Selimovic, Mehmed Mesa

Niko nikome ne moze natovariti toliko muke na vrat koliko covjek sam sebi.

Šta mi je trebalo da idem na ovo sijelo, na kojem cu biti sve što nisam ja, ili cu biti ja, kakvog ne bih zelio da me vide, glup, nespretan, dosadan, nikakav. A bolje bi bilo da se to ne zna, ili da se zna samo kod kuce.

Bio sam u nedoumici i kad treba da stignem. Ako dodjem kasno, poslije ostalih, smatrace da sam nepristojain. Ako dodjem rano, reci ce da se utrpavam prije svih ostalih. Kako god okreneš, muka.

- Da ne zakasnimo? - pitao sam Mula Ibrahima koji je išao pored mene, srecom ili po nesreci, jer bih se vratio, da sam bio sam. - Da ne zakasnimo? Ili da ne poranimo?
- Sacekacemo da ljudi izadju iz dzamije, pa cemo tada krenuti, s bozjom pomoci.
- Sad mi je krivo što sam pošao.
- Samo se drzi uz mene!

Na raskršcu, osvijetljenom fenjerom, pred ulicom u kojoj stanuje hadzi Duhotina, stajao je stari bajraktar Muharem, i prosio.

Dao sam mu nešto sitniša, stideci se. Stidio sam se što mu dajem milostinju, stidio sam se što idem na sijelo. Njemu je mjesto tamo, a ne meni. Mjesto mu je prije svih koji dolaze.

- Strašno je što ovakav covjek prosi - rekao sam neveselo.
- Prosi za inat, što su ga zaboravili. Zato i stoji ovdje, da ga vide.
- Svejedno, opet me stid.
- Nisi ti kriv.

Nisam kriv, ali se stidim. Oprosti, stara prznico, mislio sam u sebi. Ti to ciniš iz inata, ja ovo cinim iz nevolje. Ti hoceš da ti bude gore, ja hocu da mi bude bolje. Ti ne mozeš ovo moje, ja ne mogu to tvoje. A ne valja ni jedno ni drugo, cini mi se.

Stajali smo u mracnom sokaku, kao djeca, skrivajuci se, kao budale, cekajuci. Postalo je mucno, i smiješno. Zar ovako izgledaju casne uzvanice!

Pa sam poceo da psujem, i te nekakve stare ratnike, i sebe, ludu, izgledacu medju tim spomenicima kao majmun, lazno cu se osmjehivati i iskreno strahovati, a mogao sam lijepo sjediti sa zenom kod kuce, i biti šta hocu i kakav hocu. Nikad covjek ne moze tako upropastiti zivot kao kad zeli da ga popravi, a ne zna ni zašto ni kako da ga popravi, niti znam je li to popravljanje ili kvarenje, pogotovu ako izgubim svoj mir.

- Evo, izlaze s molitve - šapnuo je Mula Ibrahim, kao da oglašava pocetak bitke. - Hajdemo! A što kazeš za zenu, to je lako. Zena ce cekati. Ovi nece. A bez njihove pomoci neceš daleko stici.

Dok smo ulazili u kucu starog hadzi-Duhotine, pored momaka sa svijecama i fenjerima, Mula Ibrahim je rekao tiho:

- Budi uza me!

Pogledao sam ga iznenadjeno: ja sam se nadao ohrabrenju od njega, a on od mene trazi pomoc.

- Bojiš li se?
- Malo.
- Zašto onda idemo? Hajde da se vratimo!
- Ne mozemo više da se vratimo.
- E kad ne mozemo, neka ih djavo nosi! Drzi se hrabro, kao da idemo u neprijateljsku zemlju!
- Ma kakvu neprijateljsku zemlju, kumim te bogom velikim! - zavapio je zaprepašten.

Nasmijao sam se veselo, oslobodjen straha i nelagodnosti, izlijecen njegovim strahom. A ustrašile su ga moje neozbiljne rijeci, kojima sam prkosio i sebi i njima, ne znajuci zapravo ni od cega se branim, pa je, smeten, udario nogama o stepenice, jedva savijajuci ukocena koljena. I gledao me kao palikucu, zacudjen i ogorcen zbog moje jadne pobune. Badava, s takvim strahom ne vrijedi zivjeti, i ne bih ni zivio, kad bi me jednom savladao. Jer, drugo je uplašiti se kad ima razloga, u nesreci, ili ratu, to mora svako, a drugo je plašiti se uvijek, od svega. Snazni Mehmed Pecitava, govorio je, nekad, u hocinskim mocvarama: - Boj se ovna, boj se govna', a kad cu zivjeti?

Kad cu zivjeti, Mula Ibrahime, ako se budem uvijek bojao? Kad cu onda zivjeti, gospodo iz neprijateljske zemlje?

Bilo je smiješno to moje kocoperenje, i znao sam da je smiješno, jer sam i ja maloprije osjecao strah, a sve je nastalo u mojoj uobrazilji, i strah i opasnost. Ali to je isto kao stvarno, i unaprijed sam se ušancio u hladnoj odbojnosti.

