostinju. Ovako je sve cisto.

Dali smo mu novac, naravno, a on je napisao priznanicu i ovjerio je pecatnjakom. Pozeljeli smo mu srecan put i rastali se kao dragi rodjaci.

- Šteta što nismo imali više - uzdahnuo je Mahmut. - Mogao bi i ti poci u Carigrad.

Tijana je presjekla taj razgovor.

- U Carigrad! Da ostane dva mjeseca! A šta bih ja radila za ta dva mjeseca!
- I druge zene ostaju same - rekao sam, braneci pravo svog nestvarnog puta u Carigrad.
- Druge ostaju, ja ne bih mogla.
- Nemoj, snaho, tako, mozda ce jednom i poci. Zamisli, Carigrad, trgovine, karavani, veliki hanovi, svakakav svijet! Nemoj tako, grehota je.
- A nije grehota da ja ostanem sama!

Ne primjecujuci njegovu uzbudjenost s kojom je zamišljao tu nedostiznu srecu, bacala je na mene ljutite poglede, kao da se spremam da vec danas krenem u Carigrad.

I ja sam se durio, kao da me zaista sprecava da podjem na put, sebicno mi oduzimajuci slobodu odlucivanja. Zašto ne bih otišao, kao i ostali ljudi?

Mahmut je izašao, ne primjetivši kako varnica sijevaju medju nama. Sigurno ce se napiti, misleci o putu u bogati Carigrad.

A naša ljutnja je odmah splasnula, postala je smiješna, kao i povod.

Pobune su trajale kratko, toliko kratko, da ih nije vrijedilo ni dizati. Pogotovu što sam znao, ma koliko bio ljut, da mi ništa ne moze zamijeniti nju, ovakvu kakva je, uskogrudu u svojoj ljubavi, netrpeljivu prema svemu što bi joj moglo uzeti ma i djelic mene, njene svojine. I ubrzo sam se, iz traljave pobune i toboznje zelje za slobodom, vracao u cvrstu tvrdjavu njene ljubavi, kao smireni bjegunac koji nije ni odmicao daleko od kapije.

Zivot nam nije naklonjen, i sami stvaramo svoju malu zajednicu, svoj kosmos, u kojem namirujemo jedno drugome sve što nam nedostaje.

Kad sam bio ugrozen, mislio sam samo na nju, hrabreci se njenim prisustvom. Kad mi je bilo teško, pominjao sam njeno ime kao u molitvi, nalazeci olakšanje. Kad osjetim radost, trcim da je podijelim s njom, zahvalan joj, kao da mi je ona daruje.

Dobar je covjek, i lijepa zena, ali ono što je samo za mene, to sam sam stvorio. Cak i da je imala velikih mana, ja ih ne bih znao. Potrebna mi je savršena, i ne mogu dopustiti da to ne bude.

Dao sam joj sve što nisam našao u zivotu, a bez cega ne mogu. Cak se i umanjujem pred njom, da bi ona bila veca, i ja pomocu nje. Bogato je darujem, da bih mogao da uzmem. Ja sam osujecen, ona je ostvarena, i tako sam obeštecen. Ona mi namiruje izgubljeno, i dobijam više nego što sam zelio da imam. Moje zelje su bile maglovite i rasute, sad su sakupljene u jednom imenu, u jednom liku, stvarnijem i ljepšem od mašte. Njoj priznajem sve što ja nisam, a opet ništa ne gubim, odricuci se. Nemocan pred ljudima i slab pred svijetom, znacajan sam pred svojom tvorevinom, vrednijom od njih. Nespokojan pred nesigurnošcu svega, siguran sam pred ljubavlju, koja se stvara sama iz sebe, jer je potreba, pretvorena u osjecanje. Ljubav je zrtva i nasilje, nudi i zahtijeva, moli i grdi. Ova zena, cio moj svijet, potrebna mi je da joj se divim i da nad njom osjetim svoju moc. Stvorio sam je kao divljak svoga kumira, da mu stoji iznad pecinske vatre, zaštita od groma, neprijatelja, zvijeri, ljudi, neba, samoce, da trazi od njega obicne stvari ali da zahtijeva i nemoguce, da osjeca oduševljenje ali i ogorcenje, da se zahvaljuje i da grdi, uvijek svjestan da bi mu bez njega strahovi bili preteški, nade bez korijena, radosti bez trajanja.

