Selimovic, Mehmed Mesa

prvi put sam sve ovo ispricao jednoj djevojci, i prvi put ovako, u nekoj vezi, od pocetka do kraja. Tako sam i sam sebi slozio razloznu pricu, koja se dotle gubila u komešanju odvojenih dijelova, u magli zebnje, u nekom zbivanju van vremena, mozda i izvan nekog odredjenog smisla, kao tezak san koji ne mogu ni da prihvatim ni da odbacim. A zašto baš njoj, i zašto o ovome, nisam mogao ni sam sebi objasniti. Ucinilo mi se da zna slušati, razumjeti svakako nece, a slušanje je vaznije od razumijevanja.

Iskustvo me naucilo da ono što se ne moze objasniti samome sebi, treba govoriti drugome. Sebe mozeš obmanuti nekim dijelom slike koji se nametne, teško izrecivim osjecanjem, jer se skriva pred mukom saznavanja i bjezi u omaglicu, u opijenost koja ne trazi smisao. Drugome je neophodna tacna rijec, zato je i traziš, osjecaš da je negdje u tebi, i loviš je, nju ili njenu sjenku, prepoznaješ je na tudjem licu, u tudjem pogledu, kad pocne da shvata. Slušalac je babica u teškom porodjaju rijeci. Ili nešto još vaznije. Ako taj drugi zeli da razumije.

A ona je zeljela, i više nego što sam se nadao. Dok sam pricao, s njenog lica je nestalo vedrog izraza, koji me mozda i naveo na neocekivani razgovor, a zamijenilo ga nešto nenadno zrelo, i tuzno. Rekla je samo: - Boze, kako su ljudi nesrecni.

A ja se toga nisam sjetio, iako mi se cini da sam upravo o tome mislio. Misao nije narocito duboka, ni nova; to ljudi govore otkako su poceli da misle. I nije me toliko iznenadila misao, iako je nisam ocekivao, vec uvjerenost s kojom je izrecena. Kao da je otvorila svoj najtajniji pretinac, otkrivši se preda mnom, otkrivši se prvi put pred ma kim, tako, do kraja. I bio sam srecan što sam makar na nešto u drugom covjeku naišao prvi put, i samo radi mene.

Ime joj je Tijana, kci je pokojnog Mice Bjelotrepica, hrišcanina, ubijenog rukom nepoznatih i nepronadjenih ubica, prije dvije godine, kad je s curcijskom robom pošao na vašar u Višegrad. Vlasti nisu ni dugo ni pazljivo trazile ubicu, po cemu se moglo zakljuciti da nisu ceznule za istinom, ili su je znale, pa su pustile da sve pokrije zaborav.

Sve neobicno, sve kako ne treba. Ali nisam ni ja birao prilike, nisu ni prilike mene: susreli smo se, kao ptica i oluja.

Kad sam došao s vojne, docekale su me rdjave vijesti. Porodica mi je prošla gore nego da je bila na Hocinu: otac, majka, sestra i tetka, svi su pomrli od kuge. Ni grob im nisam znao; stotine su umirale u jednom danu, i zivi su zurili da ih zatrpaju gdje bilo. Trošna porodicna kuca je izgorjela, zapalili su je Cigani kad su se zimus sklonili od zime, zapalili nehotice, nepaznjom, zato što nije njihova. Ponekad bih otišao da vidim pocrnjele zidove i mrtve oci mrtvog zdanja, u kojem nikako nisam mogao da zamislim bivše stanovnike: kao da je bilo pusto odvajkada. Ni sebe nisam mogao da zamislim u toj kuci, nekad. Nije me bilo u vlastitim uspomenama, kao da je to bio neko drugi. Bašta je razvaljena, vocke otrnjavile, bijedno i zalosno. Trazili su mi da prodam, nisam htio. Kao da sam se nadao da ce se vratiti sjecanja, mozda ce mi biti potrebna. Ali sam se toga sjetio kasnije, tada mi je bilo svejedno. Svejedno na neki poseban nacin, bez duboke tuge i teškog zaljenja.

