Osmancevic, Amir

Kao što znamo, klubovi naših radnika privremeno zaposlenih u inostranstvu/inozemstvu naslijedje su iz bivšeg jugokomunistickog sustava i razvijali su se srazmjerno jacanje naše ekonomske emigracije. Tada su to bili jugoslovenski klubovi u kojima su djeca naših radnika privremeno zaposlenih u inostranstvu/inozemstvu uvjezbavali splet kola naših naroda i narodnosti, a na Dan republike - da li se to još uvijek piše velikim slovom - izvodili su te igre za mame i tate. Najuzornija djeca naših radnika privremeno zaposlenih u inozemstvu/inostranstvu izašli bi na binu drzeci u rukama crne fascikle pa bi izveli recital u pet, šest glasova. I to o našoj revoluciji, o onome što nam je ona dala: dakle, Tita za maršala. Onda nastupa hor/zbor: što to huci Sutjeska/ krv pliva po njoj/ divizija Savina/ bije teški boj, hej, haj/ bije teški boj/. Suze zahvalnice kapaju a svi pred ocima buljave oci Ljube Tadica koji glumi Savu Kovacevica.

Tako je bilo za praznike.

U nepraznicnim danima u klubovima su se sastajali naši radnici da popiju pivu (koja je poslovicno jeftina, haman ko ona u ducanu, jer klubovi nisu placali porez drzavi kao ostali ugostiteljski lokali) pa je tako ta jeftina piva postala matica hrvatska, matica srpska i matica bosanska, što nije nebitno ako se uzme u obzir šta su klubovi znacili u ovom poslednjem ratu i kolike su pare baš preko klubova iskamcene od naših naroda i narodnosti.

A kad je došao rat (l99l-l995) maršal Tito, najveci sin, komandant i genije, baš kao i Sava i glamocko gluho kolo postaše nepozeljna i neugodna povijest, hemeroid na savjesti pomenutih naroda i narodnosti.

Crne fascikle sa recitalima na temu narodnooslobodilacke borbe, baš kao i kajdanke sa pjesmama iz tog doba, završile su, što bi se reklo, u ropotarnici povijesti/istorije.

Klubovi naših radnika privremeno zaposlenih u inozemstvu/inostranstvu postaše klubovi naših radnika privremeno zaposlenih u inostranstvu/inozemstvu.

A Zlatko Sarac, buduci da bijaše hrvatsko-muslimanska genetska smjesa, bio je dobro došao i u hrvatske i u muslimanske klubove. Pa ipak, trebao se odluciti na koju ce stranu. Njegov pragmaticni - Srbi bi rekli: lukavi latinski - duh mu rece da je bolje da se prikloni muslimanskom klubu jer je najviše izbjeglica Muslimana pa bi tu, eto ipso, moglo biti i nafake.

Pisac u klubu - nije mala stvar. On zna puno više, on odozdo ima direktne informacije, nije to rekla-kazala, on zna da cemo pobijediti, on za to ima dokaze, prica se da zna tacno u mjesec kad ce se rat završiti, kad cemo im zadati konacni udarac i osloboditi našu nam jednu i jedinu, on placa hiljadu maraka telefona mjesecno sve zovuci dole. Šta taj sve zna, ih, samo nece da govori a i na šta bio to licilo kad bi svakom govorio to što zna, nije on budala, znaš koliko agenata ima posvuda, bratu rodjenom ne mozeš vjerovati, sve sam udba i kos okolo, svud se to uvuklo moj brate.

I boga mi, krenu to svojim tokom. Naš radnik privremeno zaposlen u inozemstvu, baš kao i onaj trajno zaposlen u tuzemstvu ima strah od knjige pa respektira onog ko takvu robu pravi. Tako Zlatko Sarac posta rado vidjen gost u klubu-udruzenju. Samo što bi sjeo za sto vec bi pocele da frcaju pive, te casti ovaj, te casti onaj. A pošto je naš pisac drzao do sebe sa sobom je nosio zemljopisnu kartu Bosne i Hercegovine i komplet olovaka u boji. I cim bi sjeo za sto razvukao bi kartu, zamislio bi se nad njom pa bi onda, po samo njemu znanom sistemu, ucrtavao strelice i na marginu, sitno, sitno, unosio neke bilješke. Dobar se glas daleko cuje, pa je Saraceva karta postala najpouzdaniji informator o dešavanjima na ratištima iako niko nikad nije dokucio šta tu piše i šta imaju znaciti te silne strelice.

Zlatko Sarac ulazi u klub teatralno, odavno vec i sam ubijedjen kako je znacajan ne samo kao pisac kako ozbiljne tako i literature za djecu nego kao i vojni strateg od cijih promišljanja moze zavisiti uspjeh slijedece ofenzive. Dakle - ulazi teatralno: strci niz oni nekoliko stepenica, prilazi stolu, širi kartu, šilji olovke i ceka vijesti na radiju (iako ne zna njemacki, ozbiljno klima glavom, kao da podrzava spikera, cim cuje da se spominje rijec Bosna). Onda se tajanstveno, a cesto i prezrivo smješka na te vijesti. Naravno da se niko nije usudio pitati Saraca šta znace sve te silne strelice koje povlaci neuroticnim, slikarskim potezima, i naravno da ni sam Sarac nije znao šta znace. Jedino je znao da što ima više tih strelica i bilješki na marginama, njegov ugled raste. Narocito sa brojem zelenih strelica.

