Selimovic, Mehmed Mesa

Bismilahir-rahmanir-rahim!
Pozivam za svjedoka mastionicu i pero i ono sto se perom pise;
Pozivam za svjedoka nesigurnu tamu sumraka i noc i sve sto ona ozivi;
Pozivam za svjedoka mjesec kad najedra i zoru kad zabijeli;
Pozivam za svjedoka sudnji dan, i dusu sto sama sebe kori;
Pozivam za svjedoka vrijeme, pocetak i svrsetak svega - da je svaki covjek uvijek na gubitku!

(Iz Kur'ana)

Pocinjem ovu svoju pricu, nizasto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jaca od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da ce se naci neko rjesenje kad bude racun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji sto ceka kao izazov. Ne znam sta ce biti zabiljezeno, ali ce u kukama slova ostati nesto od onoga sto je bivalo u meni, pa se vise nece gubiti u kovitlacima magle, kao da nije ni bilo, ili da ne znam sta je bilo. Tako cu moci da vidim sebe kakav postajem, to cudo koje ne poznajem, a cini mi se da je cudo sto uvijek nisam bio ono sto sam sad. Svjestan sam da pisem zapleteno, ruka mi drhti zbog odplitanja sto mi predstoji, zbog sudjenja koje otpocinjem, a sve sam ja na tom sudjenju, i sudija i svjedok i tuzeni. Sve cu biti posteno koliko mogu, koliko iko moze, jer pocinjem da sumnjam da su iskrenost i postenje isto, iskrenost je uvjerenost da govorimo istinu (a ko u to moze biti uvjeren ?), a postenja ima mnogo, i ne slazu se medju sobom.

Ime mi je Ahmed Nurudin, dali su mi ga i uzeo sam ponudjeno, s ponosom, a sad mislim o njemu, poslije dugog niza godina sto su prirasle uza me kao koza, s cudjenjem i ponekad s podsmijehom, jer svjetlo vjere to je oholost koju nisam ni osjecao a sad je se pomalo i stidim. Kakvo sam ja svjetlo? Cime sam prosvijetljen? Znanjem? Visom poukom? Cistim srcem? Pravim putem? Nesumnjanjem? Sve je doslo u pitanje, i sada sam samo Ahmed, ni sejh ni Nurudin. Sve spada s mene, kao haljina, kao oklop, i ostaje ono sto je bilo prije svega, gola koza i go covjek.

Cetrdeset mi je godina, ruzno doba: covjek je jos mlad da bi imao zelja a vec star da ih ostvaruje. Tada se u svakome gase nemiri, da bi postao jak navikom i stecenom sigurnoscu u nemoci sto dolazi. A ja tek cinim sto je trebalo uciniti davno, u bujnom cvjetanju tijela, kad su svi bezbrojni putevi dobri, a sve zablude korisne koliko i istine. Steta sto nemam deset godina vise pa bi me starost cuvala od pobuna, ili deset godina manje pa bi mi bilo svejedno. Jer trideset godina je mladost, to sad mislim, kad sam se nepovratno udaljio od nje, mladost koja se nicega ne boji, pa ni sebe.

Rekoh cudnu rijec: pobuna. I zaustavih pero nad ravnim retkom u kom je ostala utisnuta jedna nedoumica, prelako izrecena. Prvi put sam tako nazvao svoju muku, a nikad ranije nisam o njoj mislio, nisam je zvao tim imenom. Odakle je dosla opasna rijec? I je li samo rijec?. Upitao sam se, ne bi li bilo bolje prekinuti ovo pisanje, da sve ne bude teze nego sto jest. Jer ako ono neobjasnjivim putevima izvlaci iz mene cak i sto nisam htio da kazem, sto nije bila moja misao, ili je moja nepoznata misao sto se skrivala u mraku mene, ulovljena uzbudjenjem, osjecanjem koje me vise ne slusa, ako je sve to tako, onda je pisanje nemilosrdno isljedjenje, sejtanski posao, i mozda bi najbolje bilo slomiti trscano pero pazljivo zarezano na vrhu, prosuti divit na kamenu plocu pred tekijom, neka me crnom mrljom podsjeca da se nikad vise ne prihvatim magije sto budi zle duhove. Pobuna! Je li to samo rijec, ili je misao? Ako je misao, onda je moja misao, ili moja zabluda. Ako je zabluda, tesko meni; ako je istina, tesko meni jos vise.