Zbog nje, iskljucive, i ljudi su mi postali blizi.

Husaga se vratio iz Carigrada brze nego što smo ocekivali. Pozvao me u svoju praznu radnju i skrušen, izmijenjen, smršao i potavnio, saopštio mi, zaleci, da mu je u Carigradu propao sav novac i njegov i tudji. I još se zaduzio. Nije izgubio u trgovini, niko ga nije orobio ni opljackao, sve je propio. Nikad to nije cinio, sad je ucinio.

Ne zna šta mu je bilo, desilo se jedne veceri, došlo je samo od sebe, iznenada, kao bolest, kao ludilo, pio je, placao pjevace, bacao pare, htio da se tuce s prijateljima što su ga molili da se ne upropašcuje, i za nekoliko dana i noci ostao bez icega, pa pozajmio da se moze vratiti. Zao mu je, zbog nas i zbog brata Abida, ali da se ubije, ne moze. Ako hocemo, pozajmice, i vratice nam naš novac. Ako nismo u nevolji, dao bi nam kroz godinu dana, s kamatama.

Nismo u nevolji, rekao sam, pricekacemo. Svakome se to moze desiti, a necemo mu se još i mi popeti na vrat, dosta mu je nevolje i bez nas. Vratice kad mogne.

Šta sam drugo i mogao da mu kazem? Da trazim novac, da covjeka još dublje ukopam? Sudjeno nam je da para bjezi od nas, i velikodušno sam mu produzio dugovanje na daleko, mozda i nepostojece dogodine, i to s osmijehom, kao da lezimo na zlatu. Bio mi je zahvalan zbog te ludosti, a što je najcudnije, i ja sam bio zadovoljan, kao da sam svršio dobar posao. Da sam dobio novac, bila bi mi gorka ta pobjeda, i sigurno bih se stidio. A što smo ispali budale, to ce se zaboraviti. I lako cemo sebi oprostiti.

I Tijana i ja smo nesposobni za zivot, ali na nekakav lak nacin koji nas ne zabrinjava.

Tijana trgovcu ništa nije predbacila, niti ikome drugome. Nije nas cak uvjeravala da je predosjecala nesrecu, kao što je obicno cinila. Nasmijala se i rekla veselo: - Eto, kakvi smo mi trgovci!

I Mahmut se ponašao drukcije nego što sam ocekivao. Mislio sam da ce odricati svoju krivicu, jer je on samo glasno razmišljao, a mi smo odlucili, cak nije ni rijec rekao kad smo novac dali Husagi, što je bila istina.

Prevario sam se, nije se branio. Došao je da primi grdnju, doduše tek drugog dana, dok nas prodje bijes, i svu krivicu primio na sebe.

- Ako mislite da sam spavao, varate se - rekao je pokajnicki. - Nisam ni oka sklopio. Uvalio sam u nevolju najbolje prijatelje. Izgubili ste ono posljednje, što se ostavlja za kakvu-takvu sigurnost. Cak sam i sebe oštetio, jer sam i ja bio sigurniji s tom vašom crkavicom. Mogao bih reci: ko bi se tome nadao od Husage? Ali necu. Od Bosanca se moze svemu nadati. Godinama zivi kao pametan covjek, a onda sve ucini da bi dokazao da je budala. Vi to mozda i ne znate, moje je iskustvo vece. Kriv sam. Namiricu vam gubitak.
- Šta govoriš, odakle ceš namiriti?
- Prodacu ducan, i dacu vam vaš novac.
- Ostaceš bez radnje.
- Nisam se s radnjom ni rodio.
- A zašto bi to ucinio? Nisi ti kriv.
- Kriv sam. Vi se u poslove ne razumijete.

Pregonili smo se tako, nadmecuci se u velikodušnosti, dok Tijana nije odlucno prekinula tu djetinju raspru, rekavši da je sve to glupost i da badava gubimo vrijeme. Samo, da joj više ne dolazimo s tim djetinjarijama, i da prestanemo sanjati o lakim zaradama i bogatstvu. Njoj ne treba, naviknula je na sitnu nafaku, a ne treba ni nama dvojici, jer smo za trgovinu sposobni koliko i ona za hodanje po konopcu.

