Selimovic, Mehmed Mesa

Ljeto je našlo vrelo i teško.

Sunce, kao da se tali, bjesomucno bljuje vatru, ognjene iskre padaju na zemlju.

Pobjesnila je i pekarska pec ispod nas, i našu sobicu pretvorila u pakao.

U podnevnim casovima izgledalo je da ce planuti i nebo i zemlja, i da ce se sve pretvoriti u ogromnu vatrenu pustinju.

Nocu smo lezali na uskoj drvenoj verandi prema dvorištu. Po nesigurnom mraku kretale su se sjenike naših cudnih komšija, i udarali kopitama konji u staji, u dnu dvorišta što je licilo na han.

Nepoznati ljudi su dolazli i odlazili, iduci za nepoznatim poslovima, ostavljajuci za sobom nemir.

- Ne boj se, spavaj - umirivao sam Tijanu kad bi se probudila.
- Ne bojim se - šatptala je, ali su se njene oci okretale za nocnim sjenkama bez lica.

Jednog jutra: smo vidjeli da su nekakvi crvi pojeli sparušeno lišce divlje jabuke, jedinog drveta u našem dvorištu. Preko dana su ispreli paucinu na patrljcima jabuke, ali su komšijska djeca kamenjem i motkama omlatali taj ukras s mrtvog drveta.

U okolnim baštama crvi su se toliko namnozili, da su paucinom premrezili stabla zerdelija i šljiva pozegaca, pa i sasušenu travu na otvrdloj zemlji. Izgledalo je da su vocke ponovo izbeharale, ili da je pao snijeg. Za nekoliko dana paucina je zahvatila avlije, sokake, prozore, sofe. Nepregledna vojska crva pocela je da zauzima grad.

Ljudi su ostavljali kuce i bjezali natovareni stvarima, kao ispred pozara, ispred poplave. Zaustavljali su se na prvom cistom mjestu, kao u zbjegu, i uzdišuci gledali spepeljene vocnjake; otete kuce.

Šta sve nece udariti na covjeka!

Crvi se mnoze neshvatljivom brzinom, kao da zele što prije da osvoje svijet. Pred našim ocima rastu grozdovi sitnih gmizavaca, prozdrljive truncice neprestano grickaju, zvacu, uništavaju, tankom predjom isprepleli su stabla, zatvorili kuce, poklopili zemlju, ljudi ce se povuci na goli kamen, i pomrijeti od gladi i straha.

Baš smo jad, mi ljudi, nemocni pred svacim, mislio sam malodušno, krijuci to pred Tijanom, a za dan-dva sam se cudio svom strahu: crvi su uginuli, gotovo u isto vrijeme, svi kao da su se dogovorili. Ostale su samo njihove kozurice, od vreline pretvorene u prašinu, i ostalo je cudjenje.

Ljudi su se vratili kucama, s gadjenjem skidajuci slabu paucinu.

Onda su se zapalile šume oko Sarajeva. Mahmut Neretljak me pozvao da podjemo na brdo, iznad grada, da vidimo i to cudo. Imao je još dva vazna razloga: htio je da protegne noge, u posljednje vrijeme su ga sve cešce hvatali grcevi a listovima, a smislio je i novi posao, da piše zapise seljacima u Podgrabu, tamo nema hodze.

- Ove baje su uplašile ljude - objasnio mi je svoje razloge - i trebace im zapis od svega. A znam neke zapise od strave, od uroka, od bolesti, njima nece odmoci, meni ce pomoci.

Penjali smo se polako, odmarali se cesto i dugo, zbog Mahmuta i njegovih bolesnih nogu, iako je govorio da mu je lakše kad hoda, i da poslije bolje spava. Meni je bilo svejedno, mlad sam, zdrav navikao na hodanje trceci za sluzbom koje nema, ovo mi je dobro došlo, zamoricu se drukcije nego što se zamaram dolje u gradu, i zaboravicu na svoju muku.

Zastajali smo kraj svakog izvora, ispod svakog granatog drveta, ili bilo gdje, kad bi Mahmutove noge pocele da klecaju.

Ali ako su ga noge izdavale, jezik nije. Govorio je neprestano, nastavljajuci zapoceto, cim bismo sjeli i malo se izduvali, o svemu i svacemu, o ljudima koje smo susretali u zivotu, o Tijani, o meni, o svojoj zeni, govorio je da nadoknadi ono što je cutao, u izgnanstvu, i ovdje, dok je bio bez ikoga, a sad ima prijatelja koji ga sluša.

Njegovo pricanje nije nezanimljivo, prezivio je svašta, i rijeci su mu zrele od iskustva i muke, ali je sve iskidano, iskrpljeno od sakatih prica koje se nicim ne povezuju, vec upadaju jedna u drugu, svaka sa svojim tokom i svojim razlogom. Njegovo pamcenje ne izvlaci lanac sjecanja, vec komadice, razbijen i nesastavljiv mozak, niti se om trudi da sve to spoji. I nicemu ne trazi smisao, pouku, zaokruzenje, dovoljan mu je dogadaj, takav kakav je, šta treba još više?

Za cudo, najviše je u njemu povezana slika o njegovoj zeni. Nastavljao je razgovor o njoj nekoliko puta, na nekoliko zastanaka, ne uplicuci ništa drugo. Bilo je to prvi put da mi je govorio o zeni. U pocetku sam se smijao, jer je bilo neobicno, a onda sam zacudjeno slušao tu najcudniju izjavu ljubavi.

