Osmancevic, Amir

Auuu, jebem ti, kakve teme, kakve dobre teme, to je ono što mi treba. To je ono pravo - so na friške rane, ko bi se toga sjetio. Ovo ce biti literatura, prevodice me, nuditi ugovore, dobro je, znao sam da se na njega mogu osloniti, cita Sarac prijateljevo pismo, sav zapjenjen u svom artistickom transu.

Onda uvuce papir u mašinu pa stavi naslov: SO NA RANE pa onda opet cita pismo: pazi da naglasiš kako su u pitanju neodgovorni pojedinci koje ce svakako stici ruka pravde... Nema sumnje, to je dobra opaska, naglasiti kako je rijec o neodgovornim pojedincima, misli Sarac, treba ici ka pomirenju naših naroda i narodnosti a ne još više zaoštravati situaciju. Treba naglasiti kako srpski narod ne stoji iza tih zlocina, tako je, treba to naglasiti. Pa onda piše: "Pijana grupa neodgovornih pojedinaca te noci se našla u starom dijelu Banjaluke. Zeljni zlocina nisu se obazirali na mogucnost da budu uhvaceni i strogo kaznjeni..."

A onda zastade. Ipak mu se ucinilo blesavim: koliko on zna niti jedan Srbin nije kaznjen zato što je opljackao i umlatio Muslimana. Osim ako ovi dole nisu došli sebi - dumao je - pa promijenili kurs i shvatili da zlocin ne vodi nicemu pa sad pokušavaju da sprijece bujicu nasilja, ko ce znati, sve je moguce. Pokuša ponovo: " Pijana grupa neodgovornih pojedinaca te noci se našla u starom dijelu Banjaluke. Svaku noc su harali Šeherom ulijevajuci strah neduznim ljudima..."

Ovo mu se ucini boljim pa nastavi pisati. Malo je razmišljao o tekstu, malo o nagradama kojima ce biti obasut. Tako u spisateljskom grcu dodje do polovine kartice pa mu se prispava. Ode da malo prilegne ostavljajuci papir u mašini da ga nakon odmora i razmišljanja privuce svojim magicnim djelovanjem. Poslije dva sata vrati se za pisaci sto i otipka nekoliko rijeci a onda ocuti glad. Vadio je iz frizidera šunku, maslac, majonezu i kisele krastavce. Jeo je i jeo. A onda mu se opet prispavalo pa je odlucio da još malo otkunja.

Pola kartice dnevno, racunao je naš pisac, i nije tako loš prosjek. Kad razbaci dijaloge, pa malo veca slova stavi u knjizi, za šest mjeseci bice to solidna knjiga. Smanji rok na dva mjeseca, previše je šest mjeseci za knjigu. I tako - ista se igra ponavljala svaki dan: samo što bi sjeo za sto da piše ili bi mu se prispavalo ili bi ogladnio. Odspava, jede, sjede za mašinu a ono opet isto: ako bi odspavao pa sjeo da piše onda bi ogladnio pa bi otišao da jede, a kad jede onda mu se prispava. I otišao bi da prilegne. Pa ipak, puzevim krokom, ali krokom - knjiga je napredovala. Na jednu fasciklu fluorescentnim flomasterom uredno napisa "Gotovi materijali" a hrpica papira u toj fascikli polako je rasla. Husnija Lelic, njegov eksluzivni izdavac, zvao ga je svakih nekoliko dana da se raspita kako napreduje posao.