Na prvom koraku u ovoj bogatoj kuci vidio sam da je moja odbojnost smiješna, a oklop nepotreban. Domacin, hadzi Duhotina, nizak, velikog trbuha, nabijen kao .nadjev, docekao nas je ozarena lica, toliko ponizno ljubazan, da nisam vjerovao svojim ocima. Šta li je to Mula Ibrahim ispricao o meni? Ili je ovaj divni covjek toliko plemenito gostoljubiv, da i svojim neuglednim gostima ukazuje ovoliko poštovanje? Kako je moja predstava o svijetu i ljudima bila pogrešna i nepravedno ruzna! - mislio sam ganuto zbunjen, spreman da svoju odbojnost preokrenem u njeznu ljubaznost, kao grbava djevojka kojoj govore lijepe rijeci.

Ali, avaj, nicemu neka se ne nada grbava djevojka!

Taj divni covjek je prošao pored nas, kao da smo sjenke. Njegovo ozareno domacinsko lice, široko raskriljene ruke za zagrljaj, i ponizna ljubaznost, nisu bili namijenjeni nama, vec kadiji koji je dolazio iza nas.

Mula lbrahima i mene docekali su sinovi domacinovi, sluzbeno uctivo, da se ne mozemo ni pohvaliti ni pozaliti, i odmah nas razdvojili, razvrstavši njega u srednju, mene u prednju sobu, do ulaza. Kadiju je domacin proveo u posljednju, nevidljivu i nepristupacnu sobu, za najuglednije goste. Ti, najugledniji dolazili su posljednji, i prolazili do svog izdvojenog skrovišta, obavijeni nijemim poštovanjem i poniznim cutanjem, kao mrtvaci.

A gdje su ratnici?

Bilo ih je svega nekoliko. Ostalo su ljudi iz caršije, iz ureda, iz esnafa: ovo je mjesto gdje se vrijedi pokazati. Mozda su mnogi slicni mome Mula Ibrahimu.

Nasmijao sam se, sjetivši se njegovih ratnih zasluga.

Do mene je sjedio stariji covjek, prilicno neuredan, podbuo, vec pijan, cini mi se. I sad je pio, drzao je bardak pored sebe, i potezao, kad je mislio da ga niko ne vidi. A cesto je mislio da je nevidljiv.

- Zašto si došao? - upitao me smrknut.
- Zašto? Nizašto!
- Baš nizašto? Sve ti je potaman? Ništa ne traziš? Ništa ne moliš?
- Ništa.
- Jesi li bogat? Imaš li veliku platu?
- Bogat sam, i imam veliku platu.
- E, blago tebi! Ko ima s jedne strane, dobicc i s druge. Blago tebi!
- Radim kao pisar kod advokata. Primam dvadeset pet groša na godinu, blago meni.
- Au, takav li si! Bogme si ti prilican jad. Uzmi malo rakije!
- Ne pijem.
- Neceš od mene? Da ti nije ispod casti, slucajno?

Popio sam, da ga ne naljutim.

- Eto vidiš da piješ! Hajde još jednu! Sve, sve, tako!

Druga je otišla lakše nego prva.

- A ne piješ, veliš! Vidim kako ne piješ? Veliki si šaljivcina, izgleda. Zašto si se ono maloprije nasmijao? Volim kad se ljudi smiju.

Pohvala mi je prijala, osjecao sam se lijepo.

- Gledam, gdje su ratnici? Pa se sjetim kako sam jednog covjeka prenio preko nabujale rijeke, a on se uneredio od straha. Pa mozda su se, velim, mnogi od ovih isto tako uneredili od straha, i to im je sav rat i sva ratna nevolja.

Iz njega je odjednom prasnuo smijeh, kao pucanj, poprskao me rakijom kako je poceo da pije, zagrcnuo se, iskašljao, došao sebi, i nastavio da se smije, iz glasa, grohotom, udarajuci se rukom po koljenu, klateci se cijelim tijelom, vrišteci, pa sam se uplašio i za njega i za sebe.

- Pij! - pruzio sam mu bardak, da ga smirim.
- O, brate, šta kazeš: uneredio se, i to mu je sav rat!

Smijeh mu je prekidao samo kašalj. Ljudi su poceli da se okrecu.

- Ispricaj to, molim te. Ispricaj svima! Pocrkace od smijeha!
- Taman posla! To nije za pricanje. A mozda sam izmislio.
- Ako si izmislio, dobro si izmislio.
- A ti, zašto si ti došao? Nije me cuo.
- Veliš: sav rat i sva ratna zasluga!
- Cekaj, ne volis da pricas o sebi, izgleda. Pitam te: zašto si ti došao?

Zelio sam da se zabavi sobom, da me oslobodi svog neugodnog smijeha. Pitao sam ga, i gurao mu bardak u ruke.

I zaista, pomoglo je. Još je smijeh provaljivao iz njega, ali sve tiše i rjedje. I pili smo ponovo, nisam se više pazio, samo da zaboravi ono što sam rekao.

- Moje je sasvim obicno, ništa.
- Svejedno, pricaj.
- Bio sam u ratu, zarobiše me Austrijanci, teško ranjenog. Izlijecili me, pa zaboravili na mene. Sjekao sam drva u Tirolu. Tri puta sam pokušavao da bjezim, pa su me zatvarali u sve dublju tamnicu. Pustiše me poslije punih devet godina. Hajde, vele, i ne pamti nas po zlu. Necu, velim ja, nisam bio u svatovima vec u zarobljeništvu.

