Osmancevic, Amir

Svaki trenutak tog zivota u izbjeglickom logoru naš pisac je otpatio. I dalje je smatrao da takav tretman ne odgovara njegovom polozaju kako u djecijoj tako i u knjizevnosti za odrasle.

Htio je, doduše, iskoristiti vrijeme (puno, puno vremena) pa nešto napisati, makar i pribiljeziti. Ali, cim bi sjeo za pišacu mašinu, a jednu je uspio prenijeti, baba Manda bi ga napala i prijetila da ce ga tuziti upravniku za silovanje. Zlatko joj je bio zahvalan na tim prijetnjama. Ionako mu se nije pisalo i jedva bi docekao babine kletve pa da odustane. Još bi se kao naljutio i odlazio bi u šetnju kroz bagremar koji se naslanjao na logor.

U jednoj takvoj šetnji je nabasao na obješenog muškarca. Došao je na svega metar od njega i prvo što je ugledao bile su noge obješenog u laganom njihanju. Onda je podigao glavu i njih dvojica se pogledaše. Impresivno dug, mastiljavo-plav jezik, nekako provokativno, pruzao se prema Zlatku. On izgubi svijest. Kad je došao sebi prvo što je ugledao bio je taj jezik. Strovali se nazad na zemlju. Probudio se u kucici, Ana je drzala njegovu glavu u krilu i nutkala ga limunadom, preslatkom. Ugledao je potom i babu Mandu ali nije izgubio svijet. Samo mu je došlo zao samog sebe.

Ako se izuzme taj dogadjaj sa samoubicom i jedno promatranje ljubavnog para u istom tom bagremaru gdje se onaj objesio, ništa se više pod milim bogom nije dešavalo. Novinari kao za inat nisu dolazili. A onda je ipak dao interview - ali, interview je dalo je dvije tisuce ljudi iz logora. Uz to, svi se interview dali jednoj Srpkinji, sluzbenici UNHCR-a koja je uredno zapisivala svaku njihovu rijec. Zlatko Sarac je lagao - ni manje ni više od ostalih: niko nije bio clan komunisticke partije, svi su prebijeni, silovani. Sluzbenica je sve to zapisivala ne odajuci ni najmanju sumnju da se sve baš tako desilo. Po pravilu, oni koji su zaista pretuceni nisu znali tako ubjedljivo pricati o tome kao oni koji su izmišljali cijeli dogadjaj. Ovi prvi bi se obicno znojili i strašno mucili u nastojanju da se prisjete sata, dana, mjeseca kad su ih odveli, koliko su bili u Malom Logoru, Tunjicama i starom Domu JNA, pa koliko je trajao istrazni postupak, ko ih je tukao, da li je još neko dolazio u zatvor da tuce pritvorene, kako se taj neko zvao, kako to ne znate, pa ne znam, nisam nikad vidio tog covjeka, zar ne moze biti motiv licna osveta, pa ne moze, gospodjo draga, kakva licna osveta, ubili su boga u meni jer nisam Srbin. I ti jadnici su u tom grcu brkali imena, ljude, datume.

Oni što su lagali bezbrizno su izmišljali dogadjaje, ljude, imena, datume, kitili i kitili, pokazivali su nekakve stare oziljke, izbijene zube (ispale davno zbog neodrzavanja) i loše zarasle kosti na ruci prebijenoj još u djetinjstvu. Njihovo laganje poprimalo je epske razmjere. Tako su krasno lagali da im je naš pisac zavidio na toj sposobnosti da za cas smisle fabulu.

Naravno da je mnoge od prica koje je cuo pred menzom, gdje je kradom slusao besposlene izbjeglice, kanio prenijeti na papir. Valjace za njegove megaprojekte. Pucali na mene u bijegu, taman ja skocio kroz prozor pa kontam da bjezim prema Vrbasu pa da onda preplivam kod Husinog buka pa da bjezim dalje na onoj strani, kad oni zapucaše, frcaju meci oko mene, al ne dam se ja zbuniti, idem dalje, u picku materinu sve ko u filmu, i taman da cu zamaci iza onih stijena kad ono metak u rame, evo vidiš ovaj oziljak, to je od tog metka, sad ja kontam da li da stanem il da idem dalje, ma reko idem dalje pa šta bude...

