Perva, Bajro

Sanjala sam te, noćas,
kćeri moja Zulijo.
Kao, sjediš na minderluku,
u bijelom katu,
od svile bursanske,
sa slaherom keranim,
pa đerdanima bisernim,
pa prstenjem zlatnim.
Na vratu ti labuđem
ogra od žutih dukata...
Velim ti babi:
Ragibe, tek je juli,
a, naša jabuka senabija,
gotovo sazrela...
A, babo ko babo,
škrt na riječi,
samo me pogleda,
a niz lice mu kliznu
suza...
Kao da je jučer bilo,
kćeri moja Zulijo,
rodila se ti nama,
a babo kurban zakl'o,
pa sedmog ti dana života
uz ezan na desno i ikamet na lijevo uho
ime nađeno...
Bilo je to sedamdeset sedmog
proljeća Gospodnjeg
kad su našim Podrinjem
mirisale nabujale trave
a zmije se još uvijek skrivale
u osinjacima...
Tvoje prve pletenice
upoređivala sam s klasjem ječma
sa strništa
podrinjskih.
Kako sam se tek radovala
tvojim peticama u školi,
i šutnjama prvih simpatija,
i iščuđavala tvojim nevjericama
da su sve ljubavi prve...
A, onda,
na tvoj sedamnaesti rođendan,
na naše selo navališe anamoni,
sa isukanim kamama,
da vratove ljudske,
kao glavicu kupusa,
porežu...
Babu su ti odveli,
u Bezdan i Nepovrat,
ispod Kamoreza...
Nas dvije, ko dvije sirotice,
bez karte i u jednom pravcu,
krenusmo...
Kad sam došla sebi,
rekli su mi da si i ti otišla,
tamo gdje Vječnost je
Allahovom pravdom posuta.
U zadnjem si hropcu, kažu,
lijepi šehadet učila,
i mene za ruku stezala...
Tješi me sabur islamski,
i tvoje riječi jednom kazane:
I smrt je bolja, majko,
od ruke dušmanske
kad na obraz udari...
Juli je mjesec,
kćeri moja Zulijo,
a senabije još ne zriju...