Osmancevic, Amir

Nikola Preradovic, ciju karijeru usporavaju napravedne sankcije svijeta prema Srbiji i nepravedne sankcije Srbije prema republici srpskoj, nije ni slutio da ce slucajno postati sudionikom historijskog dogadjaja i da ce malo, vrlo malo nedostajati da se vine u visine iz kojih se ide direktno u udzbenike historije ili pred streljacki stroj. Uostalom, znajuci da su u knjigama završili mnogi pucisti, revolucionari, bravari i kovaci, baš kao i predsjednici odbora i komiteta nacionalnog spasa, naš je pisac, prisjecajuci se takvih likova, na momente bio siguran da mu se smiješi barem jedna lekcija u udzbeniku za osmi. No, kako stvari nisu tekle kako treba, slava mu je izmakla a on je sutradan palio svijecu pred ikonom svetog Stevana da mu zahvali na prosvjetljenju i cinjenici da se izvukao ziv i zdrav.

Ali, krenimo ab ovo:

Osvanuo je lijep i suncan septembarski dan pa je i rašcerupani grad izgledao nekako podnošljivo. Nicim se nije dalo naslutiti da ce za svega sat ili dva cijeli grad biti izvrnut tumbe i da ce smrad, pod navalom izrecenih istinita u formi raznih indigniranih pripocenja, još više poceti da se širi zapisanim banjaluckim drvoredima. Naš pisac je svratio u restoran koji se nalazio u podrumu doma kulture, pa se u mraku te birtije zamislio i zakljucio kako je vrijeme da se pozabavi promocijom vlastitog djela. Od Zlatka je stiglo pismo iz kojeg se vidi da je prijatelju dobro krenulo - i to zahvaljujuci baš njegovom talentu da uoci prave sizee za price! - i kako mu se smiješi inostrana karijera. Smatrajuci da on ni po cemu ne zaostaje za Zlatkom (a bio je u pravu, ruku na srce) i da i on moze nešto slicno napraviti pa makar samo u okviru ovih nekoliko srpskih drzava. Zato Nikola Preradovic odlucuje da krene u agresivnu samoreklamersku kampanju. Potom je zakljucio kako mu nema druge nego krenuti na turneju i to od Prijedora preko Laktaša i Bosanske Dubice pa otici do Bijeljine, onda zaokrenuti u Knin i Obrovac pa kao krunu svega prirediti knjizevno vece u Banjaluci. A ako bi moglo kao krunu krune -u Beogradu. Kao povod namjerava uzeti dvadeset godina stvaralaštva u oblasti kulture. Mali problem je nastao kad je, zbrajajuci godine, izracunao da stvara u oblasti kulture osamnaest godina, ali racunao je s tim da niko nece racunati kad je on to poceo knjizevno stvarati.

Evo Nikole Preradovica, sjedi u podrumskoj birtiji, tacno iznad njega je klozet te casne gradjevine, a kad se prodje pored klozeta i glavnog ulaza, stize se u kancelariju šefice ovog hrama kulture, cuvarice umjetnosti banjalucke, arbitra u knjizevnim, slikarskim, vajarskim, muzickim i raznim teorijskoumjetnickim pitanjima. Osokoljen svojim razmišljanjima o dva desetljeca prisutnosti u knjizevnosti, Nikola kuca na vrata raskjošne kancelarije primadone banjalucke umjetnosti a usput u glavi racuna kad je zbilja objavio prvu pjesmu. Za svaki slucaj odluci da kaze kako je to bilo prije dvadeset godina i cetiri mjeseca i to u casopisu "Pregled" koji je, izmisli na brzinu, izlazio u Bjelovaru, a kako je sada taj grad pod okupacijom ustaških snaga do tog primjerka nije moguce doci.

Ono od prije osamnaest godina nije teško provjeriti jer su to dvije pjesme koje su štampane u "Glasu" pa ih lako moze priloziti. Naravno, nije se Nikola slucajno sjetio Bjelovara - tamo je sluzio vojsku. Dakle vidimo ga: kuca na vrata primadone, znane pod imenom Vida Husedzinovic-Grandic.