Obuzela me mirna ravnodušnost, ne tugujem, ne radujem se. Vidio sam toliko smrti, da mi je vlastito izbavljenje izgledalo kao neocekivani poklon, ne znam kako, ne znam od koga, ali nije daleko od cuda. Mozda je moja svijest još bila zbunjena pred tom neobicnom istinom, ali je moje tijelo potpuno shvatilo njen znacaj. Zivio sam, u stvari, svoj drugi, tudji, poklonjeni zivot, sve ostalo nije vazno, za sad nije vazno. Ovo je višak, ovo je sreca, koju hiljade drugih nije moglo da razumije, jer nisu pošli mojim putem. Malo je ljudi u gradu moglo da kaze, mozda samo ja, jedan jedini: srecan sam, ziv sam. Nisam to govorio, ali sam snazno osjecao, svakom zilicom. Drugi to nisu mogli, jer nisu visili nad ponorom.

Ništa drugo me se nije ticalo, cak ni moguci sutrašnji bol. Niko me nikud nije pozivao, ništa mi nije nudio, niti sam ja trazio. I nikome ništa nisam zamjerao. Mogao sam ljudima izgledati cudan, kao da sam izgubio razum. Nisam imao zapošljenja, niti sam imao kuce, nisam imao ništa, a bilo mi je svejedno.

Satima sam sjedio pred Begovom dzamijom, na kamenu, i gledao ljude kako prolaze, ili nebo, ili ništa. Slušao sam vrapce i njihovo smiješno cavrljanje, kao u dobrodušnoj svadji, ili u vedrom pricanju o svemu i svacemu. Licili su mi na male, obicne ljude, pomalo svadljive, dobrodušne, vedre, površne, miroljubive, malim zadovoljne, izdrzljive u nevoljama, spremne na sitno zakidanje, bez velikog ponosa. Bili su pitomi i bezopasni, kao djeca. I djecu sam volio, njihove zvonke glasove, brzi topot bosih nogu, radostan smijeh, bezazlenu grubost njihovih rijeci. Samo, kad bi se potukli, zatvarao sam oci i uši, uznemiren.

Volio sam sve što nije rat, volio sam mir.

A onda i mir uznemirio.

Pred dzamiju je dolazio i Salih Golub, siromašni šerbedzija s Vratnika. Skinuo bi s ramena tešku posudu sa šerbetom, i sjeo na kamen, teško dišuci. Kad bi se odmorio, poceo bi da pjevuši, poluglasno, za sebe, naslonjen na zid, zatvorenih ociju. Znao je svega nekoliko rijeci jedne jedine pjesme, o djevojkama što tuguju za mladicima koji odlaze u rat, i samo to pjevao, neprestano, pocinjuci iznova cim dodje do ruba svog kratkog pamcenja. Blijed, mršav, zutih ocnih kapaka, izgledao je kao samrtnik. Trideset godina izdrzava slijepu majku, zbog nje se nije ni zenio, zbog nje je od jutra do mraka vukao tešku kalaisanu posudu punu zašecerene vode. Kad zaspi, djeca prilaze, sipaju šerbe i piju. Ja im se osmjehujem.

Salih Golub je imao brata u Gorazdu, ali su malo marili jedan za drugoga. Taj brat iz Gorazda posjedovao je šume i cifluke, uzimao vakufska imanja pod zakup, davao novac u zajam s lihvarskom kamatom, stekao veliki imetak o kojem se culo tek kad je umro. Na Glasincu, gdje je drzao ergelu konja, ubili su ga hajduci Becira Toske, a kako mu je zena umrla ranije, imanje je ostalo bratu Salihu i majci. Tako je Saliha Goluba preko noci snašla sreca kakva ni u snu ne dolazi.

Stigao je pred dzamiju sutradan, nimalo srecan, mirno ispricao šta mu se desilo, i ponudio mi novac, da pocnem neki posao, ili da podjem s njim u Gorazde, da mu pomognem u upravljanju tolikim imanjem. Kao da je zelio da s nekim podijeli nesrecu. Kad sam odbio, Salih se nije zacudio. Pogledao je svoje mjesto na kamenu, gdje se odmarao i pjevušio tolike godine, i otišao pognute glave. Umro je iste noci, od radosti, ili od tuge. Majka mu se uskoro udala za hodzu Šahinpašica, koji je licio na zenu više nego Golubova majka. I on i ona imali su po sedamdeset godina. Niko nikog nije prevario: ona je bila bez vida, a on bez imatka. Zivot je prevario samo Saliha Goluba.