- "Seri, seri, jarane, trefio je tebe ustaški metak kod Nove Gradiške a Vlasi se sakrili i gledaju baliju kako se muci da prepuze onih dvadeset matara i nece da ti pomognu, a sve ko fol tvoji ratni drugovi, smiju ti se ", kaze jedan od slušaca.
- "A kako ti znaš, matere ti?", pita pripovjedac vec spreman ako treba i da se potuce zarad svoje istine, u koju cvrsto vjeruje vec nekoliko mjeseci, baš od dana kad su ga otjerali iz vojske i iz grada.
- "Znam lako, ti su bio u cetnicima kod Nove Gradiške a ja u Varoši, a s tobom je bio i onaj Ivo što ga je ubio neki cetnik iz Stare Pazove a njegovima javili da ga je otreso ustaški snajper."

Pripovjedac ga gleda pa povlaci zadnji argument, tako cest: "To si ti mene zamijenio s nekim".

- "Nisam, nisam, bio si ti tamo ko i ja. Što ne kazeš fino: zajebo sam se, mislio sam da ratujem za Jugoslaviju a ne za Veliku Srbiju i svako ce ti reci aferim, šta tu sereš kad cijela Banjaluka zna da si bio u cetnicima, za svakog se zna, jarane, za svakog, pa i za tebe i za mene!"

Slušao je pisac mnogo ovakvih polemika. Dakle, njegov interview: ulazi u kancelariju, teatralno, rece ime i prezime.

- Zanimanje - pita sluzbenica.
- Pisac, na engleskom: writer.
- Znam, gospodine - rece sluzbenica.
- Znate da sam pisac - bi obradovan Zlatko Sarac! Volio bi da je sad tu Ana pa da to cuje, i da vidi kako godine stvaranja, godine provedene u teškom stvaralackom grcu, nisu bile uzaludne! Na svog citaca pisac naleti gdje se najmanje nada.
- Ne znam da ste pisac ali znam kako se na engleskom kaze pisac. Zar mislite da bih mogla raditi ovaj posao a da ne znam engleski? I ne razumijem zašto se uopce rekli to writer?
- Oh, oprostite, ja to više onako...ponavljam engleski pa mi se otelo, ne znam ni sam...-
- Do you speak english?
- Molim? A ne, ne. U školi sam ucio ruski pa i prevodio sam sa ruskog dosta, ali engleski ne znam - objasni joj Zlatko Sarac.
- Pa kako to, ponavljate znanje jezika kojeg ne znate?!
- Pa, mislim, znam nešto malo rijeci pa ...- zbuni se pisac, i uzvrti. Ne znajuci šta da radi sa rukama, izvadi cigarete i htjede da zapali.
- Ovdje se ne puši, gospodine - rece sluzbenica.

I kako taj interview loše zapoce - tako i završi. Ni traga njegovoj legendarnoj (više ovako u obiteljskim okvirima) spisateljskoj mašti. Zamuckivao je, brkao datume i mjesta gdje su ga pretukli (ponašao se, dakle, kao oni kojima se sve to jeste desilo) i baš niti jedna rijec, o recenici da ne govorimo, iz replike koju je spremio za ovo priliku, nije dolazila u glavu. Grozna pauza nastade.

- Gdje su vas udarali - rece slubenica - pojasnite mi to, onako, opišite svojim rijecima.

Gleda je Sarac i bijesno i uvrijedjeno. Ona meni tako, jebem je prepotentnu! Da opišem svojim rijecima ko da sam ja peti osnovne, pa de svojim rijecima. Pa zar tako meni, profesionalcu koji dvadeset godina od i za pisanu rijec, jedna balavica meni tako, uh, jebemti....Ima samo jednu zelju, da ustane i ode, da prekine ovo mucenje. Ipak bezvoljno odgovara.