Sad je ruzna - rekao je - a u mladosti je bila još ruznija, samo potpuno drukcije. Ranije su joj veliki zubi virili iz same koze na licu, sad su ostala dva-tri krnjatka, izmedju podvoljka i sala na obrazima, pa izgleda da se uvijek smije. Zna da se ne smije, ali joj istureni, zubi ne dopuštaju da bude mrzovoljna ni kad otrov riga. A ne zeli da ih previše pokazuje, zna da nisu baš lijepi, pa najviše cuti. Dok on hoce, tako je, a kad zazeli da vidi njen nevoljni smijeh, zna i da je naljuti, samo da progovori. Tada obilato nadoknadjuje cutanje, ne brinuci se za ljepotu, i on s uzivanjem sluša njene socne rijeci, nad kojima se neprestano smiju tri isturene ploce gornjih zuba, pa od svega ispada nekakva vesela grdnja. To što govori, nije pametno, i to je baš dobro, ne mora da se stidi pred njom. A opet, mora priznati, pametnija je od njega, i to je obicno tako, samo on priznaje a drugi nece. Kakve su da su, zene su mudrije i bolje od muškaraca. To pred njima ne treba reci, ali su muškarci glupi, sujetni, uobrazeni, ne vrijede mnogo, medju nama receno. I cudo je kako nas zene trpe. Najbolje zna po sebi, šta sve nije cinio, ali ona ceka, uvijek, kao da on iz dzamije dolazi. Dzaba, više vrijede nego mi. Eto, ja sam pametan, ali, bez uvrede, Tijana je pametnija i u svemu deset kopalja iznad mene. Njegova zena, doduše, nije kao moja, jer sam ja našao srecu kakvu nisam zasluzio, ali ni njegova nije loša. Nije mnogo uredna, ali u cemu i da bude uredna. Nije ni štedljiva, ali šta da štedi? Mrzovoljna je, ali on ode od kuce, pa mu to ne smeta. Mrzovoljna je zato što on ode i zato što ostane, pa on bira što mu je zgodnije. I što god ucinio, zna da ce je zateci kod kuce, ceka ga takvog nikakvog, da nastave zivot kakav im je bog odredio. Ne, zaista je ne bi zamijenio ni s jednom drugom zenom.

Zakljucak je prilicno neocekivan, a mozda i nije, jer je proizilazio iz priznanja njenih umjerenih vrlina koliko i vlastitog nesavršanstva.

Razveselilo me to naspretno ali lijepo pristajanje na ono što zivot nudi.

Je li to mudrost, da ne ocekujemo mnogo ni od sebe ni od drugih?

Je li to gubitak ili dobitak, ako saznamo pravu mjeru, svoju i tudju?

Gubitak je što je ta mjera sitna, a dobitak što ne trazimo više.

Rekao sam:

- Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
- Šta kazeš?
- Smišljam pjesmu.
- Kako se smišlja pjesma? Mogi li da cujem?

Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.
Sve drugo je laz.
Ili smrt.
Savršeni ljudi su u grobu.
Pa i to više nisu ljudi.

- Je li to o meni?
- O svakome.
- Boze moj, što je to cudno! I ja znam da ljudi nisu savršeni, ali kad tako kazem, klao da ništa nisam rekao. A u pjesmi je to nekako tuzno. I lijepo. »Savršeni ljudi su u grobu. Pa i to više nisu ljudi.« A kod zivih je malo više zla ili malo više dobra, pa ponekad pretegne jedno, ponekad drugo. Ali zlo cešce.
- Pogledaj! - viknuo sam, pokazujuci dim i plamen. - Sve gori!
- Vidim.

Dim i tezak miris paljevine osjecali smo odranije, a sad smo vidjeli kako šume gore u nedogled. Na daljinu, preko široke doline, culo se kako vatra cikti i prašti, ljutito iskacuci iz ogromnog povjesma dima što je prekrio šumu i nebo.

- Tuzno - kaze Mahmut. Zašto bi bilo tuzno? Strašno mozda, tuzno nije. Gledam, opcinjen, to divljanje besmisla, snagu bez duše, neprijateljstvo bez mrznje, uzasnuto se divim ovom uništavanju u igri, iz preobilja snage, i nije mi zao, mozda zato što nije ljudsko.

A mozda je ovo kao i ljudsko. Strašno divljanje snage, razorno uništavanje, bez zle misli, kao u ratu s oruzjem, kao u ratu bez oruzja.

Vatra je besmislena i uništavajuca, kao i mrznja.

I eto, misao se spustila na zemlju, kao umorna ptica.

- Tuzno - kazem i ja, misleci na mrtvu šumu crnog drveca što ce ostati iza ovog bijesa.

Kao što su ostali moji drugovi u hocinskim šumama, kao što ostaju svi nevini ljudi u plamenu koji sami ne podmecu.

Pa, umoran, sjednem do Mahmuta, koga su noge odavno izdale.

Onda primijetim da on više ne gleda pozar. Okrenuvši se za njegovim pogledom, iznenadjenim, zacudjenim, uplašenim, ne znam kakav je, ugledam na putu, blizu šume, naoruzanog konjanika. Gleda nas i cuti.

