Selimovic, Mehmed Mesa

Ta noc uoci Bajrama bila je burna.

Kraj posljednjeg dana posta Osman Vuk je docekao u Zajkinoj mejhani, trijezan, miran, gotovo svecan. Mejhana nije zatvorena za druge goste, kako je Osman obicno zahtijevao, ali su svi znali da je to njegovo slavlje, zbog sutrašnjeg Bajrama, zbog dugog Ramazana, ni zbog cega, niko nije trazio razlog Osmanovu ludovanju, jer bi taj razlog cesto trazili. Znao je da se veseli kao nijedan covjek u gradu, okrecuci ga na glavu i remeteci njegovu kiselu tišinu. Ocevi odraslih sinova i muzevi mladih zena bili su tada brizni, jer su sinovi postajali nemirni, a mlade zene gubile san i, tuzeci se na glavobolju, dugo u noc sjedile kraj prozora i uzdisale, što je mnogima donijelo pravu glavobolju od muzevljevih njeznih šaka koje su, za svaki slucaj, istjerivale ludost iz zenskih glava uvijek punih opasnih snova.

Sejmeni su se tada okupljali oko njega, i pratili ga po ulicama, strepeci šta ce Osman izmisliti. Ali su uvijek ostajali na pristojnom odstojanju, bojeci se njegova neljudskog bijesa.

Te veceri, vec u sumrak, cekala ga je pripremljena gozba s jelom i ohladjenim picem. Zajko, vazan i utegnut, i njegova dva momka, u svecanim odijelima, tiho i uzurbano su vršili posljednje pripreme za to ludo bogosluzenje, a stari Ciganin Ramo, najbolji svirac i pjevac koga je svijet vidio, i njegovih pet sinova, cekali su spremni, gledajuci pobozno u Osmana i njegove drugove, veseljake, kockare, ukoljice, ludove, pijanice, najvece sarhoše u gradu.

Kad je pukao top na Tabiji, oglasivši kraj posta, Osman se digao, omrsio se, toboze, zalogajem hljeba i cašom rakije, zazelio svima srecan Bajram, jer sutra bogzna hoce li i znati da je Bajram, i tada je pocelo veselje.

Sejmeni i nocobdije vukli su se kao sjenke oko mejhane, ali su cijelu noc slušali pjesmu, svirku, smijeh, viku, u noc niko nije izašao.

Sve mi je to ispricao Mahmut Neretljak, koji je cijelu noc pio s Osmanom, i njegovim društvom, odspavao ujutro sat-dva, i odmah izletio iz kuce, zut kao limun, ali srecan i blazen, kao da su mu svi zivotni snovi ostvareni. Veselio se s Osmanom Vukom! I svakome je to pricao.

Ne bi nikad stigao do Osmana i Zajkine mejhane, to je za njega daleko koliko i pašin konak, slucaj ga je doveo do te neocekivane srece. Osman Vuk je bio došao da mene pozove na to bajramsko slavlje, ali su mi Tijanine zloslutno skupljene obrve ubile svaku volju za veseljem. Nikad nisam bio, ne moram ni sad, tješio sam se, kad mi ništa drugo nije ostalo.

Mahmut je slušao, kao u zanosu, i sigurno mislio da sam jado koji ne zna šta je pravo muško veselje, niti cu ikad saznati, kad odbijam poziv koji bi svako prihvatio, ako je pravi covjek. Ja, eto, nisam pravi covjek, i predlozio sam Osmanu da povede sa sobom moga priljatelja Mahmuta, on to voli, a i za društvo je bolji od mene.

Mahmut me pogledao zahvalno, Osmana s nadom, uzbudjen kao djevojka kad se nada da ce je isprositi, a kad je Osman pristao, nešto mu je zaklokotalo u grlu, gotovo se zagušio zbog te pocasti, ali se brzo pribrao i dostojanstveno zahvalio na pozivu.

Zacudio sam se, pošteno da kazem, što ga je Osman pozvao, ali mi to nije bila najveca briga. Izašao sam s njim, da ga upitam, zar nece pokušati da spase Ramiza, veceras bi baš bilo zgodno, svi se vesele, a on se samo nasmijao: - I ja se veselim.

Ostao sam zbunjen, a Osman je otišao smijuci se.

Mahmut mi je sutradan pricao da je pijanka bila nevidjena: dzaba, za pice treba da se nadju pravi ljudi. Sile su, nema šta, narocito Osman, ali je dobro što su i njega, Mahmuta, pozvali. Pokazao im je kako se pije, polako, dugim gutljajima, s jezika a ne iz grla, ne naiskap, to je prosto, i ne moze se dugo izdrzati. Doduše, poslije je i on pio naiskap, i srkao iz tanjira, kao corbu, ali to je bilo pred zoru, kad su pamet izgubili, svi osim Osmana. Mahmut ih je naucio i kako sviraci treba da sviraju, tiho, gospodski, da se cuje samo do kucnih vrata, da ulazi u srce, da te davi u grlu a ne znaš zašto. Osman Vuk mu je priznao znanje, rekao da mu je veselje ljepše zbog Mahmuta, i sve ga grlio, grlio, kao brata, kao pravog prijatelja. A i taj Osman Vuk, nije vuk, vec arslan, on sve moze što iko moze a ne moze svako što on moze. Sve mu je novo, sve muzevno, sve veselo, i ono što zna i ono što kaze. Vilice je razvalio smijuci se i cudeci, i da je juce umro, ne bi znao da i takvih ljudi ima na svijetu. On je najvedriji, najzanimljiviji, najbolji, najpametniji, najhrabriji covjek koga je ikad vidio. A šta sve u njemu lezi, teško je i vjerovati. Svirao je na šarkiju a Ramo je pjevao, onda je on pjevao a Ramo svirao, onda je igrao neku cerkesku igru, Mahmut nikad ništa ljepše nije vidio, pa neku rumunsku igru, sa Zajkom. Oko ponoci došli nekakvi grmalji, pa hoce da pokvare veselje, traze da Ramo njima svira, naredjuju da se prekine igra, a Osman njima, tako i tako, sjedite i pijte, ne kvarite nam veselje, ne smetajte nam, ni mi vama ne smetamo. Oni, bezobrazni, ni opepeliti, davno su, vele, tutora sahranili, a ako mu se ne svidja, eno mu vrata, slobodna mu dzada, i sve tako, da se pobljuješ, a bogami, i prijete, vidim, svašta se moze desiti. Ali se s Osmanom ništa ruzno ne moze desiti. On ti ustade, pa polako, ama korak nece da pruzi, ni rukom brze da mahne, jok, vec kao da ima vremena za sve, pridje jednom grmalju, a grmalj golem, jedva je na vrata ušao, udari ga po desnom, udari po lijevom obrazu, onako izamaške, grmalj samo klece, Osman pridje drugom, išaketa i njega, a kako ga koji put udari, a njemu glava poleti, i odletjela bi da nije vezana za vrat, pa se vrati na drugu stranu, pola metra se odvoji, pa se opet nekako namjesti, šaka mu teška kao topuz, pa grmalj ne zna ni gdje je ni šta se s njim dešava. Onda jednome naredi da otvori vrata, a obojici da se gube i da nikad više u zivotu ne zavire ovamo, i bogami, uvukoše vratove, poslušaše ga, kao djeca hodzu, i klisnuše u mrak. A on se vrati u društvo. - Gdje smo stali? - veli, kao da ništa nije bilo. Tada Muharem Pjevo, oduševljen, poruci pjesmu, i htjede da plati, Osman samo izdrelji, oci, strah te u njih pogledati kad planu, srce ti se skupi ko oskoruša, a samo tren poslije, sunce iz njih zasija, pa veli Pjevi: - Veceras ne turaj ruku u dzep. A koliko je platio Zajki, koliko sviracima, koliko momcima, to samo on zna, svršio je to nasamu, gospodski, ali je para pogolema, vidjelo se po tome kako ga gledaju, kako se ponizno smiješe, kako se klanjaju, svi bi ostali; na nogama tri dana i tri noci, da je on htio. Ali kad cu kako mujezin uci sabah, dize se i veli: - Srecan vam Bajram, braco. I hvala što ste mi ucinili cast. I trijezan, kao da nije proveo noc u picu, oprostio se sa Zajkom, a svirace zamoli da ga ne prate dugo ulicom, Bajram je, praznik, ljudi vec idu na molitvu, ne treba da im smetaju. Pratili su ih svirkom do mosta, na mostu su odsvirali još jednu pjesmu, ljudi su zastajali, iduci u dzamiju, a on se klanjao, s rukom na prsima, i cestitao im Bajram. Onda se poljubio sa svima iz društva, i s Mahmutom, u oba obraza, i otišao kuci. Mahmut je bio suviše uzbudjen da bi dugo spavao, dva velika djuguma prosuo na glavu, da dodje sebi od rakije i od velike srece, i dugo poslije toga pricao o Osmanu i o toj nezaboravnoj noci.

