Osmancevic, Amir

Nikola Preradovic, autor cetiri zbirke poezije, jedne zbirke prica sa Zmijanja (zbircice po obimu ali grandiozne po znacaju, cesto je znao reci) kao i tri knjige pjesama u pripremi a pod zajednickim nazivom "Oj,Krajino"jedan, dva i tri, milošcu je bozijom došao do stana u Beogradskoj ulici. Nema ni cigar duvana do centra, kako je on to volio reci. Bio je to znacajan datum u njegovom zivotu. U stanu svega, da se i ne nabraja, ima cak i akumulator, skoro nov, pa na sve strane, na sve strane razvedeno svjetlo, ima struje za radio a i za televizor, kolor a portabl. Cutio je ogromno zadovoljstvo zbog tako lako stecenih stvari.

Htio se on uvaliti u stan Kolje Micevica kad je ovaj nekako pred sam rat otišao u Francusku, ali se to izjalovilo. Aj što je volio taj stan! Bio jednom u gostima kod Kolje, nekako intelektualna atmosfera, baš kako kao jednom intelektualcu odgovara, to knjige, gramofon, klavir (klavir je namjeravao prenijeti kuci pa nek mali uci svirati) ali ne dade se pa gotovo. Ali ima bo-ga, ima bo-ga! Evo ga u stanu vecem od Koljinog, rahatluku nidje kraja nema što bi rekla ona balijska pjesma!

Veceras ocekuje svoju Lili, Liliku, Likce, Lilijan. Promijenio je posteljinu (ima je u regalu koliko hoceš, ima i nove, u najlonu, bila mu Ana kucevna, što jes jes) pa krenuo da se obrije. Ostavio Zlatko i svoj losion after shawe marke "Old spice", pa ce malo i brucce s njim natrljati. Nadje sapun "Nivea" pa pomisli kako bi se mogao i okupati. Ipak, odusta od kupanja, dosta je i brijanje.

Lili, Lilijan, Likce, Lilika, sve su to i šifre i romanticna imena kojima je naš pjesnik - znan po invenciji - vabio svoju ljubav, a sve je to, jasno, Ljiljana Glavovic koja u našu kroniku manje-više bijednika, ulazi kao vazan akter. S obzirom na fakat da za toliku zenetinu nije dovoljno odvojiti tek fusnoticu, kakva je naša na strani devetnaest, zaustavimo na trenut radnju kako bi joj posvetili duznu paznju, uostalom onakvu kakvu zena njenog formata, visina 178, tezina l09, obim grudi l30, i zasluzuje: Ljiljana Glavovic, naravno, bijaše pjesnikinja. Pedantno je u svoje spomenare zapisivala pjesme Jesenjina i Majakovskog a visoko, visoko iznad svih ostalih, stajala je, rekosmo vec, Desanka Maksimovic. Kao i svi veliki pjesnici, barem je tako zamišljala naša Ljiljana, i ona je išla u duge šetnje pored rijeke, pazeci pri tom da ne ide suviše blizu vode jer nikad nije naucila plivati. To je joj je bio, takoreci, nacionalni i porodicni amanet što potvrdjuje i Momo Kapor, njen omiljeni prozni pisac. A da ne govorimo kako je tek voljela šetnje pored mora, plavog. Narocito kad sunce zalazi krvari crven krug dok mu galebovi pojaju i kad je jaka mjesecina mjesec zlato rasipa po tamnoj pucini: e, pri jednoj takvoj mjesecini neki seljak iz okoline Olova ju je razdjevicio. Ne bi ona njemu dala, ali je popila skoro dvije litre teškog otockog vina pa ju je ponijelo, i biološki i poetski. Tom olovskom buzdovanu nije smetalo što je ona debela preko svake mjere i opalio je našu junakinju onako momacki, seljacki, srpski takoreci, iako je bio Musliman.

Radila je Lili i u gimnazijskom listu "Orfej", kojeg je uredjivao profesor knjizevnosti Tihomir Levajac. A taj profesor, znan pod nadimkom Levi, brusio je njen pjesnicki talent poducavajuci je usput vještinama ljubavnim, što nije bilo lako s obzirom na to da je salo smanjivalo pokretljivost objekta. Tako je profesor cesto imao utisak da je umjesto dinamicnog zenskog tijela zajao staticno brvno a svoga veseljka turio tamo gdje je stajao frs. Ljiljana Glavovic je napisala tacno tristotinedvadesetsedam pjesama a uspjela je objaviti tacno tridesetcetiri komada, od cega trideset i jednu u vec pomenutom "Orfeju" a tri u "Glasu".