- Ko je to? - pitam Mahmuta.

On ne odgovara, i ne odvaja pogled od konjanika.

Ustanem, da bih prišao blize nepoznatom covjeku.

On polako izvuce malu pušku iza pojasa, i nasloni se laktom na jabuku sedla, na okrecuci cjev na nas.

Zastadoh.

- Uzivate u ovom cudu? - upita konjanik, mahnuvši rukom prema šumama u plamenu.

Mahmut se uplašeno smješka:

- Ljudi pricaju, pa moj prijatelj kaze, hajde da vidimo.
- Imate šta i da vidite.

Govori mirno, gotovo tiho, nekako odsutan, kao da ga se ne ticemo, a opet nas uporno gleda.

I ja njega, iznenadjen bogatstvom oruzja i ljepotom konja pod njim.

- Je li to arapski konj? - pitam zadivljen. On ne odgovara na moje prijateljsko pitanje, susrece nas samo njegov teški pogled.
- I popeli ste se ovamo samo da vidite ovu nesrecu? - kaze isto onako mirno. - Ne vjerujem da ste tolike budale.
- Pa sad, prijatelju - velim ja ljutit - niko nam ne rece da moramo koga pitati za dozvolu. A ako hoceš bas da vrijedjaš, lako ti je, puška ti je u ruci.
- Ne vrijedjam ja nikoga. I svejedno mi je zašto ste došli.
- Htjeli smo do Podgraba. Da pišemo zapise seljacima - objasnio je Mahmut ponizno.
- E pa, danas necete u Podgrab. Vraticete se u grad. I porucite serdar-Avdagi da više ne šalje uhode za mnom.
- Kakve uhode, kumim te bogom velikim! - zavapio je Mahmut.
- Takve kao što ste vi.
- A od koga da mu odnesemo poruku? - upitao sam.
- Od Becira Toske.
- Ti si Becir Toska?
- Ja sam. Jesi li cuo za mene?
- Cuo sam.
- Po zlu ili po dobru?
- Po dobru, Becir-aga - ljiubazno se osmjehnuo Mahmut, pokazujuci zute zube.

E, tu je nesrecni Mahmut baš pretjerao, i znali smo to sva trojica.

- Vidiš - rekao je Toska Mahmutu, ni tada se ne naljutivši. - Tvoj prijatelj je pošteniji od tebe, ali i budalastiji. On bar ne kaze ništa. A ti, brate, lazeš. Hajde sad, i ne okrecite se!

Nismo cekali da nam ponovi naredjenje kojim nas oslobadja svog prisustva. Mahmut je sasvim zaboravio na grceve u nogama, skocio je kao mladic, i hitro smo krenuli na suprotnu stranu, nastojeci da se što prije udaljimo od Toske i njegovog oruzja.

Kad je Mahmut poceo teško da diše i da batrga po neravnom putu, Toska je bio daleko iza nas, a kao da smo još vidjeli njegove teške oci.

Strah me uhvatio naknadno, kad sam otišao od njega.

Toska, surovi hajduk, koji se nije bojao ni štedio ikoga! A nas je pustio, bez prijetnje.

I dok je Mahmut hvatao sapu i smirivao krkljanje u grudima, ja sam poceo da se smijem. Mahmut me gledao zacudjen, i više znacima nego rijecima, pitao: šta mi je, zašto se smijem?

Pa zamisli, rekao sam kroz smijeh, kakav smo jad nas dvojica. Cak se i strašni Toska sazalio. Zao mu je bilo i glas da povisi, da se ne uneredimo od straha. Gleda nas covjek, pa samo što ne zaplace od zalosti kako izgledamo. A ti još kazeš: culi smo za tebe po dobru!

Poceo je da se smije i Mahmut.

- Pa šta da mu kazem? Cuo sam za tebe po zlu? E, taman posla!
- Znam da nisi mogao. Ali je smiješno.
- Smiješno jest. A opet, i nije.
- I šta cemo sad reci ljudima u gradu? Smijace nam se.
- Šta cemo reci? Ništa. Svejedno mi je što bi se smijali, to bi se lako preboljelo. Ali da ne pomisle štogod drugo. Ko bi vjerovao da smo slucajno sreli Tosku, i da nas je Toska, pustio bez rijeci?
- I meni izgleda nevjerovatno.
- E, zato cuti. Nikog nismo vidjeli, i nikome nemamo ništa da pricamo. Najpametnije je cutati. Takvo je vrijeme.

Slozio sam se da je to najpametnije. Ali, jedno je znati šta je pametno, a sasvim drugo i uciniti to što je pametno.

Mahmut je znao da je pametno cutati, i odmah sve ispricao serdar-Avdagi.

Avdaga je porucio da i ja dodjem.

Mogao sam se krstiti od cuda, mogao sam traziti ma kakav razuman razlog, mogao sam se ljutiti ali mi sve to ne bi pomoglo da shvatim. Izgleda da on uvijek cini suprotno od onog što misli. Ili ne moze da ne kaze ono što zna. Suviše je vazno da bi mogao precutati, cak ako bi mu to nanijelo i štetu.

Mahmut nije mogao da objasni ništa.