Tako nam je obojici pošteno izvukla uši, i Mahmutu, uvrijedivši, doduše, njegovu trgovacku sujetu, ali ga oslobodivši odgovornosti, i meni, ni krivom ni duznom, pa sam, ljutit, pomislio kako je Mahmut bio siguran da ce ona tako reci, i zato je toboze navaljivao da nam nadoknadi izgubljeni novac. Jevtino je prodavao svoju plemenitost, ne bojeci se štete, a bilo bi zabavno da smo pristali na njegovu ponudu, makar i od šale. Kako bi se uvijao kao crv, da povuce rijec!

Ali se sve lijepo svršilo, i svi smo bili zadovoljni svojim drzanjem. Stari sipljivi lupez je igrao na siguran ulog Tijanine dobrote. Otišao je toboze nezadovoljan što nismo prihvatili njegovu zrtvu.

A za dva dana me poceo salijetati s novim prijedlogom.

Tijana je odnijela mušterijama gotove košulje, a ja sam pošao u biblioteku, da nastavim citanje Mevlijinih stihova o Sarajevu. Kao da je govorio o meni i o današnjim ljudima, kao da nije prošlo cijelo stoljece. Zar vrijeme stoji? - pitao sam se, ne znajuci da li mi je to utjeha ili nova gorcina. Zar se ljudi ne mijenjaju?

Upitao sam to i Seid Mehmeda, u onom kratkom casu izmedju dva zanosa, kad jedan išcezava a drugi još ne pocinje. Jedino je tada svjestan, i jedino se tada ne smiješi, i tuzno i vedro.

- Ljudi se mijenjaju - rekao je. - Ali nagore.
- Nemoguce - odgovorio sam vatreno. - Ako i nisu bolji, ljudi su pametniji. Znaju da moraju urediti stvari medju sobom, drukcije ce ih djavo odnijeti.
- Djavo ce nas svakako odnijeti - zakljucio je Seid Mehmed ravnodušno.

Upitao bih ga zašto tako crno misli o ljudima, šta mu se desilo, šta su mu ucinili, zbog cega se toliko krije, od cega bjezi, ali on ne dopušta nikome da mu pridje blize. Grakne kao zloslutna ptica i odleti.

Otišao je u drugu sobu, ostavivši me gorka, da sam odgovaram na svoja pitanja.

Ne mogu da mu vjerujem, moje srce odbija njegovu beznadnu misao, protiv zivota je, i protiv ljudi. Svih ljudi. A da je samo jedan drukciji, vjerovao bih u njega više nego u sve ostale. A nije samo jeda. Više je dobrih ljudi na svijetu nego zlih. Mnogo više! Samo se zli dalje cuju i teze osjecaju. Dobri cute.

Zar se to ne moze preokrenuti?

Volio bih da porazgovaram o tome s Ramizom. On bi sigurno rekao da ce se ljudi izmijeniti nabolje, bez tog uvjerenja cio njegov zivot bi bio besmislen, i sve ono što cini. Ako bi zvucalo i neubjedljivo, ja bih mu povjerovao. I zbog njega i zbog sebe.

Mahmut me sacekao na sokaku, mokar kao sudopera. Kiša pada cio dan.

- Šta to radiš?
- Ništa, stojim. Bio sam u kafani, zagušljivo, sve jedan na drugome sjedi, zbog kiše.
- Hocemo li kod mene?
- Šta nam smeta ovdje?

Stali smo u jednu kapiju, pod strehu, gledali kako kiša pada, i kapljice odskacu od kaldrme. Uskoro su mi noge bile potpuno mokre. Sad je svejedno da li cu otici ili ostati.

Kakvi ce ljudi biti sutra, bolji ili gori?

- Ruzno vrijeme - kaze Mahmut, brišuci lice maramom. - Ne volim kišu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kašlješ, bole te krsta, boli te duša. A ne volim ni ljetnju zegu, nisi nizašta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljece?
- Ne znam. Mozda i ima.
- Ja nisam vidio. A da znam, išao bih tamo da zivim. Ovako, nevolja. Ili te sunce przi, ili te zima reze. Ruzno. Narocito kad je omorina. Da izludiš. Eto, sinoc, ja legao, a ono pritislo, vidim, promijenice se vrijeme, ne mogu da dišem, ne mogu da spavam, a kasno je da izadjem na sokak. Zena stenje, hukce, prevrce se. Smiri se, bog te ne ubio, kazem joj. Taman mi san na oci, a ti me probudiš.