Ali ja nemam drugog puta, nikome ne mogu da kazem osim sebi i hartiji. Zato sam nastavio da povlacim nezaustavne redove, s desna na lijevo, od provalije do provalije ruba, od provalije do provalije misli, u dugim nizovima koji ostaju kao svjedocanstvo, ili optuzba. cija optuzba, veliki Boze, sto si me ostavio najvecoj ljudskoj muci, da se zabavim o sebi, cija? protiv koga? Protiv mene ili protiv drugih? Ali vise nema spasa, ovo pisanje je neminovnost, kao zivljenje, ili kao umiranje. Bice ono sto mora, a moja je krivica da sam ono sto sam, ako je krivica. cini mi se da se sve stubokom mijenja, sve se u meni trese u samom temelju, i svijet se ljulja sa mnom, jer je i on bez reda ako je nered u meni, a opet, i ovo sto se desava, i ono sto je bilo, iz istog je razloga: sto hocu i moram sebe da postujem. Bez toga ne bih imao snage da zivim kao covjek. Smijesno je mozda, bio sam covjek s onim od juce, i hocu da budem covjek s ovim od danas, drukcijim, mozda i suprotnim, ali me to ne buni, jer covjek je promjena, a zlo je ako ne poslusamo savjest kad se javi.

Sejh sam tekije mevlevijskog reda, najbrojnijeg i najcistijeg, a tekija u kojoj zivim nalazi se na izlasku iz kasabe, medju crnim i surim gudurama sto zaklanjaju sirinu neba, ostavljajuci samo plavu prosjeklinu nad sobom, kao skrtu milost i sjecanje na prostranstvo ogromnog neba djetinjstva. Ne volim ga, to daleko sjecanje, muci me sve vise, kao propustena mogucnost, iako ne znam kakva. Sasvim nejasno uporedjujem socne sume iznad oceve kuce, polja i vocnjake oko jezera, sa kamenim tjesnacem u koji smo uhvaceni ja i tekija, i cini mi se da ima mnogo slicnosti izmedju tog stjesnjavanja u meni i oko mene.

Tekija je lijepa i prostrana, nadnesena nad rjecicom sto se probija kroz kamen, iz planina, s bascom i ruzicnjakom, s odrinom nad verandom, sa dugom divanhanom u kojoj je tisina mekana kao pamuk, jos tisa zbog sitnog zubora rjecice ispod nje. Kucu, nekadasnji harem predaka, poklonio je redu bogati Alijaga Dzanic, da bude stjeciste dervisa i skloniste siromaha, "jer su oni slomljena srca". Molitvama i tamjanom sprali smo grijeh s te kuce, i tekija je stekla slavu svetog mjesta, iako nismo potpuno istjerali sjenke mladih zena. Ponekad se cinilo da prolaze odajama i da se osjeca njihov miris.

