Osmancevic, Amir

Bijedno je zivio naš pisac Zlatko Sarac nekoliko narednih mjeseci. Buljio je u televizor, ispracao hrvatske ofenzive na Muslimane i muslimanske na Hrvate, zatim je ispratio i rušenje Starog mosta, afere oko konc-lagera koje su Hrvati ekspresno podizali za Muslimande po Hercegovini, baš kao da su ljubomorni na broj logora koje su Srbi napravili. Ispratio je i brojna primirja, rukovanja i kisele osmjehe Izetbegovica i Tudjmana, a onda mu palo na pamet da je njegovo mjesto - u Bosni.

Uvrtivši sebi u glavu kako baš on treba tamo da ide i svojim perom ovjekovjeci stradanja, patnje i golgote, i to na literaran nacin, jer novine budu i prodju, a knjige ostaju. I baš kao i uvijek: vec je vidio sjajne kolor korice svojih novih knjiga, blistave, u zlatotisku izvedene naslove, pa onda sve te knjige na bosanskom standu na franfurktskom sajmu knjiga. Racunao je, da ako pozuri i ako sve bude išlo po planu, nema nikakvih razloga da se njegovi literarno-kronicarski radovi, kao jedna specificna forma literarnog izrazaja, iduce godine nadju na sajmu.

Bilo je tu i nekoliko besanih noci. Sve se prevrce, puše, uzdiše, ustaje zapaliti, pa se vrati leci, uzalud: pred ocima mu samo titraju ti novi naslovi njegovih (novih) knjiga. Razmahala se mašta pa mu sve servira muške snove - spava sa vojskom u zemunicama (a u mašti tamo ne smrdi i moze se disati!), jede grah, a ponekad bogami i zapuca na cetnike, slika se s borcima za svoju privatnu arhivu, mada bi i jednu takvu sliku mogao staviti na naslovnu stranu neke od tih novih knjiga, razgovara i sa zarobljenim cetnicima, pa prati Dudakovica ili Alagica i ekermanovski ih uvlaci u razgovore za jednu posebnu knjigu. Ne, nema druge nego vec sutra u kakav armišop, a ima ih u Minhenu na svakom koraku, kupiti sebi maskirku, cuturu, vrecu za spavanje i noz, i to onaj što ga zovu rambo! Pa na Vlašic za vojskom!

I, jedno jutro, skupi pisac svoju familiju, posadi ih za sto, zena skuha kafu, pa kad srknuše on poce.

- Zeno...djeco...moram vam reci da ja idem za Bosnu. Ode vam otac i muz u rat!

Muk. Ana ga gleda uzdignutih obrva, ceka valjda neko objašnjenje, ili kao da ocekuje da kaze kako se šali. Kcerke cekaju da Ana nešto kaze pa da i one znaju šta da misle. A Ana mirno ispi svoj fildzan kafe, zapali i ona cigaretu, pa tek onda, pošto je vidjela da on ništa ne dodaje svojoj pateticno izrecenoj objavi, rece:

- Zlatko, mi znamo da si ti pisac, i znamo da si u pravu kad kazeš da je zivot sa piscem tezak, ali zivot s tobom postaje nemoguc. Jesi cuo? Nemoguc! Sad si odjednom uvrtio sebi da postaneš heroj, ili Hemingway mozda, i sad mi treba da trpimo te tvoje sanjarije? E vidiš, meni je dosta tebe kao pisca i zivota s tobom kao piscem. Kakav rat?! Ti i rat, pa jesi li ti svjestan kud ideš, znaš li ti uopšte šta se dole dešava?!
- Svjestan sam i nemoj mi ovdje popovati! Meni moja savjest ne dozvoljava da ovdje sjedim, i kaze mi ta moja savjest da moram ici, da druge nema.
- A ti idi, šta ja mogu? Ako nema svrhe da te odgovaram onda necu ni pokušavati.