Pozdrave se, priupitaju za zdravlje, pa sjednu da popiju kafu i porazgovaraju. - Eto, kolegice, razmišljam ovih dana o svojoj knjizevnoj karijeri i padaju mi na pamet mnoga imena koja nisu mnogo napisala, baš kao ni ja, ali njihova djela predstavljaju temelj knjizevnosti. Sad pošto je balijsko-ustaški lobi kukavicki pobjegao iz našeg grada, nije puno pisaca od ugleda ostalo. Pa ja mislio da bi bilo dobro da se to svecano obiljezi. Nije mala stvar dvije decenije knjizevnog stvaralaštva...

Vida Grandic sluša piscev monolog, klima glavom,osmjehuje se.

- Dobro si se, Nikola, sjetio - bodri ga banjalucka cuvarica umjetnosti - tako znacajne datume treba obiljezavati. Imaš moju podršku a vidjecemo za termin.

Nikola bi obradovan što je sve prošlo bez velikih uvoda, kao i bez sumnjicavosti u pogledu historijskih cinjenica koje govore o pocetku njegovog stvaralaštva u oblasti kulture. Piju zatim kafu, caskaju o srpskoj knjizevnosti, o situaciji na frontu i ostvarenju svih zacrtanih srpskih ciljeva, vojnickih, politickih i kulturnih. U holu doma kulture se zacu galama a onda u kancelariju, bez kucanja, kao izbezumljen, uleti portir.

- Direktorice, jebo te, revolucija!
- Kakva revolucija? Šta pricaš ? I kakve su to psovke, šta ti misliš gdje se nalaziš? - veli Vida Grandic ne dizuci se iz fotelje. Smatrala je da je rijec o nekom nesporazumu koji ne zasluzuje da ona podigne svoje golemo, tjestasto tijelo iz fotelje.
- Neka vojska upala, sad ce i vamo kod vas doci - poce zbunjeno objašnjavati portir, ali tad ga neka brkata momcina uhvati s ledja za ramena i odgurno od vrata.
- Nismo mi neka vojska, dete ti jebem, nego srpska vojska koja cuva tvoju civilnu guzicu! Marš tamo! Marš!

Vojnik lagano došeta do sredine velike kancelarije. Dugim pogledom mjeri Vidu i Nikolu. Naš se pisac dize u namjeri da ode jer je smatrao da ga se cijela stvar ne tice.

- Ja sam samo navratio, pa mozda je bolje da idem, ko velim, imate vi neka svoja posla, pa odo ja...- rece Nikola pa cak i pruzi ruku vojniku.
- A kud bi ti - pita ga vojnik - nedje na kaficu, ili kuci na rucak pa malo prileci i slušati na radiju kako napreduje naša vojska, pa prdnuti, dvaput, tripu, pa zaspati?

Nikola je sekundu, dvije panicno razmišljao. Znao je da mora smisliti dobar razlog za odlazak, da taj razlog mora biti povezan sa vojnickim ili politickim razlozima i da ti vojnicki ili politicki razlozi nikako ne smiju povrijediti tu grdosiju od covjeka, koji je ocito necim opasno razjaren. Valja smisliti nešto neutralno a opet što je u vezi sa interesima srpskog naroda.