Nije mi to mnogo licilo na Osmana Vuka, nikad (nisam vidio kako se veseli, ali ova uzdrzanost i odmjerenost sasvim je neobicna, nimalo njegova. Ili je Mahmut nešto pogriješio, ili ja ništa ne znam o Osmanu Vuku.

Poslije mi se ponešto objasnilo kad sam cuo šta se te noci dogodilo u tvrdjavi.

Te iste noci, uoci Bajrama, neko je oteo Ramiza iz tvrdjave, i nekud ga sklonio.

Iza jacije nepoznati ljudi na konjima došli su pred tvrdjavsku kapiju, snazno udarili zvekirom i naredili strazaru da pozove dizdara, nose vazno naredjenje od valije. Kad je dizdar došao na kapiju, pokazali su mu pismo, i on je dvojicu pustio u tvrdjavu, drugi su ostali pred zakljucanim vratima.

Šta se nakon toga dešavalo, niko nije tacno znao, i moglo se samo nagadjati, kao što su nagadjali i oni kojima se sve dešavalo. Dvojica neznanaca savladali su dizdara u njegovoj kuli, udarili su ga nadzakom po glavi i krvavog ostavili na podu. Kljucara su savladali u njegovoj sobi kod ulaza u lagum. Onda su obojica došla do strazara na kapiji, kao da izlaze, on im je otvorio, i tada, kad se okrenuo, nadzak je pogodio i njega. On se prvi i osvijestio, mozda zato što je najmladji, ili što mu je glava najtvrdja, ili što su ga najlakše udarili, zatvorio otvorenu kapiju, digao uzbunu, izbudio pospale strazare, a onda su našli kljucara koji je došao sebi, ali je jedva znao šta se desilo, i dizdara koji je najgore prošao. Cijelu noc nije dolazio sebi, trljali su ga, polivali vodom, i sve uzalud, onda su mu stavili rakiju pod nos a nekoliko kapi kanuli u usta, i dizdar se probudio, ali nije mogao ustati. Na glavi mu je bila velika cvoruga, u stomaku muka, u tijelu slabost, u glavi nejasno sjecanje.

Ramiz je nestao iz tvrdjave.

Taj Bajram su ljudi zapamtili po tom dogadjaju.

Pricalo se, svuda, kao o cudu, o junaštvu, o smaku svijeta, prema tome ko je govorilo. Pronijela se vijest da je to ucinio Becir Toska sa svojim hajducima, drugi su tvrdili da je to djelo derviša hamzevija, treci su se samo cudili, jer je Ramiz bio prvi zatvorenik koji je otet iz tvrdjave. Jednima je to bio razlog da misle kako su ljudi postali gori, drugima da su hrabriji. A mozda je tacno i jedno i drugo.

Vlast se uzbunila. Velika je bruka što su razbojnici mogli uci u tvrdjavu, ali još veca što su o Ramizovu zlocinu obavijestili ne samo valiju vec i Portu. Kako ce sad javiti da ga nema? Kakva je to tvrdjava, kakvi strazari, kakva uprava koja ih drzi?

Ispitivali su dizdara i tvrdjavsku posadu, ali ljudi nisu znali ništa više od onog što su odmah rekli, i što je znao cio svijet. Dizdar, jedva govoreci zbog bolova u glavi, rekao je da je pismo zaista bilo od valije, s pecatom. Nije ga, doduše, docitao, jer su ga zlilkovci udarili po glavi cim je poceo da cita. Sjeca se samo naslova: Cestitom dizdaru, i ništa više, a bolje bi bilo da se ni toga nije sjecao, jer su mu pokazali pisimo, koje su razbojnici bezobrazno ostavili u njegovoj sobi, i upitali ga kako je mogao pomisliti da je valijino, kad bi i slijepac mogao vidjeti da je pecat krivotvoren, i ne baš narocito vješto, na što je dizdar odgovorio da i on sada vidi, ali onda nije vidio, zato što nije sumnjao, a i zbog slaba svjetla.

Svijet je znao i to da je vlast pitala dizdara zašto je nepoznate ljude pustio u tvrdjavu, zašto ih nije ostavio pred kapijom, a pismo (u kojem se zahtijeva da im preda Ramiza) procitao u sobi. Odgovorio je da su bili obuceni kao sejmeni, što su potvrdili i ostali, i da su mu rekli kako imaju da mu daju usmena uputstva, a najviše ga je prevarilo što su naredili da se kapija zakljuca dok oni budu u tvrdjavi i kako da pomisli na kakvo zlo, kad su njih samo dvojica, a u tvrdjavi deset naoruzanih strazara, osim njega. A još ce najprije biti da ga je prevarila nepojmljiva drskost tih ljudi. Najprije ce biti da je tebe prevarila tvoja glupost, rekli su mu ljubazno.

I tako, niko tacno nije znao šta se desilo. Ni ja, iako znam kako je pocelo. Ali, dalje od toga, sve mi je tamno.

Upitao sam Šehagu, kad sam mu cestitao Bajram, gdje je sklonjen Ramiz.

Pogledao me oštro, kao neprijatelja, i prezrivo, kao budalu.

- Odakle bih ja znao? Zašto mene pitaš!

Vidio sam koliko sam zaista glup, i koliko sam im nedorastao.

A ne bih Šehagu ni pitao da me Osman Vuk nije zaobilazio kao da sam šugav, i kao da me nikad u zivotu nije sreo, ili je cuo o meni samo najgore.