Nisam više dolazio pred dzamiju.

Poceo sam da trazim vodu, tekucu, bistru, plitku. Mozda zbog hocinskih baruština, ili zbog mutnog Dnjestra, širokog kao more. A mozda i s toga što sam vodu mogao mirno gledati, ne misleci. Sve je otjecalo, tiho sa zuborom, spokojno, sve, i misao, i sjecanje, i zivot.

Bilo mi je lijepo, bio sam gotovo srecan. Zurio sam u blistavu vodu, satima, i puštao da mi preko ruke prelazi obli talasic, dragajuci me, kao da je ziv stvor. I to je bilo sve što sam htio, sve što sam zelio.

Iz tog sna me probudio Mula Ibrahim. Sjena njegova je pala na mene dok sam sjedio na obali potoka, ozaren.

– Gledaš? - upitao je.

Zvucalo je sazaljivo, zvucalo je zabrinuto.
Nasmiješio sam se, ali nisam odgovorio.

– Jesi li svaki dan ovdje?
– Svaki dan.
– I šta radiš?

Slegnuo sam ramenima.

– Zar ti ne dosadi gledati u vodu?

Pogledao sam ga zacudjeno: kako mi moze dosaditi!

– Dokle ceš tako?
– Zašto?
– Od cega ziviš?

Opet sam slegnuo ramenima. Nisam znao od cega zivim, niti je vazno.

– Poludjeceš ovako sam.
– Necu.
– Doci ce zima, doci ce bolest, doci ce godine. Šta ceš onda?
– Ne znam.
– Jesi li ljut na koga? Jesi li tuzan? Sanjaš li teške snove?
– Ne sanjam teške snove, nisam ljut ni na koga, nisam ni tuzan.
– Pomogao si mi kad mi je bilo najteze. I ja hocu da pomognem tebi.
– Ništa mi ne duguješ.
– Otvorio sam pisarsku radnju. Radiceš kod mene, koliko mozeš i koliko hoceš. Ruka ti je sigurno otvrdla, ali ce smekšati.
– Ništa mi ne duguješ, Mula Ibrahime. Kad sam ugledao camac, uhvatio sam se nesvjesno. Mozda sam mislio da cu lakše isplivati.
– Ne vracam dug. Treba mi pomocnik. Radiceš, i platicu ti. Koliko mogu i koliko je pošteno. Neceš se obogatiti. A volim raditi s poznatim covjekom.
– Navikao sam na ovu vodu i na tišinu.
– Dociceš ovamo, kad ne radiš, ili kad bude manje posla.
– Pa, ne znam. Kako hoceš.
– Radnja je lijepa. Ko kutija.

Radnja je usred caršije, u Mudzelitima, pod sahat-kulom, malena i neugledna, vrela i zagušljiva ljeti, zindanski hladna zimi, uz javne nuznike što su zaudarali nepodnošljivo, pa smo Mula Ibrahim i ja, na smjenu palili tamjan i mirisno korijenje anduza, kao u bogomolji, da umilostivimo neciste sile smrada. Ali je to kadjenje malo pomagalo, i nije nam ostalo ništa drugo vec da se naviknemo.

I to mi je svejedno. Smijao sam se:

– Covjek se navikne na svaki smrad.

Mula Ibrahim je odgovarao dobrodušno, s lijepim smiješkom i bez pozivanja na bozije ime, jer smo bili sami:

– Ja uvijek kazem: neka nije gore.
– Što rekao onaj pametni covjek kad su ga vodili na vješala.
– S pravom! Mogli su ga odmah ubiti, i ne bi mu ostalo ni tih nekoliko casaka zivota. A do vješala još ima nade.
– Uzaludne.
– Kakve-takve. I to je bolje nego ništa. A ovaj smrad, vidiš, meni upravo odgovara.
– Kako moze da ti odgovara?
– Evo kako: zašto su javni nuznici ovdje? Zato što je ovo središte caršije. A meni baš takvo mjesto treba, pod nogom je svakome. A birajuci izmedju cistog vazduha sa sirotinjom, i smrada sa zaradom, pametan covjek nece mnogo razmišljati. Dvije lubenice pod jedno pazuho ne mozeš staviti, dva dobra teško mozeš sastaviti. Neka nije gore.
– Amin.