Uzalud je roza kovertama bombardirala redakcije "Knjizevne reci" i "Knjizevnih novina", nikad joj ništa ne objaviše: Beograd je ostajao nijem na pojavu velicanstvenog talenta, kako ju je jednom pohvalio Levi, istina bez prisustva svjedoka.

Poslije završene pedagoške akademije (tog rasadnika bosanskokrajiskih prosvjetnih kadrova) gdje je slovila kao miljenica profesorice Zorice Turjacanin, pocela je raditi kao honorarac u "Glasu"... Pocetkom rata, kad su svi nesrbi morali otici iz redakcija, kao uostalom i iz grada, dobila je Lili stalni posao i to u gradskoj rubrici.

Taj dogadjaj je proslavila u restoranu Doma kulture, gdje se toliko napila da se upisala za stolom. Svima to bilo smiješno pa i njoj.

Mic po mic i dade se bivša pjesnikinja u novinare pa je, shodno tome, zakljucila da je došlo vrijeme da se okuša i u prozi. Objavila je knjizicu kratkih prica o stradanju Srba u ustaškoj Hrvatskoj. Ljiljana Glavovic gradi karijeru za nekoliko mjeseci, stice dva ljubavnika i mjesto urednika. Što se tice njenih ljubavnih veza, obje trajahu istodobno i obje bijahu ozbiljne, nego šta. Pjesnicke i intelektualne potreba zadovoljavala je intimno se druzeci sa našim Nikolom a nacionalne i velikosrpske sa jednom od perjanica radikalne stranke, Stojanom Buljubašicem. S njim je razradjivala pravce napredovanja srpske vojske u Hrvatskoj a kasnije i u Bosni, analizirala govore Radovana Karadzica i bistrila svjetsku politiku.

I Stojanu i njoj bio je idol Velibor Ostojic: bili su ushiceni kad su culi da je u Foci igrao fudbal odsjecenim balijskim glavama. To što se za Velju pricalo da je švercovao kajmak po radio-televiziji Sarajevo, smatrali su neprijateljskom propagandom. Poslije analiza Karadzicevih govora, pravaca napredovanja i trenutne politicke situacije parili bi se tamo izmedju kopir-aparata i snopova proglasa srpskom narodu. Proglasi su bili na crvenom papiru koji je više išao na ruzicasto. A kad bi Stojan posegnuo za nekim od tih pamfleta da se obriše ona bi ga prijekorno sprijecavala i pruzala mu odmotani kraj jednog platna na kojem je bila ispisana neka parola sa predizbornog mitinga.

E, ali, s Nikolom je bilo drugacije. S njim bi caskala o poeziji, citala njegove nove pjesme, pa bi onda raspravljali o perspektivama srpske poezije, pa bi Nikola kukao, kukao što nema takvu zenu, jer kakve bi on stvari napisao samo da ima podršku od onog svog akrapa, pa bi onda cmizdrio sav zaronjen medju njene ogromne sise, cak bi, poetski nadahnuto, spominjao vlastito samoubistvo, jer on izlaza nema, a ona bi ga tješila i odgovarala, jer kakav bi to gubitak bio za knjizevnost republike srpske da se on suicidiše, on na to nema pravo, on mora još puno pesama srpskom narodu dati.

I dok ona tako govori, njegov nos, zarobljen medju tim njenim loptama za vodu prenosi u mozak erotske signale pa on zavlaci ruku pod njenu suknju, dugacka suknja na volane, i prelazeci preko talasastih naslaga sala trazi zna-se-šta.

I sad, nije to prosto sparivanje kao sa Stojanom, ovo je suptilno, ovo je primenjena poezija, dodje joj da mu se svecano zakune kako je cast biti ispod njega, ipak je to znacajan autor, ukupno pet knjiga objavljenih, a koliko bi toga još bilo da balijsko-ustaški lobi koji je vladao gradom nije sprecavao da se njegov talent rascveta, ali njima je smetalo što je on Srbin a genije, i šta je jedan mogao nego objavljivati revolucionarnu poeziju, jeknu Ljiljana, ne zbog ugrozenosti srpskog pjesništva nego zbog toga što joj Nikola isuviše podize noge. Zamalo joj izbi dah, zaboli je, jeknu pa pa on nastavi opreznije, baš onako kako je navikla od njega, filmski, a da ga nisu sprecavali šta bi taj sve napravio! Evo sad mu stoje gotova tri toma, eheej, tri toma, ciklusi i ciklusi, samo da stigne papir iz Beograda, a prije dvije godine, onaj sarajevski smrad, a Srbin, što je najgore, poslao negativnu recenziju takvog kapitalnog dela, okrenu je na ledja i prije nego što ce nastaviti Nikola je malo promatraše, boze, gromada od zene, pa nije joj toliko velika kolika je ona zatim naleze na nju rokce od miline njen Nikola a njoj drago, ali sad kad imaju svoju republiku srpsku i svoju knjizevnost u njoj ima da u punom sjaju zasja njegova pesnicka zvezda, otkrice ga i u Beogradu, polako, samo da završimo ovaj rat kako treba, sedamdeset pošto bivše beiha i trideset posto Hrvatske, oho, to je plan ispunjen sto posto, ovo moram primeniti u nekom tekstu, otkud meni ovako nešto duhovito, skace Nikola po njoj, raspomamio se, eheej, nema udarca bez starca, drzi se za njenu kosu grcevito, kao za kajaše, to mu jedini oslonac, razmišlja, planira, prognozira azurna Ljiljana, eto, ni u ovako platonskoj vezi nema joj odmora, sav posao na njoj, morace se pobrinuti za taj papir preko svojih veza, pa da se to štampa.