Svako je znao, zato i ne krijem, drukcije bi ovo pisanje bilo laz koju znam (za laz koju ne zna, kojom se nesvjesno vara, niko nije kriv), tekija i njena slava i njena svetost, to sam bio ja, njen temelj i njen krov. Bez mene ona bi bila kuca sa pet odaja, ista kao i ostale, sa mnom je postala bedem vjere. Kao da je bila odbrana kasabe od znanih i neznanih zala, zastitnica njena, jer drugih kuca poslije tekije nije bilo. Gusti musebci i debeli zid oko basce cinili su nasu samotnost tvrdjom i sigurnijom, ali je kapija uvijek otvorena, da udje svako kome je potrebna utjeha i ociscenje od grijeha, i docekivali smo ljude lijepom rijecju kad su dolazili, iako ih je bilo manje nego nevolja i mnogo manje nego grijehova. Nisam ohol zbog te svoje sluzbe, a to je zaista sluzba vjeri, iskrena i potpuna. Smatrao sam duznoscu i srecom da sebe i druge cuvam od grijeha. I sebe, uzalud je kriti. Grijesne misli su kao vjetar, ko ce ih zaustaviti? I ne mislim da je to veliko zlo. U cemu je poboznost, ako nema iskusenja koja se savladavaju? covjek nije Bog, i njegova snaga je bas u tome da suzbija svoju prirodu, tako sam mislio, a ako nema sta da suzbija, u cemu je onda zasluga? Sad o tome mislim drukcije, ali da ne pominjem ono sto ce doci kad bude potrebno. Bice vremena za sve. Na koljenu mi je hartija koja mirno ceka da primi moj teret, ne skidajuci ga s mene i ne osjecajuci ga sama, preda mnom je duga noc bez sna, i mnoge duge noci, na sve cu stici, sve cu uciniti sto moram, i da se optuzim i da se odbranim, zurba nije potrebna, a vidim da ima stvari o kojima mogu pisati sada, i poslije mozda nikad vise. Kad dodje vrijeme, i zelja da se kazu druge, i one ce doci na red. Osjecam kako stoje nagomilane u magazama moga mozga, i vuku jedna drugu, jer su povezane, nijedna ne zivi sama za sebe, a opet ima nekog reda u toj guzvi, i uvijek jedna, ne znam kako, iskace izmedju drugih i izlazi na svjetlo, da se pokaze, da osine ili utjesi.

Ponekad se guraju, nasrcu jedna na drugu, nestrpljive, kao da se boje da ce ostati nerecene. Polako, za sve ima vremena, dao sam ga sam sebi, a sudjenje ima suocenja i svjedocenja, necu ih mimoici, i moci cu na kraju da donesem presudu sam sebi, jer sam samo ja u pitanju, niko drugi, samo ja. Svijet mi je odjednom postao tajna, i ja svijetu, stali smo jedan prema drugome, zacudjeno se gledamo, ne raspoznajemo se, ne razumijemo se vise.

Da se opet vratim sebi i tekiji. Volio sam je i volim je. Tiha je, cista, moja, mirise na kaloper ljeti, na ljut snijeg i vjetar zimi, volim je i zato sto je postala poznata zbog mene, i sto zna moje tajne koje nikome nisam kazivao, koje sam krio i od sebe. Topla je, mirna, golubovi gucu na krovu u rano jutro, kisa pada po ceramidi, i sobonji, i sad pada, uporna, dugotrajna, iako je ljeto, otice drvenim olucima u noc sto je zloslutna legla na svijet, bojim se da nikad nece otici a nadam se da ce sunce uskoro svanuti, volim je sto sam zasticen mirom mojih dviju soba, u kojima mogu da budem sam kad se odmaram od ljudi.

Rjecica je slicna meni, bujna i plaha ponekad, a cesce tiha, necujna. Krivo mi je bilo kad su je zagatili ispod tekije i jarkom natjerali da bude poslusna i korisna, da kroz badanj tjera vodenicni tocak, a radovao se kad je, nabujala, razrusila ustavu i potekla slobodno. A znao sam da samo ukrocena melje zito.

Ali evo, golubovi na tavanu se javljaju tihim gukanjem, kisa jos lije, tako vec danima, i ne mogu da izadju ispod strehe, to je nagovjestaj dana koga jos nema. Ukocila mi se ruka kojom drzim pero, svijeca tiho kasljuca i prska sitnim varnicama braneci se od smrti, a ja gledam u duge redove slova, u nisane misli, i ne znam da li sam ih ubio ili ozivio.