- Ne znam šta mi je bilo - kaze uplašeno.
- I šta je rekao kad si mu ispricao?
- Rekao je da idem kuci. Zašto serdar Avdaga poziva mene? O tom Avdagi nisam znao mnogo. Nisu znali ni ljudi koje sam pitao. Ili nisu htjeli da govore. Slijegali su ramenima, odmahivali rukom. Neka tajna je bila oko njega, i nije je dobro pominjati, kao ni svako veliko zlo. Ime, i to, nešto nepoznato, to je Avdaga. Ili još više to njegovo nepoznato ime.

Mora covjek upasti u nevolju kad se druzi s takvim nesrecama kao što je Mahmut, jadao sam se Tijani, pokušavajuci da svoju nepoznatu krivicu prebacim na drugoga. Ali me ona nije podrzala u mojoj namjeri. Znao sam šta misli: lunjao si bez potrebe, niko te nije natjerao, jedva si cekao da te Mahmut pozove, a ja sam sjedila kod kuce sama. Ne bacaj svoju krivicu na drugoga!

Tako me Mahmutova prosutost uvalila u vazdan nevolja, i kod serdara Avdage, i kod moje zene, i bogzna koga još, ako nesreci bude po volji da me uzme na zub. I najlakše bih se naplatio na Tijani, ni krivoj ni duznoj, ali bih joj našao i krivicu i dug, i uvrijedjeno bih ucutao, sazalivši se sam na sebe što ne nalazim na razumijevanje ni kod svojih najblizih. Ali, srecom, ona je sprijecila buru i ljutnju, nasmijala se, i otjerala mi zlovolju, odjednom. Njen smijeh je pametniji i od nje i od mene.

- Hajde - kaze mi - šta si se skunjio? Cuo je od Mahmuta, hoce da cuje i od tebe. Vazan mu je taj hajduk, šta ce mu dva besposlenjaka koji idu u brda da gledaju vatru!

To njeno podsmješljivo ohrabrenje me grijalo sve do Avdage, a od Avdage sam osjetio studen u srcu. I ne toliko od njega koliko od njegove tajne.

Sve oko tog covjeka je obicno, gotovo prazna soba, bijelo okreceni zidovi, voskom pokapan pod od svijeca u jevtinim ciracima, prozori bez zastora, najnuzniji grub namještaj od debelog drveta. Pa on sam je obican, tih, ljubazan, ne gleda me prijeteci, kako sam zamišljao, ne plaši me teškim rijecima, cak izgleda nekako nesiguran, onako mršav, nemirna lica i treptavih ociju koje najcešce skriva u stranu, ili gleda preda se. A opet sam uznemiren. Osjecam kako oko njega lebdi ono njegovo, neotkriveno mi, nepoznato, ali stalno prisutno. I samo je to vazno, sve ostalo je uzgredno, bez ikakva znacaja, kao odijelo koje nosi.

Nije mnogo pitao o Beciru Toski, sve je vec saznao od Mahmuta Neretljaka. Rekao je samo da smo dobro prošli, imali smo više srece nego pameti, jer je mogao posumnjati da smo poslani kao uhode. A nije trebalo ni da se svadjamo s njim, mogli smo to glavom platiti.

- Nisam se svadjao. Rekao sam da nas ne vrijedja.
- Svejedno sad. Zahvali bogu što si ostao ziv, i zapali podebelu svijecu.

I kad sam pomislio da me zbog ovoga sigurno nije pozvao, a studen me prozela do kosti zbog njegovog razloga, koji cu tek cuti, desilo se nešto kao u naivnim djecijim pricama, ili još nevjerovatnije, kao kad bi kurjak zapjevao, poput slavuja. Pomenuo je pjesmu koju sam smišljao gore na brdu.

Gospode boze, šta taj Mahmut nije istrtljao!

Rekao je da Mahmut nije zapamtio sve, znao je samo prvi stih, ostalo je toliko pobrkao, da se i sam smijao. Licilo je na najzamršenije kucine. »Svijet se sastoji od nesavršenih ljudi.« A dalje?

Pjesma nije dobra, odgovorio sam, jedva dolazeci sebi. Gruba je, nedoradjena. Stih ne smije da zvuci kao obicno pricanje. Mozda bi bolje bilo: »Nesavršeni ljudi, to je svijet.« Još treba da zri.

- Svejedno - kaze serdar. - Da cujem. Ponovio sam pjesmu, iako mi je bilo smiješno.

Šta se njega ticu pjesme?

Još je cudnije što je slušao pobozno, sa zahvalnim izrazom na licu, gotovo ozaren.

- Molim te, još jednom.

Tiho je micao usinama, ponavljajuci stihove za mnom.

- Da ti napišem?
- Tudje pismo slabo citam. A sam slabo pišem. Ubrzo je naucio pjesmu i izgovarao je polako: nevješto, jednom, dvaput, nekoliko puta, s uzivanjem koje nisam shvatao. Upitao sam ga:
- Zar toliko voliš pjesme?
- Ova mi se svidjela cim sam cuo prvi stih. I opet je poceo da kotrlja rijeci po ustima, da im osluškuje zvuk, da okušava slast, da sladostrasno isisava iz njih smisao, kao srz iz kosti. Ovo neobicno i neocekivano uzivanje u stihovima, podiglo mu je ugled u mojim ocima, pogotovu što je izdvojio baš moju pjesmu. Ako je mogla toliko da ga oduševi, znaci da je dobra. A ako je on mogao da osjeti njenu ljepotu, u njemu leze vrijednosti koje ne otkriva svakome.