Prevrcem se od muke, veli, vidiš kakvo je vrijeme, udavi. I ja, šta cu, vidim, od sna nema ništa, oci ko fildzani, mozak se uzburljao, pa pustim mislima na volju, otjerati ih svakako ne mogu. Pa mislim, koliko li ljudi u ovom gradu sad ovako gleda u mrak, bez sna, kao ja, koliko li spava, koliko, da oprostiš, nešto radi, koliko se s dušom rastaje, koliko li se radja. Koliko se radja! I eto, dodje mi nesto da sracunam koliko je stanovinika u gradu bilo prije godinu dana, koliko ce biti kroz godinu, dvije. Misli mi se brkaju i preplicu, kao kucine, nikako ih razmrsiti, pa ustanem, upalim svtjecu i pocnem da racunam, na olovku. I evo kako je ispalo: u našoj kasabi ima oko šest hiljada domova, sa po troje djece, otprilike. Djeca za tri godine otezaju po tri oke. Osamnaest hiljada djece, puta tri oke, to je pedeset cetiri hiljade oka ljudskog mesa.

Moja zacudjena misao je zastala nad tom ogromnom gomilom ljudskog mesa koja poraste za godinu dana.

Nasmijao sam se:

- Pobogu, racunaš ih na oke, kao janjce!
- Nisu to janjci, vec djeca, u tome i jest ono! I svake godine rastu, i svake godine dolaze nova. Zetva moze omanuti, ali ljudski porod nece. Sad ih je osamnaest hiljiada, razumiješ li?
- Razumijem to za djecu, ali tebe ne razumijem.

Otresao je kišu s brade, i s mokrih rukava, i nezadovoljno zamahao glavom što ga ne razumijem.

- Evo šta mi je palo na um: djece ima viša nego odraslih. A roditelji su obicno slabi prema djeci. Pazi sad: kad bi neko imao novaca, kad bi kupio nešto što je za djecu, pa to rasprodao, lijepe bi pare zaradio.
- Kad bi, kad bi! Okani se maštanja, molim te.
- Nije ovo nikakvo maštanje. Uskoro ce vašar u Višegradu, i moglo bi se kupiti nekoliko tovara djecijih svirala. Po paru komad. Ako bi se uzelo tri hiljade, pa dobro, dvije hiljade, to je dvije hiljade para ciste zarade. Ko ne bi dao dvije pare za svoje dijete?
- Ima precih stvari nego što su svirale djeci.
- Pa, kad ne mogu štogod prece, ljudi ce kupiti svirale.

Zar ce on cijelog zivota misliti o trgovini, o zaradi, o poslovima? A ovo o sviralama moglo je samo njemu pasti na um. I pametno je i glupo, i tuzno i veselo, sve nekako istovremeno.

- E što ti mozeš izmisliti, ne moze niko. Kakve su te sad svirale spopale!
- Nisu svirale, vec cišta para. Prodaš po radnjama, i samo metneš zaradu u dzep.
- A odakle ti novac?
- Novac? E, to je ono.

Snuzdio se i dugo brisao kapi kiše s poplavljenog nosa.

Rekao sam, smijuci se:

- To je ono cigansko: kad bismo imali brašna kao što nemamo masla, dobar bismo kacamak napravili.
- Pa, nije baš tako. Moglo bi se naci i brašno i maslo.
- Kako?
- Ti imaš.
- Ja? Dacu ti sve što imam.
- Ako ceš dati, onda nema brige. Ja odoh u Višegrad po svirale.
- Nemam ništa, covjece bozji! Odakle mi?
- Imaš ocevu kucu.

A, to je on smislio! Nece mirovati dok me ne rastavi od ovog posljednjeg što imam. To je kod njega kao bolest.

Cutao sam, on me podsticao:

- Šta kazeš? Ovako ti stoji mrtvo i nekorisno. Ne kazem ništa, i ne mislim ništa. Zaista stoji mrtvo i nekorisno. A ovaj posao nije loše smislio.

Ludo je, ali nije loše.

- Je li ti zao kuce?

