Osmancevic, Amir

Nikola Preradovic vec nekoliko dana ne izlazi iz stana. Osluškivao je kako diše grad, kakva je politicka situacija i nadao se da je nesporazum, cijom je zrtvom bio, izgladjen i da ga niko iz struktura nece proganjati. Od straha je i djecije korake po stubištu prevodio u buku energicnih vojnickih koraka i cizama koje dolaze da ga zgaze. Enkavedeovske metode, o kojima je citao, sad je u mislima probavao na sebi: dolaze da ga uhapse kad se najmanje nada, drze ga u vlaznoj samici, šta vlaznoj!, do clanaka je u vodi, zabijaju mu eksere pod nokte i tuku volovskom zilom, daju presoljenu hranu a vode ne daju pa mora lizati onu vodurinu što curi sa zidova (to ako baš nije do clanaka u vodi, ako je samo vlazno) udaraju njegovom glavom o zid, i drhtaj mu prodje tijelom svaki put kad sebe zamisli u tim situacijama. Kad, jedan dodje poziv! Zovu ga na informativni razgovor. U potpisu - Zelenovic! Onaj isti inspektor koji ga je pocastio predstavom sa mlacanjem balija. I Nikola Preradovic se - upiša od straha. Doduše, ne pred policajcem koji mu je donio poziv, nego kad je zatvorio vrata. Po prvi put od pocetka cijelog tog sranja odluci da zovne svoju Lili, Liliku, Likce. Uzima telefon, okrece broj pa poslije uvodnog cvrkutanja koje ne nailazi na odjek u njenom srcu, prelazi na stvar.

- Lili, onaj inspektor me poziva na razgovor, mislim onako da malo porazgovaramo, pa reko da ti javim.
- A šta si ti mislio? Vamo si se stavio na celo pobunjenika koji su ugrozili bezbednost naših granica a sad bi da se izvuceš i ne odgovaraš za pokušaj svrgavanja legitimno i demokratski izabrane vlasti?! To je zlocin i ima da odgovaraš!
- Ma kakav zlocin, Lili?! Oni me tjerali da budem precednik privremene vlade, ali ja nisam htio ni po cijenu da me ubiju, zar da ja rušim legitimne organe, ma ajde bjezi! Tako je bilo, slave mi, a to se sad okolo prica, to je trac.
- Dzaba se ti kuneš- neumoljiva je Lili cija je privrzenost vlastima uvijek, svagdje i trajno neupitna - ja sa takvima koji ugrozavaju naše nacionalne interese nemam šta da pricam, niti ocu šta da imam sa izdajnicima.
- Nemoj tako, Lili dušo! Pa zar me nisi pozeljela, znaš otkad se nismo vidjeli, ima dvadeset dana!
- Nema više vidjanja. Ne zovi me više, mislice neko da te poznajem, a to mi ne treba - rece Lili i spusti slušalicu.

Nikola je još dugo stajao pored telefona i buljio u goblen u zidu. Kao da je ocekivao da sa tog goblena sidje onaj momak sa tamburom i objasni mu šta se dešava. Onda sjede na pod. Stezalo ga je u grudima, gušilo ga je u prsima, zar njegova ljubav tako s njim? Zar tako bijedan kraj jedne predivne romanse zasluzuje on, on koji je medju prvima izjavio da je Srbin i pesnik, koji je tolike stihove o srpstvu i srpskom junastvu napisao (samo da stigne papir iz Beograda) pa ako on nije provjereni i deklarisani Srbin, onda niko nije, mislio je. Onda zarida.

Bio je ocajan i potpuno satrven. Nije mogao ostati u stanu. Zena je trebala svaki cas da se vrati a i Dragan bi trebao uskoro iz skole. Treba pobjeci što prije. Kud? Zna se, u svoje sklonište i u, dojucerašnje takoreci, ljubavno gnijezdo. Ispljuska se hladnom vodom, udahnu duboko zrak kao da ga zeli staviti u sebe dovoljno da ne mora disati do skloništa. Onda strca stepenicama i poprecnom ulicom dodje do zgrade u Beogradskoj.

Gura kljuc u bravu ali on nikako ne ulazi. Nije mu jasno. Kleknu da vidi šta je s tom bravom a u tom momentu se otvaraju vrata. Neki vojnik ga gleda odozgo.