Mula Ibrahim je toliko zadovoljan ovim poslom, da je pravo cudo kako ga nije ranije pronašao. U vojsku se prijavio bjezeci od jednolicne duznosti dzamijskog imama i djecijeg ucitelja, a još više od osamnaest groša plate na godinu. Omamila ga je pomisao na pedeset groša pisarskog ajluka, uz besplatnu hranu s vojnickog kazana, a potajno se nadao i nekoj sreci, necijoj podršci, kad se vrati, nekom polozaju koji nece biti sirotinjski. A vratio se bez pare, bez novog odijela, bez zdravlja, i bez izgleda na ma kakvu sluzbu a ne gospodarsku. Kod kuce je našao dvoje djece manje nego što je ostavio, umrla su od kuge, i zahvalio bogu što nije našao više, kao neki drugi, uz nesebicnu pomoc onih koji nisu išli u rat. Zena mu nije predbacivala zbog tog nekorisnog lutanja po svijetu, a imala bi pravo, samo je zahvaljivala bogu što je ostao ziv, jer bi se s preostalo troje djece mucila do kraja zivota da je on poginuo. Rekla mu je samo:

– Što da se u tim godinama lomiš po svijetu? Zar ne mozeš biti pisar i ovdje?

Kao da je od bijesa išao u rat! Sirotinja ne bira, vec cini što mora, sastavljajuci kraj s krajem. A onda se poceo navikavati na tu misao. Zašto ne bih pokušao? Zašto bi za svojom srecom morao trcati na kraj svijeta? Otišao je bogatom Šehagi Soci i pozajmio novac da otvori pisarsku radnju. Dao mu je bez rijeci i bez priznanice, i što je još ljepše, bez kamata. Našao je i ducan (knjigovezac Ibrahim Paro poginuo je na Hocinu), ocistio radnju od ciriša, mišijih ogrizina, malo je uredio, kupio nešto namještaja, hartije, pribor za pisanje, i sjeo da ceka mušterije, moleci se bogu da mu pomogne. I pomogao je: mušterije su pocele da dolaze u vecem broju nego što se nadao, i on se uvjerio da zenina grdnja moze biti vrlo korisna, ako je primiš kao savjet, i ako te sreca posluzi. A njega je dobro posluzila, kao da je htjela da ga bogato obešteti za sve ono vrijeme kad ga je uporno zaobilazila. A znao je (tako mi je rekao kad smo pred vece prvoga dana išli kuci), da ne bi bilo ni ove radnje, ni mušterija, ni srece, da nije bilo bozije milosti, i mene, Ahmeta Šabe, koji su mu poklonili zivot. Zahvalio se bogu na milosti, a mene poceo da trazi cim se malo sredio. I nije ovo ucinio iz zahvalnosti, vec iz ljubavi: usnio me u srcu, srecan što postoji takav covjek na svijetu, i što je baš on na mene naišao. Jer, lakše je naici na rdjava, ima ih mnogo više.