Sve sam domišljao sam. Dobro, Šehaga je dao pare, a Osman je platio ljude, ko zna kakve, stare ratnike, hrabre a siromašne, ili hajduke iz šume, ili razbojnike, ili zlikovce koji se niceg ne boje kad treba da dodju do novca. Onda je priredio veselje u Zajkinoj mejhani, s velikim društvom, sa sviracima, s Mahmutom koji ce sve pricati, sa sejmenima koji su cijelu noc nailazili i castili se, s pasvandzijama, s pijanicama, s nocnim sovama, i ostao je od sumraka do zore. Svi to mogu potvrditi, i oprati ga svake sumnje, ako bi nekome palo na um da posumnja u njega.

Ali, koga je potplatio u tvrdjavi? Strazara? Ali strazar nije vazan, i mogao je baš te noci ne biti na kapiji, a i da je bio, nikoga ne bi smio pustiti bez dizdarove dozvole. Ne, nije on, a udarac po glavi dobio je besplatno.

Onda je dizdar? Njegova mala plata i dosadna sluzba, jer nikad ne smije napustiti tvrdjavu, sigurno su dozlogrdili starom ratniku, i mogao je pristati na sve, ako bi mu pristojna nagrada omogucila da se riješi tvrdjave, u kojoj je zivio kao i zatvorenici. A mogao je i da se ozeni, da okuša ono što su svi ljudi cinili, a što on nije mogao. Nije morao znati ljude koji ce doci, i sigurno je govorio iskreno da su mu bili nepoznati i da ih nikad nije vidio. Dogovarajuci se s Osmanom, vjerovatno je zelio da otmica bude ubjedljiva, i prisitao je, ne, zahtijevao je da ga otmicari udare, ne baš prejako, malo, koliko da se moze opravdati. Ali, zašto su ga udarili onako krvnicki? Da li im ruka ne zna za malo, ili su zeljeli da dokaz bude što ubjedljiviji, ili su naplatili ko zna kakav dug, tek, dizdar je jedva glavu izvukao, i da je znao kako je teška zlikovacka ruka, mozda ne bi pristao na ovaj posao. A mozda i bi, jer šta je jedan jaci udarac i nešto teza glavobolja prema sreci koju je tako platio! Ovoliko koliko je vjerovatno dobio od Osmana, ne vjerujem da je zaradio cijelog zivota, a bilo mu je krajnje vrijeme da shvati kako se ne moze mnogo zaraditi pošteno. Doduše, kad je ustao, a lezao je nedelju dana, glava ga je boljela kad god bi se naoblacilo, i kad je bilo vlazno. I kad bi poceo štogod da misli. Ali ga više nije boljela glava zbog drugih stvari, koje su ipak vaznije od glavobolje. A razmišljanja se lako odrekao, zato što mu zaista nije potrebno, i zato što se sjetio kako je cijelog zivota mislio uzalud. Poslije nekoliko mjeseci dao je ostavku, kad mu je umro stric i ostavio mu neko nasljedstvo, kako je tvrdio, mada se svako cudio što je njegov stric krio da ima išta. Ali, ko se moze zakleti da zna sve o ljudima? Kupio je malo imanje kod Kozje cuprije, ozenio se mladom udovicom bez djece, i obradjujuci posnu zemlju a naslanjajuci se na plodnu zenu, stekao malo imetka a mnogo djece. I stavljajuci isjecen sirov krompir na celo, kad bi ga zaboljela glava, da ga podsjeti da onu srecnu noc, zahvaljivao bogu što se sudbina jednom u zivotu i njega blagonaklono sjetila, da mu plati za toliku poštenu sluzbu zemlji i caru.

Tijana je u dvorištu cula o Ramizovom bjekstvu, a ja sam joj ispricao sve što sam znao. Prvo joj je palo na um da se zabrine:

- Da tebe ne upletu?
- Ko da me uplete? Šta sam ja kriv? I kako da me upletu? Ne znam ni kako se desilo.
- Jesi li siguran da ti ne moze biti ništa?
- Siguran sam. Igru igraju veci od nas.
- Veci igraju, manji placaju.
- Ovaj put nisi u pravu.
- Daj boze. Samo ti nikome ne pricaj to što znaš.
- Nisam lud.

Onda se sjetila Osmana Vuka i pocela da se divi:

- Izgleda kao hajduk. Samo je on to mogao uciniti.

Pobunio sam se, zelio sam da ga sklonim s puta:

- Dopao ti se taj hajduk. Samo zato što je rekao da si lijepa.
- Hajde, ne luduj.
- On to kaze svakoj zeni.
- Baš me briga!
- A otmicu nije on izvršio. Cijelu noc je pio.
- Mozda je izašao, pa se opet vratio.
- Nije se ni maknuo iz mejhane, sve do zore.
- Ko je onda?
- Ne znam.

Nije izveo Ramiza iz tvrdjave, ali je sve ucinjeno po njegovoj zamisli. Nisam htio da joj to kazem, uvrijedilo me njeno oduševljenje. Ali je istina. On radi ono što hoce, uzima od zivota što mu se svidja, pametan je da smisli sve što mu treba, a površan da bi mislio o razlozima i posljedicama. Da su otmicari slucajno stradali, njemu bi bilo svejedno. On misli samo na sebe. Zivot je za njega radost, uzivanje, pustolovina. On je vjetar, podnevno sunce, proljetna kiša, on cini svoje, on zivi, kao priroda, drugi uzmu od njega što mogu, što on dopusti, ne obazire se ni na koga, i ide svojim putem koji ne vodi nikud. On ne sanja, vec budan, i zedan svega, ide kroz zivot, ne zeli vec uzima, ne brani se vec napada.

Ali zašto je ovo ucinio?

Sve je smislio, zaklonio se, zaštitio, stotinu ociju naveo na sebe te noci, a sve se dešavalo kako je on htio. Nikome ni na pamet nece pasti, nije ni poznavao Ramiza, zašto bi se izlozio opasnosti?

A poduhvat je zaista opasan. Ako bi otmicari bili uhvaceni, sigurno bi ga otkrili, a onda mu ni Šehaga ne bi pomogao.

Zašto je pristao? Sam nema ništa od toga, mladic ga se ne tice, a ne vjerujem da bi se zrtvovao i za koga. On sluša samo svoju misao, i slijedi samo svoju zelju. Mozda se upustio iz prkosa, zbog nemirna duha, da ucini nešto neobicno i opasno, da bi uzivao u zbunjenosti tragalaca, smijuci im se i navodeci ih na pogrešan trag. Ni na kakav trag! U mrak. Jer traga nije bilo, kao da je duh prošao.

Znao sam ponešto o junacima, kukavicama, lopovima, siledzijama, sanjarima, otmicarima, plašljivim cinovnicima, sujetnim pisarima, ali o ovom gradskom hajduku nisam znao ništa. Sve što sam o njemu mislio, ostajalo je nedovoljno i sakato, i uvijek se moglo pobiti drugom mišlju.

Tog prvog bajramskog jutra probudio sam se dockan, nocu sam se dugo prevrtao bez sna, slušajuci kako pekarski radnici, pjevaju, sigurno pijani, i kako vjetar duva s Trebevica. Nisam mogao da spavam zbog Ramiza i zbog Osmana. Bio sam uvjeren da se šalio, da me varao, kad je rekao da ce se te noci veseliti. Pocece da pije, i ostavice društvo, da svrši posao koji mu je dao Šehaga. I opet ce se vratiti, i svi ce potvrditi da nikud nije izlazio. Tako je mislila i Tijana, poslije.