Zaboravio sam njegovu tajnu.

- I to je sve što radiš, sastavljaš pjesme?
- Ne mogu da nadjem posao.
- Sam si tako htio, zašto se tuziš? Hoceš da govoriš svašta. E pa trpi. Da nisi ocekivao orden? Nisi valjda tolika budala.
- Bio sam pijan.
- Govorio pijan, smislio trijezan. U picu si se samo otkrio.
- Rijeci su vazduh, kakvu štetu mogu nanijeti?
- Rijeci su otrov, od njih pocinje svako zlo.
- Onda, da cutimo!
- Ne treba da cutimo. Ima se o cemu govoriti, ne napadajuci. Pomoci treba, a ne odmagati. Drzava je to, bolan, hiljadu briga i nevolja, imanje svoje ne mozeš urediti kako valja, a kamoli toliki svijet. I onda pocne neko da zakera, te ne valja ovo, te ne valja ono, e cudna mi cuda! Jašta da ne valja. Pravo je cudo kako išta valja: toliki ljudi, a svako vuce na svoju stranu. Misliš da je lako ovima što upravljaju drzavom?
- Nije lako.
- I nije. A ti, po njima! E, to je, vidiš, lako. A da, recimo, tebi dodje neko u kucu i da ti kaze: ne valja ti kako si ovo uradio. Šta bi ti ucinio? Naljutio bi se, izbacio bi ga. I imao bi pravo.
- To je drugo. Moje se ne tice nikoga.
- Pa jest, drugo je, cim je tvoje. A da se to tvoje nikoga ne tice, tice se. Tu, vidiš, griješiš. Sa svijetom ziviš, ne treba mu prkositi.
- Cime prkosim?
- Pa eto, napadaš. Zasto? Svako ce pomisliti: ozenio si se vlahinjom.
- Zar je to grijeh, pobogu!
- Njen otac je bio protiv drzave.
- Ako je bio protiv drzave, platio je glavom. A nikad se s njim ni vidio nisam. Sa zenom nisam o njemu ni dvije rijeci progovorio.
- Ako ne lazeš onda se tvoja zena krije pred tobom. Otac se ne zaboravlja lako.
- E, bogami, da sam juce umro, ne bi znao zašto sam kriv.
- Ne bi bio kriv da nisi vrijedjao ljude. Svako mora da potrazi malo krivice i u sebi.
- Onda cu biti kriv dovijeka. Tog mrtvaca ne mogu sad ukloniti, kao da ga nije bilo. Ili treba da ostavim zenu koju volim?
- Ko ti to trazi? Samo, covjek s manom mora da pazi šta radi. Pogotovu kad nije sam. Zašto da drugi trpe zbog tvojih ludosti?
- Jesi li me zato zvao, da mi to kazeš?
- Nisam. Zvao sam te zbog pjesme. A ovo je usput, u razgovoru, i nece škoditi ni meni ni tebi. Covjek izgleda drukcije dok ga ne vidiš i ne porazgovaraš s njim, na samu, bez svjedoka. Mislio sam da si opasniji.

I ja o tebi, umalo nisam rekao, toliko je njegov glas bio tih i mekan.

Šta u njemu moze da bude toliko opasno? Na sokaku me sacekao Mahmut Neretljak, kao da je slucajno naišao. A znam da me cekao. Gledao me ispod oka, ispitujuci moje raspolozenje i izraz lica, nastojeci da pogodi šta je bilo kod serdar Avdage. Cutao sam, toboze zabrinut.

- Zašto te zvao? - upitao je kao usput, praveci se da pita reda radi.

Stao sam i pogledao ga mrko.

- Zvao me zbog tebe. Pitao me šta si razgovarao s onim razbojnikom.
- Kakvim razbojnikom?
- Sad se praviš da ne znaš. Onim zbog koga cemo odgovarati i ti i ja. Becirom Toskom. A meni kazeš da ništa ne govorimo. Sad cemo biti optuzeni kao špijuni Becira Toske.

Htio sam da mu vratim milo za drago, da mu poklonim strah koji sam osjecao pred Avdaginim vratima.

Ali sam se odmah pokajao zbog te grube šale.

Mahmut je gledao u mene zaprepašteno, kao da se davi.

- Ispricao sam ono što je bilo - rekao je uplašeno.
- A zašto si morao da pricaš?
- Pa, Avdaga me i poslao u selo, da saznam štogod o Beciru Toski. Kakav sad Toskin špijun, Ahmete brate!

Eto cuda! Tjerao sam glupu šalu, a istjerao gadnu zbilju. To je ta vatra, to su ti zapisi zbog kojih smo išli u brda!

- Zar ti mene tako namagarci, Mahmute? I ja kao budala idem za tobom i za tvojim prljavim poslovima!
- Htio sam da ti kazem, sve zazinem, pa progutam, nezgodno mi. A morao sam da idem, ne pita hocu li, vec: hajde! Zgodan si, veli, za ovaj posao, niko nece posumnjati u tebe.
- Imao je pravo, ni ja nisam posumnjao.
- I kako sad da me optuzuje kao Toskina špijuna?
- Bojiš se serdar-Avdage?
- Kako se ne bih bojao!
- Je li te tukao, ono ranije?
- Avdaga nikog ne tuce.
- Nego šta radi?
- Ubija.

