Sarajlić, Biserka

Često se sjetim Bosne moje mladosti
kada smo bezbrižna djeca bili
svoje radosti i tajne dijelili
i samo se boljem životu nadali
životu punom ostvarenih ljubavi
skrivenih u baštama behara mirisnih.

Često se sjetim Bosne moje mladosti
kada su sokaci zvekom
djevojačkih nanula zvonili
ljudi pred kapijama sjedili i eglenisali
svi se znali i u miru živjeli.

Sjećam se kao da je juče bilo
kad bi mamina kona Rabija
preko bašte vikala
hajde dilberka, evo sam kahvu ispekla.
Često se sjetim te Bosne drage i daleke
a opet bliske kao da je juče bilo
a tako se mnogo otada zbilo.

Bosno moja, đul-bašto mirisna
nevjerna ruka ti ruže i behar pokida
Bosno moja, nisko bisera
dušman ti biser sa grudi potrga.
Bosno moja, majko sirota,
koliko djece svoje prerano ukopa?

Pa opet ostade uspravna, puna merhameta
bez mržnje u srcu i nije ti do osveta
ni do tuđih polja i avlija, jer ti si
mudra i strpljiva i znaš da će vrag
po svoje doći i da ničija nije dovijeka gorila.

Bosno naša, demirli kapijo
mnoge si ti bure prebrodila i opet
uspravno stojeći ostala i nisi svoje
ime ukaljala i nisi svoju djecu osramotila
i uvijek si sabur pokazala.

I dalje živi ponosna i postojana
kao zar ptica što se iz pepela diže
i nastavlja da pobjede niže
pobjede poštenja nad zlom
pobjede ljubavi nad mržnjom
pobjede svjetla nad mrakom
ti živiš u nama, u dobrom srcu svakom
ti, majko naša što napokon okove
nevjerstva raskida jer si se davno
svetom vjerom Islamom zaklela
da ćeš samo putem dobra ići
do dana onoga kad će uzvišenu pravdu
svaka smrtna duša da ugleda.

Neka je selam i spas na tebe
na tvoje hrabre šehite pale
i iako smo svukuda rasuti po svijetu
znaj, tvoja te djeca poštuju i vole.