- Moram po zenu, znate ona radi u kolu srpskih sestara i baš danas pakuju neke pakete za nasu vojsku - ucini mu se ovo sasvim solidnim objašnjenjem, nekako na granici vojnickog i politickog. I humanitarnog.
- A šta pakuje zena u te pakete ?- pita momcina.
- Baš neke lijekove pakuju danas! Ih, kolko toga vojsci toga treba kad bi vi samo znali!
- Pa mozda i znam kolko toga treba vojsci! A s kim pakuje, da ne pakuje sa onom Radom Malesevic?
- E s njom. Baš sa Radom!- bi obradovan Nikola.
- Šta je spakovala, to je spakovala jer više nece. Radi smo svašta spakovali na dušu, uapsili smo i nju i one što rade s njom. Šverc, preprodaja lijekova i zloupotreba polozaja.
- Ja ne znam ništa o tome. Znam samo da radi u kolu srpskih i ništa više - poce se vaditi pisac. - A znaš li zašto sam upao u ovu kancelariju, jel znaš?
- Ne znam, nemam pojma, ja s tim nemam ništa, mislim to se na mene ne...meni samo zena tamo radi - vrdao je Nikola.
- Ja sam došao vamo da apsim baš te iz srpskih sestara, u kolo se seje uvatile pa kradu li kradu!
- Pa apsi ti prijatelju, ja nemam ništa protiv, ali kakve veze ja imam sa kolom srpskih sestara, ja sam muško - veli Nikola mirno, ubijedjen da barem to ne mora dokazivati. Da je muško.
- Prco jedan, ti muško. Pa pogledaj se kaki si, majku ti debilsku. Kaki si mozeš slobodno biti clanica kola srpskih sestara! A kad te ne bi covjek malo bolje pogledo sigurno te ne bi razlikovo od zenska. A je te evo nisam bolje pogledo i smatram te clanicom kola srpskih sestara. Pa apsim i tebe.
- A što mene, pobogu brate?
- Pa apsim te ko clanicu i optuzujem te za šverc prehrambeniim artiklima koji su kroz donacije bili namijenjeni srpskoj vojsci. Eto. A apsim i ovu staru prdaru o kojoj sve znamo i sumnjam da necete ovi dana konopac omrsiti. Slabe su vam šanse da se izvucete, ako mene pitate.

Nikola je ukocenog pogleda i neprirodno uzdignutih obrva slušao vojnika. Nije imao nikakvog komentara na to omrsivanje konopca, rijeci nisu nailazile. Uostalom, ništa nije shvatao, on da ce omrsiti konopac, on clanica a muško, on pljackao srpsku vojsku, on koji je tu došao da ugovori knjizevno vece povodom dvadesetogodišnjice knjizevnog stvaralaštva i rada u kulturi. I to lazne dvadesetogodišnjice! Baš ništa mu nije bilo jasno, nije mogao cak ni misliti jer je bio zatecen slikom vlastitog trupla koje se njiše pošto je omrsilo komnopac i to njiše se na nekom kestenu u Ulici Maršala Tita.

Vojnik sjede. Bez pitanja uze cigarete koje su stajale na stolu i posluzi se. Zatim ih nehajno baci na sto, ispred sebe. Pripali cigaretu, cutanje je trajalo sve dok je nije ispušio i pikavac ugasio, uvrnuo, bolje reci, u velikoj kristalnoj pepeljari.

- A ima se i zapaliti, a? Otkud cigare?
- Kupio.
- Kupio, kupio. A pitaš li se ti ponekad ima li vojska od cega kupiti cigara?
- Pa pitam se, i to redovno. Evo ja sad trebam izdati knjigu, i to u tri toma, i ocu sav prihod da namijenim srpskoj vojsci.
- A prihod ce biti jedno dvajes maraka! Ko danas kupuje knjige? Ma ko ih je ikad kupovo?! A na korice bi, jelde, stavio kako sav prihod ide srpskoj vojsci, pa bi ispo frajer. Ti misliš da mi ne znamo za te štosove? Boga mi, pjesnik, meni se cini da si ti dobro najebo sad kad vamo dodje Ostoja. On skroz ne podnosi profitere, najebali ste i ti i ova baba - kaze vojnik i mahnu u pravcu Vidinom, koja je sva ukipljena, sledjena, takoreci, sjedila u svojoj rokoko-fotelji.
- Ma kakav sam ja profiter, ljudi moji, pa ja sam obican srpski pjesnik, pišem pjesme o našoj srpskoj vojsci, podrzavam ovu vlast svim svojim pjesnickim bicem i...-
- Koga podrzavaš, koga podrzavaš? - prekida ga vojnik.
- Pa ovu vlast! Nikad ni rijeci nisam reko ni protiv koga, ja sam lojalan gradjanin i pjesnik, kakav profiter?
- Pa to i jeste problem, majmune jedan pjesnicki, što podrzavaš ovu vlast! Pa šta ti misliš, što smo mi došli sa dobojskog ratišta nego da skinemo ovu vlast?

Nikola nije znao šta da kaze. Tako matiran samo je predosjecao da je temeljito zasrao stvar i nikako nije nalazio nacina da smisli neku izvlakušu. Onda ipak pokuša.