Asistirati Saracu pri rasklapanju karte znacilo je stvar prestiza u klubu a u tim asistencijama prednjacio je Rasim Safic, predsjednik kluba. U Zlatku Saracu Rasim je Safic vidio ne samo prijatelja nego i kolegu jer i Safic bijaše akademski gradjanin (istog ranga kao i Sarac): završio je pedagosku akademiju, smjer istorija-geografija, i to baš u rasadniku bosanskokrajiskih prosvjetnih kadrova. U svome malom mjestu je slovio kao vodeci intelektualac a na njegovim vratima u mesingu su se kocoperila raskošna slova: Rasim Safic - diplomirani nastavnik.

Jednoga dana poklonio je Safic svom kolegi i prijatelju skupocjeno"Pelikan" naliv-pero. Sarac prihvati poklon mada prema Saficu uputi pogled pun prekorijevanja. Zatim Zlatko otvori pero, pa poslije kraceg razmišljanja nad kartom, zaokruzi neko selo u srednjoj Bosni a sa strane zapisa: EV-KRO-U-SU-SI-RAZ. Predsjednik kluba koji je stajao iznad Saraca osta zapanjen takvom analizom iako nikako nije mogao dokuciti šta tu piše. A pisalo je: Evropa kroci u sukob širih razmjera. Videci kako takva briljantna razmišljanja o agresiji i svjetskoj politici gode Rasimu Saficu, Zlatko je razmišljao o tome šta još da napiše. Tek da obraduje covjeka, jer što se tice vlastitog ugleda ništa više morao toga dana napisati. Jedna bilješka dnevno bila je sasvim dovoljna za ocuvanje reputacije. Dakle, za Saficev hator napisa: DR- Na-OS. Onda znacajno pogleda Safica, kao da procjenjuje da li je taj covjek dostojan da mu povjeri šta je tu napisao. Zabode zatim vrh svog novog naliv-pera u slovo D i rece:

- Da, da, Drang nach Osten. Tu sumnje nema.

Predsjednik kluba samo što ne pade sa stolice na koju je u medjuvremenu sjeo. On je cuo za Otta von Bismarcka, znao je za prodor na istok, pa kad to svoje znanje poveza sa onim što je rekao Sarac onim svojim pateticnim tonom, onda se ne treba cuditi što je Safic ostao bez daha a pred ocima mu se zacrnilo. Sad je za sebe mislio da je najinformiraniji covjek u Münchenu. Poslije Zlatka, naravno.

- Prodor na istok, jelde - namignu i lukavo se nasmiješi diplomirani nastavnik pa podize obrve i zagleda se u onu zamamnu tacku gdje je još uvijek stajalo zabodeno pero baš poput pobjednickog barjaka.
- Da, da, prodor na istok...mada...-veli Zlatko sve snebivajuci se, baš kao da se pita koliko toga moze povjeriti Saficu koji je ipak samo predsjednik tamo nekog kluba.
- Ko bi reko, majku mu - kaze Safic - da ce baš otale krenuti. Vidiš ti kako naši razmišljaju! Udri tamo dje neprijatelj najmanje ocekuje!

Inace ta magicna tacka gdje je bio zaboden vrh zlatnog naliv-pera, bila je negdje oko Kulen-Vakufa i sasvim je sigurno da Srbi odatle nisu ocekivali napad Armije BiH. Kulen-Vakuf su drzali Srbi.

Ali, nije samo Rasim Safic vjerovao prorocanstvima i informacijama koje je u klub donosio Zlatko Sarac. Vjerovali su i ostali posjetioci kluba. Tako su voljeli Saraceve vatrene govore (to je bilo oko pete pive) podigne ih pa bi odmah išli u Bosnu da se bore, u boj, u boj za narod svoj, pa onda modra boja na bijelome platnu/ šest ljiljana vezenih u zlatu/ i traje taj zanos sve dok ih drzi teška bavarska piva, titraju pred ocima zastave a oni se sami samcijati obracunavaju sa bataljonima cetnika, slazu ih osamdesetcetvorkom, nabijaju na bajunete u borbi prsa u prsa, ispaljuju zolje a iz zapaljenih tenkova iskacu raspeceni cetnici, onda uskacu u cetnicke zemunice pa pištoljem rješavaju stvar.