Odredjivao sam vrijeme kad ce Osman doci pred tvrdjavsku kapiju i, zamišljajuci stotinu prepreka, pomicao ga dublje u noc. Sad ce! Ali su se tada na ulici javili neciji glasovi, necija pjesma, prisilivši me da odgodim pocetak. U ponoc sam cuo ezan s Begove dzamije, ucio je Salih Tabakovic, u nevrijeme, ni za koga, cudno, kao da jauce, vice u tamnu noc svoj strah i izgubljenost. Zavijao je kao pas, zbog nekog uzasa koji je samo on znao, a cinio je to desetak puta godišnje, kao što je Šehaga pio, podsjecao je ljude na nesrece, na prazninu zivljenja, na smrt. Taj prestravljeni krik, i vjetar što je jecao, u naletima, izdvajali su ovu noc izmedju drugih, i ovaj cas izmedju ostalih. Sad je vrijeme, ponoc, vjetar, tama, puste ulice, strah nad gradom. Da li ce Osman udariti halkom na teškoj kapiji? Pretrnuo sam od tog zamišljenog zvuka, jedinog od covjeka u tom trenutku noci. Je li strazaru javljeno za njegov dolazak, ili ga mora savladala?

Od toga casa u mom polubudnom mozgu pocinjalo je da se splice zamršeno klupko opasnosti, strke, krikova, uzbuna, junaštva, ali su iz te guzve, koju se nisam usudio da rasplicem, Osman i Ramiz, nekako izlazili, odlazeci u noc, jureci na konju, lebdeci na oblaku, gubeci se u tami.

Pa sam se opet vracao na pocetak. Strazar je viknuo na uzbunu, prije nego što je Osman uspio da išta ucini, u tvrdjavi su se upalila svjetla, u gradu je usamljeni covjek vikao svoj strah u mracno nebo, a ja sam tonuo u san, odnoseci sa sobom s ovog svijeta, srecan, samo sjenku dvojice hrabrih konjanika.

Kad sam se probudio, sjetio sam se da Osman sinoc nije ništa ucinio za Ramiza, prece mu je bilo veselje.

A onda sam saznao da je otmica izvršena!

Samo što sam doruckovao, došao je Mahmut. Ništa nije znao o Ramizu ni o bjekstvu iz tvrdjave, niti ga se mnogo ticalo, kad smo mu rekli. Bilo je vaznijih stvari o kojima vrijedi misliti. O veselju u Zajkinoj mejhani, prije svega. Je li Osman izlazio? Ne, nikud nije izlazio. Kud bi izlazio?

Zbunio me, sasvim. Strahovao san za Osmana cijelu noc, a on je cijelu noc presjedio u mejhani. Šteta što Tijana nije to cula, ali je baš tada izašla da primi dvije korpe djakonija koje su donijeli Šehagini momci. Korpe je vratila, zdjele ostavila.

- Poslao Šehaga - rekla je zbunjeno, mozda zbog neocekivane paznje.

Mahmut je klimao glavom, s priznanjem, ali ga se i to malo ticalo.

- Sigurno se Osman sjetio - rekao je, i nastavio da prica, i opet o Osmanu Vuku, kakav je covjek, kakav prijatelj, nekoliko puta je ponovio kako mu je drago što se upoznao s Mahmutom, kako su se poljubili u oba ohraza, u oba!

Ucinilo mi se da je, pricajuci i ponavljajuci ono što je vec rekao, postajao sve cudniji, sve tuzniji. Pogled mu je zamišljen, glas tih.

- Jesi li umoran? - upitao sam, ga. - Ili si nešto tuzan?
- Tuzan? Šta govoriš? Zašto bih bio tuzan!
- Covjek moze da bude tuzan poslije velikog veselja.
- Moze, znam. Ali nisam.

Cak se i nasmijao, da pokaze kako je veseo, i odmah, bez prelaza, samo što je predahnuo, rekao da je jutros išao da cestita Bajram Osmanu, ali ga momci nisu pustili.

- Kazite Osmanu da je došao Mahmut Neretljak - naredio im je.

Jedan momak je otišao, i uskoro se vratio.

- Nema Osmana - veli.
- Kako nema? Eno, glas mu cujem.
- Nema, nije kod kuce.
- Vi ste bezobrazni, vi ste takvi i takvi - izgrdio ih je razljucen. - I da znate, sve cu reci Osmanu. Neka zna kakve momke ima, cak ni prijatelje njegove ne poštuju!

Uzalud, nisu ga pustili. Cak su ga gledali podsmješljivo, lupezi!

Hodao je ispred kapije, hodao ulicom, cekao da vidi Osmana, ukocio se od hladnoce, ali nije docekao.

Ljudi su ulazili na cestitanje, momci su ih sacekivali, s rukom na prsima, cuo je Osmanov glas negdje iz kuce, ali nije mogao da ga vidi.

Pokušao je još jednom. Otjerali su ga.

Vratio se, ojadjen zbog drskih momaka.

Zao mu je, Osman ce misliti da je neuctiv, da je zaboravio prijatelja, ali šta moze, nije kriv, objasnice mu, izvinice se, valjda se nece naljutiti.

Eto, nisam se prevario, zaista je tuzan.

Ne vidi da ga je Osman otjerao! Nije htio da vidi.

Zar ce cijelog zivota ostati dijete, i ceznuti da ga prihvate ljudi do kojih ne moze da dopre? Mi mu nismo dovoljni, svojom sirotinjom neprestano ga podsjecamo na njegovu. Blistavi Osman, vladar zivota, do juce mu je mogao biti samo san. Sinoc su postali prijatelji. Šta se to jutros desilo? Uvjeravao je sebe, provjeravao sjecanje, sve je zaista bilo, ništa nije izmislio, nije mu se ucinilo, Osman ga je grlio, nazivao prijateljem, u oba obraza poljubio. A jutros ga momci nisu pustili da prijatelju cestita Bajram, i mnogo su se ogriješili o njega, iz zavisti, iz zlobe, iz neprijateljstva koje sluzincad osjeca prema svakome.

Samo Osman nije kriv!

A svakome ko nije zaludjen, to bi prvo palo na um, i poslao bi ga do djavola, ako ima malo ponosa. Ali Mahmut je zaludjen prividom i svojom zeljom da stvarno bude ono što mu je drago. A nije mu potreban ponos, vec prijateljstvo.

I kud baš da naleti na Osmana koji ocarava ljude, i koristi se njima, odbacujuci ih kad mu više nisu potrebni!

Osman je hladna pecinska stijena, Mahmut prebijeno mace, zeljno topline. Jedan ne pamti, drugi ne zaboravlja. Jednome je svejedno, drugi krvari.

Šta da mu kazem? Ludo, dodji sebi! Ili: jadnice, zaboravi!

Smiješan je i zalostan, i ne znam da li da ga zalim ili psujem.

- Samo da se Osman ne naljuti - rekao je zabrinuto.