- Šta ti, budalo, radiš dole? -pita dok otkpcava futrolu i vadi "tetejac".
- A šat ti radiš u mom stanu? - uzvrati protupitanjem Nikola, gotovo drsko. Cak se i sam uplašio pitanja koje je postavio i tona kojim ga je izgovorio.
- Ja koliko znam ovo je balijski stan - rece vojnik kojeg je naš klececi pisac ipak malo zbunio.
- Pa jest balijski, ali samo u neku ruku. Mislim to je vec neko vrijeme moj radni stan, ja sam umjetnik, tu radim na jednoj velikoj poemi o našoj vojsci, o tebi, razumiješ ti mene...
- Ništa mi ne poemiši, a pogotovo o meni ne poemiši! Nego bjezi mi sa vrata dok te nisam razbuco ovom utokom, necu dvaput ponavljati. Bjezi dok sam još dobre volje - veli vojnik koji je ocito vrlo brzo gubio strpljenje i volju za razgovorom. Ali, ocajni Nikola odluci da riskira, pa zaigra na još jednu kartu.
- Nemoj tako, Srbi smo!
- Ma jebem ti mater i srpsku i pjesnicku, reko sam bjezi!

Nikoli to bi sumnjivo, to što mu psuje srpsku mater, pa pomisli kako bi to mogao biti neki Musliman koji je, istina, u srpskoj vojsci, ali kojeg bi uz malo jaci pritisak ipak mogao natjerati da izadje.

- Da ti, brale, nisi Musliman? Krstiš li se ili cekaš da odza rikne sa munare pa da opadneš na pod i zaklanjaš?
- Misliš zato što sam ti opsovo srpsku mater?
- E zato.
- E nisam! Srbin sam ko i ti, a imam jarana baliju koji je sa mnom u ratu od prva dana i nemoj mi ti na balije jer si odma gotov, jesil razumio?
-O ljudi šta je ovo?! Brani balije a vamo puca na njih! - podje kukati Nikola.
- Ništa se nemoj cuditi, nego bjezi sa vrata, ajd sad, stvarno mi je dosta. Nemoj me više zajebavati.
- Daj da barem uzmem svoje stvari - kaze Nikola kojem je jasno da šale nema.
- Ma kake tvoje stvari, majmune jedan! Ovo što je unutra, to je moje! Nema tu tvojih stvari! - rece i podje da zatvori vrata.
- Cekaj - kriknu Nikola koji se sjetio da je sva njegova ustedjevina od l50 maraka u onom foto-albumu gdje je lijepio novinske clanke - daj mi barem onu veliku...
- Unutra mozes samo preko mene mrtvog. Ne dam ti ništa. Ti sad da udješ mogo bi za sve reci da je tvoje, zato ti ništa ne dam - vojnik tresnu vratima.

A koliko je puta sebi govorio da sve to treba iskopirati kako bi, za nedaj boze, imao rezervni primjerak. I evo sad - osta bez stana, osta bez para. I osta bez identiteta!

Gleda u ono oko na vratima, kuca odlucno, riješen da ne ide odatle dok ne dobije svoj album-identitet. Kuca. I kuca. (Naravno da kuca kad nema struje pa ne moze zvoniti) Vojnik otvara vrata i bez rijeci ga spuca u lijevo oko a naš pisac od siline udara odleti do susjednih vrata, udari snazno u njih i skljoka se. Sjedi tako naslonjen na ta vrata još ne shvatajuci šta se desilo. Odjednom, ta vrata se otvaraju i on se jednostavno, kao vreca, prevali u hodnik tog stana.

-Šta oceš, šta oceš jebo ti majku svoju, oceš stan, evo ti stan, evo ti stan, jedva sam balinkusu išcerala! Evo ti stan! - vikala je histericno neka zena bijesno ga udarajuci kutlacom.

Nikola Preradovic se jedva nekako uspravi i podje bjezati. Trcao je kao bez duše. Uspori tek kad se našao u centru grada, tamo negdje oko doma kulture. A kad se sjetio šta mu se prije samo nekoliko dana desilo baš u toj zgradi, naglo zaokrenu i udari prema narodnom pozorištu.

Sjede na jednu klupu ispod kestena, tamo kod radio-stanice.

Nije znao sat da radi ni kuda da ide: ako se uputi prema centru grada, navjerojatnije da ce sretati ljude koji ce ga zapitkivati nešto o pobuni, neki mu cestitati, ispotiha, neki ce ga pljuvati, ko zna. Bilo je tacno dvanaest kad je pogledao na sat. Dakle ima još dav sata do informativnog razgovora. Zapali cigaretu. Primjeti neke vojnike kako izlaze iz zgrade radija, sa Milkom Tosic. Klati se krivonoga, kaubojska, figura i smije se. Pjesnik okrenu glavu prema tvornici duhana a sve u nadi da ga ona nece primjetiti, jer mogla bi štogod priupitati, a šta da kaze, šta?