I sad, poslije dahtanja, stenjanja i puhanja, umiri se Nikola Preradovic. Upade u onaj postkoitalni, melankolicni, cak letargicni, bunar, pa, naravno, zapali cigaretu. Prcka drugom rukom dole nešto oko splovila i nekako mu baš godi da cuti, a Ljiljana sve to tumaci kao njegovu pesnicku transcedenciju, jasno, ona u tom momentu ne moze znati da Nikola razmišlja o tome kako da u svojoj firmi pokupi dva humanitarna paketa. Dosjetio se da prijavi rodjake koji zive negdje kod Sitnice.

Nikola Preradovic se obrijao, natrljao lice i bruce losionom "Old spice" i sad, ispotiha ojkajuci poznati ojkacu mala moja, boli li te bola/ dje te moja šibala macola cini ugodjaj po stanu. Na radni sto je postavio svoje knjige, uvuce papir u mašinu da otkuca, kao, naslov pjesme na kojoj trenutno radi. Za trenut se cak zamisli nad naslovom pa se odluci za Srpska vojevanja. Onda rasporedi nešto Zlatkovih rukopisa po stolu, pepeljaru punu pikavaca sa malog prebaci na radni sto, pa nekoliko knjiga izvadi i nemarni ih baci na trosjed. Od kuce je donio veliki foto-album u koji je lijepio clanke koji su govorili o njemu kao i one koje je sam napisao. Otvori album na trecoj strani gdje je bio zalijepljena njegova slika i interview sa naslovom: Srbin sam i pesnik.

Uznervozi se malcice, evo prošlo je sedam sati a Lili još ne dolazi, da se nije šta...trgnu još jednu rakijicu pa sjede u fotelju.

Zagleda se u svoje ime i prezime na knjizi, baš lijepo stoji, nekako pravo ozbiljno. Vidi se da s njim šale nema: nije puno objavio ali svaki stih je izbrušen, izvagan, sve kriterije moze izdrzati. Sedam je i dvadesetsedaam.

Panicica ga hvata. Ali, a-ali! Evo male, kucka joj prstic na vrata gnijezda ljubavnoga, hitro, panterski, u skoku i kroku jednome, prilazi vratima pjesnik, otvara ih, a ljubljena stoji u punome sjaju. Poljubi je njezno, kako pjesniku i dolikuje, a samo cas kasnije vidimo ih u strasnom zagrljaju. Cak ga njegova Lili, onako više u šali, odize od zemlje i zavrti ga. Dalje to ide kako ide, a poslije tog što ide kako ide, romanticno puše istu cigaretu, tako se to, je li, radi u filmovima, Holywood, braco, Holywood usred Banjaluke, u Beogradskoj! Onda Nikoli pade na pamet da je stiglo pismo od Zlatka.

Pošto se namirio i smirio, moglo bi se i o poslu poceti razmišljati, valja štogod i zaraditi, vremena teška, ratna, rodjaci sa sela ne šalju ni slaninu, ni krompir, ni luk, ni kupus,a kamoli šta drugo. Plata nikakva, ni pet maraka, pa ti zivi jadna li ti majka! Da mu zena ne radi u Kulu srpskih sestara i da ne makne štogod iz magacina, zijevali bi ka tici, a i vec mu dosadilo što mu stalno prigovara, kao da je on kriv što nema papira pa da odštampa "Oj,Krajino" jedan, dva i tri pa da uzme štogod honorara. Onih sto maraka, sto je dobio od Zlatka, od zene, brizljivo je sakrio, fala bogu dragom sad i on ima crni fond, pa kad mu ne dadne za cigare, ili ih namjerno ne donese iz Kola (biva, sve podijelili vojsci, a lazu, mater im, kakvoj vojsci) samo da njemu napakosti, da ga gleda kako krizira, mater joj seljacku, ko da radi u ministarstvu vanjskih poslova, a ne u magazinu Kola srpskih sestara!