Došao je kuci i zeni, ali u kuci i na zeni drugi, i na njegovom imanju. Petoro su djece izrodili, s njim nije imala nijedno. Razumio je, i nije se ljutio: cekala, cekala, pa se udala. Al sad neka mu vrate njegovo, to jest kucu i imanje, a zenu poklanja. Prosto i lako. Al jest, tu sad pocinje petljarija, a nizašto. Kako se dugo nije javljao, a neki su vidjeli kad je pao teško ranjen, kadija je izdao potvrdu o njegovoj smrti, i zena je sve naslijedila i donijela drugom muzu. Šta sad da se radi? On trazi svoje, nije prodao ni prokockao, vec sve ostavio u najboljem. redu, a da nije mrtav, eto, svi vide. Kakav tu dokaz treba? Al muz njegove zene, njegov zamjenik, koji je svoj muški posao dobro obavio, kaze ovako: da je covjek ziv, ziv je; da je imanje bilo njegovo, bilo je. Samo, da nije bilo kadijine potvrde o njegovoj smrti, a on je bogme nije pisao, ne bi se zenio njegovom, to jest svojom zenom, niti bi je uzeo da nije imala imetka, jer on svoga nema. A i da je poludio, pa i to ucinio, ne bi navaljao toliko djece.

I je li on kriv što je covjek ostao u zivotu, i što ga je kadija proglasio mrtvim? Pristaje da se nagode, ako vec ne moze drukcije, da mu vrati zenu i dvoje-troje djece, i da mu ostavi pola imanja. Ili da zivi s njima, nece im biti tijesno. A covjek nece, ni zene, ni djece, trazi svoje, ili makar polovinu, jer ni on nije kriv što je ostao u zivotu i što ga je kadija proglasio mrtvim. I više voli što je tako nego da ga je kadija proglasio zivim a on da je mrtav. Sad, eto, gleda da bude stalno na ocima ovima što rješavaju dja se ova nepotrebna zavrzlama raspetlja nekako.

Sad sam ja poceo da se smiješim. Pocela je da me hvata rakija.

- Pa ti rece da je to sasvim obicno!
- I jest! Imanje moje, djeca njegova. Šta tu nije jasno?

Tada je, ne zureci, iz srednje sobe izašao Dzemal Zafranija, s naocarima, koje mu nisu mnogo koristile, ali je gledao sluhom, koji ga je odlicno sluzio.

Poslije, iz blizine, provjeravao je slabim ocima. Privukao ga je naš glasni smijeh, to je ovdje sasvim rijetko.

- Kod vas je veselo - nasmiješio nam se ljubazno.

On se uvijek smiješi, uvijek govori lijepe rijeci.

- Izgleda da je uvijek smiješno kad se prica o pravom zivotu - rekao je moj novi poznanik, zacudivši me tom primjedbom. Bila je pametnija nego što sam od njega mogao ocekivati.

Pa se okrenuo meni:

- Poznaješ li Dzemal-efendiju? Pisar kod kadije. Dobar covjek.
- Išli smo zajedno u medresu. Samo je Dzemal-efendija mladji. Uši sam mu izvukao zbog logike. Dobro se poznajemo.
- Mislim da sam sad u logici bolji od tebe.
- Sigurno. Moja plata je dvadeset pet groša A samo jedan tvoj osmijeh vrijedi toliko.

Vedro se nasmiješio, kao da je cuo lijepu šalu.

- Zašto ne svratiš do mene?
- Da ti ne oduzimam dragocjeno vrijeme.
- Sjedi, Dzemal-efendija, popij s nama - navaljivao je bivši zarobljenik. - Nisam ni znao da ste prijatelji.
- Ne pijem, hvala.
- On ne pije, ne puši, nema poroka. Osim onih koje krije.

Ne volim ga, uvijek me odbijao svojim laznim smiješkom, svojom opasnom ljubaznošcu, svojim njuškanjem, cak i kad sam bio jaci od njega. Sad pogotovu. Ne volim ljude koji rade kod kadije. Da mu je kicma od zeljeza, pukla bi za dva mjeseca. A on vec dvije godine pisar, i nece dugo ostati na tom mjestu, popece se. Njega nije trebalo ni lomiti, on se savija prije dodira. Slican je vodi, nema svoga oblika, prilagodjava se sudu u koji ga naspu. Ništa mu nije gadno ako mu je korisno, jer je imao jedan jedini cilj u zivotu: da uspije, da pobjegne od uspomene na sirotinjsko djetinjstvo i na oca zatvorskog strazara, pijanicu i svacijeg špijuna, koji je umro prezren, a sin mu je i tu porodicnu Nesrecu pretvorio u svoju korist, igrajuci zrtvu, dok nije stao na noge, i moleci pomoc mocnih pred nenaklonjenom sudbinom. A kad su svi zaboravili, on nije. Sve je pamtio. Otac je bio kriv zato što je bio jad i sirotinja, kriv što je bio svaciji sluga, kriv što nije znao da iskoristi zlo koje je cinilo. Da je bio mocan, niko ga ne bi prezirao, bar ne javno. Klanjali bi mu se, makar ga i mrzili. Zlo i nevolje koje je ucinio ljudima, mogao je dobro unovciti, mogao je od njih napravnti stepenice po kojima ce se popeti, mozda i visoko. Mnogi tako rade. Ali otac je bio slabic, za sitne pare je prodavao svoje sposobnosti. On nece biti slabic. Ucinice sve, ali ce ispraviti ocevu grešku. Bio je miran, odmjeren, opasan, znao je koliko ga se ljudi plaše i, smiješeci se; uzivao u tome.