- Pa to sam i ja rekao, druze vojnice.
- Šta si rekao?
- Pa da podrzavam ovu a ne onu vlast - objašnjava Nikola jezicke nijanse, koje, evo, mogu biti predmetom nesporazuma.
- Ma koju ovu ...- pita vojnik kojem sad više ništa nije jasno. Cak se mahinalno dohvati kalašnjikova.
- Pa podrzavam ovu vlast koju vi sad imate a ne onu koju rušite. Mozda nisam bio dovoljno jasan, ova vlast je ova vaša vlast a ona vlast je njihova vlast. Mislim ova je ova a ona je ona, nema tu puno šta da...to je ipak precizno.
- Afa, dobro, znaš šta ..., ja cu reci Ostoji da on tebe lijepo pošalje na radio-Banjaluku pa da ti lijepo procitaš saopstenje u ime svoje i u ime gradjana Banjaluke, mislim ako nas stvarno podrzavaš, ako me ne zajebavaš, a bolje ti je...
- Ma ne zajebavam se, podrzavam ja vas. Samo ne mogu ja citati nikakva saopštenja - rece Nikola i istog se trena dade u potragu za objašnjenjem zašto ne moze dati saopštenje, trebalo je smisliti nešto prije nego što vojnik postavi pitanje, logicno pitanje.
- A zašto ti ne mozeš procitati saopštenje ? - pita, jasno, vojnik i opet nešto cacka oko kalašnjikova, oko obaraca, cini se Nikoli.
- Ma ne mogu zato što ja...mucam! Ja mucam pred mikrofonom, mislim, nije to dobro za našu stvar da se ljudi smiju...
- Ne moraš ti citati, ima spiker pa nek cita što ti napišeš i nek kaze ko stoji iza saopštenja.
- Ja se samo bojim da ne bude smijeha...kad cuje narod da pjesnik šalje podrške, znaš kakav je naš narod.
- I to što kazeš - veli vojnik - dosta je nama Srbima pesnika! I na vlasti i do vlasti, najbolje je da mi tebe ubijemo...
- Ali ako treba procitacu! - preduhitri Nikola vojnika u razvijanju te misli o tome da ga ubije, zakolje, nabije na kolac, ili šta je vec naumio da ucini.

Vrata kancelrije se otvoriše. Pojavi se vojnik u punoj borbenoj spremi, sa flašom "Johny Walkera". Cak mu je i šljem bio na glavi, ocito bio je uzbudjen zbog ucešca u revoluciji.

- Ufatili smo onog pedera direktora televizije!
- Jel glavnog, jel Zorica?!
- Jes njega!
- I šta prica tica, jel se usro?
- Jes, brate, pale mu naocale do na vrh nosa, dršce ko ker. Nešto je on velko zasro cim ga je onolika trta. Vidi da je dogorjelo do nokata. Šta cemo s njim?
- Isto pritvor, sad cu doci da ga ispitam, a i Ostoja bi mogo svaki cas iz komande, tamo je sve gotovo, javio mi je.

A Ostoja Zec, rezervni vodnik, bivši Karadzicev agent, upravo je u komandi završavao isljedjivanje nad komandnim kadrom vojske republike srpske. Upao Ostoja sa nešto vojnika-pobunjenika i zatekao oficire kako piju whiskey i jedu banane. Jedan vojnik pretura po ladicama i ormarima.

- Ostoja, majku im, evo drze i krompir u kancelariji, samo nekako cupav!
- To je kivi, a ne krompir - poucava Ostoja vojnika.

Gleda oficire, tako postrojene pred njim, i gade mu se. Pun je snage, narod i vojska ga podrzavaju u ovom istorijskom casu. Kao i sve romanticne budale ni Ostoja ne shvata ozbiljno onu historia est magistra vitae i ovaj Robin Hood iz Laktaša ( kako ga je nazivala štampa iz slobodarskog Beograda) hrabro kroci u susret istoriji zaboravljajuci, ili ne znajuci, kako se u srpskoj povijesti lako odscijecaju glave i leti kroz prozor! No, mi vidimo Robin Hooda kako odlucno koraca prema domu kulture. I bas kao i njegovi uzoru, Karadzic i Mladic, okruzen je tjelohraniteljima sa škorpionima na gotovs. Vremena su historijska, nema se vremena za sjednicarenje i isprdjavanje pa u hodu izdaje naredjenja. Ima i naroda na ulici, mašu mu, bacaju cvijece i cigarete. Nekoliko starijih Srba je okiceno vezenim peškirima a u rukama im tradicionalne pljoske. Vojska po kafanama slavi preuzimanje vlasti i sve je pijano, što od rakije što od revolucije.