- Pa rekao sam, tamo na raskršcu su me uhvatili i vec tu poceli...- izrece to meko, meko, da ne bi slucajno primjetila šta je malocas u sebi mislio, da ne bi naslutila.
- Ne, ne mislim to, pitam gdje su vas po tijelu udarali to mi recite.
- Pa svuda, najviše po glavi - odgovara.
- Ima li nekih tragova? Ne pitam to zato što vam ne vjerujem, nego da bi i to registrirali.
- Nema tragova, ipak je to bilo davno, prije osam, devet mjeseci. Znate, medju prvima su mene, ja sam vidio spisak svojim ocima, i bio sam treci na tom spisku, ali pošto je prvi sa spiska vec bio pobjegao iz Banjaluke znaci da sam bio drugi, de iure treci ali de facto drugi!
- Malocas ste rekli da su vas pretukli prije cetiri mjeseca, naveli ste cak i tacan datum!
- Da, da, prije cetiri, mislio sam reci cetiri, a ja osam, cetiri puta dva, he, he, a spisak sam vidio, svojim ocima.
- Molim vas - kaze sad vec pomalo nervozna sluzbenica - barem svaki deseti Banjalucanin mi je rekao da je bio na spisku i da je svojim ocima vidio spisak, to nije nikakav argument, nije uopšte bitno aha, aha, rekla je uopšte, pa ona je ubacena ovdje, što ne govori uopce! Da li vam ja vjerujem ili ne, moj je zadatak samo da zapišem vašu izjavu. Pustite zato spisak, uostalom zato i nemate konkretnog dokaza...
- A šta je konkretan dokaz?
- Pa spisak, valjda - veli sluzbenica.
- Ne ocekujete, valjda, da sam mogao sa sobom donijeti taj spisak pa još mozda i ovjeren pecatom srpske demokratske stranke? - veli to pomalo drsko, sa argmentom "uopšte: uopce" u dzepu koji ce upotrijebiti ako se stvari dalje zakompliciraju.
- Ne, ja ne ocekujem ništa, samo kazem da spisak uopce nije bitan.

Toliko je zelio zapaliti cigaretu. Da mu je da povuce nekoliko dimova, sabrao bi se, smirio, rekao bi sigurno nekoliko smislenih recenica.

Šta li to ona sad piše? Mozda biljezi kako ga je uhvatila u lazi? Mozda pored njegovog imena stavlja opasku prema kojoj se njemu zabranjuje odlazak u trecu zemlju, takozvanu. Jauknuo bi, došlo mu je da moli za oprost, da pocnu sve ispocetka, evo, ako treba, moze izaci, pokucati pa uci, pa da pocnu ponovo, mirno, stalozeno. Ali, nije se usudio da joj to predlozi jer se bojao da bi to još više moglo ugroziti njegov polozaj. Da je barem ponio jednu svoju knjigu, pa da napiše posvetu i da joj to lijepo pokloni, mozda voli pjesme, mozda bi se smilovala. A ona je i dalje nešto pisala (ni pogledala ga nije, a naš pisac je trazio samo jedan pogled, sekundicu, dvije dug, samo da mu je da joj uhvati pogled pa da se onda stuzi, smilovala bi se ona!) a teška tišina pritiskala ga je negdje u predjelu grudi.

Progura se kroz hodnik u kojem je vladala neopisiva guzva. Ljudi su bezbrizno caskali i cekali da budu prozvani. Svi su vec imali spremnu pricu, istinitu ili laznu, svejedno. Njihova opuštenost naljuti Zlatka Saraca pa odgurnu one koji su stajali obješeni na vrata, nazva ih cak primitivcima. Niko se nije udostojio da mu odgovori, ni da opsuje, samo se neki nasmijaše. Sjede na izdvojenu klupu i zapali smrdljivi "VEK". Trošio je poslednje zalihe iz Banjaluke. Sjedio je tako više od sata ne mogavši nikako sebi da oprosti ono brljavljenje pred sluzbenicom. Vec je vidio svoju buducnost: ostatak zivota provešce u ovom logoru, ostavljen i zaboravljen od svih, zena i djeca su dobili vize i otišli, a on je zbog nespretnog laganja ostao zivjeti tu, u kucici, na kazanu. I sa babom Mandom! Trebalo je plakati nad sopstvenom sudbinom! Cak mu se i ote nekoliko suza.

- Mama, mama, vidi one budale, place a veliki ciko! Pla-cko, pla-cko - cuo je neko derište kako mu se ruga. Mati ga je vukla za ruku, ali klinac se uporno otimao i okretao prema Zlatku-
- Pla-cko! Moj tata nikad ne place!
- Place, sine, kad ti jebe tu mater što te nije redu naucila - odbrusi Zlatko, a zena to cu.

Odgurnu dijete i pridje mu. Podboci se rukama, bila je spremna za napad.