Ne mislim o njemu, ne tice me se, kao ni tolike ruzne stvari u zivotu. Ali veceras sam osjetljiviji, malo pijan, malo uznemiren, malo krut zbog oklopa kojim sam se štitio. Zato mi je smetao. Sjetio sam se kako o njemu govore, sa smiješkom i gotovo s priznanjem, da je vec godinu dana ljubavnik bogatog haznadara Fejze, nešto zato da bi imao mocnog zaštitnika, a najviše za to što je htio da se ozeni njegovom kcerkom mirazušom. Da li zeli prvo da ga odobrovolji pa ce onda za uzdarje zatrazit' kcerku, ili ce i dalje tkati na dva razboja, što je vjerovatnije, to ne znam.

Ali znam da mi je gadan, mucno mi je od njegova osmijeha, zelio sam da ode, zato sam ga vrijedjao. Nije pokazivao da se ljuti, iako je dobro mirisao tudje rijeci, i znao je na što mislim govoreci o njegovom skrivenom poroku.

Zanimalo me šta ce uciniti, bio sam pjanski mušicav. Da l'i cu ga istjerati iz zaklona njegova toboznjega mira, hoce li poceti da crveni, da se ljuti, da praska, hoce li me udariti prezrivom rijecju? Ili ce poceti da mi se suprotstavlja, da se prepire, ma o cemu, da bi pokazao nadmoc? Samo neka izvoli! Ne bojim se ni njegove pameti ni njegova polozaja: moji razlozi su jaci, jer su slobodniji; moja rijec je hrabrija, jer ništa ne trazim. Zadovoljan sam svojom sirotinjom.

Uporan je u svojoj ljubaznoj nadmocnosti.

- A koje to poroke krijem? - upitao je veselo.
- One za koje ne znamo. Zar postoji covjek bez poroka?
- Izgleda da postoji. Nemam poroka, nijednog. Mirno gleda, mirno govori, bezobzirno laze.
- Nisam znao da i takav covjek postoji.
- Zašto bi to bilo cudno? Bog nas stvara, i njegova je volja da budem ovakav kakav sam.
- Bezgrešan?
- Bez griješnih poroka.
- Ne kazeš to valjda ozbiljno?
- Sasvim ozbiljno. Zar ti ne vjeruješ u bozju volju?
- Odgovornost i za zlo i za dobro prebaciti na bozju volju, znaci zakloniti sebe za nacelo. To je vrlo mudro. Vidiš, u ratu, jedan komordzija je izgubio duhan za vojsku. Ispitivali su ga, a on je neprestano govorio da ga je izgubio, i da je to bozja volja. A prodao ga je, tvrdili su svjedoci, volio je da pije. Onda je bozja volja i što je volio da pije.
- A zar nije?

Miran je, vedar, pomalo podsmješljiv, ne drzi ni do cega što bih mogao reci. Bijes me hvata.

- Gluposti! Sto ima više svetih skloništa iza kojih se ljudi kriju, sve je više prostora za ljudsko zlo. Covjek uvijek izmisli razlog izvan sebe, da bi se oslobodio odgovornosti i krivice. To je podsticaj za zajednicku neodgovornost. Teško covjecanstvu dok je tako.
- Hoceš da kazeš da svako odredjuje šta je dobro, šta zlo?
- Svako! I nijedno zlo ne moze postati dobro, zato što ga prihvata vecina.
- Da li je i odbrana zlo? Odbrana vjere, na primjer?
- Odbrana je cesto napad. Zafranija ni tada nije prestao da se smiješi. Od kakve je gradje? Je li to snaga ili neosjetljivost?
- Netacno, ali zanimljivo - rekao je bez ljutnje.

Uhvatio me pod ruku, odvojivši me. Izgledali smo kao najbolji prijatelji.

- Dobro da te ljudi nisu culi.
- Misliš da se bojim? Ono što mislim, ne krijem ni od koga.
- Nemaš zašto da se bojiš. Ali nije lijepo. Ni korisno. Mogla bi te pogrešno shvatiti.
- Briga mene kako ce me shvatiti.
- Trebalo bi da te je briga. Ovo su naši najbolji ljudi.
- Najbolji? Jesi li vidio bajraktara Muharema kad si dolazio ovamo? Najbolji mozda gladuju, ili umiru po tamnicama.

Tada sam primijetio, po njegovom likovanju koje je skrivao toboznjom nelagodnošcu, i po grobnoj tišini što je nastala odjednom, da on ništa drugo nije ni zelio nego da ja ovo kazem! Zato me doveo u srednju sobu, a ja to nisam ni primijetio, zato me podsticao, racunajuci na moj pijani ponos, da se istrtljam kao budala.

Slušali su uvrijedjeni, smrknuti, zloslutni, Mula Ibrahim je uvijao mršavim vratom, kao da je progutao zivu jegulju.

Ali moju ludost ništa više nije moglo zaustaviti. Coravi lupez se prevario ako je mislio da cu se uplašeno povuci. Ništa rdjavo nisam rekao. I oni to znaju.

Nastavio sam da govorim, sad vec moram. Ne bojim se, ali cu objasniti šta mislim. Potrebno je da neko kaze. Ne mozemo svi cutati, uvijek.