Nije mi zao, nimalo mi nije zao. Ništa me ne veze za nju, osim nejasnih uspomena koje ne ozivljavam, odavno vec nisam bio na zgarištu, ne vrijedi se vracati na uzaludne uspomene, da te boli pustoš. Treba prekinuti nepotrebnu vezu i predusresti moguci bol. Djetinjstva vec odavno nema. Šta cuvam na tom staništu duhova, gdje ni kosti pokojnika ne pocivaju? Ni bol ne osjecam, samo prazninu. Zašto je ne zatrpati?

- Šta misliš?
- Mislim, šta bi bilo kad bi i ti propio novac kao Husaga. Od Bosanca se mozeš svemu nadati.
- Bosanac stice pamet pod starost, kad mu više ne treba. Nisam više za ludosti. Onda, pristaješ li? Znam ko bi kupio kucu.
- Sakricemo od Tijane, naljutila bi se. Pa ako novac propadne, znacemo samo ti i ja.
- Nece propasti.

Rekao je to odlucno, kao da se zaklinje.

- Neprestano misliš o poslovima. Kako to da nisi zalozio kucu i ducan?
- Pa, znaš - odgovorio je snuzdeno. - To je zenino.

Nadao sam se svemu od njega, i da ce slagati i prevariti i ukrasti, bio sam uvjeren da se pretvara nudeci da nam namiri izgubljeni novac, ali nisam vjerovao da ce se ovako šegaciti s nama.

- Pa dobro - rekao sam ljutito - znaci, lagao si da ceš prodati ducan, da nam vratiš novac. Znao si da smo budale i da necemo pristati. Hvala ti, Mahmute, na takvom prijateljstvu.
- Ma ne, zaboga! - zamahao je mršavim rukama, kao da se brani od udaraca. - Nisam lagao! Govorio sam sa zenom da prodamo ducan, pristala je, tako mi boga! I prodao bih, da se Tijana nije onoliko naljutila. A ostalo bi i meni nešto, za svirale, ne bih tebe molio. Kako lagao, covjece bozji!

Djavo da ga nosi, niko ziv ne bi uhvatio kad laze a kad istinu govori. I sve mu je toliko zapetljano, zamršeno planovima, zeljama, racunima, lazima, i ko zna cime još, da se sigurno i on sam teško snalazi. On je istinit i lazan, pošten i nepošten, stvaran i nestvaran, bez medje i prelaza, i samo je tako cjelovit. Pa, neka ga! Ne mogu birati ljude kakve zelim, niti u njima samo ono što je dobro. Moram da primim ili odbijem ljude koje mi zivot šalje, i ono što je u njima, nerazdvojeno. I mozda bih grdno pogriješio kad bih prihvatio samo svece, kad bi ih i bilo, jer su sigurno nepodnošljivo dosadni.

A kad sam još vidio kako mu je zalost zasjenila vodene staracke oci, zato što se pobojao da ce mu propasti prilika o kojoj je sigurno dugo sanjao, ili zato što je iskreno vjerovao u svoju laz, suzbio sam svoju sitnicavu srditost i vratio mu njegovu šašavu nadu. Eto ti je, ludi stvore! Ako ja ništa ne dobijem, ništa i ne gubim. A šta ti dobijaš a šta gubiš, nije moje da odredjujem.

Moj pristanak, koji mu je vratio sanjanu priliku, neoštecenu, vratio mu je i sigurnost, istog casa, kao da ni traga zalosti i sumnje nije bilo u njemu. A samo tren je prošao kako je pokunjen gledao svoju nesrecu. Taj fanatik jedne ludosti, nikad nije duze sumnjao u svoju srecu, doci ce, jednom, kad bilo, i uvijek se prilagodjavao cak i njenoj sjenci, kao da ga sigumo ceka na nekom cošku, na nekom zivotnom zaokretu.

I shvatio sam da on mene ne vara. On ide svojim putem, za svojom zeljom, ne obaziruci se na mene.

Sokakom, ispod kestenova, koracao je serdar Avdaga, kao da kiša ne lije, kao da je najljepše vrijeme za šetnju. Išao je naprijed i natrag, a onda bi stao, uvijek na istom mjestu, na istom odstojanju od nas, i strpljivo gledao i cekao.

- Nekog ceka, tebe ili mene - rekao je Mahmut.
- Sigurno tebe.
- Zašto mene?
- A zašto mene?

