Osmancevic, Amir


 

 

IX

 

Papir iz Beograda nikako nije stizao i Preradovicev megaprojekat "Oj, Krajino" jedan, dva i tri, camio je u urednikovoj, to jest u njegovoj ladici. Mladi, brojni srpski pesnici opsjedali su njegovu kancelariju.

Optuzivali su ga da namjerno koci štampanje njihovih knjiga, na šta bi on uljudno odgovarao da nikoga ne laze, da papira nema jer da ima valjda bi on, što je pravda i po bogu i po narodu, prvo štampao svoje knjige i kad vide da je izašla njegova trilogija, onda se mogu poceti nadati. Na našeg Nikolu Preradovica najzešce je kidisao Milenko Stojicic koji se teško mirio sa faktom da više ne uspijeva ni dvije, tri knjige godišnje objaviti. Rodbina mu vec pocela sumnjati da je pisac. U nedostatku pametnijeg posla - i novca - Nikola poce intenzivnije razmišljati o projektu koji je dogovorio sa Zlatkom. Sarac je sve do prošlog mjeseca redovno slao sto maraka mjesecno, ali redovna pošiljka je izostala pa je Nikolu pocela hvatati panika. Nema druge, nego se fataj mašine, govorio je sebi.

Ali, nije bilo lako opisati šta se dešava u gradu! Sve se nekako svodilo na svakodnevno i obicno, takoreci: banalno, prebijanje balija.

Uvijek jedno te isto: istuklo ga, ujutro ga nadju mrtvog ili polumrtvog u kuci ili u jarku i to je sve. Pa ti sad od toga pravi literaturu, majcin sine, ocajavao je u sebi umjetnik Nikola Preradovic. Zato je odlucio da stisne malo Lili, da je natjera da se otvori i progovori, a krenuce malo i oko zene obletati, zna ona puno, ma aktivistkinja je to.

Stani je bilo sumnjivo što se Nikola tako odjednom zanima za njen društveni rad ali je to na kraju - zadovoljnu gundjajuci i psujuci ga nekako od milja - kao njegovo osvješcivanje kao Srbina i covjeka. Nije ga više mogla pokrivati sa onih nekoliko pjesmuljaka objavljenih u "Glasu-srpskom" kao ni onim interviewom pod naslovom "Srbin sam i pesnik", jer onda kad je on to izjavio svaki je Srbin u Banjaluci vec bio Srbin a svaki treci - pesnik. Prema tome, to nije bilo bog zna šta. Da joj je da ga ubaci, kalkulirala je, u kakvu komisiju za kulturu pri vojsci to bi vec bilo nešto! Kovala je planove Stana i ne sluteci da se iza njegovog interesovanja krije tek obican, goli i sebicni interes.

Banjaluka je postajala govno od grada. Kravlja i konjska balega, baš kao i ljudska pišalina, zaudarali su na svakom koraku. Novim stanovnicima Banjaluke je jako odgovaralo što je to bio grad zelenila i aleja jer su imali toalet gdje im prahne. Pišali su, jasno, i po haustorima, i stubištima. Pišali su sa balkona tek osvojenog stana tek da napakoste komšiji na katu nize. Pišali su iza auta, iza najmanjeg grma forzicije a nije im smetalo da pišaju i iza zumbula ili narcisa bez obzira što to nisko raslinje nije pruzalo nikakvu zaštitu od pogleda. Iako su najmanje pišali tamo gdje treba to ciniti, kanalizacione cijevi su bile zapušene, uglavnom kokošijim crijevima, higijenski ulošcima i "Glasom-srpskim". Krmke i koze su uzgajali po prubušenim kadama a mnogi su u prvoj fazi stanovanja od wc-školjke mislili da je bunar. Našem Nikoli Preradovicu smetala je ta navala primitivnog svijeta pošto je on sebe smatrao urbanim covjekom.

Lili, njegova Lili, sjedi za stolom u njihovom ljubavnom logu, puši cigaretu za cigaretom i, kako i prilici tom stvaralackom momentu, nešto nervozno biljezi i lista stare bilješke. Trazi nešto što bi valjalo za te price koje njen Nikola kani objaviti s tim balijom.