I ja sam to znao, zato me zbunila ova dobrota. Mozda je i on osjecao srecu što je ziv, mozda nije mogao da zaboravi smrt koja ga je bila šcepala. Sve više, i nehotice, i ne znajuci, tonuo sam u ovaj cudni posao, za koji sam jedva i cuo da postoji. Otkrivao mi je nalicje zivota. Ili njegovu srz. Svi jadi svijeta slijevali su se u ovaj smrdljivi ducan, sve tuge i nevolje, sve pohlepe, sav prkos i ludilo. Pisali smo molbe za zaostale plate starim ratnicima, za ispravljanje stvarnih ili izmišljenih nepravdi, za pokretanje parnica oko imetka, za uvrede, za prevare, za novac, preotet, utajen, nevracen, za neki davni inat kojemu je vec i razlog zaboravljen, pa mi se ponekad cinilo da je cio svijet išcašen i da zaudara kao javni nuznici pored naše radnje. A Mula Ibrahim je mirno poslovao, razgovarao o strasti, slušao o pohlepi, budio nadu i pravima i krivima, zadovoljavao ljudsku potrebu za trazenjem zamišljene pravde, nicemu se ne cudeci, ništa ne osudjujuci, sve primajuci kao obicno jer je ljudsko, pa se cinilo da je iznad ovog jada, iako je zivio od njega. – Zar nije lijep ovaj naš posao? - pitao me vedro, zadovoljan i sobom, i mušterijama, i mladim pomocnikom, srecan što me otrgao iz ravnodušnosti i opasne samoce. Otrgao me, zaista, i oslobodio cudne omamljenosti, pa sam se neprestano cudio zivotu koji nisam poznavao. A kad su vojnici opet pozvani u rat, jer su Rusi osvojili Bender, Brailu, Ismailiju, Kuliju i druge gradove sve do Dunava, nepismene zene su u jatima dolazile u našu radnju, da im pišemo pisma muzevima i sinovima, pisma koja nece stici, jer ce se u ratnoj guzvi zagubiti, ili ce ih naci mrtve. Tada sam poceo da mislim, da li su i moji roditelji slali ovakva pisma, da se cuvam nazeba i da se što prije vratim. Da li je berber Salih s Alifakovca pisao pisma dvojici svojih sinova, druge djece i nema, i da li i sad piše, šaljuci ih na trecu cetu, od koje je ostalo samo ime, a niko više tamo i ne zna da su pod Hocinom ikad vojevala dva brata s Alifakovca, pa se otac ljuti kako su mu sinovi nepazljivi i ne zure s odgovorom, a ja ne mogu da mu kazem istinu. Šta bi s istinom?

Mula Ibrahim mi je velika tajna. Zbunjeno ga posmatram, i ne znam gdje da ga smjestim izmedju plemenitosti i hladne poslovnosti. S paznjom je primao zene i starce, naviknuto ih slušao, neraznjezen i nerastuzen, ali nekako prisno siguran, ispunjavajuci ih povjerenjem koje je teško objasniti. Ja sam pisao cekajuci da mi kazu šta zele da saopšte, pa smo se saplitali i ja i onaj što je govorio, covjek je trošio opšte, nepotrebne rijeci, mrtve i neupotrebljive, ili bi se zacuo lelek od kojeg sam se zagrcavao, i zagušen uzbudjenjem, posrtao rukom po hartiji, pa su mislili da sam nevješt.

A Mula Ibrahim je dobro poznavao i njihove duše i njihove prilike, i citao je svaku neizgovorenu misao u njima, kao da im je srce otvarao. Nije cekao da mu išta kazu, oslobadjao ih je muke ispovijedanja i mucanja, i sam pisao, govoreci naglas: "Dragi moj sine, cedo moje rodjeno, pisala sam ti prije mjesec dana... (biješe li tako?)... a od tebe ni cusa ni glasa. Znam da ti nije lako u tom nesrecnom ratu, i da nemaš vremena da se javiš svojoj majci, al da mi je makar da cujem glas o tebi. Ne ljuti se što ti cesto pišem, majka ko majka, nesrecnica i ojadjenica, cim je stotinu konaka daleko od svog djeteta. Po danu još djene-djene, zabavim se poslovima, al po noci mislim samo na tebe i na oci tvoje lijepe, pa ne mogu da zaspim. Cekam, nece li zvekir udariti na avlijskim vratima, nadam se, luda, doci ceš... (de, nemoj sad plakati, da ovo svršimo)... ili ce neko donijeti glas o tebi. Za nas ne brini, dobro nam je... (znam da nije dobro, ali ti on ne moze pomoci, a njemu ce ovako biti lakše)... i zaduha mi je gotovo sasvim prošla. Mejra pita za tebe svaki dan... (zar ne pita više? Udaje se?)... djevojke pitaju za tebe svaki dan..."

Zaustavljao sam ruku i slušao te lijepe rijeci što su licile na starinske pjesme. Tuga, stara stotinama godina, osjecala se u tim rijecima, u tim pismima pisanim više za one koji šalju nego za vojnike, a slali su ih u vjetar, u nedodjin, i sagorjece na nekoj komordzijskoj vatri, u prvoj hladnoj noci.

