Valjda je tako moralo biti
|
Mnogo je godina prošlo
otkada ostavih rodni dom i otada jedna suza mala skrivena leži u oku mom. Živjeh u zemljama raznim vidjeh mnoge rijeke i mora, ali još uvijek često poželim da me kroz moj djetinjski prozor iz sna probudi rumena zora. Često se tamo u snu vratim vidim poznata lica prijatelja, a onda se iz sna trgnem i shvatim da sve je bilo samo pusta želja. Ali ono što preboljeti neću su suze na licu starih roditelja. Rekli su, idite djeco tražite svoju sreću a srce im se lomilo od bola. To je bio zadnji put da gledah njihovo lice i roditeljsku suzu dragu. O Bože, oprosta tražim što ostadoše sami na kućnom pragu. Tuga njihovih lica još mi i danas steže grudi, a mili glas moje majke iz sna me još ponekad budi. Ah, valjda je tako moralo biti valjda je tako sudba htjela, da će u ovu tuđu zemlju spustiti naša mtrva tijela. Ali dogod u grudima naše srce kuca živjeće u njemu draga rodna kuća. |
Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama
objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora
djela ili nosioca autorskih prava.
Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net |