- Evo, mozda bi ovo moglo biti interesantno: naši upali u balijsku kucu u Mejdanu i pronašli deset automata strane proizvodnje a pet Šiptara koji su bili sakriveni u toj kuci, uspjeli su se probiti do tajnog prolaza i pobeci. Cilj je bio izvršiti diverzije na vojne i civilne objekte i uneti nemir u stanovništvo Banjaluke. A, šta veliš? Bi li to valjalo za te price?
- E, jebiga, Lili! To je mozda dobro za naš "Glas-srpski", ali ko bi vani u to povjerovao? Da je to knjiga za domacu upotrebu - ne kazem, bilo bi ko grom! Ali to je za tamo...
- Pa dobro, da stavimo da su bile zelene beretke, ne moraju biti baš Šiptari, iako su bili Šiptari prema zvanicnom saopštenju.
- A kako znaju da su bili Šiptari, da nisu nosili ono njihovo kece pa ih po tome prepoznali, ajd bogati. A drugo, uopšte nije stvar u Šiptarima.
- Pa u cemu je onda? Da nije u automatima strane proizvodnje, mozda bi se i tu dalo...
- Ne, ne, ne shvataš, Lili...
- Mislim, mozemo staviti da su automati domace proizvodnje a da su ukradeni od nas, vidiš tu se još više zapetljava stvar, em su kradljivci em teroristi! To nije loše, šta kazeš, Nidzo, nije loše - uzbudjena i srecna zbog svog talenta da za cas stvori pravu fabulu, dize se sa stolice Ljiljana.
- Ma nije to ono šta ja mislim - spušta je na zemlju Nikola.
- Pa šta je onda, jebo ga ti? Nisu Šiptari, nisu automati...šta je onda, šta ti oceš u stvari?
- Ma to je sve glupo, nema veze jesu li Šiptari ili nisu, jesu li zelene beretke ili ustaše, nije bitno ni to ciji su automati, domaci ili strani, nego, Lili, to je naivno, nece niko povjerovati u to.
- Ma oce, kako nece, evo ja sad da to objavim...
- Ma bi Srbi povjerovali! Ali nije to knjiga za Srbe, ko ona što si ti napisala, razumiješ li. Treba nešto u šta ce oni tamo povjerovati a da bude i zanimljivo. Imaš li tako nešto? Na primjer neku pricu o tome kako su naši nekog prebili nekog njihovog, e sad, meni treba kako su to uradili, kako su ga prebili, šta su mu sve uradili. Shvataš li ti uopšte u cemu je poenta?
- Pa shvatam, samo meni nije u redu da mi još...
- Nemoj mi sad o tome! To smo vec raspravili!
- Koje?
- Pa to oko morala i slicnih sranja. Sestro draga, tuku li naši il ne tuku. Odgovori sa da ili ne, ništa ne okolišaj, da ili ne!?
- Da.
- Pa kako tuku, pobogu sestro?
- Pa nogama, rukama, palicama, drvenim, gumenim, zeljeznim, tuku i lancima, crijevom, puškom, pištoljem po glavi, bokserom, upotrebe i pepeljaru, dršku od noza, tuku i onim za bušenje papira, nabijaju im glave u zid, ima jedan što ih bicuje kandzijom, mozeš misliti ima i toga! Pa onda, šta ja znam, koriste i kopcu opasaca, tako...mislim, sve zavisi da li ih tuku vani ili unutra, u sobi.
- Eto vidiš, znaci tuku ih. A ima li pri tom nekih neobicnih scena, nešto što bi moglo u njigu, kako da ti objasnim, nije sve materijal za pricu, mora biti nešto oko cega se prica gradi, plete...to mi treba.
- Ma ima i toga, nemoj se odma ljutiti! Ne moze biti da kod tvoje Lili u notesu nema i tako nešto! Evo ga! Naši juce prebili balinkušu, onda je malo sjekli nozevima a onda joj stavljali so na rane.
- Opet ti isto! Sad pretjeruješ ali u obrnutom pravcu. Pa reko sam ti Lili, treba nešto u šta ce tamo povjerovati!
- Ali to je stvarno bilo, Nikola!
- Šta je bilo stvarno - pita Nikola i mada mu mozgom struji da je konacno na tragu prici koja ima umjetnicku tezinu, kako on voli reci, ipak teško mu da povjeruje.
- Pa to, naši je razbucali - kaze Lili, skromno ali ipak ponosno - pa joj stavili so na rane da je malo zaplaše. Znaš, nije dovoljno baliju prebiti, treba malo i psihološki djelovati.
- To, to, to - vice uzbudjeno Nikola baš kako valjda i jesu pravi pisci kad nalete na dobar materijal.
- Šta to, to, to - pita Liljana.
- Pa to mi treba zenska glavo! To je pravi size! - hodao je Nikola s kraja na kraj sobe, stiskao pesnice, palio cigarete jednu za drugom, masirao desnom rukom vrat, a Ljiljana ga gleda, vidi mog umetnika!, i mrmljao sebi nešto u bradu.
- A de mi reci - smrce se naš pisac u hipu - ko su ti koji su joj upali u kucu ?
- Pa sluzbeno, to su neodgovorni pojedinci - odgovori mu Ljiljana, spremno.
- Kakvi su to, bogati?
- Pa neodgovorni pojedinci - poce Ljiljana verglati opcu formulu spremno, vojnicki, raportno - su oni koji svojim ponašanjem kaljaju ugled nam jedne i jedine Republike Srpske i stvaraju na zapadu pogrešnu sliku o Srpskoj koja je demokratska drzava u kojoj vladaju red i zakoni baš kao i u svakoj pravoj drzavi. To je sluzbeno, razumiješ? A u stvari, to su naši momci koji imaju zadatak da ustraše balije i ustaše, pa onda smišljaju takve fore, so i to...recimo, kad su je naši posolili pa se to sutradan proculo po komšiluku te zene, odmah ih je dvadeset otišlo da vadi papire za odlazak iz Banjaluke. Da ne bi i oni bili posoljeni, ha, ha! Onda, naši kad upadnu i kad ih razbucaju uzmu im još pare i zlato, sve, šta ceš, mora i vojska od neceg zivjeti. Imace oni para kad odu...

