Osmancevic, Amir

Buduci da niti jedne novine bosanske nisu zabiljezile niti izlazak njegove knjige, niti opisano knjizevno vece, naš se pisac, pjesnik, esejista i prevodilac odlucuje da u "Oslobodjenje" pošalje jedno pismo u kojem ce o svemu tome da obavijesti svekoliku javnost:

"Poštovana redakcijo,

pošto znamo da imate malo novinara i da ne mozete stici na sve dogadjaje ovim putem vas zelimo obavijestiti i istaci kako je u Munchenu izašla knjiga poznatog banjaluckog pisca Zlatka Saraca a pod naslovom "Price iz Banjaluke". Knjiga je odlicno primljena medju našim ljudima a i njemacka kulturna javnost se zainteresovala za ovu knjigu. Odrzano je i knjizevno vece na kojoj je izvršena promocija knjige a bilo je prisutno nekoliko stotina zainteresovanih. Redakciji i glavnom uredniku zelimo mnogo uspjeha u daljnjem radu, grupa citalaca iz Munchena."

Ali, dzaba sve! I marketing i historijsko-politicki trenutak i patriotizam: paketi knjiga su i dalje stajali u Husnijinoj spavacoj sobi, nijemi i teški, kao balvani. Kao da nikako nisu htjeli napustiti taj roze prostor. Uzalud je na svim standovima uz rahat-lokum i suho meso stajala knjiga, niko na nju nije obracao paznju. Na kraju se i Zuhdo štander pobunio jer da mu je teško nositi te knjizurine, bez veze ih miklja kad niko nece da kupi a i usmrdiše se uz suho meso. Pa ipak, Husnija je ostao uporan u nastojanju da taj projekat preduzeca "Lelic", sektora "Patriotska bizuterija" izadje makar na takozvanu pozitivnu nulu. I šta ce, kud ce, jadni Zuhdo je teglio knjigu i stavio bi je tamo na kraj štanda, i za kaseta sa ilahijama i kasidama. U agresivniju prodaju je krenuo kad mu je Husnija zaprijetio, i to ozbiljno, da ce biti otpušten ako barem nešto od tih knjiga ne proda.

- Pošto rahat-lokum? - pita neki starac i zagleda kutiju sa poslasticom sa svih strana. Ocito je raspolozen za cjenkanje, tek da ubije malo svog besmislenog izbjeglickog dana.
- Šest maraka a knjiga petnes maraka - odgovara Zuhdo spremno, sav u nadi.
- Pa ne pitam te za knjigu, pitam samo za rahat-lokum - odgovara starac preko cigarete koju ne vadi iz usta.
- Ali, ako uzmeš knjigu i rahat-lokum onda je obadvoje samo sedamnes maraka, dzaba, burazore, dzaba!
- Opet ti o knjizi!?
- Jebo mater, stari, ako si vako nešto u zivotu ikad cito! Sve ziva istina a ko da je izmišljeno, tolko je napeto! Nisi sigurno vako nešto cito, garant!
- Pa ja, valahi, nisam ništa cito do sad, nikakve knjige!
- Eto vidiš da sam u pravu. Onda nisi sigurno cito bolju knjigu od ove!
- Ma jebla te knjiga! A i rahat-lokum ti je skup. Skup, brate, dušu vadite ovom narodu...
- Cuj, skup! Vaki rahat-lokum tebi skup! Pa znaš li ti odakle je on potego da bi stigo tebi pred noge? Iz Makedonije je potego, stari, iz daleke zemlje Makedonije! Ti sad misliš kako je Makedonija pripisaj hoda odavde? A šest je drzava prešo, lakše bi covjek prošvercovo sleper oruzja nego rahat-lokuma, moj jarane, a tebi skupo šest maraka! - u jednom dahu sasu Zuhdo.
- A pošto rece da je knjiga, ma skupo je, brate, za knjigu tolke pare, nemam ja to - i dalje je starac lagano trošio svoje slobodno vrijeme!
- Puno, jelde? A nije ti puno kad u birtiji sjebeš sedamnes maraka, to mozeš? A kad treba nešto nauciti, procitati o Banjalucanima, onda ti puno sedamnes maraka!?
- Pa ja nisam iz Banjaluke - kaze starac.
- Prvo i prvo, to se vidi, a drugo i drugo, nemoj mi tih lokalizama! Sve je to naša domovina, nemereš ti sada reci da ti se jebe za Banjalukom kad je to bosanski grad iz kojeg su Muslimani procerani...
- Da ti pravo kazem jebe mi se što su procerani, a jebe mi se i za cilom Banjalukom. Što se nisu borili, ko ih jebe! Ne dam pare, ne dam ni za knjigu ni za rahat lokum! Kad nisam do sad cito ne moram ni od sad.
- E jesi ljudina, svaka cast - izdrelji se na starca Zuhdo - svaka ti cast! De mi reci zanima li tebe išta? Neceš rahat-lokum, neceš knjigu, neceš u guzicu neceš u dusu! Stojiš tu i tjeraš mi mušterije, bjezi odavle, bjezi dok me nije huja ufatila!
- Nemoj ti meni tako, u mene je sin velki glavešina u SDA, mogo bi ti i nagrabusiti - priprijeti starac, pa cak izvadi cigaretu iz usta da bi, jasnije,dodao:
- Veliki glavešina!
- Ma jebe mi se vala da je do Tite! Bjezi kad ti kazem dok se nisam zaletio!