Otišao je toboz veseo, ali me nije prevario. Pece ga daleka sumnja, makar je i odbijao.

Hoce li dugo tugovati, ili ce uskoro zaboraviti? Zivot mu je duga niska prevarenih ocekivanja, valjda se navikao na razocarenja.

- Nisam mu sinoc ucinio uslugu - rekao sam Tijani kad je Mahmut izašao.
- Lud je, i umrijece lud - odsjekla je ljutito. - Treba li sad da placem što ga je Osman istjerao? Eno mu zene kod kuce, što ne sjedi s njom!

Na tri coška je danas, cetvrtom ni traga!

Najbolje je da svoju ljutinu oduši sama, bez mene, pomislio sam, zato sam rekao da idem do Šehage, da mu cestitam Bajram. Racunao sam, ne govoreci to, da cu tako uciniti ono što je red, a izbjeci cu da se na mene neduznog sruci oluja. Jer, vidim, munje sijevaju.

- Hoce li momci, i pred tobom zatvoriti vrata? - upitala je zubato.
- Šehaga me pozvao, nezgodno je da ne odem. A ako me i ne puste, necu tugovati kao Mahmut.
- E baš crkoste za njima! Kako vas nije stid!

Nisam htio da pitam ko su to oni. Mozda hajduci, kao Osman, mozda bogataši, kao Šehaga. Ako misli tako, onda je to uvreda. A mozda su oni svi koji su izvan ove sobe, sve što nije ona. Ako tako misli, onda je to ljubav.

Primio sam ovo što mi je povoljnije, poljubio je u obraz, da pokazem kako njene rijeci nisam shvatio kao uvredu, i izašao bez zurbe.

Kod Šehage je bilo mnogo svijeta, kuca je puna i ziva kao han. Na kucnim vratima sam sreo Osmana, ispracao je Zafraniju. Napravio se da me ne vidi, ili mu je svejedno što me vidi.

Šehagu sam sreo u hodniku, upravo je ispratio kadiju. Zar njemu svi dolaze na noge? Ne vole ga, ali dolaze. Ni on njih ne voli, ali srdacno zahvaljuje na posjeti i poziva da opet dodju, bice mu drago.

Znam kako mu je drago!

Sjetilo sam se i nasmijao u sebi, s uzivanjem: kad bi znali da se sinocnja otmica desila po Šehaginom naredjenju, da li bi se ovako ljubazno smješkali, skrivajuci šta misle i šta stvarno zele jedan drugome?

Prišao sam, kad je ostao sam, cestitao mu, poljubivši ga u ruku. Mislio sam da cemo se poljubiti u obraz, kao jednaki, svejedno što nismo, ali sam po ukocenom drzanju osjetio da ne zeli prisnost sa mnom. Mozda zato što je medju nama vazna tajna, i drukciji odnos nego medju ostalim ljudima. Ili primam privid za stvarnost, kao Mahmut.

Ne, naše je ipak drugo. (Uzalud, covjek je nepopravljiv, i najcešce laze sam sebi, i ne znajuci to.)

Upitao sam, ne zeleci da me odvoji, šta je s Ramizom, gdje je sklonjen?

Odgovorio je bez osmijeha:

- Odakle bih ja znao! Zašto mene pitaš?
- A koga da pitam?
- Nikog.

Pa se osmjehnuo, naknadno, i uveo me u jednu sobu, medju mladji svijet. Mladji i nevazniji. Moje se uvijek zna, a znace se i kad ostarim, kao Mahmut. Srecom, svejedno mi je.

A imao sam i precih briga: mislio sam na Šehagin odgovor. Zastidio sam se i naljutio, zastidio zbog sebe i svog glupog pitanja, naljutio i na sebe i na njega. Mozda ima pravo, ne treba pitati, narocito u ovom casu, stotinu ušiju moze da cuje, ali je to mogao reci drukcije, manje oporo, manje uvredljivo. Zar nam uvijek moraju pokazati da su viši od nas?

Sjedio sam namracen i srdit, i slušao razgovor koji sam jedva razumijevao.

Šta cu ja ovdje? Zašto nisam cestitao praznik i odmah se vratio? Nagovorio sam Šehagu da spase Ramiza, zar mi to nije dovoljno? Ucinio sam više nego što sam mogao i u snu zamisliti, šta hocu još? Da pricamo o dobrom covjeku, da se divimo sami sebi kako smo ucinili dobro djelo, da likujemo nad bezobzirnim ljudima? Zaista, smiješno.

Ovo je drugi svijet, dalek i nerazumljiv. Ucinili su, i gotovo! Ucinili su, i šta treba o tome pricati? Mi prosti ljudi volimo da sladimo i prezivamo ono što dozivimo. Oni djeluju i zaboravljaju. Priznajem, njihovo je mudro, moje glupo. Ja sam ponosan i oduševljen zbog hrabrog djela, oni su izvršili hrabro djelo, i cute. Mi ne ucinimo mnogo ni malih a kamoli velikih djela, zato ih i ne puštamo lako iz usta i iz srca. A bogzna koliko oni imaju svakakvih djela i svakakvih tajni. Sve je kod njih tajna, kod nas tajni nema. Mozda se po tome veliki svijet i razlikuje od nas. Ništa znacajno se ne moze uciniti javno. Javno se laze, javno se govore velike rijeci, javno se pokazuje spoljini izgled, javno se vrši nasilje. Vazne stvari, dobre ili rdjave, cine se tajno, one se pripemaju dok mi slabašni spavamo a kad se probudimo, cudimo se: odakle to najednom!

Kad sam se umorio tim naivnim mudrovanjem, sveteci se i njima i sebi, poceo sam da slušam razgovor mladih cinovnika.

Govorili su o sinocnoj otmici, šegaceci se. Ni tvrdjava više nije tvrdjava, rekao je jedan. Nekad je bila sigurnija nego grob, sad je han na raskršcu. Svratiš, kao taj Ramiz, malo posjediš, odspavaš ako hoceš, odmoriš se, pa izadješ kad ti dosadi. Razlika je samo u tome što se u hanu sve placa, u tvrdjavi je sve besplatno, i šteta što je tvrdjava visoko, na brijegu, pa se teško popeti, a baš bi bilo lijepo svratiti kad se umoriš od poslova.

Drugi je rekao da je tvrdjava postala nepotrebna, vazniji krivci mogu izaci kad god hoce, a nevaznije ne treba ni zatvarati. Zar ne bi bilo korisnije da se pretvori u magazu, za krompir i za zito? Prostora ima mnogo, a sve je suho, ništa ne bi istrunulo.

Treci se pitao: ko je mogao izvršiti otmicu? Ne vjeruje da je Ramizova majka, stara je, ne bi mogla onako dobro jahati, ne bi se mogla lako prerušiti u stasitog sejmena, ne bi mogla onako snazno udariti dizdara po glavi. Nije to ucinila ni, sirotinja koja ga je slušala u dzamiji, jer se sirotija ne sluzi lukavstvom, suviše je glupa za to, vec otvorenom silom. Nisu ni bogataši, koji bi za novac mogli iznajmiti tudju hrabrost jer svoje nemaju, a nisu zato što nikakvu korist od toga ne bi izvukli, i to otklanja svaku sumnju od njih. Ako bi neko pomislio da je umiješan neko ko zna kako se krivotvori pecat, kako se piše pismo dizdarima, kako se naredjuje, u ime koga se naredjuje, opet bi pogriješio, jer je Ramiz najgore govorio protiv ljudi koji to sve znaju. Zašto bi onda ucinili nešto protiv sebe? I tako, kad se zrelo razmisli, kad se sve uzme u obzir, otmicu nije izvršio niko. A ako je izvršilo nešto, on o tome ne moze ništa reci, jer se u nadnaravne sile ne razumije.