Tako smo serdar-Avdagu velikodušno poklanjali jedan drugome, kad vec nismo mogli izmoliti da ga djavo ukloni s naših ociju i s ovog pokislog sokaka.

- Hajde da vidimo - predlozio je Mahmut. Nije mogao da izdrzi tu neizvjesnost. Kad smo naišli pored serdara, lijepo smo ga pozdravili, nadajuci se da ce se na tom završiti.
- Kuda si pošao, Ahmete?

Mene je cekao!

- Ti, Mahmute, mozeš svojim putem.

Bilo je to naredjenje.

Mahmut me pogledao, zbunjeno se osmjehnuo, kao da mu je zao što me ostavlja s Avdagom, ili mu je drago što njega nije zapala ta sreca i, uljudno pozdravivši, mršav, zguren, mokar, ali sigurno srecan, otišao niz sokak.

- Jesi li dobio mjesto?
- Nisam.
- Nisi? A zašto?

Cutao sam misleci kako je bezobzirno otjerao Mahmuta, ne stideci se svoje surovosti, mozda i ne znajuci da je surov. Svoju grubost nije ublazio ni osmijehom a kamoli rijecju. Ljudi to i ne ocekuju od njega, ne ljute se, ne vrijedjaju. Mislim na Mahmutov ponizni smiješak i snishodljiv pozdrav, uplašio se i nije ga zaboljela uvreda. I ja sam se uplašio! Morao sam da kazem: - Mahmut je moj prijatelj, idemo poslom, zašto si ga otjerao?

Nisam to rekao.

Duznost mi je bila da ga odbranim od ponizenja. I sebe. A nisam. Progutao sam uvredu, mozda sam se i ja osmjehnuo, i sad me to peklo, kao rana. Stidio sam se svoga kukavicluka, a ipak sam mislio: dobro je što ništa nisam rekao, da ga ne naljutim. Oboje istovremeno! Dva covjeka u meni, sasvim razlicita, potpuno oprecna, zivjela su snazno u isti cas, jedan zadovoljan što nije na sebe navukao opasnost, drugi duboko nesrecan što je djubre, i oba podjednako iskrena, oba u pravu. A samo casak ranije, pod strehom, mislio sam o dvojnosti Mahmuta Neretljaka kao o cudu. A svi smo isto cudo i pokora.

Serdar nije ni slutio za moje muke:

- Od cega ziviš ako ne radiš?
- Zena mi radi.
- To nije dobro, osilice se. Muz mora da radi.
- Ne mogu da nadjem posao.
- O, brate, ne mozeš da nadješ posao! Hoceš li da budeš bibliotekar! Mehmed Seida ce otpustiti. Nije više nizašta.
- Necu nikome da oduzmem hljeb.
- Oduzece drugi.
- Za to necu biti kriv.
- E baš si budala. Ali ima i drugih mjesta. Hoceš li da budeš pisar kod sudije?
- Da li mi to nudiš, ili se šališ?
- Nudim.
- Ako nešto nudiš, onda nešto i traziš.
- Malenkost.
- Da cujem!
- Onaj Ramiz, student, svašta govori u dzamiji. Nadam se da se ne slazeš s njim.
- Ako govori svašta, kao što kazeš, i ako je to svašta ruzno, onda se ne slazem.
- Kadija trazi da se sve zapiše što govori.
- I ja treba to da zapišem?
- Kadijine pisare ce poznati, i govorice drugo.
- Pa, vidiš, Avdaga, glava me boli, evo vec tri dana. Ništa ti zapamtiti necu.
- Ne moraš pamtiti. Zapiši.
- A onda, Dzemal Zafranija je nešto ljut na mene, nece mu biti pravo što meni daješ taj posao.
- Dzemal-efendija mi je i naredio da ti ovo kazem.

Eto, kakvu budalu šalju na mene! Slutio sam, on mi je potvrdio.

- A što nije došao sam da mi to kaze?
- Ne znam.
- E onda mu reci da ne mogu.
- Mozeš, samo ako hoceš.
- Dobro. Onda necu
- Neceš?
- Necu.
- Kazeš, neceš!
- Kazem, necu! Nikad se tim poslom bavio nisam, necu ni sad.

Vrdao sam, i eto na što sam izvrdao!

Zacudo, nisam vise osjecao strah.