I covjek se zaista skloni. Neka zena pridje štandu i Zuhdo, profesionalac, kakvim ga bog dade, namjesti u trenu osmjeh i krenu da je posluzi.

- Šta je gospodji po volji?
- Eto, ja bi uzela jednu knjigu. Plaho volim citati o našem svijetu - kaze gospodja.
- Tako je, gospodjo. Nikakvi lokalizmi, samo jedinstvo nas moze spasiti, bratstvo je otišlo helac. Sve što je o našoj pravednoj borbi. Jel po volji rahat- lokum?

I prodade se jedan primjerak. Naravno, nije to jedini egzemplar koji je prodan, bilo ih je još nekoliko, ali sve to nije znacajnije uticalo na smanjivanje one gomile paketa iz roze spavace sobe. Slab plasman robe je uticao i na odnose izmedju izdavaca i pisca. Husnija je poceo da izbjegava Zlatka jer cim bi ga vidio sjetio bi se gubitka para pa mu je to izazivalo višak kiseline u zelucu, a onda bi tu kiselinu prosipao po Zuhdi. I Zlatko je volio ne vidjati previše Husniju jer se stidio što prodaja tako loše ide.

Naš se pisac povukao u sebe i u svoj stan. Nije više tako cesto odlazio u Klub pošto od obecanih ofenziva, onih koje je obecao on ali i komandant armije, nije bilo bas nista pa su ljudi poceli da sumnjaju u njega i njegove inforamcije. Pa cak i da ga ismijavaju. Doduše, nekoliko je puta Zlatko napomenuo da gojazni komandant, ukrašen neobicnim šiškama, nije dorastao zadatku i samo ga debele veze drze na tom polazaju... Zelio je svu krivicu svaliti na glavnokomandujuceg. Taj, takoreci, trac vadio ga još neko vrijeme, pa cak i usporio opadanje njegovog ugleda kao pisca i vojnog analiticara, ali bilo je više nego jasno da njegova zemljopisna karta više nije cart blanch nego je postala cak predmet opce sprdacine.

Pokušao je Zlatko Sarac nekoliko puta da nametne u razgovoru pitanja poslijeratne izgradnje privrede i poljoprivrede, ali kada je izjavio da treba saditi vise pšenice a ne oslanjati se na uvoz, neki domacin iz okoline Bosanskog Šamca zadao mu je, što bi se reklo, coup de grace!

- Znaci, ti bi sadio više šenice?
- Da, sadio bi više pšenice. Ja mislim da to mora biti naša trajna orjentacija, ne smijemo se oslanjati na inostranu ponudu i pritiske bjeosvjetskih mocnika, da nas ucjenjuju ...
- Cekaj malo, ne pitam te to. Pitam te bil ti sadio više šenice, to ti meni odgovori.
- Bih, sadio bih više pšenice da se mene pita.
- I ti misliš da se šenica sadi?
- Pa šta se radi, bogati?
- Sije, pobro, sije. Šenica se sije a ne sadi, sadi se luk, kupus i paprika, sade se i jabuke, jagode i kruške, a šenica se sije baš ko i kuruz.
- Pa kakva je razlika, ko da je bitno dal se sadi ili sije, drugo je nešto bitno....
- Razlika je, pobro, i to velika! Ako ti ne znaš da se šenica sije a ne sadi, onda se, brate, ne bi trebo ni petljati u ta pitanja. Cuj, on bi sadio šenicu, pa kako bi ti to nju, ubado zrno po zrno?!

Klubom se zaori smijeh koji je bucno odzvanjao u Saracevoj glavi. Okarakterizira sve prisutne, u sebi naravno, kao gomilu primitivaca koji nisu vrijedni njegovih promišljanja bosanske buducnosti. Pokušao je cak da ugasi taj smijeh fiksirajuci jednog po jednog smijaca tacno u oci, ali na te njegove duge, prezrive i prijetece poglede niko se nije obazirao. Smijeh se valjao i kuljao kao lavina. Ulazili bi novi gosti u Klub pa bi se i oni poceli smijati cim bi im neko od prisutnih objasnio cemu se to svi smiju.