Nikola Preradovic se, eto, tog trena uvjerio kako je stvarnost nadišla literaturu (spoznaja do koje je nešto ranije došao njegov brat po peru Zlatko) i kako sve to samo treba zapisati. Strasno poljubi svoju Lili. Sad sve to samo treba pribiljeziti i poslati prijatelju. I eto para! Te novi radio je dokasno, uz svijecu, jer se akumulator bio ispraznio, i osjecao se onako baš pjesnicki, osjecao se, uostalom, baš onako kako je mislio da se osjecaju pravi pisci, oni što ne razmišljaju do koje su stranice stigli, koliko je honorar po tabaku i kojima pisanje nije dosadno kao što je njemu dosadno kad god sjedne za pisaci sto da nešto pribiljezi.

A tih dana nekako je sve govorilo Nikoli Preradovicu da je pjesnik.

Upravo ga podsjecalo na to njegovo zemaljsko poslanje! Evo, vec sutradan ga vidimo kako stoji ispred plakata (rucno ispisanog i zalijepljenog pored nepostojeceg kino-repertoara na panou ispred kina "Kozara"). I zuri u njega. Zapravo zuri u svoje ime koje ga, ispisano rukom ili odštampano, bilo gdje, na knjizi ili na pozivu za sud, redovno fascinira. A na plakatu je pisalo:

KNJIZEVNO VECE SA NARODNIM PRELOM

a ispod je, medju inim, pisalo i ime našeg pjesnika. Knjizevno vece se imalo odrzati u Lamincima kod Laktaša, koji su, znamo, kod Banjaluke. Nikola Preradovic je odlucio da za ovu priliku odabere nekoliko pjesama iz svoje trilogije "Oj, Krajino" jedan, dva i tri a iz ciklusa "Srpsko srce".

Odlazak u Lamince nije prosta stvar u ratnim vremenima, ali pronadjen je kombi a nekoliko litara benzina je darovala srpska vojska koje je uvijek podrzavala kulturne aktivnosti. Kao poseban izvještac sa ove kulturne manifestacije, koje je imala za cilj da pokaze kako se srpski narod ni u najtezim danima ne odrice kulture, jer kao što je poznato Srbi su jeli zlatnim viljuškama i nozevima dok su engleski kraljevi jeli rukama i kosti bacali iza sebe, odredjena je Ljiljana Labovic, koja je vec prije puta imala smišljen naslov teksta, a glasio je: Bez hleba moze, ali bez poezije - ne!

Kombi baš nije bio sasvim ispravan pa su nekoliko puta stajali i strpljivo cekali da vozac zaviri u mašinu. Onda su nastavljali put, sve nadajuci se da ce zivi i zdravi stici na odredište. Milenko Stojicic ni u kombiju nije imao ziva mira. Drzao je svoj notes na koljenu i stalno nešto zapisivao. Njegova knjizevna i nacionalna misija nije mu dopuštala odmor i caskanje sa kolegama. Tek povremeno bi zastao da uputi melankolican i brizan pogled kroz prozor i da zapali cigaretu. I kad god bi je zapalio, a bijaše to smrdljivi "Rodeo", on bi zazalio za raspadom Jugoslavije, ili barem za tim što Šešelj nije nekako uglavio i Rovinj unutar zapadnih granica Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Naime, on je strasno ljubio "Ronhil". Plavi. Dom kulture u Lamincima, izgradjen sredstvima samodoprinosa, primio je toplo pjesnicku bratiju iz Banjaluke. Na ulazu, razapeto iznad ulaza, kocoperilo se platno Dobro nam došli dragi gosti.

To platno je inace bilo napravljeno jedne godine kad su Laminci zamalo postali domacini emisije "Znanje-imanje", a pošto ta emisija nikad nije realizirana, platno je korišteno za svaku priliku, bez obzira da li je trebalo ugostiti pjesnike, delegate srpske demokratske stranke ili, za onog zemana, delegaciju saveza komunista.