Ni njegov pogled nije prijeteci, kao što sam ocekivao. Izgledao je iznenadjen, gotovo zaprepašten. Bilo je to valjda prvi put da je ovo cuo i dozivio. Ljudi nisu takvi, on sigurno zna da su drukciji. Šta je onda ovo?

Zbunio sam ga, ne nadajuci se tome, ne nadajuci se nicemu. Gledao me kao nerazumnog djecacica, kao ludaka, kao prikazu. Cak se i osmijehnuo, ne vjerujuci, kao da je šala, cudan nesporazum i uskoro ce sve proci, on nije dobro cuo, ili cu reci da sam se šalio, izvinicu se, a on ce me izgrditi, i svijet ce opet biti uspostavljen u svom poznatom redu. Ali ništa nije prolazilo, izglobljenost je ostala, poremecenost je trajna, a on nema lijeka za to nepoznato stanje.

Našao je samo staru, pohabanu rijec, okušanu bezbroj puta, ali je i ona zvucala neuvjerljivo:

- Pokajaceš se za to, Ahmete Šabo!
- Gore bih se pokajao da te poslušam.

Više zaista nije imao šta da kaze. Cutao je i zurio u mene, izgubljen, a kad dodje sebi, mogao bi samo da me ubije, ili da ode.

Otišao sam ja, ostavivši ga ukocenog na kiši, pod kestenom, i nisam se okrenuo da vidim je li pao mrtav od kapi. Kamo srece! Bilo bi divno da se pretvori u kamen i da vjecno ostane pod kestenom, nepomican, kao spomenik vjernosti koja ništa ne razumije. Bilo bi divno, bio bi to spas, jer me ledeni grc uhvatio u srcu cim sam se odvojio od njega.

Pred njim nisam osjecao strah, sam sa sobom sturao sam se s nogu.

Lijepo, ponio si se junacki, sad ceš to platiti.

Ali se nisam kajao, nisam mogao, a strah neka cini svoje.

Ne mogu biti nepošten, a ne mogu biti hrabar. Onda cu stradati u strahu a pošteno. Nisam znao da se i to moze.

Mahmut me sacekao na kraju sokaka.

- Ruzno vrijeme, srecom.

Nije ni slutio kako je ruzno vrijeme, ali zašto: srecom ?

- Zato što brzo završiste razgovor.
- Meni se ucinilo dugo.
- Šta je htio?
- Nudi mi posao.
- To je dobro.
- Ali da zapišem sve što Ramiz govori u dzamiji.
- To ne valja.
- Poslao ga je Dzemal Zafranija.
- I šta si rekao?
- Rekao sam: necu.
- Pogriješio si. Trebalo je da kazeš: ne mogu, nemam kad, bolestan sam, imam kijavicu, zena mi je sama, ruka mi je otekla, a ne: necu.
- Rekao sam što sam rekao. Mogu li sad vratiti rijec?
- Mozeš. Ali ne treba. I neka si rekao.

Zakljucak mu je neocekivan, kao i uvijek. Objasnio ga je ovako:

- Jest da je glupo, ali je pošteno. Sad ce ti se nasloniti na kosti, ama neka vidi da nismo svi kukavice. Ja nikad nisam smio tako reci, a zelio sam, ne umijem ni kazati kako sam zelio. Teško je cijelog zivota biti kukavelj, jest, doduše, da ceš duze zivjeti, ali ne znam da li vrijedi. Za mene vrijedi, jer ne mogu drukcije, pa i ne pokušavam. Skrešem, opsujem, kazem: necu, kazem: hocu, za inat, sve u sebi, ne smijem glasno, u sebi, da se ne raprsnem od muke. Ali to nije ono pravo, dok ne izadje iz tebe. Iz tebe je izašlo. Naškodice ti sigurno, ali, brate, halal ti vjera. Da si pametan, i da si malo mislio, nikad to ne bi rekao, i spavao bi mirno, a ovako ceš cekati sjekiru za vrat, pa i ja s tobom, jer je mene kacilo i bez tebe, a sad ce misliti da smo isto. Pa vala, neka, ne zalim. Što god bude, bice s prijateljem.

Velika muka, a tanak ponos. Hrabar je, ipak.