Sad sam ja poceo da hvatam vazduh i da otvaram usta kao riba izvadjena iz vode.

Mahmut se umivao na cesmi, hladio ruke, dugo pio vodu s dlana, hvatao izgubljeni dah. A, bogami, i meni bi bilo potrebno da podmetnem glavu pod cesmu, da dodjem sebi.

To je ono njegovo, Avdagino, nepoznato, zbog cega ljudi cute i odmahuju rukom. A ja sam mu govorio svoje glupe stihove, ganut njegovom plemenitošcu i razumijevanjem, tvrdeci da su svi ljudi jednaki, da su nesavršeni, i da nema razlike izmedju njega i drugih.

Cemu je to posluzila moja pjesma? Jednom dzelatu, da se zakloni za nju. A cini to za svoju okrvavljenu dušu, pristajuci da mu svjedok i jamac bude i takav budalasti pjesnik kakav je Ahmet Šabo!

A mozda je i nešto drugo, mozda je moja pjesma potvrda njegova mišljenja, da su savršeni ljudi samo u grobu. Dok zive, oni su zlikovci.

E, pjesmo moja nesrecna!

Stid i kajanje su mi pomogli da se ne naljutim suviše na Mahmuta Neretljaka. On je ucinio ruznu stvar zato što je prisiljen, ja od svoje volje.

I eto, od tog serdara Avdage, poceo sam da razmišljam o onome što niko nije domislio do kraja, a što niko, kad sazri, ne ispušta iz misli: šta je to s nama i sa zivotom, u kakve se to konce splicemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta mozemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim zivot nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se vecina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slucajnost odlucuje o mome zivotnom putu i o mojoj sudbini, i najcešce bivam doveden pred gotov cin, upadam u jedan od mogucih tokova, u drugi ce me ubaciti samo druga slucajnost; Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim cu proci, jer ne vjerujem u neki narociti red ovoga svijeta. Ne odlucujemo, vec se zaticemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika ceka, jedina koja nas moze sacekati u toku miješanja. Ne mozeš je zaobici, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš.

Nisam zadovoljan takvim razmišljanjem, ali ne nalazim drugi odgovor. Šta je onda naše u tom guzvanju? Nešto mora biti moje.

Serdara Avdagu nisam trazio, ni zelio, nisam ga ni poznavao. Naišao je u jednom casu mimo mene, i privezao se uz moj zivot. Nisam mogao da odbijem, a niko nije trazio da pristanem. Desilo se, kao i sve drugo.

Samo, kako da pristanemo na takvu nepravdu?

Nije mi se svidjao zlijeb u koji sam upao, i nastojao sam da izmijenim svoju zivotnu putanju. Svako jutro sam odlazio od kuce, nadajuci se da ce jednom zvijezde biti u povoljnom polozaju za mene, pa cu naci na nekog ko ce mi pomoci. Nije valjda sudbina odredila jednog serdara Avdagu da me presretne, bez ikakve koristi za mene.

Ali sam se nadao uzalud, jer je neobjašnjiva kazna još trajala, još sam bio vazduh, bez glasa i bez lika. Vidjeli su me jedino ljudi kojima je pomoc bila potrebna koliko i meni, ako ne i više. I vidio me serdar Avdaga, a volio bih da sam za njega nevidljiv i necujan.

U podne sam se vracao, kao svaki radin covjek, i zaticao pripremljen rucak, kakav-takav, i zenu, veselu i nasmijanu, kao da nema zbog cega da bude zabrinuta. Mene, zdravog i mladog, izdrzavali su bolesni Mahmut Neretljak, i moja trudna zena.

Mahmut je poducavao grckom jeziku neke trgovce koji su poceli da trguju sa Solunom. Mislio sam da je i to prevara, ali su ljudi bili zadovoljini, sigurno su trazili malo, jer im Mahmut nije mogao dati mnogo. Donoseci nam novac ili namirnice, zapisivao je koliko mu dugujemo, da nas ne bi uvrijedio.

Tijana je radila u kuci bogatog Muharemage Taslidzaka, brata serdara Avdage. (Poslije sam saznao da joj je taj posao našao Avdaga, na molbu mog bivšeg poslodavca, Mula Ibrahima. Ne znam za koga sam se više zacudio.) Tijana je pomagala Muharemaginoj zeni Rabija-hanumi u oblacenju i dotjerivanju, kiteci je i mazuci, satima. Pozne godine su to zahtijevale a bogatstvo omogucavalo. Tijana me uvjeravala da joj je to više zabava nego rad, i da se nimalo ne zamara. Cak joj je prijatno, ne samo zbog novca koji dobija nizašto, vec što nije sama cijelo jutro. A nije ni daleko, Muharemagin vocnjak je uz naše dvorište, moglo se proci kroz kapidzik.