Ne zelim nikoga da vrijedjam (rekao sam blaze), ali me potresla prilika i sudbina starog bajraktara. (A onda mi se ucinilo da se pravdam, iz straha. Ponos mi je došapnuo oštrije rijeci.) Je li bajraktar gori od nas ovdje? (I to je ustupak! Htio sam da kazem: od ovih ovdje! Ah, bijedo!) A koliko ima takvih? Ne vodimo racuna ni o zivima ni o mrtvima. (Eto, to je, to je! Istinu treba reci!) Zivot ovog naroda je glad, krv, muka, bijedno tavorenje na svojoj zemlji i besmisleno umiranje na tudjoj. Svi moji drugovi na Hocinu su izginuli, kao psi, ni sami ne znajuci zašto, i hiljade drugih jadnika isto tako. A da su se vratili, mozda bi prosili, kao Muharem bajraktar. Nije dobro ako mislimo samo na svoje dobro.

Mula Ibrahim je progutao svoju jegulju, i sad je štucao, potpuno modar u licu.

A ja sam znao, cim sam to rekao, da sam izgovorio bezbroj gluposti, bez razloga i bez potrebe.

Dzemal Zafranija se nije nadao da ce njegova lukava osveta zbog uvrede biti toliko savršena. Ali nisam imao kud, niti bi mi pomoglo kajanje. Neka ih djavo nosi, ispao sam budala, ali sam rekao što odavno nisu culi.

Lijepo je ispao moj pokušaj da postignem nešto bolje u zivotu!

Neki su skocili prema meni, da me biju, neki mladji i nizi po polozaju, uvrijedjeni i za sebe i za one mocnije.

Dzemal Zafranija ih je umirio, i izveo me iz kuce.

- Šta ti je ovo trebalo? - upitao me prijekorno.
- Nije trebalo meni, vec tebi. A sad se skloni, da te ne izbijem.

Moj razlog mu je izgledao ubjedljiv, i vratio se u kucu, bez zastajkivanja.

Docekala me noc bez mjeseca, još nije izašao. Moje sijelo se završilo rano.

I tako, desilo se.

Cije li sam to rijeci govorio tamo, pred smrknutim ljudima? Mozda su bile i moje, ali ih nikad nisam izrekao tako oštro, cak ni u sebi. Bile su u meni, sigurno, i rijeci i misli, odakle bih ih izvukao nego iz sebe? Ne smijem piti, mislio sam, lako me hvata, i ne vladam sobom. Ali nije bilo samo radi pica. Govorio sam iz prkosa, da naljutim Zafraniju, a onda nisam htio da se povucem. A on je od mene napravio majmuna, vukao me kao lutku na koncu, usmjerio me tacno kako je smislio, i pustio me da igram ludiju! A bio sam uvjeren da sam pametniji od poluslijepog kepeca! Badava, uvijek je sumnjivo kad neko misli za sebe da je pametan.

I odjednom sam se sjetio! Iz magle uspavanih uspomena doplivao je ozbiljni lik studenta Ramiza, i ono što je rekao u tmurnim hocinskim šumama. Zapamtio sam to, i ne znajuci, i ponovio, istim rijecima, u najnezgodniji cas.

E pa, neka mi je na zdravlje!

Još sam osjecao lako pijanstvo, od kojeg se ne tetura, ali mi se misli teško sabiru. Odlucio sam da prošetam pored Miljacke, da rakija izvjetri iz mene. Zbog zene. Rekla bi: - Ih, pobogu, zar je za tebe pice! Kao da govori djetetu. A moram i da smislim kako cu joj reci šta sam sve istrtljao. Ništa od nje ne krijem, grize me nešto kad ne kazem, a uzalud je i da krijem. Ona osjeti svaku promjenu u meni, i najmanju. Osjeti i kad slazem, makar sitno. Zato cu joj sve ispricati, iako se osjecam nelagodno. Pa, proslavio si se, reci ce kad joj kazem. Šta da kazem? Da je Zafranija napravio od mene budalu? Da sam namjerno sve rekao, jer me to mucilo? Da sam bio pijan i da nisam znao šta govorim? Šta je istina? Ili je sve istina, sve pomalo?

Tacno je ono što sam izgovorio, i zaista tako mislim, ali nije trebalo da kazem. Sebe nisam zadovoljio, jer se stidim, a niko zbog mojih rijeci nece poceti drukcije da misli nego što je dosad mislio.

Glupo, nepotrebno, nekorisno. A sve zbog Zafranije!

Dušu mu njegovu pedersku, baš me kurvinski namagarci. Cuvaj se pederasta, govorio je Smail Sovo, ili mozda neko drugi, sve pocinjem da pripisujem poginulim drugovima. I još je govorio, taj neko: Oni, sto se ne kriju, još i nekako, al oni što se kriju, to je najgori skot.

Pa kud baš na sebi da se uvjerim!

Uostalom, baš me briga. Ko zna za što je ovo dobro. Sa svojim škrtim, plašljivim, dobrim Mula Ibrahimom pisacu i dalje zalbe i molbe nezadovoljnim ljudima, i pisma vojnicima, uvijek ce ih biti, kao i ratova. Cak je i bolje nego da dobijem neki vazniji polozaj. Ovako od mene niko ne zavisi, ja sam samo posrednik, da tudje molbe dodju do tudjih ociju, i mogu da zalim i tješim ljude zbog pravih ili zamišljenih nesreca. Tako sam uvijek na njihovoj strani. A ne bi bilo vece muke nego da presudjujem ma u cemu. Ko ce presuditi izmedju bivšeg austrijskog zarobljenika i njegovog nasljednika? Sve je medju ljudima zapetljano, i ni za koga se ne moze reci da je sasvim prav ili sasvim kriv. (Ocita je samo nepravda koja ponizava i ubija ljude, ali nju niko ne dira.) E pa, u redu, pomislio sam vedro, veceras sam presudio sebi: nikad necu presudjivati nikome. I hvala bogu. A ono što sam rekao, istina je. Doduše, istina gledana odozdo, ali kako bih drukcije mogao da gledam? Oni odozgo, vide je drukcije. I tako, vrag je odnio, Svako ima svoju istinu i to je baš dobro, samo ne znam zašto se zove istinom, jer bi istina morala biti jedna, pa bismo pomrli od dosade, a najbolje je kad je tudja istina neistina, zabavnije se zivi.