- Slušaj pisac - govori mu preko svog mobilnog telefona - ovo moramo ozbiljno odraditi. Ovo je zapad, bolan, tu nema zajebancije. Moramo biti bizmismeni. Evo ja vec ugovorio dvije knjizevne veceri sa tefericom, našo sam štampariju a vec sam i medju narod bacio baju da je knjiga pri kraju, haman pa gotova. I da ima svega u njoj. Ima da pare kurcom ubijemo, to ti garantiram. Samo se malo pozuri, jebo ga ti ko da citanku za osmi praviš, to je knjizica, sjedi pa to skucaj na brzinu, valja nam pare praviti. Vidim ja da ti ne znaš šta je zapad, moj pisac...
-Nije to, Husnija , lako - pobuni se pisac u Zlatku Saracu pa ustade da brani dignitet i cast profesije - svaka knjiga polako nastaje, to je proces u koji treba uloziti mnogo truda, znanja i puno vremena.
- Ma dobro, al to je kad praviš neku ozbiljnu knjigu, ovo je, bolan ne bio, za raju, ne mora biti baš cakum-pakum, jebogati, ko da raja zna šta o knjigama.
- Ma mora biti cakum-pakum, kako ti to kazeš! Mora biti baš takva, pa ne smijem ja nešto loše potpisati, ode mi ugled a to sam sticao godinama.
- Jebeš ugled, pisac! Pa ljudi u ovom ratu ostali bez svega a ti se bojiš da ne ostaneš bez ugleda! Šta bi bilo da si izgubio milion maraka ko neki?!
- Dobro, da ne ulazimo u to. A treba naci i recenzenta, Husnija, i njega moramo angazirati.
- Koga treba naci - pita Husnija, a sve mu to sumnjivo nekako.
- Recenzenta. To ti je onaj koji procita knjigu pa da svoje mišljenje o njoj - kaze Sarac.
- Ma nemoj mi te samoupravne štosove, matere ti! Samo mi nemoj samoupravnih štosova odma dobijem osip!
- Kakvi samoupravni štosovi, nisu bogami...
- Jesu brate...šta ce nam taj...imamo pare i imamo knjigu. Šta nas briga za necije mišljenje? Naše pare - naše mišljenje. A ako je tebi stalo do tog...mišljenja, kupicemo i mišljenje. Jebo mišljenje, ne moze vala biti skupo da bog dragi kaze. Jesi cuo, ništa ne brini za mišljenje. Eto, allahu na manet - rece Husnija pa spusti slušalicu.

Imao je naš pisac i digitron. U svojim dolcefarniente trenucima, a takvi su dominirali njegovim danom, prihvatio bi se matematike: tri hiljade primjeraka, pa nek me zapane po dvije i po marke, to je sedam i po hiljada, pa i nije nešto, ako trazim cetiri i po marke, jedan pišem dva pamtim...paa najbolje je da zaokruzim na pet maraka da se ne zajebavamo decimalama. Te matematicke vjezbe su mu davale snage pa se hvatao mašine da što prije napuni onu fasciklu na kojoj je pisalo "Gotovi materijali". Nema se vremena za silne ispravke i prepravke, silna premišljanja, vremena su historijska. Tako su polugotovi materijali neprimjetno poceli da ulaze medju gotove materijale, što je bilo opravdano s obzirom na historijski trenutak.

I, malo pomalo, nagura, bogami, naš pisac na stoosam kartica teksta. Hajmo sad još naslov. Razmišljao i domislio: Price iz Banjaluke. Ispod napisa ime autora a onda uvuce novi list da slozi štogod biografije za zadnju stranu. Naravno, na poledjini prvo ide fotografija a ispod nje:

Zlatko Sarac je vec godinama u vrhu bosanske knjizevnosti. Vec sa prvom knjigom postigao je zavidan uspjeh a kritika je u njemu vidjela pisca koji se kvalitetom priblizava samim vrhovima svjetske knjizevnosti. U poeziji je slijedio moderne uzore pa ga je cak i Alan Ginzberg isticao kao primjer pjesnika cija se snaga mjeri snagom najvecih pjesnika današnjice. Objavio je do sada više knjiga proze i poezije a "Price iz Banjaluke" su potresno svjedocanstvo o gradjanskom ratu u Bosni i Hercegovini. Ova se knjiga moze preporuciti svima kojima su BiH i Banjaluka na srcu.
S.M.

Procita kratki zivotopis i prikaz svoga najnovijeg djela što ga je upravo sastavio. Zbog urodjene skromnosti, odlucio je da izbaci ono "svjetske knjizevnosti". A da stavi "evropske knjizevnosti". Nekako mu se to ucini relanijim. Cak mu se i inicijali S.M. ucinise vjerodostojnim. Probuši papire pa ih stavi u novu fasciklu. Do kasnog popodneva buljio je u rukopis. Uvijek bi ga nekakvo svecano raspolozenje pratilo kad bi završavao knjigu, nekakav feeling mu je tada kazivao da je pravi pisac i da je ponos svoga roda i svoga poroda. U stan udjoše Ana i djeca.

- Evo, gotovo je. Završio sam - rece nekako tiho, pobozno i skromno, kako se i pristoji velikom piscu.

Sanela uze rukopis i pogleda ga. Zatim se skoncentrira na naslov.