Sjedio je tako na klupi i promatrao konjske zaprege. Neki stariji seljak mirno stade pored njegove klupa i popisa se. Bilo je vrijeme da krene u SUP, u susret svojim egzekutorima. Prisjeti se one zvjeri Vuksana i onog mladica koji je izdahnuo pod njegovim nogama. Drhti i polako hoda a sebe vec vidi u Vuksanovim šakama, vidi vrhove cizama kako mu se zabijaju u bubrege, zube kako mu klize niz grlo, prisjeti se one scene kad je Vuksan onog starca uhvatio za genitalije i vukao ga po prostoriji a starac je izezumljen i ponizen pištao, da, poslije toga je uslijedio udarac glavom u glavu, starcevo krkljanje sad mu kljuje mozak i nikako da se otrese tih njegovih jecaja.

Što je blize zgradi SUP-a, Nikola sve sporije hoda. Pomisli kako bi ga jedino kakva nova pobuna mogla spasiti, ili da se balije i ustaše priblize gradu, ali onda se gorko nasmiješi i pomisli kako je to nemoguce. Da dodju do Banjaluke.

Poguren, tiho i lelujavo kao sjena, udje u zgradu. Zadrza se malo u hodniku koji je bio doslovno izlijepljen fotografijama-portretima policajaca koji su dali zivot za otadzbinu. Citao je imena mladica koji su vec odavno djubrili razne vukojebine i mnoga groblja. Odjednom mu se i njegov sopstveni zivot ucini manje vrijednim pa nekako sa olakšanjem pokuca na inspektorova vrata. A Zelenovic je sjedio za stolom i pio kafu. Rukom pokaza Nikoli mjesto gdje ce sjesti. Zapali cigaretu, srknu malu kafe i jos neko vrijeme ne prozbori ni rijeci.