I u domu kulture vojska je ekspresnom eksproprijacijom došla do šanka pa se loce. Uzbudjenje je dostiglo vrhunac kada se za šankom pojavio receni Ostoja Zec. Tapšu ga, ljube, placu na ramenu, zvale ga razne pijane labrnje, cmacu i lizu, alal vera Ostoja, blago majci koja te rodi, da je nama vakih junaka na vrijeme bilo, vec bi turke i ustaše oterali, e jesi pravi, samo tako, samo tako Ostoja desnicu tu ljubim, sve je ovo izdaja, izdaja, da ne bit tebe, ih, ti si naš spasilac, za tebe, Ostoja, i u vatru i u vodu, branicemo našu stvar do poslednje kapi krvi, samo napred, svi smo uz tebe Ostoja!

Ostoji Zecu cestita i Ljubo Palikovic, kamerman iz bivšeg dopisništva televizije Sarajevo a sada kamerman na televiziji republike srpske. Ljubo, dobricina, a i sam pomalo romantik, prihvata Ostojinu ponudu da bude direktor televizije pošto je Zoric smijenjen i u pritvoru. Potom Ostoja Zec ispija još jednu cašu, svi mu nazdravljaju, i odlazi u kancelariju Vide Grandic gdje se odvija prava drama. Vojnik skoci na noge lagane kad se vrata otvoriše a udje Ostoja. Ljubi tri puta svoga vodju (mada su se rastali prije nepun sat) pa pokazuje rukom na ratne profitere, Vidu i Nikolu.

- Tu ste tice, pa jel se šta capilo od vojske ovijeh dana? Bilo bericetno do danas, dobar ovaj rat, a?- pita ironicno Ostoja i kao jastreb kruzi oko njih.
- Druze Ostoja, ovo je nesporazum, ja nisam u kolu srpskih sestara, ja sam u udruzenju srpskih knjizevnika!
- Ostoja - kaze veselo brkata momcina - on je na našoj strani sto posto, tako mi rece, ali ja mislim da ga ne trebamo nidje turati, eno Karadzica, isto pjesnik pa šta nam uradi, šupak mu zino ko auspuh od tenka, nikad mu dosta narodnih para!
- Lijepo je što si na našoj strani, pjesnice. Eto, baš sam maloprije imenovao novog direktora televizije, e sad nam fali precednik privremene vlade. Neka je pjesnik - obraca se Ostoja vojniku - šta ima veze što je pjesnik, ako je lojalan, ako je za našu stvar ja bi njega metno na to mjesto...
Raširio oci Nikola, zjenice samo što ne ispadnu: maloprije se vec vidio u njihanju na kestenu a sad u izgledu sve one zajebancije od pregovora, diplomatija, svecane vecere, zakuske, pikse na švercovanu robu, tajni racuni, svako malo u Genevi, New Yorku i Londonu, samo strane cigare i strana pica, hoteli i mercedesi, kurve što se narucuju telefonom a sekretari ih dovode u sobu, kupovanje u skupim kvartovima svjetskih metropola, svicarski satovi, talijanske cipele i francuska odijela, i šupak!, šupak od sladolednog labuda, pravljen od najfinije cokolade. Sve to na jednoj strani. A na drugoj: samica i mucenje, zivot na ljebu i vodi, marisana svaki dan, i mozda bi ga baš Boško Vuksan tukao.