I dok sam ja, rastuzen, jedva uzdrzavajuci suze, slušao to tugovanje i hrabrenje, suzbijajuci ozivljena sjecanja, Mula Ibrahim je bio potpuno miran. Cak je primjecivao da mi ruka stoji nad nezavršenim retkom, i upozoravao me: Hajde, završi to! A kad bi napisao pismo, prepuno ljubavi i ljepote, poslovno bi uzimao novac za trud i stavljao ga u cekmedze, ljubazno preporucujuci mušteriji da opet dodje.

Od dva potpuno razlicita covjeka u njemu, koji je pravi?

Uvece je zapisivao svaku paru koju je primio, zahvaljujuci bogu na milosti. Tada sam ga mrzio. Ruzno je zaradjivati na tudjoj nevolji, mislio sam. I rekao sam mu to.

Ali mi platu nije povecavao.

– Plata ti je dobra - rekao je, ne šaleci se. - U tvojim godinama ja sam dobijao upola manje. I bio sam zadovoljniji nego sad. Znaš li šta je najljepše u zivotu? Zelja, prijatelju.

Zaista, nijednu zelju mi nije oduzeo, sve su bile na okupu, nezadovoljene, cak i neprobudjene. Nisam se brinuo nizašto. Kad bih našao vremena, išao bih do Darive ili Kozje cuprije i, sjedeci na obali, slušao kako voda tece.

Mula Ibrahim me savjetovao:

– Zašto ne loviš ribu? Izgleda velika ludost, što i jest, ali postane najveca strast. I brani covjeka od njegovih ludosti. Svijet se moze rušiti, a ti ceš, nepomican, buljiti u vodu. Najveca mudrost u zivotu je da covjek pronadje pravu ludost. Da je vlast pametna, naredila bi svima: udicu u šake, pa na rijeku, lovi ribu! Ne bi bilo buna ni nereda. Kazem ti: lovi ribu, Ahmete Šabo!
– Ne mislim dizati bune, nije mi potrebna nikakva ludost. Miran sam, kao što vidiš.
– Isuviše. Toga se i bojim. Bojim se šta ce biti kad se probudiš. Lovi ribu, Ahmete Šabo!

Smijao sam se, jer je izgledalo da se podsmijeva. A onda sam se sjetio da je on podozriv prema svemu što nije pravilo i zakon, zato mu se nije dopadalo moje usamljivanje. Usamljenost radja misao, misao nezadovoljstvo, nezadovoljstvo pobunu.

Ja sam bio daleko od misli na pobunu; samo sam lijeno sanjario.

Jednog dana mi je rekao da ce u radnju doci rodjaci imama iz sela Zupce, sinoc je imam zadavljen u tvrdjavi sa još dvojicom seljaka, zato što Zupcani nisu htjeli da daju ratnu pomoc. Rodjaci su odmah dotrcali, da ih spasavaju, ali je pravda bila brza od rodjacke brige. Danas su culi šta se desilo, pa ce pisati molbu da im se izruce leševi. Ja cu im napisati tu molbu.

– Zašto su ih zadavili?
– Zašto? Pitaš me, zašto!

Prvi put otkako smo zajedno, vidio sam da je uznemiren. Glas mu je tih, ali ustreptao, i promuklo dubok, kao da ga guši uzbudjenje.

– Šta hoceš da ti kazem? Tolike ljude su pobili, a ti traziš razlog zašto su zadavili imama i dva seljaka iz Zupce! Lovi ribu, Ahmete Šabo!

Izašao je na sokak, a ja sam gledao za njim, zabrinut: mogao bi, u uzbudjenju, uciniti štogod što se teško popravlja.
Koliko li je razlicitih ljudi u tom covjeku?