- Mene naslov podsjeca na "Price iz šume Striborove" - veli djevojcica.
- Na šta te podsjeca? - pita Zlatko sve ne vjerujuci svojim rodjenim ušima.
- Ma na ono: price iz šume Striborove, price odavde price odande, ja bi to promijenila na tvom mjestu, nekako mi bez veze.
- A mene podsjeca na "Patuljak vam prica" ! - rece mladja kcerka opasno se priblizavajuci rukopisu kao da zeli dati sud i o onom što je unutra.
- Kakvi sad patuljci, šta je sa vama?!
- Pusti je tata, ja sam rekla "Price iz šume Striborove" a ona odmah lupa "Patuljci vam pricaju" , ona voli tu knjigu pa sad lupa bez veze - rece Sanela.
- Mislim da ti ovo nece proci - kaze Ana dok gleda biografsku notu koju je on spremio za zadnju stranu.
- Koje? - pita Zlatko. Vec je mislio da ce se ona zakaciti na ono sa vrhovima evropske knjizevnosti.
- Pa ovo sa gradjanskim ratom u Bosni. Stav onih u Sarajevu je da se radi o brutalnoj agresiji a da termin gradjanski rat proturaju Srbi. Ispašce da si na srpskoj strani, moraš na to paziti.
- Ma dobro, to mozemo ispraviti - rece Zlatko. Nekako mu je bilo drago što nije prokomentirala njegov status u evropskoj knjizevnosti.
- A i ovo si pretjerao, ovo da spadaš u vrh evropske knjizevnosti. Mislim malo je neskromno. - E jebi ga - pomisli Zlatko.
- A i kad je Ginzberg pricao o tvojoj poeziji - upita ga sumnjicavo Ana. Cak ga i pogleda nekako ispod oka.
- Na Struškim vecerima pozije, licno mi rekao da mu se strasno dopada moja poezija, jest matere mi!
- Tata to neka je i istina ali je, bez obzira, ne bih stavila da je Ginzberg hvalio tvoju poeziju. A ti kako hoceš - veli Sanela.
- A što, da nije mozda loš pjesnik. Ili mozda nije poznat ? Šta ti znaš dijete...- odgovara joj pjesnik.
- Ma nije to, ali on je peder znaš...
- Šta je on - ne, nije vjerovao da ce takve stvari slušati od svoje kcerke koja se tek zadjevojcila, pa šta ga tek kasnije ceka, vanbracno dijete, skandali, droga, prostitucija!
- Pa, peder, brate, svi znaju da je Ginzberg peder - odgovara Sanela bez imalo ustezanja.
- Pa nisam ja kriv što je covjek intelektualac i homoseksualac i što je on govorio pozitivno o mojoj poeziji!
- Pa baš u tome i jeste stvar - poce mu objasnjavati Sanela - kako ne kuziš? On je homic i javno hvali tvoju poeziju. Iz toga se svašta moze zakljuciti, znaš ono, bili njih dvojica bliski kao dva pjesnika i intelektualca ali i kao dva....-
- O ljudi moji s kim ja zivim - bijaše to njegova omiljena recenica u slicnim situacijama.
- Mi ti samo kazemo šta mislimo a ti gledaj šta ceš - kaze Sanela, mirno.
- Šta vi meni drzite predavanja?! Valjda se zna ko je ovdje pisac! Necu više rijec da cujem, rijec!
- Dobro, de, šta se odmah ljutiš, mi ti samo pomazemo a ti navalio na nas - smiruje ga Ana.
- Ne ljutim se, ali vi svjesno potcjenjujete moj znacaj, vi niste svjesni s kim zivite i ko vam je otac. I muz! I muz! To je to - vama je normalno da vam je otac poznat i priznat pisac pa ne razmišljate o meni kao o poznatoj osobi cije se ime u mnogim krugovima izgovara sa poštovanjem! Što drugi ocevi nisu poznati?! I muzevi! Da, da, gospodjo, i ti me tako tretiraš, sa potcjenjivanjem. Onda djeca to od tebe vide pa su i one takve prema meni - vec je gubio kontrolu. Nije podnosio kritike na racun vlastitog lika i djela.
- Dobro, dobro, nemoj se ljutiti, pa mi ne kritiziramo knjigu, nismo je ni procitali, to su samo dobronamjerne kritike i naša razmišljanja. A ti se odmah ljutiš i psuješ - kaze Ana.
- Dobronamjerne kritike? Ti ove surove provokacije zoveš dobronamjernim kritikama?! Ova mala me zajebava i kaze mi kako mi je knjiga ko šuma Striborova, ti mi srozavaš na ljestvici evropske knjizevnosti, nazivate me homoseksualcem i onda još sve nazoveš dobronamjernim kritikama?! Nevjerojatno, pa ja nemam rijeci - kaze u dahu i u momentu osta bez snage pa se strovali u fotelju.
- A ja sam rekla da mene podsjeca na "Patuljak vam prica" - kaze Maja.
- Ti šuti. Hoceš li mi i ti poceti dijeliti savjete - veli, ali jedva, jedva.
- Ja te branim a ti na mene galamiš. Ja volim knjigu "Patuljak vam prica"- veli Maja spremna da pocne plakati.
- Jebo vas patuljak sve tri !!! - krisnu Zlatku i skoci iz fotelje.