Zaplevši tako svoju ludoriju u kucine površnog razmišljanja, i olakšavši sebi muku, jer sam se opravdao kakvim-takvim stavom, a stav daje pravo i hrabrost, krenuo sam uskim, sokacina, prema svojoj kuci. Nasmijacu se još s vrata, reci cu Tijani...

Nisam stigao da smislim šta cu reci. Osjetio sam da mi se glava rasprsnula od udarca i, padajuci, cuo sam nejasno kako. oko mene klopara mnogo nogu, kao maljice o bubanj. Onda sam se onesvijestio.

Ne znam koliko sam lezao, ni koliko je trajao taj san bez snova, poklonjen udarcem, a kad sam poceo da se osvješcujem, nejasno sam vidio mjesecinu nad sobom. I opet sam zatvorio oci, teske i snene.

Neko je isao sokakom, pošao je prema meni, osjetio sam po koracima, ali je naglo zastao, i zurno se udaljio. Šta se to desilo sa mnom? pitao sam se s naporom, jedva pokrecuci umrtvljeni mozak. Boljela me glava, boljela me kicma, boljele su me ruke i noge, u ustima je gorjela vatra. I opet mi je nesvijest otjerala muke.

Probudio me neciji glas i necije ruke po meni.

- Hvala bogu, nije mrtav - suškao je glas. - Mozeš li ustati?
- Šta se to desilo?

To pitanje je zaspalo i probudilo se sa mnom. Cuo sam kako negdje tece voda iz cesme. Da mi je samo kap!

- Otkud ja znam šta se desilo. Nailazim slucajno, i vidim, neko lezi, napio se, mislim. Pridjem, kad - ti. I nisi pao od pica, prijatelju. Neko te dobro premlatio.

Prepoznao sam ga: Mahmut Neretljak.

Nešto je cistio po meni.

- I usrali su te, nesretnice, od tjemena do koljena. Usrali i upisali. Pih, što zaudara, ubio ga bog. Skidam govna ovim drvcetom, ali bogami, ne moze, evo sam i ruke ukaljao. Jesi li se s kim tukao?
- Htio bih kuci.
- Pa, kuci, sigurno. Neka te zena dobro opere, a za uboje ceš vidjeti poslije. Hajde, mozeš li ustati? Pljuvao sam, izbacujuci iz usta krv i govna.
- Da se malo operem.
- Mozeš malo. Al ono glavno neka ti opere zena, u lukšiji. A ti obuci drugo odijelo.

Drugo odijelo nemam, Tijana je ovo, jedino, krpila i uredjivala za sijelo, a sad ce me vidjeti ovakvog. Uplašice se.

Doveo me do cesme, stavio sam glavu pod mlaz, uhvatio gutljaj hladne vode i isprao usta, mrtvim rukama prešao preko odijela, da skinem prljavstinu. Da me Tijana ne vidi ovakvog.

- Ne diraj to, samo ceš razmazati. Opet sam stavio glavu pod cesmu, da ublazim bol na tjemenu. Mahmut me pridrzavao.
- E vidiš ti srece! Ja hocu kuci, a društvo ne da. Šta si, vele, navalio, sjedi jos malo. Te malo popij malo popricaj, taman da naidjem na tebe.
- Neko je prolazio ovuda. Udaljio se kad me vidio.
- Niko ne voli petljaniju, moj Ahmete. Lakše je pobjeci nego pomoci. A i šta ce mu da ide po sudu, da svjedoci, da gubi vrijeme? Ako ceš ljudski, nije ni pravo. Hajde, nasloni se na mene. Vidis, i to bi mogao biti posao: voditi kuci one koje nadješ na ulici.

Nije me pitao šta mi se desilo ni ko me premlatio, ni zašto, nije se ni cudio. Rekao sam da me neko udario iznenada, iz mraka. Ni to ga nije iznenadilo.

- Svašta se dešava - rekao je mirno. - Mozda su razbojnici, ima ih danas više nego poštenih ljudi. A mozda je i greška. Cekali drugog, pa udari tebe, pogriješili. Imao si srece, nije teško kad biju, teško je kad cekaš. Gledaš i cekaš, pa boli unaprijed. Boli i poslije, kao tebe sad, ali to je lakše.

Znam, njega su tukli, namrtvo, za lazne bakrenjake. Mene za istinite rijeci.

- Ništa ne govori mojoj zeni - rekao sam.
- A šta joj imam govoriti, vidjece i sama. Tijana me docekala budna, cekala bi, cijelu noc, sigurno, i zaprepastila se kad me vidjela. Ukocila se u vratima, prenerazena od straha, Rekao sam, osmjehnuvši se s naporom, da ne treba po ovom gradu hodati nocu, neko me udario, i pobjegao, ali, srecom, nije opasno.
- Bogme je svašta uradio po njemu, pa onda pobjegao - objasnio je Mahmut. - Nego, da ga svucemo. Pa ti operi. odijelo, a ja cu mu priviti hladne obloge.