Vidi Sarac da mu zena nije ko i ostale zene - jer, kad god bi neko tu u Njemackoj rekao svojoj zeni da hoce da ide u rat, u Bosnu,ona se odmah otisne plakati, pa kukati i na kraju prijetiti jebo li te cacin caca da te jebo, samo na sebe misliš, tebi, jelde, da je ici zajebavat se po Bosni a vamo sitna djeca ostadoše, jebala te Bosna, ma ne zanima me ništa, ko te opet na to nagovori da bog da srece nemao, da bog da i ti crko, nemoj ici molim te, vidiš kako djeca cvile, joj, djeco, hoce babo da vam ide poginuti, ne dajte mu djeco, pa vidiš li ti, crko, kako su se obisili o tebe, kako cvile, pa kako srca neimaš, nek se bori ko je zakuho, da Aliji nije sin u rovu, ama šta me briga što Alija nije zakuho, pa kud cu ja sa troje djece sama, da zivim u hajmu cijeli zivot, ti hoceš dole a svi bjeze odozdo, što se oni iz esdea ne bore, svi pobigli,ne dam i gotovo, neceš dole, mozeš al preko mene mrtve, aj budale u mene, a ova njegova ni mukajet! Kao da joj je rekao da ide u susjedni grad na knjizevno vece a ne na front, u pogibiju, kao da na svadbu kakvu ide, kao da ne ide gace okrvaviti, kao da ce ga umjesto gelera cetnicke granate gadjati konfetama, razmišlja Zlatko, pa ga to malo zaboli ali ne i odvrati od njegovog nauma.

- A druga stvar - kaze Ana - kako ti misliš stici do Travnika? Znaš li ti da se Hrvati i muslimani tuku?
- Vidi se, zeno, da ne pratiš politicke dogadjaje, potpisano je primirje koje treba izrasti u trajan mir i cvrst savez.
- I ti stvarno mislis tako? Potpisano primirje i sad Hrvati puštaju tek tako Muslimane da predju preko njihove teritorije.
- Ne samo da mislim nego sam siguran! Jer kad se politicari nešto dogovore vojska ima to da izvrši. Ko ih pita?! Oni su sredstvo u rukama politike. Tudjmanov i Izetbegovicev potpis ipak nešto garantira, to su ozbiljni ljudi a ne neki šalabajzeri. Ne razumiješ ti to, pusti...

Ana se na ovo tako nasmija da se na kraju i zagrcnula pa je Maja otrcala po vodu. Jedva se nekako smiri.

- Ako ti stvarno vjeruješ u to što pricaš, onda ja mislim da s tobom nešto nije u redu. Radi šta hoceš, šta ja mogu, odrastao si covjek pa preuzmi odgovornost za svoje poteze.
- A šta time hoceš reci? Da do sada nisam bio odgovoran za sebe, da nisi mozda ti bila odgovorna za mene...
- Pa otkad si u Njemackoj ja sam odgovorna za tebe, ne radiš, naucio si jedva pedeset rijeci njemackog pa te svuda kao maloumnog vodamo po gradu i prevodimo. Ovde baš nisi previše odgovoran za sebe - kaze Ana.

Na ove rijeci Zlatko Sarac demonstrativno ustade od stola. Ode u spavacu sobu i iz svog nocnog ormarica izvuce svoju uštedjevinu, tacno tisucusedamsto maraka, pa krenu u shoping. Pokupova sve što je mislio da jednom vojniku treba, izmedju ostalog i novu cetkicu za zube, dva paketa brijaca i tecni sapun za veš.Uze i tranzistor kao i diktafon sa deset kaseta. I danas danji ostaje nejasno kako se Zlatko Sarac dokopao Hrvatske ako znamo koliko su komplikacija pravile hrvatske vlasti svima onima koji su zeljeli doci do Bosne, cak i u vrijeme kad su odnosi dva naroda, dvije politike, bolje reci, bili normalni. Mozda je bilo presudno to što je naš pisac putovao u mercedesu njemacke registracije, sa Hansom zvanim Humanitarac, jer kad su došli na carinsku rampu Hans je mahnuo svojim njemackim pasošem, a carinik samo mahnu rukom i oni prodjoše. Sarac je u tom momentu mislio kako je to što je tako prošao nešto sasvim normalno.

U Maloj kavani na Jelacic placu popili su po kavu a onda se rastali. Hans je išao za Djakovo, za Gašince, a našeg je pisca put vodio na drugu stranu.

Zlatko Sarac hvata tramvaj broj šest i ubrzo stize na autobusni kolodvor. Krece ravno ka šalteru da se raspita za prevoz za Travnik. Šalterska sluzbenica ga blijedo gleda.