Odjednom je ponovo bio pun snage i spreman za daljnji duel.

- Nemoj biti seljacina - veli mu, cak strogo, Ana.
- Ja ne mogu biti seljacina, ja sam caršijsko dijete i nemojte to zaboraviti.
- Ali si seljacina po ponašanju. Uostalom, ti si caršijsko dijete samo po ocu, a mater ti je iz Motika - replicira zustro Ana, sad vec konsternirana njegovom lakom uvredljivošcu i sklonošcu da grubo vrijedja.
- Motike su predgradje a ne selo u klasicnom smislu te rijeci, to je skoro pa caršija!
- Pa što se onda zovu Motike, da je predgradje onda bi se zvalo Industrijska zona, ili tako nekako, vidiš kako je to ovdje, a ne Motike, baš po poljoprivrednoj alatki - kaze Sanela i u nastupajucem novom valu sukoba odlucno staje u majcin tabor.
- Mala, to ti potcjenjuješ svoju baku Ivanku? Zar tako o zeni koja te je voljela više nego ikog na svijetu? E, ovome se nisam nadao - pokuša Zlatko sa nabacivanjem grize savjesti da uknjizi neki poen.
- Baka se nije stidjela što je sa sela, to ja tebi govorim, koji se stidiš - odgovara Sanela. Ocito se nije dala tako lako isprovocirati.
- Pa ja nisam sa sela - opet vrišti Zlatko.
- Eto, cim se tako dereš znaci da se stidiš što ti je mama sa sela. To je znak, to je znak - kaze Sanela, veselo.
- Neka, hajde, neka bude: stidim se. Evo stidim se - pokušava se izvuci naš pisac - ali mi je zato otac iz caršije.
- E jest i neka caršija - umiješa se sad i Maja.
- Šta je sad, Banjaluka nije caršija?
- Pa i nije. Caršija a vi drzali kravu.
- Kakvu sad kravu, jebote ? Ja ništa ne razumijem, stvarno, Ana šta ova djeca pricaju, kakvu sad kravu spominju?
- Meni je dido Ahmet pricao - objašnjava Maja - da ste vi drzali kravu i da si je baš ti vodio da pase. A ne moze se krava drzati u pravom gradu.
- Tad je to bio luksuz, imati kravu. To je bilo bogatstvo! Ko je tad imao kravu to je bio bogat covjek, zapamti to!
- Pa što niste drzali trgovinu, recimo, pa tako bili bogati, a ne kravu - obara ga svojom logikom ta curica.
- Ništa vi ne znate! Šta je Ana? Šta se ti cerekaš? Umjesto da sprijeciš da ovako govore o mojim roditeljima ti stojiš tu i smiješ se. Lijepo, boga mi, zaista lijepo. Svaka cast - ogorceno vice Zlatko.

Ana ništa ne rece nego zamaknu u kuhinju a malo zatim i djevojcice se povukoše u svoju sobu. Osta sam, sa svojim rukopisom, patuljcima, šumom Striborovom i vlastitim porijeklom. Odjednom se i njemu naslov ucini smiješnim, staromodnim, turgenjevskim. I šta sad da radi? Zar da se prilagodjava ovom holywoodskom ukusu, da naslove svojim knjigama daje po nekom komercijalnom obrascu ? Nikad! Pa onaj upitnik što ga je malocas stavio pored naslova prekrizi i osta cvrsto pri tome da ostanu "Price iz Banjaluke". Uostalom, misli, jesu li price - jesu; jesu li iz Banjaluke - jesu. I šta sad on tu ima slušati nekog ko o svemu nema pojma. Njemu da drze predavanja iz knjizevnosti. Njemu!
Knjizevniku.