Tijana je mjesec-dva išla na taj svoj cudni posao, a onda mi je, snebivajuci se, ispricala; nevjerovatnu pricu: Rabija-hanuma je pocela da vodi ljubav. Nije cudno ni nevjerovatno što vodi ljubav, vec što je Rabija-hanuma i zaboravila kad je bila mlada: cetrdeset godina je s Muharemagom u braku. I što se zaljubila u mladica koji je sa svojim ocem, Ibrahimom Pakrom, stanovao u našem dvorištu, u kuci iznad konjušnice. Mladom Pakri je dvadeset pet godina, Rabija-hanumi blizu šezdeset. Ljubavnik joj je lijepo mogao biti unuk.

Smijao sam se: zenu ljubav podmladjuje.

- Samo neka bog sacuva covjeka da ne poludi - kaze Tijana gadljivo.
- Podmladile ste je ti i ljubav.
- Na lice stavlja toliko bjelila i rumenila, da joj se koza i ne vidi.
- Srecom!
- I kosu boji u crno.
- Šta te se tice.
- Govori samo o njemu, više se i ne stidi. Kao da je pamet izgubila. A i on, balavac, kako moze!
- Stara je i za Pakru-oca.

Niko nije znao ko su te Pakre, otac i sin, ni od cega zive. Doduse, to bi se moglo reci za vecinu ljudi u dvorištu, pa i za mene. Govorilo se da su došli iz Beograda, da su tamo neka nasilja pocinili, ali je to vjerovatno nagadjanje, jer se ni s kim nisu druzili. Znalo se samo da su se vratili s hocinske vojne, bili su u nekoj jedinici s kojom se nisam susretao.

Tijana je odlucila da više ne ide Rabija-hanumi, nije više mogla da gleda bruku i sramotu, a ja sam se odmah slozio s tom odlukom, jedno zato što se uvijek slazem s njenim odlukama, a drugo zato što mislim da ne treba izazivati djavola, i puštati da mlad covjek, lijep i naocit (odjednom mi je palo u oci da je mladi Pakro vrlo lijep!), gleda u mladu i lijepu zenu uz pogurenu staricu, pravi obojeni grob. Ako je slijep, mogao bi progledati, ako je lupez, mogao bi pozeljeti i od jedne i od druge ono što na njima vrijedi.

Nije mi stalo ako je bacio oko na hanumin nakit, svakako ce mu dati sve što zatrazi, ali bih mu srce išcupao za jednu jedinu trepavicu moje zene. A njega ne zanima trepavica.

Kad sam joj to rekao, Tijana se naljutila zbog mojih budalastih misli. Kako mi takve ludosti mogu pasti na um, i zar ja mislim da se samo nekome prohtije, pa ce zena potrcati? Muškarci su uobrazeni i pokvareni, a zena ima mnogo više poštenih nego nepoštenih, i sve tako, dok nisam priznao da je u pravu, a u sebi sam bio zadovoljan što se ne moram brinuti šta se moze desiti a šta ne moze. Vjerujem ti kao sebi, pa i više, ali sjedi sa mnom, tako je najbolje! Jer, svako bi se nasmijao i odbio kao ludost i samu pomisao da se starica mogla zaljubiti u mladica, a eto, zaljubila se. Što nije ucinila nikad, ucinila je kad se najmanje moglo ocekivati.

Medju zivim ljudima sve se moze desiti.

Nakon nekoliko dana serdar Avdaga me presreo i upitao zašto moja zena ne ide više Rabija-hanumi. I je li istina što se prica o mladom Pakri i o njegovoj snahi?

Nije pošteno govoriti ono što covjek ne zna, rekao sam. A kako mogu znati, kako iko moze znati? Toliko je nevjerovatno, da bi covjek pomislio kako mu se pricinilo, cak kad bi i vidio štogod što se ne gleda.

- Mnogo šta izgleda nevjerovatno, pa se desi.
- Ne znam, zaista.
- Bojim se da ne ucine kakvo zlo. Kad biste rekli da su opasni, da su vas napali, vrijedjali, prijetili, mogli bismo ih zatvoriti ili protjerati.
- Ko da kaze?
- Ti i Mahmut.
- Nikad me nisu krivo pogledali, ni ruznu rijec rekli. Kako bih obijedao nevine ljude?
- Da sprijecimo zlo. A njima je svejedno gdje ce zivjeti.
- Zašto ne govoriš s bratom?
- Govoricu.

Zar muz uvijek posljednji sazna?

Ali Avdaga nije stigao da govori s bratom. Mozda mu je bilo nezgodno, mozda mu je bilo zao, mozda se nadao da ce se petljanija nekako riješiti, mozda je zakasnio za jedan jedini dan.

Smiješna ludost njegove snahe pretvorila se u jato nesreca, i naše sirotinjsko dvorište je zamuknulo u strahu pred zlocinom, pa smo cutali u zamracenim sobicama, gledajuci uplašeno u crne prozore, i misleci na nemirne sjenke što su prolazile našim dvorištem.

Jedne noci, uoci petka (uvijek smo to dodavali, pricajuci poslije: te noci uoci petka, mozda zato što ta noc treba da bude posvecena molitvi i smirenom razmišljanju), Rabija-hanuma se posvetila brizi o svome muzu.