- Covjece, kaj ste ponoreli, kakva linija Zagreb - Travnik, to ne postoji vec odavno - odgovori mu sluzbenica i smrknuto ga, procjenjivacki, gleda kao da u njemu trazi agent-provokatora ili neprijatelja demokratskog poretka medjunarodno priznate drzave.
- Ali gospodjo, ja moram onamo. Postoji li neki drugi nacin, ja sam novinar, i pisac, znate...
- Gospon, mozete do nekih gradova u Herceg-Bosni pa onda dalje, ako vas puste, što vam ja prafzapraf ne mrem reci...-
- Moram malo razmisliti, sad sam zatecen, znaci ne postoji neki nacin, legalan...-
- Mislim da ne - odgovara sluzbenice.

A lagala je. Postojao je drugi nacin: racija je pocela baš u momentu kad je konobar donio espresso za njegov sto. Sarac ogromnom vojnom policajcu mirno pruzi svoj bosanski pasoš, cak nekako nonšalantno, kao da, u najmanju ruku, posjeduje diplomatske dokumente.

- Kreni za mnom i nemoj se opirati jer cu te opizditi da ceš otic do one tramvajske štreke - veli smrknuto policajac kojeg samo pravila sluzbe ometaju da tu na licinom mjestu raskomada i trenutno usmrti baliju.
- Gospodine, šta se dešava? Ja sam banjalucki pisac, imam njemacku vizu, clan sam pena, ne mozete tako sa mnom.
- Jebo li te Ivan Zvonimir Cicak, šta mi tu spominješ pen, dolaz vamo i ne opiri se.
- A ne, Cicak je u helsinki vocu.
- Kakvom vocu? - pita policajac.
- Pa tako se zove ta organizacija, nisam ja kriv. A ja sam clan pena, to vam je druga organizacija.
- Slušaj ti, ulazi u kombi i šuti.
- Pa ljudi šta je ovo? Tako su Srbi kupili ljude po ulicama u Banjaluci! Gdje se ja nalazim?
- Porediš nas sa Srbima, nas sa Srbima a mi vas primili u Hrvatsku da ne skapate, nahranili vas! Gospe moja, ubicu ga, eto kako nam vracaju za našu kršcansku milost! Aj, balijo, za jaja cu te objesiti, ulazi u maricu, majku ti balijsku...
- Meni je mater Hrvatica! - poteze svoj vrhunski argument Zlatko Sarac, ocekujuci da ce oboriti s nogu grubijana.
- E, onda ceš lijepo u Herceg-Bosnu da se boriš za našu hrvatsku drzavu.
- A ako sam balija? - pita Zlatko. Tek da provjeri sve opcije, da vidi šta ce.
- Opet ti ne gine Herceg-Bosna, treba ljudi za razmjene pa ceš svakako doci tamo dje si pošo!

Bilo je to vrijeme velikih racija po Hrvatskoj kad se nije znalo kome je gore, bosanskim Hrvatima ili Muslimanima. Prve su kupili za jedinice HVO-a a muslici ili balije su sluzili za razmjene posto HVO nikad nije imao dovoljno zivih za razmjene. I baš kao dok su bili u Banjaluci, sad su banjalucki Hrvati i Muslimani razmjenjivali informacije, krili se jedni kod drugih i suradjivali odlicno.

Putovanje prema Bosni naš pisac nije morao dugo cekati. Toga dana dva autobusa puna Hrvata i Muslimana krenuše pod vojnom pratnjom iz Zagreba prema Hercegovini. Bilo ih je koji nikako nisu mogli a da se ne smiju. Cerekali su se kao ludi, ismijavali svoju sudbinu. Dva stara prijatelja, Hrvat i Musliman, obojica iz Sarajeva, koji dugo ništa nisu znali jedan za drugoga, sad se odjednom nadjoše u istom autobusu! Caskali su o prošlosti i o poznanicima. Jedan Hrvat iz Rajkovica, sela nadomak Kozarca, uopce se nije osvrtao na vojne policajce nego je glasno,valjda baš njima, govorio:

- Ja na Muslimane necu pucati, necu, sad da me ovde ubijete jebe mi se, ali pucati na njih necu. Nas su srbi pomlatili zajedno u Kozarcu i sad da ja na njih pucam? Necu! Nema teorije!

Policajac mu mirno pridje, ocito se nije dao lako iznervirati. Šcepa, nekako mirno, svojom šaketinom mladica za vilicu i izdize ga iz sjedišta.

- Ako još samo jednu rijec prozboriš, cim predjemo u Herceg-Bosnu ubicu te ko psa i izbaciti iz autobusa da te psi rastrgaju.
- Ubi odmah ako ti je ceif - rece momak cim ga je ovaj spustio na sjedište.
- Otkud tebi ta balijska rijec? Znaš li ti hrvatski, normalan hrvatski jezik?
- Ja oduvijek tako govorim. I selam alejkum sam više govorio nego dobar dan!