Uze rukopis pod ruku i krenu vani. Na zenino pitanje dokle ce, odgovori demonstrativnom šutnjom i ignorantskim negledanjem prema njoj. Ona samo odmahnu rukom. Ionako joj je bilo svejedno kuda ide. A Zlatko Sarac iskopira cetiri primjerka rukopisa pa se uputi u klub gdje je imao ugovoren sastanak sa svojim izdavacem Husnijom Lelicem. Husnija usta da pozdravi knjizevnika.

- Pa dje si, jebote, nema te ko ni ulja! - veli Husnija i tapše ga po ramenu zaštitnicki, baš nekako poput makroa ili poput Don Kinga.
- Kakvog sad ulja? - pita Zlatko.
- Ma to ti je ono od prije kad je bila nestašica ulja, praška i kahve, pa se od tad govori u mom selu "dje si neima te ko ni ulja". A neko kaze "dje si neima te ko ni kahve". Nego, ima li šta od našeg bizmisa? Jesil donio te papire da nosim da štampaju?
- Jesam, Husnija, knjiga je gotova mada se moglo još malo poraditi na njoj. Ali, ti me pozuri pa sam stisnuo. Radio sam po šesnaaest sati dnevno na tom rukopisu...
- Ih, šesnaest sati...- sumnjicavi zavrti glavom Husnija.
- Jesam, casti mi. Nije to lako, moj brate. Ljudi misle to je sjedi pa lupaj po mašini ...-
- Ja mislim, knjizevnice, da je velika nesreca roditi se vako ko knjizevnik, naucnik i to...Povazdan sjedite, budalesete, smišljate a nikakvog hajra, sve za male pare ...
- A šta ceš, neko se rodi da bude ovo, neko ono - komentira Husnijin stav pisac.
- Pa jest, nisi ti kriv. Allah dragi htio tako i tu se ništa ne moze. Nisi ti kriv, vala, šta mozeš...- tješi ga Husnija.

Popiše kafu, još malo procaskaše o podjeli sudbinskog a onda Husnija uze rukopis i krenu u štampariju. Svom knjizevniku je slagao kako ga ne moze povesti jer radi na crno a ako nekoga dovede bice sumnjivo pa se boji da ti ljudi ne odustanu od posla. A zapravo nije zelio da pisac slucajno sazna kolika je cijena štampanja knjige. Zlatko je Sarac gledao Husniju kako odlazi i pod rukom nosi njegovo novo djelo - cedo.

"Pa-pa, moja malena " rece raznjezeno u sebi a oci mu se napuniše suzama. Uputi se u šetnju münchenskim ulicama. Dade mašti na volju: vidio je kako ga ljudi prepoznaju na ulici, poneko mu mahne rukom, neko ga sa smješkom pozdravi, neko pridje da se rukuje s njim a neko trazi autogram.

Poznat je, slavan, ima ga u novinama, na televiziji, zovu ga i da bude gost-komentator na "Glasu-Amerike", prisiljen je odbijati pozive na raznorazne skupove i simpozije o ljudskim pravima, znan je i kao ekspert za Balkan i svaki cas ga pozivaju da da svoje mišljenje. A honorari se lijepe i lijepe. Uopce više nema uvid u stanje na vlastitom racunu. Malo pomalo, i bogami, vidi sebe kao leureata Nobelove - u prvom redu kralj Karl Gustav XVI sa obitelji, clanovi komiteta, a evo i njega, u fraku, za govornicom, govori kratko, ali nekako pametno, nepretenciozno, kralj mu cestita i stavlja lentu na grudi (a on mjerka cerku mu Victoriju!), ni sam više ne zna na koje ga jezike prevode, samo mu pošalju knjigu, prevedenu, i stave pare na racun, divota jedna, reda te prevode na posebne police pa u dokolici pokušava razmrsiti poneku rijec iz tih prevoda. Jebiga, kad više ne moze dobiti Ninovu nagradu - godinama se spremao da napiše romancinu i pokupi Ninovu kad ono se zarati taman kad je sjeo to da napiše! - koja mu je bila trajno u mašti. I šta mu je drugo preostalo nego da sanjari o Nobelovoj nagradi?!