Skinuli su me, oprali kao dijete, kao mrtvaca, Mahmut mi je stavio krpu na cvorugu. - Pogolema - rekao je. - Steta što nemaš rakije, izvukla bi uboj. A i nama bi dobro došla.

A kad je Tijana pocela da kupi isprljano odijelo s poda, sagnuvši se s nabreklim trbuhom, on se nasmijao:

- Ostavi to, snaho, ja cu oprati. Ti samo ugrij malo vode.
- Zašto? Nije mi teško.
- Znam da nije. Ali, bolje ti, blago meni, stavi svoju rucicu na ovu cvorugu, evo je, masala, ko jabuka, bice mu lakše. A ja cu to zacas, navikao sam na svašta. Naviknuceš i ti, ali ne treba zuriti. A i trudna si, vidim. Sjedni ti uz njega. Ako pocne groznica da ga trese, malo od straha, malo od udarca, ne brini ništa, mlad je, proci ce, uskoro.
Groznica me zaista tresla, i kao kroz san, kroz ljuljanje, osjecao sam u tom gubljenju njenu ruku na sebi, kao lijek, kao olakšicu, i naprezuci se, lovio je teturavo, da je prinesem rasjecenim usnama, da poljubim jedino sigurno uporište. Zelio sam da me odrzi na površini, da me odbrani od mucne omaglice što me vukla u prozivljeno, te noci. Vracalo se, unakazeno, izobliceno. Davili su me kepeci ogromnih glava i gorostasi s glavama kao ciode. Isplivavao sam iz zagušljivih dubina, i zaticao je nagnutu nad sobom.

- Vrelo je - kazem. - Nocas mnogo loze u pekari.
- Je li ti lakše?
- Ne odlazi od mene.

Ali sam ja odlazio od nje, u mrak, medju utvare. I opet je nalazio kraj uzglavlja, kad god bih otvorio oci. Bila je tiha luka, u ciji sam mir ulazio slomljen olujom, ali srecan što se vracam.

Zalio sam je što bdije, a plasio sam se da ne zaspi. Ko bi me prihvatio kad isplovim iz bunila?

- Premoriceš se. Lezi, lakse mi je. Legla je, ali sam neprestano osjecao njenu ruku na sehi, na srcu, na celu: šiljbocila je nad mojom mukom.
- Ne daš mi da spavam - rekao sam, toboze prijekorno, a ništa drugo nisam zelio, ni ljepše, ni draze, nikad, u zivotu.
- Je li ti zaista lakše?
- Jest. Spavaj.

Zatvarao sam oci, pokušavajuci d'a se potpuno opustim, da bi se i ona uspavala mojim mirom. Uskoro je pocela duboko da diše, savladana umorom.

Nadnio sam se nad njeno lice i gledao duge sjenke trepavica na oblim, mekim jagodicama. Njen dragi lik je odgonio utvare iz sna, i prijetece oci iz jave. Imam nju, oni me se ne ticu.

Legao sam, ruka me nije drzala.

Probudila se uplašena:

- Šta je?
- Gledam te.

Velike oci su joj zaledjene od straha, usta otvorena, kao da ce kriknuti.

Kako je lijepa!

Poljubio sam je u obraz, i odmah se smirila, izraz straha se preobrazio u snen osmijeh.

I dok zohari puze i šuškaju po sobi, grickajuci stvari, pod, zidove, a onda ce poceti i nas, dok se mjesecina povlaci, ostavljajuci joj lice u sjenci, pa mi je zao, htio bih da srebrno svjetlo nagrnem na nju, da je ne izgubim, slušam korake ranih prolaznika na sokaku, pred zoru, i mislim o njoj i o sebi. Zasluzila je bolju srecu, ali šta bih ja bez nje? Otrgao sam je iz njenog svijeta, moji je ne vole, njeni je ne priznaju, i sve sam joj što ima, sve što je sanjala da ce imati, ljubav, njeznost, sigurnost, štit. To mi je pomoc, ti njeni djevojacki snovi, još me sniva, zeljenog. Ali šta ce biti kad zivotna oluja pokida tu krhku predju, tanju od paucine, i kad covjek iz snova postane ono što sam ja ove noci, jadan i unizen? Svi ljudski snovi tako pocinju i tako propadaju. Zastace, prenerazena. Više nema ništa, cak ni varke.

Ne znam kako sam se sjetio hocinskih mocvara i starijeg sina berbera Saliha s Alifakovca, ni u kakvu vezu ga nisam mogao dovesti s nama, nikakve slicnosti, bar vanjske, nije bilo. A eto, sjetio sam se. I iznenada mi je postalo jasno zašto se zaklao. Mladji brat je gledao u njega kao u bozanstvo, podešavao svoje drzanje prema njegovom, bio hrabar, uz njega, jer je vjerovao u njegovu snagu, divio se.njegovoj ozbiljnosti i cistoti. A onda je taj brat iz snova, jedne noci, postao jadan i zalostan, kao i svi ostali.

I taj uprljani covjek se osjecao unizen pred samim sobom, prekoravao je i sebe, i ljude što su ga naveli na ruzno djelo, ali mu je sigurno bilo najteze zbog brata. Sto je sebe uprljao, prezivio bi i odbolovao, jednom bi se svakako desilo, ali je brata utištio, oduzevsi mu sve, u jednom casu, oduzevši mu i prošlost i nadu.

