Sarajlić, Biserka

Sad tužno padaju sarajevske kiše
oplakujući mladost koje nema više
i ja za tobom tugujem moja malena
jer pade u svom gradu smrtno ranjena.

Tvoj život je bio samo kratki proljetni dan
beskrajnim željama protkan topli san.
Nisu ti dali da svilena razviješ krila
i prema suncu poletiš moja leptirico mila.

Voljela si da budna sanjaš slatke snove
i gradiš u oblacima lađe koje plove
tamo gdje samo biserne vode izviru
gdje vječana ljubav i mladost nikad ne umiru.

Sad tužno padaju sarajevske kiše
oplakujući mladost koje nema više
i ti si sada samo daleka sjena
sjećanje na ljubav koje više nema.

Još uvijek se sjećam moja malena
jesen je najljepšim bojama drveće šarala
a ti kao leptirica bosa i lagana
k'o u meko lišće, u moj zagrljaj padala.

Bili smo bezbrižna i sretna mladost
radovali se svakom novom danu
bili zaljubljeni jedno u drugo
bili zaljubljeni u ljubav samu.

Sad tužno padaju sarajevske kiše
oplakujući mladost koje nema više
ja znam da će tvoje lađe oblacima ploviti
al' ne znam da li ću ikoga kao tebe voliti.