Bili su to pametni mladi ljudi, ali mi nisu izgledali suviše pošteni. Ne tice ih se mnogo Ramizovo bjekstvo, ali nisu na Ramizovoj strani. Nisu ni na strani svojih pretpostavljenih. Ismijavali su njihovu nesposobnost, u ime svoje sposobnosti, kojoj se ne dopušta da dodje do izrazaja. Da oni imaju pravu vlast, Ramiz ne bi izašao iz tvrdjave. Nije to receno, ali se podrazumijeva. Ovi mladi starci, koji ce svojoj gladnoj zelji za prestizom dodati sve što nauce od starijih, osigurace nam lijepu buducnost. Sadašnja vlast nam dopušta da placemo, ovi nece dopusititi ni to, pa cemo zivjeti vedrije. Sadašnji nam dozvoljavaju da budemo nezadovoljini, u sebi, cutke, ovi ce i to zabraniti, pa cemo zivjeti srecnije, jer je nezadovoljstvo najveca nesreca.

Sjetio sam se sijela kod hadzi-Duhotme, opet, ko zna vec koji put, i izašao iz sobe. Da ne bih rekao štogod što ne treba. Sadašnji tuku, ovi ce kastrirati.

Pored Osmana sam prošao, ne pogledavši ga.

- Šta je to, ne vidiš me? - upitao je, smijuci se.
- Ni ti mene nisi vidio.
- Ne budi dijete! Nisam htio da te vidim, zbog Zafranije. Veliko je njuškalo.
- Znam.
- A vodili smo i zanimljiv razgovor. Znaš li šta sam ga upitao? Kako im se mogla desiti ona bruka u tvrdjavi? I kud da dignu toliku dreku oko Ramiza? A on me samo pogleda, proguta pljuvacku, i ocuta.
- A što nisi pustio Mahmuta u kucu?
- Kakvog Mahmuta?
- Bio je s tobom sinoc u Zajkinoj mejhani.
- Ah, onaj! Pa šta cu s njim u ovoj tarapani, ako boga znaš! Vidiš koliki je svijet. Ko sve nije bio! I kadija, i muselim, i muftija, i defterdar. Sve sam ih stavio da sjede zajedno. A znam, mrze se i grizu kao bijesne kucke. Baš da vidim šta ce biti, kazem sam sebi. A oni sjede na seciji, jedan uz drugog, kiselo se smješkaju, ponešto cak i govore, da ljudi ne vide šta je medju njima, a svako zna šta je medju njima! Muselim ne izdrza dugo, dize se, lijepo se, doduše, oprosti, i klisinu prvi. Kadija ostade duze, pa ode i on, zelen. Dzaba, ne mogu ti reci koliko sam se nauzivao!

Uziva i u tome, kaze, što svi moraju doci Šehagi na noge, iako znaju da ih Šehaga ne trpi. A dolaze zato što ga se boje. Znaju da je juce bio kod valije, znaju da ce i danas ici, na bajramsko cestitanje, a ko zna šta se uz cestitanje moze još reci. Umiru od straha da im ne naškodi, pa mu se ljubazno smješkaju, iako ih stomak zaboli kad ga vide. Boje se Šehage zbog valije. Valiji ne treba mnogo da bi ih uzeo na zub jer, kako se oni medju sobom mrze, tako svi mrze valiju. I valija njih. Da nije tako, jao si ga nama! Da su slozni, pojeli bi nas, ni košcicu nam ne bi ostavili. Spasava nas njihova medjusobna mrznja, bog je blagoslovio! Tako je uvijek, i svugdje, pa ostali ljudi nekako izvuku zivu glavu, jer njihova visi o koncu. Šehaga moze mnogo, moze toliko da ih sigurno groznica trese kad na to pomisle. Je li Šehaga prijatelj valijin? Ma jok, nema prijateljstva medju mocnima. Obojica tvrde da su prijatelji, tako im treba, ali nisu. Prijatelj je drugo, on ne zna šta je, ali nije ovo. Valija je duznik Šehagin. Veliki je rasipnik, a došao bez para, i Šehaga mu se našao pri ruci, ponudio mu novac, da ne oskudijeva. I nije oskudijevao, za kratko vrijeme je uzeo sto kesa dukata! U što je potrošio? Prvo, troši mnogo jer je lako dobio, a drugo, nije ni potrošio, odnijece tamo odakle je i došao. Dolaze s lakim tovarom, vracaju se otezali, s citavim karavanom. Cudo je kako niko na polozaju ne ocuva poštenje. Ili se boje guzve i promjene, a valja zivjeti i kad te smijene, ili je polozaj takav, pa je teško ne uzeti, dok te ne smijene. Poslije su i pošteni. O vracanju duga ne govore ni valija ni Šehaga, valija zato što mu se ne vraca, Šehaga zato što mu se ne isplati, jer je s tim dugom valija manji nego što jest, Šehaga veci nego što jest. Bez duga bi valija bio jak kao grad, ali lakši za sto kesa dukata, a to je citavo bogatstvo, pa radije ostaje s manje dostojanstva a s više novca. Po tome se vidi kako je novac koristan, jer ako je vlast nevolja, pohlepa je cini snošljivijom. Kako se Šehaga ne boji da bi mu baš taj dug mogao doci glave, jer bi se valija tako oslobodio preteške obaveze? E, to je ono, što se ne bi oslobodio! Šehaga je pametan, i zna u kakvom kolu igra: lijepo je uzeo potvrdu od valije, potvrdjenu svim pecatima, i na sudu ovjerenu, da ce valija isplatiti sav dug u korist vakufa koji bi nosio Šehagino ime, za pomoc medresi i knjiznici, ako se Šehagi štogod desi, svejedno kojim nacinom i razlogom. Obojica tacno znaju šta to znaci, pa valija zeli dug zivot Šehagi koliko i sebi, i ucinice sve da ga zakloni od svih opasnosti. Tako su pozajmljeni dukati postali cudotvorna hamajlija koja ga cuva od zle kobi.

- A štite li ti dukati i tebe?
- Štite, još kako.
- Onda niste baš veliki junaci.
- Pa ko je rekao da smo junaci? I kome je danas do junaštva?

Upitao sam i njega što i Šehagu: gdje je Ramiz?

Nasmijao se:

- Nije više u tvrdjavi.
- E, mnogo si mi rekao.
- Više ti i ne treba.