Nikola se Preradovic malo nakašlja, odstrani nacas razmišljanja o zeni, cigarama i rodjacima, pa objasni svojoj Ljiljani kakav je posao u pitanju, kakav je dogovor pao izmedju njega i Zlatka, ali ne bi ja u to ulazio do ne vidim s tobom, pa nisam budala, dje bi to uradio. Objasni joj potom zašto on misli da to treba prihvatiti, to nije samo poslovni interes, to je izazov za njegov pa i njen knjizevni talenat. Seruckao je tako o njenom talentu cak duze nego o svom, a Ljiljani Glavovic je to godilo pa se posla malo i crvenjeti. Dobro, ne moze se reci da je se bas dopalo što njeno ime, i njegovo, nece stajati nigdje na tim knjigama koje ce postati poznate, ali zna da su srpski hagiografi isto tako radili: nisu se potpisivali na svoja velika djela u kojima se opisivali zitija srpskih svetaca. Što ti je srpska skromnost. A djela im i tako nepotpisana i danas danji zive. Sve je to cula od profesora Guge, aj, kako je je on pamnetan, da ti samo znaš, moj Nikola.

- Dobro, a de ti meni reci šta je tu naš poso, pita Ljiljana.Vec joj, uh, bride prsti i dlanovi, spremna je da se prihvati novog zadataka, strasno i azurno.
- Naše je da pratimo kako naši mlacaju balije i ustaše, da tako uocimo materijal koji bi bio dobar za literaturu. Onda to pošaljemo Zlatku, on gore u Njemackoj piše, objavljuje, a lovu dijelimo...
- Pa nije to baš dobro - pobuni se na cas casna Srpkinja u umjetnici, pobuni se u njoj nacionalni radnik instruiran na politickim casovima kod Stojana Buljubašica - ne znam koliko je to dobro, ne znam.
- Dobro, a de ti meni reci radi li se to?
- Koje?
- Pa protjeruju li naši, ubijaju li, tuku li, ili sve to strana štampa izmišlja, de reci al nako realno: marišu li i ubijaju?
- Pa to se radi, ali to je nuznost u ovom trenutku, ovo je istorijski momenat, mora se... - A piše li se o tome u inostranstvu?
- Pa piše, al sad da ti i ja doprinosimo širenju tih lazi smišljenih da kompromituju našu drzavu, mislim, nije to u redu.
- Kakvih lazi?! Pa maloprije si rekla da naši to rade!
- Ma rade naši to, ali to su lazi i tacka. Razumiješ, to je taktika.
- Ljubavi moja, mi smo profesionalci, zivimo od i za pisanu rijec, kako sam to više puta lijepo rekao u intervjuima koji su sa mnom vodjeni. I ko da je sad vazno hocemo li mi nešto tome dodati? Ali, dobro, dobro! Ako ti neceš, onda ništa, zaboravi, ko da ti ništa nisam rekao!
- Nemoj se sad ljutiti, ja se samo pitam koliko je je to dobro sa stanovišta našeg nacionalnog interesa...
- Jebeš nacionalni interes! Brani ga i Karadzic pa potroši za noc na kocki po trideset hiljada maraka! Pa znaš li ti koliko Biljana ostavi za noc na ruletu u Crnoj Gori?! Ne znaš! Brani nacionalni interes i Krajišnik pa trpa lovu na Kipar,od svake litre nafte koja vamo udje on uzme po marke!
- Ma nije istina, to su glasine, uvek se preteruje, uzima trideset feninga...
- Neka, trideset feninga, dobro! I de mi sad reci šta im fali, ništa! Sve dobri i cestiti Srbi! Narod ih voli, imaju ugled.
- Pa jest, u pravu si.
- Pa ocemo li raditi?
- Ne znam, trebala bi porazgovarati sa Gugom, mi smo sada dobri, on ce najbolje znati.
- Njega mi ne miješaj u ovo! Ne miješaj mi ga, šta on zna?! Objavio jednu knjigu i tries mi godina ovde sere i izigrava intelektualca! Njega ne miješaj il sve pada u vodu!
- Dobro, mada bi on znao puno reci.
- Radimo li il ne radimo - pita Nikola.

Ljiljana Glavovic ne rece ništa. Što je znacilo da pristaje. A onda, poslije dugozmirkajucih pogleda, slijedi strastan, upravo filmski poljubac koji obiljezava pocetak duge i plodne knjizevne suradnje.