- Pa dje si precednice , kako si precednice?! - veli Zelenovic ironicno i lista neke papire.
- Ma kakav precednik, druze Zelenovicu...
- Ne: druze, nego: gospodine - ispravi ga inspektor.
- Dobro, gospodine Zelenovicu. Sve je to velika zabuna, nit sam ja kakav precednik, nit sam ucestvovao u tome.
- Zabuna, zabuna! A jesi s njima sjedio u kancelariji, i jesi mahao narodu sa prozora baš ko kakav precednik kakve banana republike, i to je zabuna, ha?
- Ja sam tamo bio slucajno, išo ugovoriti knjizevno vece kod Vide. I mi sjedimo i dogovramo se kad oni uletiše, nisam imo pojma šta se dešava. Nisam bio u toku - rasprica se naš pjesnik. Krenuo nadugacko i naširoko, više epski nego lirski, ali ga Zelenovic prekida ne dopušatjuci mu da preuzme inicijativu.
- Pa jest. Sad svi kazu da su tamo bili slucajno, pa što ne bi i ti reko isto? Još mi niko od uapšenih pobunjenika nije bez prisile prizno da je tamo bio svojom voljom i sa namjerom da ugrozi drzavu i njen red i poredak. E jeste neki ljudi, svaka vam cast, a vamo ocete rušiti drzavu!
- Ma kakvu drzavu, gospodine Zelenovicu! Dje cu ja, pjesnik, drzavu rušiti. Ne ide to!
- Pa i Karadzic je pjesnik pa je rušio drzavu, nema to veze što si pjesnik, to te ne vadi.
- Pa dobro, al drugo je ona drzava, a i naš je precednik je više sklon epici. Ja sam liricar više, i provjeren patriota, eno pitaj moju Lili ako meni ne vjeruješ!
- Kako ti to misliš moju Lili, valjda si mislio reci svoju Lili ? - kaze, pita Zelenovic.
- Kako svoju?
- Pa tako, trebo si reci: pitaj svoju Lili.
- Ma to nije gramaticki ispravno, mislim na dobrom si, ste, tragu. Na primjer, kaze se: dacu ti svoju knjigu, ne: dacu ti moju knjigu. Mislim...- i tek onda Nikola shvati šta je inspektor Zelenovic htio reci.
- Uuu, izvini, nisam te razumio. A jeste li u kakvim blizim odnosima, ima li tu šta ozbiljno...-
- Ima, to mi je sad zarucnica. A da nisi ti šta s njom...- upita Zelenovic, pa ga presjece pogledom.
- Ne, ne, ništa, boze sacuvaj i zakloni, mi smo samo prijateljske veze...gajili, kakvi imo nešto...ja sam ozenjen - odgovara hitro Nikola.
- Dobro. I ona to kaze. De da mi predjemo na stvar. Vidiš Nikola, ova je drzava u krvi stvorena. Ti znaš ko je nas sve napado, znaš da je vatikanski element kidiso na nas, onda ustaše, pa balije, sve smo izdrzali, i kad sve sabereš, jebo ga ti, kako si mogo na taku drzavu svoju da udariš ? Ne govori da nisi! Nista ne govori! Ali, ova je drzava dobra prema svojim podanicima, pa i prema tebi koji dobrotu svojim ponašanjem nisi zasluzio. Tvoje je da se pokaješ, lepo, iskreno da se pokaješ...
- Evo, kajem se, mada nisam kriv.
- Bio ne bio, pokaj se. Ostoja je dao izjavu i mi smo zakljucili da si ti imo sporednu ulogu, pokaj se i mi cemo te blago ocinski kazniti. Nemoj da ti padne na pamet da nešto objavljuješ i od danas više nisi urednik u toj svojoj štampariji, nisi više ništa dok mi ne jave da si opet nešto.
- Znaci od neko i nešto do niko i ništa - rece pomalo ogorceno Nikola.
- Ma dobro, ako cemo pravo, šta si i do sad bio? Nekakav pesnik koji se isprdjava po kancelariji i troši narodne pare, nisi, brate, puno nize pao.
- E, jebiga, ispade da ovih dvadeset godina u jugoslovenskoj knjizevnosti nije ništa!?
- Pa i nije. Prvo, nema one Jugoslavije pa ni te tvoje knjizevnosti, a drugo, da si makar jednom pesmom u citanke ušo pa da ti covek skine kapu. Nego, zafali ti bogu što si prošo kako si prošo, a ako oceš mogu te odvesti da vidiš kako degenece kolovodje, kako im jebu majku evo baš sad - pa inspektor pogleda na sat - gore u fabrici onog balije.
- Ne treba, fala, mogu ja zamisliti to...
- A sad mi se gubi sa ociju i da te nisam vidio bar godinu dana, dok sve ne zaboravim i dok se sve dobro ne slegne. Zabi se u kucu i ne izlazi nidje. Crckaj te svoje pjesmuljke, radi šta oceš al se ne pojavljuj nigde. To ti je moj savet a ako oceš nek bude naredjenje. Ajd sad, zbogom, imam još posla a valja mi i kod zarucnice ici.
- Pa dobro, gospodine inspektore, idem. I cestitam zaruke - rece Nikola i uputi se vani.

Pjesnik je bio apsolutno bez ideje gdje da krene. O tome da je njegova Lili sada zarucnica inspektora Zelenovica nije mogao ni razmišljati. Stajao je potpuno neodlucan na koju stranu udariti. Da ide kuci i sluša Staninu grmljavinu cinilo mu se najlošijim ali jedinim rješenjem. Dobro, mogao je otici do mosta i skociti u Vrbas - brzo bi sve bilo gotovo jer nije znao plivati. Krenu ipak kuci. Stane nije bilo u kuci, ni sina, pa on u camotinji bez strujnog stana uze da lista svoje knjige.

Lik Ljiljane Glavovic nikako mu nije izlazio iz glave, njeno golemo, bajno tijelo pritiskalo mu je mozak. Ostavljen, rasturen i obiljezen kao bundzija, ugrozavac srpskih nacionalnih interesa, nije znao ni kud ni kako. Sjede da napiše pismo svome prijatelju, da se izjada ali nije išlo pa odusta od pisanja. Mjerkao je mrtvi radijator i zamišljao sebe obješenog: da okonca kao Jesenjin, odjednom mu to bi zelja. Uostalom, on je pjesnik, a takvi imaju eksluzivno pravo na takav cin. Odagna te misli od sebe i sjede da pravi koncept za autobiografski roman, neku vrstu ispovjedne proze u kojoj ce iz svih uglova sagledati svoj znacaj kako u knjizevnosti za djecu tako i u onoj za odrasle a takodje i ulogu u akciji "septembar devedesettri". Malo zatim zaspa uljuljkan maštanjima o Ninovoj nagradi za taj roman.