Samo što završi recenicu, policajcev mu se lakat zabi u zube. Obli ga krv koja u momentu, valjda od pljuvacke, posta ruzicasta, i pjenusava kao sapunica. Mladic se zavali u sjedište. Pustio je da mu krv tece. Ni jednim potezom nije pokušao da je zaustavi ili obriše, košulja mu bijaše umazana tom ruzicastom sapunicom. Da mu se oteo krik i Zlatko Sarac bi kriknuo. Ali, culo se samo nekakvo krkljanje. Zlatko se tako grcevito drzao za rukohvat da mu je ruka utrnula.

- Jebo majku, vidi šta mu uradi - šaptao je neki covjek iza Zlatkovih ledja.
- Dace mu Šušak medalju, pravi ustaša, voli civila unakaziti - rece neko, opet iza njegovih ledja, ali on se nije usudio okrenuti se da vidi ko je.
-Kud se ne rodih ko Japanac, u, jebem ti srecu - kukao je neko.
- Jebali smo mi jeza u ledja, vidim ja - veli covjek koji je sjedio do Zlatka, pa cak kao i da zaplaka - šta ce biti s nama, majko moja...
- Zna se šta ce biti - odgovori mu neki stariji covjek - Hrvati iz autobusa ostaju u Grudama a Muslimani idu u razmjenu. Pa ce njih tamo obuci njihovi a nas naši ovde i koliko sutra cemo pucati jedni po drugima. Ja na tebe, ti na mene a sad se vozimo zajedno ko da idemo na kakvu ekskurziju.
- Svašta, o svašta, jebo te...pa gdje je tu humani aspekt, gdje su moralne skrupule - mudrovao je neki intelektualac.

Krvavi mladic se na to poce cerekati. Jedan od vojnih policajaca usta, prošeta se do sredine autobusa. Kršna momcina to bijaše, predstavi se kao Jozo iz Širokog Brijega.

- Rvatine, dizte ruke, da vidim kolko vas ima!

Petnaestak ljudi bojazljivo dize ruke.

- Ajmo sad ljudi zapivati ko pravi Rvati i ustase! Znate l koju dobru ustašku? Kako ne znate, kaki ste mi vi unda Rvati? Odi Ante da im zapivamo pa nek uce dok je za vrimena!

Onaj što je razbio momka iz Rajkovica dodje i nasloni se na Jozu. Pa zacepi uho.

- Ovo što cete cut zove se ganga, a to je nešto najlipše što morete cut. Deder Antara povedi!

I Ante povede:

"Ustaša sam, i caca mi bio
od njega sam klati naucio!"

Onda i Jozo prihvati, zajauka ubacujuci uzdahe, bolne, u intermezzu.

- E, vako cete i vi za koji dan, e - rece Jozo i ode na svoje mjesto. Za njim ode i Anto.

Ispostavilo se da ih uopce ne vode u Grude. Ispostavilo se da ih vode u Široki Brijeg. Zlatko Sarac je bio u takvom strahu da uopce nije primjetio prolazak tih mucnih sati u suludom putovanju. Postrojiše ih kod autobusa. Jedan casnik u crnoj uniformi naredi da se razdvoje: Hrvati desno, Muslimani lijevo. Ljudi se poceše rukovati, a neki cak i grliti, kao ona dva prijatelja iz Sarajeva.

- Šta je vama, s kim se grlite?! Sa balijama? Pa sutra cete pucati na njih, bagro!
- Ja necu pucati na njih - rece onaj momak iz Rajkovica.
- Neceš? - pita casnik.
- Necu! - odgovori momak.

Casnik mirno izvadi pištolj i ubi pred svima tog momka. Zlatku se zacrni pred ocima. Dvojica odvukoše les a njih ostaviše još više od sata da tu stoje. Onda je Zlatko ugledao Slobodana Lovrenovica, s kojim je studirao semestar ili dva dok je još bio u Sarajevu. Poslije rukovanja, tapšanja po ramenu i sašaptavanja u kojem je Zlatko uspio reci da mu je mater Hrvatica, Slobodan otrca do nekog zapovjednika koji je upravo sa dva civila ulazio u dzip. Nešto je s njim kratko razgovarao a onda mahnu Zlatku da pridje.

- Oni idu za Zagreb. Sve sam sredio. Idi i gledaj da se što prije dohvatiš Njemacke.