- Šta s to reko? Hajd ponovi ako smiš!
- Nisam ništa rekao - rece pomoriljivo Zlatko - odlazi zeno bozija, nije mi do razgovora s tobom.
- Jesi, jesi, reko si, hajd ponovi ako smiš - inzistirala je ta zenetina, horna za borbu šakama, noktima i jezikom.
- Naravo da smijem ponoviti. Rekao sam tom tvom malom kretenu da i njegov tata place, a place kad mu jebe mater, dakle tebe, tako ruznu i blesavu. A sad mi se gubi sa ociju dok te nisam rastrgo u komade i tebe i to dijete. Gubite se jer cu ustati i satrti vas oboje - veli Zlatko, i to mirno.

Zeni baš taj njegov ton bijaše sumnjiv pa se povuce sa bojišta. Prijetila je nešto iz daljine.

Zlatku se dopala vlastita odlucnost. Udahnu duboko zrak, smiri se, zatim prstima zacešlja kosu i protrlja celo kao da ce tako izbrisati sve ruzno što se taj dan desilo. Pogrbljen, odgega ka baraci. Baba Manda je, sa cigaretom u ustima, pricala nešto na sav glas. Ana i kcerke su se smijale. Htjede proci pored njih bez ijedne jedine rijeci, uvuci se unutra, skupiti pod onom vonjajujucom vojnickom dekom i zaspati, spavati, spavati, mozda sanjati, što bi rekao jedan nešto stariji Saracev kolega. Ali, Maja, njegova mladja kcerka, preduhitri njegov pokušaj uvlacenja u kucicu bez rijeci.

- Baba Manda dala intervju!
- Pusti me, kceri, umoran sam, pa neka je dala, svi smo dali taj intervju pa mora i i ona dati...
- Ma nije onaj što svi dajemo, nego pravi pravcati - ubaci se u razgovor njegova druga kcerka, Sanela.
- Kakav pravi pravcati? Šta pricate vi? - nije mu bilo jasno o cemu to one trabunjaju. Zapravo, bilo mu je jasno ali on je sebi govorio da mu nije jasno o cemu to one pricaju ne, ne, to nije moguce, to je šala, to nije moguce, Ana reci da se šale.
- Dolazili novinari, i televizijska ekipa, prošli ovuda kroz naš rejon - kaze Sanela.

A baba Manda je, cuvši da se on o njoj prica, prestala da se smije. Mirno je pušila svoju cigaretu. Samo bi povremeno liznula svoj poprilican brk.

- Ana, je li ovo istina - pitao je svoju zenu sve ocekujuci da ona kaze kako se djeca šale, pricaju gluposti, zezaju se od duga dana. Gotovo molecivo je gledao Anu cekajuci odgovor, hajde, Ana, reci da se šale, reci to molim te.
- Da, bila je ekipa iz sienena. Cak su culi da tu ima jedan pisac i trazili smo te ali te nigdje nije bilo. Pa gdje si otišao iz one kancelarije?
- Šetao sam malo, smišljao naslov za novu knjigu.

Osjecao se kao govno. Satrven, suhog grla i drhtavih ruku, sa unutrašnjom temperaturom koja ga u trenu smozdi, dohvati se nekako svoga kreveta. Legao je sa beskrajnom zeljom da se dugo, ako je moguce: nikad, ne digne. Baba dala njegov interjvu! I jos joj taj novinar dao svoju vizitku, rekao joj da mu se javi ako joj štogod zatreba, i dao joj pedeset dolara, da se pomogne. Pa ovako nešto bi trebalo da postoji u literaturi, a ne u stvarnosti, probi se ova teorijskoknjizevna misao iz njegovog mozga.

Ostao je u krevetu cijelo popodne, ustao je, ispušio nekoliko cigareta pa ponovo legao.

Spavao je sve do deset ujutro.

Zivnuo je tek sutradan poslijepodne a i to se pokazalo kao greška: popio je kafu, cak je uspio nešto i pojesti. Zatim je gledao dnevnik (imali su crno-bijeli portabl u kucici, kupili ga od prethodnog stanara kad je ovaj krenuo za Ameriku) pa je gledao neki film. A onda je pocela emisija "Slikom na sliku" u kojoj su prenijeli prilog CNN-a iz Gašinaca. Baba Manda u glavnoj ulozi. Nije to bio šestominutni televizijski prilog nego film dug tristašezdeset sekundi! Kamera prvo s ledja prati babu koja hoda ispred (njegove) kucice, pa onda baba caska sa (njegovom) Anom pa malo razgovara sa (njegovom) djecom.