- Ja sam, Ostoja, vise za ministra obrazovanja i kulture, a moze i sporta uz to dvoje. Tu bi ja vako mogo najviše dati - rece naš pjesnik.
- E tog mjesta nema, sad nam treba samo precednik vlade, ne trebaju clanovi, to je kao vlada, treba nam civilni sektor za pregovore, to je privremeno, a poslije cemo vidjeti...
- Ma šta ja znam, privremena je to funkcija, ne znam jesam li ja za toga, ne znam ljudi...- poceo se neckati i cjenjkati Nikola zaboravivši da je glava u torbi i da za cas moze ostati bez nje.
- Jebi ga, pjesnice, mora biti privremena vlada, to je demokratski, a kasnije neg narod bira pravu vladu - tumaci Ostoja demokratske principe uskladjene sa revolucionarnim djelovanjima.
- Jebo ti narod, kakav narod...
- Ostoja, daj da ja njega izdegenecim, vidiš da je poceo vrdati, nece u privremenu vladu jer je privremena!

Jebo te caca pjesnicki sve samo iz racuna radite - vice onaj vojnik.

- Nije to, boga mi!
- Šta nije?! Ko da te Karadzic pravio ! Da ne bi i ti ko i on išo po bjelosvjetskim gradovima i na kocki trošio narodne pare? Pa još bio u talu u fabrici dje se prave mrtvacki sanduci za vojsku? Da i ti ne bi šverco kafu i cigare, majku ti - raspomamio se vojnik - i ako ti Ostoja kaze da ceš biti precednik privremene vlade ima da budeš precednik privremene vlade. Il ti ode glava!

Neki vojnik, vjerojatno kurir, koji je stalno nešto ulazio i izlazio iz kancelarije, prvi je odnio vijest o Nikoli Preradovicu kao predsjedniku privremene vlade. Sat vremena kasnije vijest se pocela širiti gradom. Iako ni radio ni televizija ništa ne govore o novom predsjedniku, cijeli grad bruji o tome a informacija je došla i do najviših vojnih i politickih struktura na Palama. Jedna grupa se okupila oko glavnog ulaza u dom kulture i traze da im se obrati novi predsjednik. Vojnik odgurnu zavjesu i pogleda van, na ulicu, gdje je stajao narod i odakle su se culi povici. Onda otvori prozor.

- Šta je ljudi, šta ocete?
- Daj nam novog precednika, da ga cujemo!
- Kakvog precednika, braco?
- Pa ovog privremenog, Nikolu!

Brko mirno zatvori prozor. Zbunjeno je cupkao svoj brk pa pripalio cigaretu.

- Šta to vicu? - pita ga Ostoja.
- Oce da im se obrati novi precednik vlade, privremene.
- Otkud to narod prije zna - kuka Ostoja - majko moja draga? Kod nas Srba ne moze ništa ozbiljno i u tišini da se obavi. De im se javi pjesnice, jebi ga, kad traze...
- Kako da im se javim?! Ne znam šta bi im reko, ljudi moji, kako cu pred toliki svijet? - u groznom strahu veli Nikola koji je taj cas u mašti preradjivao razne scenarije, od hotela sa pet zvjezdica do samice u Foci.
- Ma ne moraš im ništa govoriti - veli Ostoja - samo odmakni malo zavjesu i mahni im. Bice dosta.

Naš pisac bojazljivo pridje prozoru. Namjesti idiotski smješak, odmaknu zavjesu, ali malo, malo, pa nespretno i kratko mahnu okupljenima. Masa poce aplaudirati a neko razvi srpsku trobojnicu pa snazno njome zamaha.

- Ko nabije taj dobije - sjeti se Nikola vašarskih slogana a u glavi i dalje dvije slike: apartman i samica. Ako ne baci ne moze ni nabiti, konstatira tuzno u sebi nas ziheraš.

Krajickom oka pjesnik ugleda tenk na kojem se mladjahni cetnici provezose Titovom ulicom. Ostoja gleda Nikolu pa kao da cita njegove misli, gotovo sa razumijevanjem, premda trun netakticno, rece.