Zlatko udje u vozilo. tek kad su dobro poodmakli od Širokog Brijega, onaj zapovjednik mu se obrati.

- A kud si ti krenuo u ovu nedodjiju, boga ti?
- Ma htio napraviti nekoliko zapisa za novu knjigu...-odgovori Zlatko.
- E jeste vi pisci naivni, niste samo vi, i politicari, popovi, humanitarci, sve ste isti. Srljate bez veze, mislite da je rat zabava!
- Sad ja vidim da sam naivan. Nije ovo za mene, ipak sam ja intelektualac kabinetskog tipa. - Onda se drzi kabineta i po mogucstvu nek ti je kabinet što dalje odavde - rece jedan od civila.
- To ste, ako smijem primjetiti, dobro rekli - odgovori ljubazno naš Zlatko i prihvati ponudjenu cigaretu sa zahvalnošcu. Ni sam nije znao kad je zadnji put zapalio.

U Zagrebu ga izbaciše na Kvaternikovom trgu. Imao je u dzepu sto maraka, bosanski pasoš koji nikome nije smio pokazati i ništa više. Prohoda do Marticeve, pa udje u Jurišicevu i iz pošte se javi kuci. Ana gotovo kriknu kad je cula njegov glas. Prvo ju je morao minutu, dvije smirivati (šta joj je odjednom, pitao se) a impulsi su tekli i opasno smanjivali njegov imetak. Onda joj rece da mu telegramski pošalje novac, post restant.

Prespavao je u parku pred dzamijom. Sutradan su mu rekli da mora izvaditi slovenacku i austrijsku vizu jer bez njih ne moze u Njemacku u koju bi takodje mogao vrlo, vrlo teško uci jer je samovoljno napustio zemlju. Dzaba mu i duldung u pasošu. Rekoše mu da se moze posrati na njega. Uputiše ga do nekog Hrvata koji je prebacivao ilegalno ljude usvojim kamionom. Cijena, tisucu maraka. Taj dan je podigao novac i imao je tacno toliko. Covjek ga ubaci u nekakvo lezište izmedju sanduka u prikolici. Drijemao je, budio se i osluškivao grmljavinu tockova. Cuo je i bezbrizno vozacevo pjevanje. Onda je jeo sendvic i pišao u kantu koju mu je dao vozac. Onda se kamion zaustavi. Sarac je mislio da se radi o carinskom prelazu pa zaustavi dah. Ali, obli ga svjetlo, vozac je digao ceradu.

- Izlazi prijatelju, stigli smo! Evo Münchena, imo si srecu pa sam vozio baš vamo, inace narod istovarim odma kod granice pa se svak snalazi kako zna i umije.
- Boga mi, jarane, koliko mi naplati ne bi bilo previše ni da si me pred stanom istresao!
- Pa šta je sad?! Cvilio si da te povezem do Njemacke a sad nisi zadovoljan uslugom!
- Jesam, jesam, nema problema. Hajd, u zdravlju - rece Zlatko i uputi se kuci. Imao je sitniša za autobus pa je izbjegao pješacenje.

Kad je došao do vrata, iako satrven od umora, malo je oklijevao prije nego što je pozvonio. Nije znao šta da kaze, kako da opravda ovako bijedan povratak. Pozvoni, odlucio se za varijantu cutanja kao najefektniju.

- Vratio se tata, vratio se tata - povika Maja koja je otvorila vrata. Pojavi se i Sanela, obe mu skociše u zagrljaj.
- Šta se desilo, joj kako smo se brinule! - kaze Ana.
- Ne mogu ti sad o tome govoriti.
- Kako ne mozeš? Jesi li imao problema? A lijepo sam ti rekla da ne ideš!
- Zeno, sve je u redu, sve je u redu - kaze a u tom trenutku mu pada na pamet odlicna ideja! - vratio sam se po zadatku. Potrebniji sam ovdje, naredjeno mi je da se vratim.
- Ko ti je naredio, šta trebaš raditi? - pita Ana.
- To je vojna tajna. valjda znaš šta je vojna tajna? I gdje bi mi stigli kad bi zenama pricali o vojnim poslovima?!

Dopalo mu se kako je u momentu smislio tako dobru stvar. A moze se i proširiti po Münchenu. Ima da se vrati u Klub uzdignute glave. A i baš mu je nekako imponiralo da bude bosanski špijun. Na zadatku u Njemackoj.

(Sanski Most-Porec-Chicago-Malmö, l997.)