Sarajlić, Biserka

Još koraci tvoji
odjekuju laki
kao da kroz srce
zvonka zvona zvone
putujuć u beskraj
tminom vasione
zabranjenom sferom
sve dalje od mene.

Gdje god glavu krenem
tvoj glas k'o da zove
ali ga daljina
nepovratno briše
okrenem se, vidim
samo blagi vjetrić
njezno lišće njiše.

Tvoj osmjeh još leži
u zgaženoj travi
a dušu još prži
hladnoća tvog oka
k'o poslednji spomen
da se ne ponovi
k'o da nismo bili
k'o da nikad nismo
o ljubavi snili.

Da l' te voljeh previše
da l' premalo dadoh
il' ne znadoh možda
nježno da prebiram
zlatne harfe strune
pa umjesto muzike
samo krik probudih
iz dubine zemlje
sve do vasione.

Ili možda nikad
nije harfe bilo
sanjao sam samo
pozlaćene strune
a kraj srca toplog
mada nisam znao
čuvao sam dugo
komad hladne stijene.