Taj mladji brat je plakao na strazi, poslali su ga da ne vidi ruzan cin, ali je sve vidio, a onda je usamljen cutao cijelu noc, ostavši odjednoim bez oslonca, potpuno sam u svijetu, oak i bez svoje naivne vjere.

Ljudi su naša misao i slika o njima. Mi sanjamo zivot i svijet. A kako mozemo sacuvati svoje i tudje snove? Drugi vide nas, mi vidimo druge, i sve se otkriva, kao u šaljivoj igri s maskama, samo što ovo nije šaljivo. Jednom se probudimo, i pogledamo se zaprepašteno: šta se to desilo s našim snovima?

I Tijana ce se upitati: šta se ovo dešava s mojim snovima?

Nisam joj obecavao zvijezdu nebesku, mada se i to cini, cak se i vjeruje, ponekad dugo, nikad do kraja. Poslušno sam palio svijece o svakom prazniku ispod sultanove slike, upljuvane od muha, pisao sam pisma i zalbe, uvijek jednake, ne tuzeci se cak ni njoj na taj dosadni posao, do posljednje pare donosio kuci malu zaradu, koja nikako nije mogla da poraste, i nisam mogao obecati ni njoj ni sebi da ce uskoro biti drukcije. A opet sam bio srecan: necemo biti bogati u novcu, ali cemo biti najbogatiji u ljubavi; ne bojim se zivota ni ljudi, bojim se samo da me se tvoje srce ne zasiti; bio sam sam, sad imam svoj svijet, kao da sam osvojio svoju planetu; sprijecicu svakoga ko htjedne da prodre u naše carstvo, da ne bi ugrozio naš mir.

A eto, nocas su gospodara tog carstva nad mahalskom pekarom, punom zohara, pacova, kašlja i cegrtanja, te osvojene vlastite planete od tri metra širine, nocas su tog gospodara usrali i upišali. Ni Rusi mi to ne bi ucinili, da su me uhvatili u svojoj zemlji; ubili bi me, i to bi bilo pošteno. A naši su ucinili; svoji to uvijek i ucine. I to tako da ostane trag za cio zivot. Uzalud su me prali sinoc, uzalud cu se prati sutra, i godinama, ponizenje necu moci da sperem.

Okrenuo sam glavu, i lice zagnjurio u vreli jastuk: šta su ucinili od mene?

I zašto?

Zar zato što sam bio glup, što sam bio pijan, što sam bio izazvan? Zar zato što sam rekao što i ne mislim? Zar zato što sam rekao ono što mislim? Kad se tako svete vrapcima, šta ce uciniti kopcima? Šta su oni? Osioni ludaci? maloumne siledzije? zvijeri?

Ja, crv, sitan i nevazan, šta sam mogao uciniti njima, slonovima? Kakvu sam im štetu mogao nanijeti?

Ja sam pesnica koja je udarila u zid.

Ja sam udarac koji boli onog koji udara.

Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista, koju kokoš kljucne, kad izadje iz svojih podzemnih hodnika.

Ja sam mali covjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usudjujem da mislim.

Zašto im je bila potrebna ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane rijec?

Nikakva odgovora nisam mogao da nadjem. Javio se u meni uzas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu zivimo?

Ili je mozda i ovo san, jer je nemoguce da potpuni besmisao bude stvarnost?

Ali, ne! San je ono što se zeli, a zivot je budjenje.

Jeste li to i vi znali, deset mojih mrtvih drugova iz dnjestarskih ritova? Kada ste dozivjeli budjenje, i tugu? - Sve ce proci, gospodine - govorio je tihi Ibrahim Paro. Ali, kakva je to utjeha? Proci ce i radost, proci ce i ljubav, proci ce i zivot. Zar je nada u tome da sve prodje? Pa ipak, proci ce i ovo, gospodine, i ovaj sram, i ova zaprepaštenost, i ova muka zbog koje bih pristao da umrem bez uzdaha.

Pribio sam se uz Tijanu, da bi me drago stvorenje zaklonilo od straha pred novim danom. Podesila se prema meni, osjecajuci me i u snu. Udisao sam miris njene kose, i šaptao bez glasa, gutajuci gorke suze bijesa: proci ce i ovo, mila moja. Zaboravi što si vidjela. Ne budi se iz sna, ni sutra, ni ikad. Bice nam opet lijepo, zaboravi ono što znaš. Zaboravicu i ja, ako mognem.

A mozda cu nastojati da ne zaboravim. Necu uništiti svoj zivot zato što postoje divlje zvijeri. Ponizili su me, tudjom rukom, oni za sve imaju izvršioce, vjecne sluge, bez savjesti i bez razuma, kakvi su i sami, drukciji samo po tome što imaju moc presudjivanja i vlast nad ljudima, mada nikad necu shvatiti kako i odakle. Svi im se podsmijevaju, svi ih preziru, a svi ih se boje.

I ja ih prezirem, i ja ih se bojim.

Ponizili su me, ispljuvali, uprljali, ali me nece oboriti. Oni su iz tudje, neprijateljske zemlje, i sam sam kriv što smo se sreli. Jezika medju nama zajednickog nema, misli zajednicke nema, zivota zajednickog nema.

Ja, ludi vrabac, pošao sam jastrebu u pohode. Jedva sam izvukao zivu glavu.

Bilo, i nece više. Greška je suviše velika da bih je ponovio.

A ako u meni ostane mrznja, zbog ove sadašnje muke u duši, oni ce biti krivi.