Zupcani su došli u gomili, zena imama i jednog seljaka (druga je na porodu, kako su mi rekli, kao da se pravdaju), braca, sinovi, rodjaci. Stajali su u malom ducanu, zbijeni, drzeci se jedni uz druge, u gomili, zbunjeni, ali se nisu tuzili, nisu plakali, na moju srecu i veliko cudjenje. Eto, culi su šta se dogodilo, rekao je brat imamov, pa mole da im se daju tijela, da ih sahrane u Zupci, tamo im je sva rodbina. Voljeli bi da to bude odmah, sutra, jer nema razloga za cekanje, hoce da kaze - vec su mrtvi, više im u tvrdjavi nisu potrebni, a nije ni dobro mrtvace dugo drzati nepokopane, usmrde se. Nabavili su tri tabuta, a došli su s kolima, pa bi ih sutra rano, ako je ikako moguce, odvukli u selo, zuri im se, imaju mnogo posla kod kuce, ljeto je, vazdan stvari ima da se posvršava, a i ovako ce izgubiti dosta vremena.

Zastao sam, ukocen, zaprepašten njihovim mirnim pricanjem više nego nesrecom.

– Zašto ne pišeš, efendija?

Jedva sam pokrenuo ruku da dovršim molbu kadiji.

Dzaba, zivot je tezi nego što sam mislio.

Mula Ibrahim se vratio s nekim zamotanim stvarima.

– Je li gotovo?

Rekao im je cijenu, naplatio, i Zupcani su izašli, zaglavivši se u vratima.

Gledao sam za njima.

– Niko ni suzu nije pustio, ni rijec zalbe nije rekao. Kao da ih se ne tice.
– Najmanje se govori kad te se najviše tice. A i navikli su na muku. Na njih sve udara, i nebo, i zemlja, i ljudi. Hoceš li mi pomoci da okitimo radnju?
– Zašto?
– Sutra je rodjendan sultanov. Drzi ovo!

Gledao sam ga u cudu: kakva je ovo šala?

Nije bila šala. Ozbiljno je radio neozbiljan posao, sav mu se predajuci, poduzetan, gotovo razdragan.

Makazama je rezao obojenu hartiju, isijecajuci polumjesec, zvijezde, trake, lijepili smo na staklo, na prozorske okvire, gradili smo nebeski svod pored gradskih nuznika, mnoštvo šarenih zvijezda i šiljatih rogova polumjeseca naselio je pisarski cumez, a u prozor smo stavili sliku Abdul Hamida, s natpisom: Neka nam te Bog pozivi još dugo godina, i sliku jednog janicarskog odreda kako veselo odlazi u rat, a ispod nje smo napisali: Alah nam je darovao nepobjedivu vojsku.

Oturao sam od sebe misao što me salijetala, da sam i ja bio u toj nepobjedivoj vojsci kad je bjezala preko Dnjestra. Ali, šta ce mi to sad? Ovo nije istina, ovo je proslava.

Stavili smo svijece u prozor i, kako je vec pao mrak, upalili ih, pa izašli na sokak, da se divimo.

Mula Ibrahim je oduševljen svojim djelom:

– Je li lijepo!
– Lijepo je.
– Niko se nece staviti da stavi sliku janicarskog odreda.
– Niko.
– A zvijezde? Kako izgledaju mjesec i zvijezde?
– Divno.

Bilo je bijedno, bilo je smiješno, bilo je ruzno. Ne bi bilo cudo da sam zaplakao ili zaškrgutao zubima, a ja sam se smijao i prijateljevom oduševljenju i svome gadjenju. Potpuno su me raskrojili cutljivi seljaci iz Zupce. Oni sad sjede u velikom tudjem gradu, cekaju svoje leševe, a ja gledam u ovo šareno cudo i smijem se, smijem, smijem. Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace samo suze.

– Prestani! - šaptao je Mula Ibrahim, prestravljeno se osvrcuci. - Cemu se smiješ? Šta je toliko smiješno?

Ne znam, mislio sam, ne znajuci šta je smiješno, ni cemu se toliko smijem.

Jesmo li okitili ducan i upalili svijece ispod šarenih zvijezda i junackog sultana zato što su ubijeni imam i dva seljaka iz Zupce, i to sad njihovi rodjaci cute u mraku, cekajuci jutro, da ih mrtve ponesu sa sobom? Ili zato što su pod Hocinom izginuli svi moji drugovi? Ili što berber Salih s Alifakovca još ceka svoje sinove?

Ne znam zašto se smijem.