- Ne znam, pjesnik, nije ti lako. Kako god odluciš mogo bi najebati, pravo ti nije lako...
- Pa druze, gospodine Ostoja, što da ja najebem ? Pa to je sve slucajnost, došo da ugovorim knjizevno vece i upadnem u ovu guzvu ovde!
- Al si isto tako reko da podrzavas ovu vlast i uostalom kaki si ti to pjesnik kad ja za tebe nisam nikad cuo?
- Pa dobro, nisam bas iz citanki, moja je poezija za uzi krug citalaca, ja sam takozvani hermeticni pjesnik.
- Kakav pjesnik, matere ti? - pita Brko.
- Hermetican...zatvoren - poce Nikola objašnjavati a nekako mu drago što je iznenada na svom polju.
- E to jesi, svetog mi Ilije, to jesi, pravo kazeš, zatvoreni pjesnik! A ako ne poslušaš Ostoju biceš i mrtav pjesnik...
- Cekaj malo, druze, da ja to vidim sa Ostojom. Kako ti to misliš da sam najebo i vako i nako?
- Pa eto, moj pjesnik, ako privatiš ovu funkciju pa se vrati ona vlast onda si najebo ko zuti...
- Cekaj, ali ja ne moram biti precednik!
- Pa to sam i mislio reci: ne moraš. Ali, ako odbiješ funkciju onda ceš najebati od nas - dovrši svoju misao Ostoja.

U tom casu zvoni telefon. Zovu ih sa radio-stanice, sviju zanima šta se dešava pa njima telefoni ne prestaju zvoniti, i da li je istina da je Nikola Preradovic predjednik privremene vlade ili je privremeni predsjednik vlade, to im nije jasno, svašta se prica.

- Reci narodu - porucuje Ostoja - da je vojska zauzela grad sa ciljem da ga ocisti od ratnih profitera i da je akcija još u toku. Reci da se još ne zna ko je precednik vlade a da smo na televiziji smijenili direktora. Eto tako. Cekaj malo! Halo! Treba li kod vas smjenjivati? Dobro, da ovo završimo pa cemo i kod vas priviriti, medju rukovodne kadrove.

U kancelariju udje neki vojnik koji je ocito u samom vrhu pobunjenicke vlasti, vidjelo se to po tonu kojim se obraca Ostoji.

- Ostoja eno uvatili smo još nekoliko švercera devizama. Taba ih vojska. Da ih pustim i na tu babu iz kola srpskije sestara? - pita vojnik i klima glavom u Vidinom pravcu.
- Vojsku na mene?! Pa šta je vama gospodo, vojska da tuce jednu damu, i to srpska vojska u kojoj su dzentlmeni...- osjecala se ponizenom Vida, zar tako s njom, Srpkinjom i kulturnom radnicom ciji je cilj da svakog Srbina od Manjace do Kozare, od Grmeca do Ozrena barem jednom dovede u dom kulture na kakvu izlozbu ili koncert filharmonicara!
- Gospodo, ja sam dama - pripomenu Vida još jednom.
- Šuti damo dok ti ga nisam u dupe šukno - rece vojnik i mirno izadje vani pošto Ostoja nije izdavao nikakva naredjenja u pogledu tabanja prisutnih. A pod njenom raskošnom guzicom natapao se znojem mebl velike rokoko-fotelje.

Sve u svemu, cijela dva dana trajala je ta ujdurma po Banjaluci i nije se znalo ni ko pije ni ko placa. Kao što znamo Karadzic je bio uvjeren da je sve to maslo Miloševiceve tajne policije a Mladic se, unatoc svadjama, stavio na Karadzicevu stranu pa je uspio ugušiti pobunu, na prevaru. Jedni su potplaceni pa se naglo predomislili, drugi su zatvoreni a treci, poput našeg pjesnika, su dali izjavu da su slucajno upali u guzvu i bili prisiljeni raditi po instrukcijama pobunjenika. Njima je velikodušno oprošteno. Ljubo Palikovic, trodnevni šef televizije, uspio se izvuci, vracen je na mjesto kamermana a od tada mu je Zoric davao najteze zadatke koje je ovaj morao bespogovorno izvršavati.