Zatim baba, nadugacko i naširoko, analizira rat u Bosni, prica o svojoj sudbini, pa nabraja imena i prezimena, pa imena majki i oceva, svojih komšija i rodjaka, pa sela i zaseoke odakle su ti njeni sa imenima i prezimenima, koji, dakako, imaju strine i striceve, tetke i ujake, koji opet imaju svoja imena i prezimena a tu su, naravno,i imena njihovih krava i u dulumima velicina njihovih imanja koje je porobio cetnik, a pošto su i ti cetnici komšije koje imaju imena i prezimena, krave i imanja, dohvati se malo i njih, pa slijede opisi zlocin zlocina, plasticni, deskriptivni, kao da ih je licno gledala, pa onda spominje zivot u izbjeglickom logoru, spominje i (njegovu) Anu, (njegovu) Sanelu i (njegovu) Maju, one su mi utjeha u mojoj tuznoj starosti i ovom izbjeglickom zivotu, a ja molim sve ljude koji bi mi mogli pomoci da mi pomognu da se dofatim nekako Njemecke al da bude kaki grad sa crkvom da se mogu bogu molit u ovim mojim starackim danima. Sve u svemu - šest minuta u beskrajnom nabrajanju i seljacki promucurnom apelu za pomoc!

Ode njegovih tristešezdeset sekundi. Odoše u nepovrat.

Tristašezdeset sekundi plus ko zna koliko repriza na drugim televizijskim stanicama. Baba je prorajtala njegovih šest minuta na televiziji, njegovu šansu da se vine u visine svjetske emigrantske knjizevnosti, pa ce sad, umjesto da sjedi sa Brodskim i raspravlja o poeziji, sjediti sa personama koje nisu niti jedne knjige procitali!

Baba Manda je sutradan trošila onih (njegovih!) pedeset dolara na kekse, sokove i voce. Njemu je namijenila samo jednu šalicu kafe i priprijetila je Ani da mu ne da više. Ana je sve to dozivljavala kao dobro zezanje sa neobicnom bakom. I smijala se. Samo se smijala. Njemu uopce nije bilo jasno zašto ga ta baba toliko mrzi. Mozda zato, mislio je, što im se horoskopski znaci ne slazu.

Bio je toliko utucen poslije ovog dogadjaja da je oporavljanje trajalo danima. Sa svoje klupe, tamo dole u parku kod ulaza u logor, promatrao je grupe u odlasku: autobusi parkirani ispred zice, torbe (naravno one crveno-bijelo-plave) se unose u prtljaznik, ljudi se opraštaju. Buljio je tupo u guzice autobusa koji se udaljavaju sve naslucujuci da on odatle nikada nece otici. Ostace u logoru, ovdje ce mu ispasti zubi, dobice rak i sklerozu, a pokopace ga odmah tu pored klupe. Ni po cemu se nece znati da tu lezi jedan pjesnik, knjizevnik znacajan kako u knjizevnosti za djecu tako i u onoj za odrasle.

Nema mu spasa.

Nikako nije mogao dokuciti odakle Ana crpi tu energiju. Radila je po kucici po cijeli dan, stizala je da dvori babu i pije kafu sa komšinicama. Jedne noci, pred zoru, bolje reci, probudi Anu, pa tiho,tako tiho da je jedva sebe cuo, rece kako bi mozda mogli malo da se, otkad nisu. Poceše se polako skidati. I tad se zacu babin glas iza zastora.

- Šceri moja, nije moje da sudim kome ceš dati, al njemu ja ne bi dala pa da mi je zadnje u zivotu. On je meni isti jedan Mijo što je kod nas radio u mjesnoj zajednici, sav ko uvrnut kravlji rep.

Zlatko se Sarac izvrnu na ledja i pokri lice rukama. Ana smijeh nikako nije mogla kontrolirati. Na kraju se i cure probudiše i poceše se smijati. Ani. I baba se smijala.

A onaj komad zeravice u njegovom zelucu nesnosno je pekao.