Sarajlić, Biserka

Jednoga dana moje dijete milo
kad mene više ne bude bilo
kad godine prekriju uspomene
i sjećanja kao tragovi u pijesku izblijede
neka te riječi ove na one dane sjete
kada si bila samo bezbrižno dijete
i mislila da bilo šta se u životu zbilo
moglo bi da se promijeni i izbriše
kada bi samo glavu stavila
u toplo majčino krilo.

Majka je samo jednu tebe imala
i kad bi mogla svu ljubav ovog svijeta
bi u ovu pjesmu uplela
i kao hamajliju oko tvog vrata stavila
da te od svakog zla u životu sačuva
i dokle god živiš da te potsjeća
da si majci svojoj beskrajnu radost donijela
onog divnog zimskog jutra kad si se rodila.

Željela bih ti dati svo zlato, srebro i dragulje
željela bih zaustaviti sve ratove, bure i oluje
željela bih ti dati sav svijet pun ljubavi i sloge
ali nemam moći da svijetom vladam
i sve samo zbog tebe mijenjam
ali ti mogu dati beskrajno vrelo
majčinske ljubavi koja će živjeti
i srce ti grijati i onda kad se
zraka moga života ugasi i ti ćeš znati
da te sa nekog ljepšeg mjesta
majčino oko gleda i pomno prati
sve dok suđeni dan ne dođe
da se duše koje se vole
opet sastave i u vječnosti živjeti nastave
na nekoj sjajnoj zvijezdi dalekoj
ili na nekom oblaku mekom
od ljubavi, svile i zlata ispletenom.