Ostoja Zec, taj Robin Hood iz Laktaša, prošao je, naravno, najgore. Zatvori, progoni a potom i tragican kraj romanse sa Andjelkom Zgonjanin. Uostalom evo nekoliko fragmenata iz interviewa koji je Ostoja dao NIN-u poslije pucanja u Andjelku pa u sebe:

(...) Ni do danas mi nije jasno zašto su mi okrenuli ledja moji prvi saradnici Bilak i Babic. kasnije mi je jedan oficir bezbednosti rekao da su oni ucenjeni. Cak sumnjam da su dobili neki novac. Ja to ne mogu da tvrdim ali oni nisu bili uhapšeni a umesto njih su uhapšena dvojica marginalaca jedan pesnik i jedan doktor koji su se slucajno pridruzili akciji.

(...) Moram da priznam da me osim rane boli i cinjenica da je Andjelka otišla sa jednom bitangom, trgovcem belim robljem pa još i sa Muslimanom, covekom protiv cijeg smo se naroda i ona i ja borili. Nasela je na njegove trikove, ali to je vec njen problem. (NIN, br. 2392 od l.ll.l996.)

Kad je konacno poslije dva kaoticna historijska dana uspio nekako da dodje do svog stana, Nikola Preradovic, sav u soku, skljoka se u fotelju. Pobuna ugušena a njega ravno iz Vidine kancelarije odveli u zatvor. Pustili su ga nakon desetak sati ispitivanja ali uz napomenu da ce se još sresti s njima. Na radiju su upravo išla saopštenja prema kojima se dalo zakljuciti da se vratila ona vlast. Jeza ga prodje kad pomisli šta se moglo desiti samo da je brzopleto prihvatio mjesto predsjednika.

- Nema dileme, ovo mi je pomogao sveti Stevan - pomisli pjesnik naš pa ode hitro traziti svijecu da je zapali svome svecu.

Na stolu pronadje ceduljicu na kojoj je pisalo da je mali kod rodjaka. Tek onda se zapita šta je sa Stanom. Svim srcem se nadao da su je makar prebili ako ne i ubili. Uskoro se pojavi i Stana. Imala je šljivu ispod lijevog oka i nekoliko ogrebotina po vratu i ruci. Stajala je na vratima i cutala. Gledala je u pravcu ikone.

- Prvo i prvo, sveti Stevan leti iz kuce, drugo, dje mi je dijete a trece i trece kako si mogo privatiti funkciju precednika vlade. Jesi li ti normalan, jesil degenerik ti sam il ti je cijela famalija taka? Ubicu te, krv ceš propišati, majku ti jebem, ja u bukagijama a on precednik vlade!
- Ma nisam Stano bio nikakav precednik! Tjerali me ali nisam ja za to. Pa da sam bio precednik ko da bi ja sjedio ovde, bio bi i ja u zatvoru ko i Ostoja.
- Šta se to mene smatra? Bio ne bio precednik ti ceš krv propišati. A sad mi nosi svetog Stevana iz kuce, nosi i bibliju, nosi krstove i Isusa, sve nosi, ja u boga nisam nikad vjerovala pa necu ni sada.
- Pa Stano, ovo si ti donijela u kucu, nisam ja - kaze Nikola pa pokazuje rukom na svu silu religijskih rekvizita.
- Bilo pa prošlo. Sad opet ne vjerujem. Jer ako se meni koja sam za srpstvo sve dala vako vraca, onda meni taki bog ne treba, fala lijepa! Sa bogom sam juce raskrstila kad su me tukli i ponizavali. To cu zapamtiti dok sam ziva, a to moje juce ceš i ti zapamtiti, krv cu ti na slamku popiti, budi siguran!
- Pa šta sam ja kriv? Nisam ja digo vojsku na bunu!
- Nisi, al si zamalo posto precednik te vojske što dize bunu. Ja cu preko svojih veza traziti da se protiv tebe povede postupak. Istrazni. Znam ja tebe, da si ti mislio da oni imaju šanse uzeo bi ti mjesto precednika! I bio šef toj bagri
- Pa Stano, to je naša vojska, kakva bagra...
- To je bagra koja ništa ne zna da cijeni!
- Ali, oni ginu.
- I treba da ginu. Njihovo je da ginu ni za šta drugo nisu. A i tebi bi bilo bolje da lijepo pogineš, jebo te otac kljakavog i blentavog.

Nije mogao da ne primjeti kako Stana opet govori ijekavskim narjecjem.