Kazem mu u šali:

- Kud se ne sprijatelji s kakvim muftijom, a ne sa mnom!
- Vala, dzaba ti ga bilo. Za korist, ne kazem. Bilo bi bolje. Ali za dušu, da mi je drago kad sa sjetim, ti si mi potaman. Kojekakav, ali ljudevan. Od tebe i zbog tebe samo šteta i strah, ali neka!

Sjetio sam se kako je govorio o svojoj zeni. Tako bi mogalo i o meni, rekao bi otprilike ovako: luda, nikakav, tri ovce ne bi umio sacuvati, jad i golja, sad je budalast ali je ranije bio još budalastiji, upropastice svaku priliku koja mu se ukaze, uletjece u svaku zamku koja mu se namjesti, nevolja i sebi i onima oko sebe, ne, zaista, boljeg prijatelja ne trazim.

Ali sad nije imao vremena za takvo izrazavanje ljubavi, kojeg bih se rado odrekao u korist svoga neprijatelja. Zbunila ga je serdar-Avdagina prijetnja, a još više moj odgovor, ali nije zaboravio na posao. Zurio je da prodamo moju spaljenu kucu. - Dok ti se nije štogod desilo - rekao je ozbiljno.

Završili smo posao, ugovorili prodaju, obavili potrebne stvari na sudu, sve na brzinu, kao da sam se spremao na bjekstvo. Zato što sam iznenada osjetio zaljenje, nizašto, ta pustolina mi ne treba, ah eto, nekakvu vezu sam prekidao, odvajao sam se konacno od neceg što nije ni postojalo više, postojalo je nekad, mozda. Šta bih s tim? Da cuvam sjenke? Pod ovim našim nebom veze se cesto prekidaju, i od pojasa pojasu ne ostaje mnogo. Ali u jednom trenutku sam zazelio da sacuvam te sjenke, poslije mi je bilo zao što nisam poslušao svoju slabost. A kajao bih se i da sam poslušao, zašto da me muci prošlost koje više nema.

Mahmut je napregnuto cekao da primim novac, i ne sluteci o mojim mukama, srecom, jer bi ga kap udarila da je znao koliko se kolebam.

Kad smo sve svršili, Mahmut se ispravio, odahnuo, sinuo, vedar i poletan, a ja sam se uvukao u sebe, potišten, ali on to nije vidio, od srece.

Kupac je gledao u nas zacudjeno, i pisar u sudu je gledao zacudjeno, kao u dvije budale, što smo i bili. Jedna luda prodala je jevtmo jedino mjesto mogucih uspomena na svoje mrtve, da bi novac dala drugoj ludi, za najšašaviju stvar na svijetu, za hiljadu bezvrijednih djecijih svirala.

Mahmut je otputovao sutradan, u rano jutro, ne znam kako je i noc prespavao, od nestrpljenja, od planova, od snova. Vratio se drugog petka, oslabio, neispavan ali srecan, s hiljadu i po svirala. Put, gladovanje i štednja su ga ubijali, a nada vracala u zivot, i evo, sipljivi pobjednik, na kraju snaga, jedva vukuci zgrcenu nogu, ponosno je ušao u kasabu, klimav kao trula taraba, sigurniji u sebe nego ikad.

Rasprodao je robu po ducanima, ne baš onako povoljno kako je racunao, uredno mi podnio obracun, i jedva primio novac za trošak putovanja, srecan zbog prve trgovacke zarade u zivotu.

A u gradu, u caršiji, u mahalama, po kucama, hiljadu i po Mahmutovih svirala pištalo je na djecijim ustima, dizuci takvu larmu, da su golubovi bjezali u strahu, a ljudi se hvatali za glavu od muke.

Mahmut je hodao srecan što je gradu darovao ovu zaglušnu svirku a djeci ludu radost, a ja sam se smijao i pomalo stidio, krijuci da sam i ja kriv za ovaj urnebes.

Smijao sam se, a tuga me obuzimala.

U što se to pretvorilo stanište mojih uspomena? U piskavi zvuk djecijih svirala!

Nisam to smio uciniti. Ta pustolina mi je bila potrebna, vezivala me s djetinjstvom i sa zivotom iz koga je moj prostekao. Morao sam sacuvati sjenke, da ne ostane prazna misao, bez traga i uporišta i tuga zbog izgubljene prošlosti. Moje i njihove.

Sada, sam, opet sve pocinjem iz pocetka.