Izašao sam s mucnim okusom Osmanove price o mrznji. Kakav je zivot tih ljudi, kakvo prezanje bez predaha, izracunavanje svakog koraka i svake rijeci, naporno razmišljanje o mogucim potezima protivnika, kakva muka, kakva danguba! Kako malo vremena i mogucnosti za obicnu ljudsku misao i osjecanje, za brigu i o cemu izvan sebe i svoje ugrozenosti. Vidimo ih u snazi, u sili, u moci, a ne znamo za njihovu tjeskobu, za strah od svega, od sebe, od drugog, od veceg, od manjeg, od pametnijeg, od pakosnijeg, od vještijeg, od tajne, od sjene, od mraka, od svjetla, od krivog koraka, od iskrene rijeci, od svega, svega, svega!

Zar je onda cudo što su zli!

Da li bih se i ja upleo u te djavolje kucine da sam kojim cudom pošao njihovim putem? Sigurno! A ne bih ni znao kakva me nevolja snašla, jer ni oni ne znaju da se moze zivjeti drukcije.

A moze! Bez hljeba ponekad, ali bez mrznje, bez stalne strepnje, bez straha. Ja sebi mogu da dopustim luksuz lude misli, bezrazlozne radosti, jakog osjecanja, neodgovorne rijeci. Uvijek imam vremena za sebe obicnog. I pripremam se, dugo, istina, za ljudski zivot u miru.

Njima je stalno u mislima onaj drugi, koga ne vole i koji njih mrzi, i onaj moguci, poznati i nepoznati, koji im sprema zamku. I stalno su u ratu, spašce ih muka samo smrt.

A meni je u mislima zena koju volim (zašto je bila ljuta?), i u srcu djetinja radost zbog prvog snijega. Gledam oduševljeno, kao da nikad nisam vidio, kako pada u gustim pahuljama, bjelinom pokrivajuci grad.

Beznacajne misli, beznacajna osjecanja, a koliko sam od njih bogatiji! I javile su se zato, izgleda, da me svojom bezazlenošcu odvoje od njihova mraka.

Ulicom je išao Mahmut, polako, šljapkajuci razgazenim cipelama po mokrim krpicama snijega.

- Kuda si pošao?
- Nikud. Hodam. Vidiš, snijeg.
- Goviorio sam s Osmanom o tebi. Kaze da mu je zao. Toliko je svijeta u kuci, da ne zna gdje mu je glava.

Obradovao se zalosnik, opet!

- Kako bi bilo da sada odem?
- Nemoj, velika je guzva. I ja sam ga vidio samo u prolazu. Uspio sam da ga upitam samo to što ti kazem.
- Onda, sutra?
- Najbolje sutra.

Moj Mahmute, i sutra ceš biti onaj, ni sutra te momci nece pustiti u kucu. Ali ceš makar zivjeti u nadi do sutra. Iako ti to ništa ne treba. Nismo mi za njih, i što se mene tice, hvala bogu!

I ponovo sam potrazio svoju radosnu misao, koju je Mahmut prekinuo.

Prvi snijeg, tiha prica, ludo djetinjstvo, paucinasta sreca, san o lijepom. Izvešcu Tijanu, dugo cemo hodati ulicama koje ce snijeg zatrpavati, pricacu joj o djetinjstvu, ne, govoricu joj koliko je volim i koliko se radujem zivotu. Hodacemo, bez razloga, radovacemo se, bez razloga, smijacemo se, bez razloga, s jedinim jedinim razlogom, što smo zivi i što se volimo. A kud ceš veci razlog!

Upravo se vratila odnekud sa Šehaginim posudama u rukama.

- Gdje si bila?
- Podijelila sam komšijskoj djeci sve što ti je Šehaga poslao.
- Dobro si ucinila.
- Sigurno da sam dobro ucinila. Milostinja mi ne treba.

Danas je njen dan gnjeva, izgleda. Zar je nije prošlo od jutros?

- To nije milostinja - rekao sam mirno. - Takav je obicaj.
- Mrzim obicaje koji me ponizavaju.
- Šta ti je danas?

Nije joj ništa, rekla je ledeno, ali šta je meni? Uvijek je sama, rijec ni s kim nema da progovori, (sve vec znam napamet!), a i ona je ljudski stvor, ne moze vjecito razgovarati sa ova cetiri zida. I ne zna šta je toliko bogu skrivila da je toliko kaznjava, ni šta je meni ucinila da sam takav prema njoj. Odrekla se svega što je bila, zaboravila rodbinu, zaturila sve na što je navikla, pogubila prijatelje i poznanike, a sve zbog mene. Ja se nisam odrekao nicega svoga. Ja izlazim, imam svoje društvo, svoje brige, koje nisu njene, jer ih krijem, nema me po cio dan, bogzna kuda lunjam i šta radim, sve svoje znam i drzim, Bajram nisam zaboravio, ona ce svoje pozaboravljati i ostace pusta, kao strnjika. U srijedu joj je bila slava, Nikolj-dan, dvadeset godina je s porodicom bila zajedno toga dana, a u srijedu je presjedila sama, isplakala se sama, i ne zbog kucne slave, vec zbog svoje sudbine. Zašto nije rekla? Zar mora sve da kaze? Zar ne mogu sam da vidim? Ja se brinem o Mahmutu, o Ramizu, o Šehagi, a o njoj ne vodim racuna. Ona vidi na meni svaku promjenu, svaku sjenku kad predje preko mog lica, ja na njoj i u njoj ne vidim ništa. Navikao sam se na njenu paznju, više je i ne primjecujem, ali i ona je kriva, razmazila me, skriva od mene nevolje, nestašicu, cak i svoje neraspolozenje, samo da ne osjetim nikakvu tezinu. Pa bar da to vidim, ne bi zalila. Drugi muzevi igraju oko svojih zena, ugadjaju im, maze ih. Ona to ne trazi, kaze samo kako je kod drugih. A šta ja njoj cinim? Jesam li je gdjegod izveo? Nisam, nigdje. Jesam li je iznenadio icim lijepim za ove dvije godine? Nisam, nicim. Kao da je sluškinja, a ne zena. Muškarci su grubi i sebicni, pazljivi samo u pocetku, dok se ne naviknu, a kad zena poruzni, kao što je ona poruznjela, onda bjeze od kuce. Ona to zna, niko ne treba da joj kaze, vidi po svemu, ne volim je više, i ne bi se cudila kad bi cula da imam ljubavnicu. Ali to ona nece trpjeti, kao druge zene, otici ce, ništa nema i nikoga nema, a otici ce, kud bilo, bice sluzavka, ali ponizenje nece trpjeti.

Tako me izgrdila i za ono što sam kriv i što je zamislila da sam kriv, optuzila me za grijehe svih muškaraca, i zivih i mrtvih, okrivila me zbog poroka djedova i pradjedova, i zbog opšte muške pokvarenosti, koju ne treba dokazivati.

U pocetku mi je bilo smiješno, pa krivo, pa sam se naljutio, i na kraju nisam znao šta govorim, kao i ona.

Cekaj, vidi kako pada snijeg, govorio sam. Pa: šta ti je, zaboga! A onda: zar sam zasluzio da me toliko vrijedjaš!