Onda zaspu i sutradan, osnazeni svojim snom, puni impresija iz sinošnjih borbi sa cetnicima odlaze na bauštelu. Jedino ih muci što ne mogu nikome išpricati svoje sinošnje sanje jer se boje da ih neko ne ismije, neko ko je to isto sinoc izmaštao. U klubu je, a gdje bi drugo, naš pisac našao izdavaca za svoju novu knjigu koju ce poceti pisati cim nadje izdavaca. A kao izdavac javlja se Husnija Lelic, djilkan iz okoline Kljuca (zapravo iz okoline Velagica koji su iz okoline Kljuca) koji se, mašala, fala na pitanju, dobro snašao u biznisu. Prvu godinu rata prodavao je kasete sa narodnom i rodoljubnom glazbom.

Išao je posao dobro, uzme po hiljadu kaseta i proda dok si reko cakija. Imao je Husnija svoju taktiku: svakog petka, iza dzume, pojavi se pred kakvom dzamijom ili mesdzidom i - udri. Isto tako i na Bajrame: rasklopi svoju akten-tasnu i navali narode! Kasnije je Husnija proširio posao - presnimavao kasete Cece Raznatovic-Velickovic, Vesne Zmijanac i jos mnogih srpskih zvezda narodne muzike. Uradi i kolor-kopije naslovnih strana i sve izgledao kao original. Dobro je roba išla i pred koncerte za Bosnu i razna humanitarna sijela. Malo pomalo i posao se, boga mi, toliko proširi da je morao uzteti i pomocnika, jednog momka iz Bronzanog Majdana, da radi za njega.

Onda se Husnija bacio i na prehrambene proizvode. Bilo kod njega svega, od stelje i sudzuka do pastrme. Pa onda predje na patriotsku bizuteriju: kod Husnije se mogao nabaviti amblem svake brigade.

- Odakle si, pobro?
- Iz Gradacca.
- Evo onda za tebe, jarane, patriotski komplet "Zmaja d Bosne", olovka, upaljac, naljepnica, pepeljara, sve sa znakom te slavne brigade, a dzaba, sve skupa pedeset maraka. Pola od toga se stavlja na ziro-racun brigade cime direktno pomazeš borbu našeg naroda i oslobodjenje od okupatora.

Imao je Husnija i naljepnice sa ljiljanima u svim mogucim varijantama, narocito dobro išle one "Ja volim BiH", pa šehadet u zlatnoj boji, pa naljepnice "Ne daj se Bosno!". Hit su bile igle za kravatu sa ljiljanima. Husnija je cak tvrdio da je to njegov izum.

Do poznanstva izmedju Zlatka Saraca i mladog bosanskog biznismena došlo je, rekosmo, u klubu. Kad je Husnija vidio kako se Zlatko muci iscrtavajuci one svoje strelice na staroj i temeljito isaranoj karti (hajd ti nadji nove pravce napredovanja, jadna ti majka, kad je sve išarano, nemaju naši više dje ni udariti!) došao je na ideju da odštampa kartu BiH. I to ukrašenu ljiljanima. I da je baci na trzište pa šta dragi Allah dadne!

Odštampa Husnija deset hiljada egzemplara i planu to ko na vatri. Prošlo mjesec, dva, došao Husnija ponovo u klub, sreo našeg pisca pa izvadi petsto maraka da dadne piscu, da se pomogne. Teško je danas saznati zašto mu je dao peststo maraka, da li kao neku vrstu zekjata ili kao nagradu piscu koji mu je dao ideju da odštampa kartu i zaradi trideset hiljada, cistih.

Uglavnom, Husnija sjede kod Saraca, zovnu dvije kahve, propita se za zdravlje i politicko-ratnu situaciju pa mu diskretno prebaci pet stotina njemackih maraka.

- Buraz, ja znam da si ti pisac. Nemaš ti vremena za bauštelu, ovo su istorijska vremena pa evo, ovo je mala donacija. Nema kod mene zajebancije, ja vazda dotiram, matere mi moje!
- Hvala Husnija, ali nisi trebao...-veli pisac skromno. Na moment mu je cak palo na um da odbije taj novac. Ali samo na moment.
- Ma nije to ništa, jarane, donacija ko donacija, mi bizmismeni moramo pomagati vas neprofitne. A i muslimani smo, trebamo se pomagati, jel tako?
- Tako je, moj Husnija, ali najviše bi mi pomogao kad bi našao nekoga da odštmpa moju novu knjigu - rece Zlatko kao u šali, ali zapravo je ispitivao mogucnost da Husnija ubaci pare u posao.
- Ma našlo bi se i za to, valja nam se pomagati. A bi li to bilo nešto sa zaradom il je vako više humanitarno, donatorski nivo...ne pitam zbog sebe, nego da znam, ako bi našao koga.
- Bi brate, bilo bi zarade ako bi se posao cestito odradio.

I tako, mic po mic, posao bi sklopljen. Husnija je odlucio da dio zarade od zadnjeg kontigenta pastrme ulozi u knjigu. Sve i da se padne, racunao je, nije neka velika pušiona, jebo deset hiljada maraka!

- A kad bi mi to mogli dati da se štampa? - pita Husnija.
- Cim ja završim rukopis, nije to lako moj Husnija, valja se za knjigu dobro pomuciti, ali evo, ja cu pozuriti i ispoštovacu naš dogovor - kaze brizno Zlatko Sarac.