Ona pusti u kucu svoga ljubavnika i njegovog oca, Ibrahima Pakru, uvede ih u sobu gdje je mirno spavao stari Muharemaga, otac i sin ga slozno izbodoše nozevima, ucinivši mu milost da umre u snu, ne prenuvši se ni na tren, ne vidjevši u posljednjem casu ni njih ni svoju zenu, te tako ne osjeti ni strah, ni zalost, a ni bol, mozda. Ostalo je nepoznato da li su to ucinili radi njega, da mu bude lakše, ili radi sebe, da ne bi poceo vikati, a to bi moglo da stvori neprilike i njima i njemu, ili zbog zene, da Muharemaga ne zazali na nju, kad oproštaja više nema. Cetrdeset godina su zivjeli lijepo, pa zašto da se to pokvari na kraju? Onda su ga zavili u caršaf, da ne bi ostajao trag od krvi, pa u pokrovac, da lici na denjak, prebacili ga preko konja, i na njegovom imanju na Gorici gurnuli leš u bunar. Kad su tako sve lijepo sredili, i konja odvedu u staju, a oni odu u svoj stan nad konjušnicom, jer su se pošteno umorili vukuci teškog Muharemagu.

Rabija-hanuma nije odmah zaspala. Kako je bila cista i uredna zena, prvo je spremila Muharemaginu sobu, na postelju stavila nove jastuke, okrvavljene jastucnice spalila u kuhinjskoj peci, okupala se, ocitala nekoliko molitava za dušu mrtvog muza, pa sjela uz prozor, cekajuci zoru. Bila je osjetljive duše, i nije mogla da zaspi. Mislila je, mislila, sacekace da prodje mjesec, najviše dva, dok ljudi zaborave Muharemagu, a onda, onda, ko zna kakve je lijepe snove sanjala ta hrabra zena, koja za svoju ljubav nije zalila ni zivot svoga muza.

Ne tice me se, a volio bih da znam šta je mislila, cekajuci da prodje ta znacajna noc. Je li mislila o dugom zivotu s Muharemagom, je li dozivala u sjecanje sve ruzne trenutke, je li ga mrzila odranije, je li se kajala, je li se bojala da se sve ne otkrije, je li mislila da je to njen vlastiti muz i da s njim moze uciniti što joj je volja, ili se radovala što joj je pao kamen s vrata, što se oslobodila tamnice, što je uklonila smetnju na putu u novi zivot. Ili je mislila o tom novom zivotu koji joj je nudio sve što se cinilo da je prošlo. Carolija ljubavi vracala je izgubljeno. I sanjala je o svom lijepom draganu, koji je toliko voli, da je spreman i da ubije za nju. Vrijedi sve uciniti za takvu ljubav i za svoju srecu, šaptala je mozda poludjela zena koja se grcevito hvatala za zivot koji sahne.

Sutradan je rekla sluzavci, koja je dolazila ujutro a odlazila uvece, jer hanuma nije trpjela da joj iko spava u kuci, da je Muharemaga otišao na imanje, u Brezik. Ponovila je to i ducanskim momcima, kad su došli po kljuceve, i još im napomenula da joj pred mrak donesu sav novac od pazara, pokazavši još jednom kako je odlucna i spretna i kako misli o svemu.

Sljedeceg dana jedan seljak na Gorici, neki Misirlija, u potrazi za vodom, jer su svi izvori u okolici presušili, zaviri u Muharemagin bunar, pa prvo osjeti a onda i ugleda Muharemagin leš, te kao bez duše otrca u sudnicu i isprica kako je, našao ono što nije trazio, a više bi volio da je pronašao vodu nego mrtvog Muharemagu, i zbog Muharemage, dobar je covjek bio, i zbog stoke, ne zna šta ce s njom, pocrkace od zedji.

Cijelo dvorište je odmah znalo ko su ubice, a znala je i vlast. Pakre i Rabija-hanuma su zatvoreni, i odmah su sve priznali.

Otac i sin su izjavili da nisu imali ništa protiv Muharemage, ali se drukcije nije moglo doci do njegova novca, a što se ubistva tice, to ti je kao u ratu, jurisaš, pa pogineš ili ostaneš ziv, a eto, ni oni ni Muharemaga nisu imali srece, njih baksuzluk prati otkako su se vratili iz rata, pa evo i ovo.

Rabija-hanuma je o svemu govorila mirno. Kriva je sudbdina, i ljubav, rekla je, gledajuci u mladog Pakru. Mozda zaista, kao i mnogi ljudi, ni ona nije nalazila krivicu u sebi.

Golu su je išibali mokrim konopcima i, mrtvu, objesili. (Oznojen sam se budio iz sna, nocima, sanjajuci njeno staracko tijelo i uštavljenu uvelu kozu isjecenu krvavim brazdama.)

Oca i sina su zadavili, i tako se završio njihov posljednji juriš.

Cudno je da ubice nisu pokušale da pobjegnu, a mogli su, zbog guzve što je nastala, tad su serdar Avdaga i njegova dva pomocnika, sasvim slucajno i sasvim neocekivano, u njihovoj sobi našli na nepoznatog naoruzanog covjeka. U guzvi i metezu, kad je covjek potrcao niz stepenice, njih dvojica su mirno cekala da se sve svrši, pa da podju u tvrdjavu. Za nepoznatog su rekli da ga poznaju iz Beograda, da je kod njih došao prošle noci, htio je da se skloni za neko vrijeme, ništa mu nisu kazali o onome što su ucinili, jer nisu htjeli da mu se predaju u ruke.

Desilo se to u podne.