-I veliš on bi sadio šenicu? - pitali bi novopridošli a upitani bi mu klimajuci glavom odgovarao pošto od smijeha nije mogao govoriti.

Zlatko Sarac zakljuci kako nema druge nego ustati i pobjeci od te gomile seljaka. Guše ga münchenske ulice, prelazi cestu a na semaforu crveno svjetlo, samio mahne bijesnim vozacima koji trube i prijete mu. Udari u kofer koji je lezao pred ulicnim sviracem i zamalo pade. Onda ispsova gitaristu na nevjerojatnoj mješavini bosanskog i njemackog jezika. Jedva se nekako dohvati svoga stana i prijatne samoce. Pokuša malo srediti misli. Onda ubjedjuje sebe kako je sve to svjetina koja nije vrijedna nerviranja i gubljenja vremena koje se da pametnije iskoristiti. Nešto napisati, recimo. Ali, naš je pisac na kraju samo mogao pasivno konstatirati kako bespovratno tone u gusti mulj depresije, kako mu nedostaje zraka i kako mu se ne da napraviti ni najmanji pokret, bilo kojim dijeliom tijela. Sam sebe pritisnu mišlju kako su vrhunci slave kojima je stremio dalje nego ikad, puno dalje nego onda kad je pocinjao i maštao o Ninovoj nagradi.

Lezi na krevetu. Grebe noktom po sasušenom lešu jednog komarca kojeg je ubio prije mjesec dana i koji je tad bio pun krvi, njegove krvi. Fleka na zidu bijaše poprilicna. Uostalom, u kakvu je depresiju pao naš pisac najbolje govori to da je poceo potcjenjivati svoje vlastito djelo: pjesme je poceo nazivati pjesmuljcima a price obicnim novinarskim preseravanjima. Dotle je došlo!

A kad je Ana s curama ušla u stan i vidjela ga kako obucen lezi na krevetu koji u jutarnjoj strci niko nije uspio spremiti, znala ja da se s njim nešto gadno dešava. I kcerke ga gledahu, zabrinuto. Ništa ga niko nije pitao, one su se došaptavale i na prstima hodale po stanu, sve iz obzira prema njemu. Maja se jednom, dvaput malo glasnije nasmijala ali je Ana i Sanela brzo ucutkaše.

Nešto kasnije ugledaše Zlatka kako obucen u pidzamu izlazi iz sobe, bez rijeci prilazi frizideru, vadi coca-colu, ispija limenku nadušak i vraca se u sobu. Kroz prozor je vidio prozor, nekog stana u susjednoj zgradi. Komadic neba je mogao vidjeti jedino ako bi gotovo priljubio lice uz prozorsko staklo. Sad mu i to smeta. Odjednom pozeli ono što se naziva prirodom. Pocetak debakla, pa samim time i cijeli debakl, Zlatko je Sarac pripisivao gubitku Trnova. Ono, Trnovo, zabilo mu se u mozak, pa, stvarajuci gnojnu ranu, ne zeli da izadje. Jer, po mišljenju našeg pisca, da onu noc kad je bilo knjizevno vece ne pade Trnovo, sve bi to krenulo drugim tokom.

Zaplakati. Da mu je zaplakati. Kajao se što nije ostao u Hrvatskoj, što nije tamo nešto uradio, pa ipak mu je mati Hrvatica. Suze ipak krenuše. Svoj zivot je vidio kao crnu rupu iz koje nema izlaza. Nikad se nece popeti gore, nokti ce biti krvave rane, dzaba je grebati kad ne mozeš gore, ocajava pjesnik, ali pateticno i rezignirano u isto vrijeme, baš poput kockara koji je sve stavio na pogrešnu kartu igrajuci protiv šmeka koji mu je govorio da sve stavi na sasvim, sasvim drugu kartu.

Uze novi broj "Vremena" da ga procita. A tamo je pisalo o vojnickoj pobuni u Banjaluci, o akciji "Septembar devedesettri". Pronadje i ime svog prijatelja Nikole. Nikako mu nije bilo jasno zašto se Nikola upetljao u pobunjenike, zar on revolucionar?!

- Jesi li gladan? - upita ga Ana. Samo je glavu proturila kroz vrata, kao da se boji da ce je Zlatko necim gadjati.
- Nisam i necu naskoro biti, ali trebao bih nešto pojesti, da mogu zapaliti - odgovara Zlatko.
- Cekaj, hoceš li jesti ili neceš jesti, nije mi jasno...-
- Necu! E sad baš necu! - rece iznervirano a Ana zatvori vrata, bez rijeci.