Ljutito sam je podsjetio da sam joj sve pošteno rekao kad smo se prvi put sreli, i ko sam i kakav sam, ništa sakrio nisam, znala je da je ceka sirotinja, i sad mogu samo da je zalim što se nije udala za trgovca ili zanatliju, bila bi ugledna i poštovana zena. (Iz mene je govorila srdzba a ne razlog ni pamet, pa sam lupao kao ludi Mujo u bubanj.) Ja joj ne mogu pruziti m bogatstvo ni ugled, pruzam joj samo ljubav. Ali to njoj nije dovoljno. Briga nju za moju ljubav, mogu se tom ljubavlju zakititi kao peruškom. I šta hoce od mene? Kud da je izvodim? Da je vodam po Bašcaršiji, da je mladici gledaju? A za krsnu slavu, kako mogu znati, kad ni svoje ne znam, ni za Bajram ne bih znao da me Šehaga nije pozvao. Kaze da me razmazila; vidim kako me razmazila, grdi me kao da sam ne znam šta ucinio. Ja sam nju razmazio, pustio sam joj na volju toliko da uskoro necu smjeti ni iz kuce iskoraciti, treba još samo da mi stavi lanac na noge.

Poslije me bilo stid što sam svašta govorio, a još više što sam vikao, ali šta mogu, ludost je jaca od covjeka.

I dok su iz mene varnice iskakale, zbog nepravde, zbog moje dobrote koju mi ne priznaje, zbog ljubavi koju ne cijeni, dok sam pjenio, zaleci sebe, grdeci nju, u sobu je ušao Mahmut Neretljak.

Zastao je za trenutak, trepnuo zakrvavljenim neispavanim ocima, a onda klimnuo glavom, kao da se izvinjava: samo vi nastavite! I brzo izašao iz sobe.

Ta njegova smiješna zbunjenost, i nespretan pokret rukom, da ne prekidamo zbog njega, presjekli su moju ljutinu, oduzeli joj zamah i oštrinu. Nestala je odjednom, istopila se, uvenula, a ostala je nelagodnost. Mahmut se spleo, iznenadjen što se i mi svadjamo, a onda je htio da popravi, hrabreci nas da nastavimo što smo zapoceli, a što svi cine.

Zaprepastio se i pomirio u jednom casu, mozda razocaran što smo i mi takvi, mozda zadovoljan što ni mi nismo drukciji. A mozda je pozalio Tijanu, jer je našao upravo kad sam ja praskao a ona plakala, i tako sam ja u njegovim ocima ispao nasilnik, a ona zrtva.

Šta me se tice, uostalom!

Znam, kriv sam, prenagljeno sam buknuo, zar nisam mogao da precutim, da se nasmijem da je šalom prekinem, da je pozovem na snijeg? A nisam mogao da se uzdrzim, pogodjen nepravednim prigovorima. Naljutila se na nekog drugog, i naplatila se na meni. To nije pošteno. A mozda je stvarno nezadovoljna ovim zivotom. Onda me ne voli.

- Izgleda da me više ne voliš - rekao sam prijekorno.

Ali moj prijekor nije zestok, zbog nje. Sjedila je na sanduku, sklupcana, s bradom na koljenima, potpuno odsutna. Više bih volio da je bijesna.

- Kamo srece da te ne volim - šapnula je u pod.
- Pa šta ti je onda?
- Tuzna sam. Ne mogu ti reci koliko sam tuzna.
- Zbog cega?

Slegnula je ramenima, jedva se pokrenuvši, zaista tuzna, zaista nesrecna.

Ništa joj se nije desilo, rekla bi mi, sigurno. Kako onda moze biti tuzna nizašto, zbog sjecanja, mozda, zbog prošlosti, zbog nesigurnog trena, zbog neke misli bez krila? Razumijem tugu zbog onog što jest i što moze biti. Ali, eto, nismo svi isti, i moracu se, izgleda, navikavati na tugu bez razloga, s razlogom koji se ne vidi, zbog misli koja luta svojim unutrašnjim prostorima, zamorena svejedno cime, tuzna svejedno zbog cega.

Zao mi je, ne mogu da je gledam tako izgubljenu.

Sjeo sam do nje i zagrlio je, njezno, da je ne uznemirim još više. Osjecao sam je utišanu, duboko nesrecnu. Šta se to s njom desilo? Zašto sam bio tako grub?

- Jesi li vidjela? Snijeg pada.

Nije odgovorila, nije se okrenula da pogleda. Nešto je u njoj jace i vaznije.

- Mislio sam da prošetamo ulicana. Sve je bijelo.

I na to je ocutala. Dobro, pricekacu da nam tijela postanu bliza, Udaljili smo se dok smo vikali.

Onda je nešto rekla. Nisam razumio, glas joj je suviše tih.

- Šta to šapceš?
- Izgleda da sam trudna.
- Trudna? Stvarno?

Klimnula je glavom.

- Hvala bogu! Dacu ti muštuluk za tu vijest!
- Bojim se.

Glas joj je nesiguran, jedva cujan. Ali sad sve cujem, pogadjam.

- Cega se bojiš?
- Ne znam. Svega.

Zašto bi se bojala, rekao sam. To je zbog trudnoce, sve zene se boje. (Nisam znao da li se zene boje, govorio sam šta bilo, da je umirim.) Kad je prvi put nosila, zivot nam je bio tezak, pun uzbudjenja. Njena osjetljivost to nije mogla podnijeti. Sad je drukcije, zivimo mirnije, nije najbolje ali nije ni loše. Moze biti samo bolje, nikako lošije. I ja sam kriv za ono prije, ali me prošlo, necu više ponoviti ludost, kunem se. Nekad mi se cinilo da je nepošteno cutati. Sad cutim, i ne mislim da sam nepošten. Zbog nje. Ona mi je vaznija od svega, vaznija mi je cak i od poštenja, sva mi je briga i sva sreca. Ponio sam se ruzno, i grubo, ali zašto mi nije rekla ranije? Zašto je krila kad zna koliko cu se obradovati?

Htio sam da je umirim, i nisam joj rekao svu istinu. I ja sam se bojao njene trudnoce i njenog straha. Šta ce joj donijeti taj drugi crvic, rastuci? Hoce li je darovati bolom i mukama! Hoce li je hraniti sumnjama i crnim slutnjama?

Zato je i uznemirena, zbog tajne zacinjanja tog novog bica u njoj, zbog brige za njega i za sebe, zbog straha da se ne ponovi ono što je jednom vec bilo, samo sad mozda teze nego prvi put. Ko zna koliko se mucila misleci o onome što se ne moze domisliti, jer je skriveno i nepoznato, sama, i osjecajuci se zaista usamljena. Prigovorila mi je, mozda i ne znajuci pravi uzrok, optuzujuci mene za svoje muke. S pravom, na zalost, jer bi ih moja njeznost, da nisam bio slijep, bar umanjila, ako ne i odstranila.

Ona je mislila na trudnocu, ja na Ranmza, a vikali smo, izbacujuci nakupljenu gorcinu. Ona nije kriva, sav grijeh je na meni.

Ali svejedno, sad je lijepo, kad je sve prošlo, malo se stidim, mnogo je volim, oprostili smo jedno drugome teške rijeci, jer su smiješne, ugodno osjecamo toplinu tijela koja postaju sve bliza, zbog njene tajne i moga lakog kajanja, vrelina pekarske peci je samo naša, pored prozora praminja snijeg, da nam bude ljepše, nismo više tuzni ni nesrecni kao maloprije, iako je na njenom licu ostala tanana sjenka zabrinutosti.