Na bini pet stolica i mikrofon. Inspicijent predstave koja se tog kasnog popodneva imala dogoditi, bio je seoski ucitelj Jovan, po svojoj pismenosti poznat ne samo u Lamincima nego i u okolini. Upicanio se Jovan, crno odijelo na pruge, korišteno uglavnom za sahrane jer kraj nije obilovao kulturnim dešavanjima i premijerama na kojima bi mogao da ga nosi, bijela košulja i bordo kravata. Milenko i Nikola su na bini, a pored njih još tri pjesnika, mlada, sa neznatnim opusom.

- Dragi drugovi pesnici - i Jovan, dakako, vec šest mjeseci koristi ekavicu mada mu se otme ijekavsko narjecje - pre nego što se osvezimo, ja vas molim da lepo sednete, da utvrdimo raspored i duznosti.

Pjesnici sjedoše. Bili su mirni i cekali se instrukcije. A ucitelj Jovan je binu promatrao sa strane, lijeve, pa desne, pa onda sa sredine dvorane, iz blizine pa iz daljine.

- Ne valja - rece Jovan - dajte se pomerite jedno pola metra do šeset canimetara. Svako svoju stolicu neka uzme pa u desnu stranu. Ne, ne, u moju desnu a u vašu levu! Dobro, sad je dobro! Paznja molim, to ispred vas je mikrofon, a on je zakacen na tu dugacku klipu, pa kako ko govori neka ufati za tu klipu i primakne mikrofon sebi. Samo, strogo paziti da mikrofon ne spane sa te klipe, jel to jasno? Nemoj da kome spane, posudili smo ga od našeg vokalno-instrumentalnog sastava pa nije u redu da im sjebemo spravu. Jel jasno, paziti na mikrofon!?
- Jasno je - rekoše pjesnici banjalucki u zboru.
- Dobro - veli zadovoljno Jovan - struje nema pa cemo rasvetu imati sa dva akumulatora koje nam je posudio Stevo sa svoji dajcova.
- Pa šta ce nam onda mikrofon - pita Nikola, uostalom sasvim inteligentno - kad nema struje?
- Ocekivao sam to pitanje. Mikrofon je, drugovi, samo dekorancija. Nema struje pa nema ni mikrofona. Mozda bi moglo na akumulator, ali nema potrebe, cuce se sve.
- U redu, nema struje, nema mikrofona, ali što se bakcemo sa mikrofonom, to mi nije jasno - javlja se opet Nikola i gleda u drugove pjesnike, trazeci podrsku. Oni klimaju glavama.
- Mikrofon je, rekoh li, dekorancija! Ne smeta, leba ne jede. A i poznato je kolko naš narod kao takav voli mikrofone. Bolje ce vas slušati kad vide mikrofon.

Pjesnici klimaju glavom, zadovoljni objašnjenjem.

- A sad - pljesnu Jovan veselo rukama - pošto smo izvršili sve pripremne radnje, zvolte u prostoriju odma iza bine, priredili smo malu zakusku!

Nikola Preradovic i pjesnici se sluze premasnom svinjetinom i rakijom: osluškuju zamor gomile koja se skuplja u sali. Onda se zacu ojkaca u izvedbi zenske vokalne grupe iz Lušci Palanke. Pjevali su nešto što bi trebao biti biti remake jedne revolucionarne pjesme koji je glasio:

Srpkinje smo ispod Kozarice/
gdje ne radja majka izdajice
na stranu sto se bile sa Grmeca.

A onda, sav zadihan i uzbudjen, u sobicu uleti ucitelj Jovan. Potapša po ramenu Milenka koji je sjedio odmah do vrata, pucnu prstima pa rece:

- Drugovi, ajmo, vreme je...samo mirno i stalozeno. Lijepo odrecitujte po dvije pesmice pa da pocne narodno prelo. Ne dajte se isprovocirati. Ako bude vecih problema ja cu se umešati. Ništa ne brinite. Izvolte drugovi, izvolte, ovuda...samo mirno i bez panike, panika je naš najveci neprijatelj!

Pjesnici izadjoše. Masa ih doceka šutnjom, a aplauz se naglo prekide. Stajali su zbunjeno na sred bine, osvijetljeni sa nekoliko sijalica. Jovan im je, gestikulirajuci, naredjivao da sjednu i pocnu. Sjedoše.

- Šta je ovo? Daj ojkacu, ojkacu ocemo uco, goni ove pedere - povika neko.
- Ajd, majmuni, brišite, daj ojkacu - cuše novi glas.

Iako je bilo i onih koji su navijali za pjesnike, bukaci bijahu brojniji i nikako nisu dozvoljavali da pjesnici pocnu. Na binu skoci ucitelj Jovan, sve sijevajuci ocima, bijesan, uvrijedjen ali i energican.

- Nemojte mi se ponašati ko marva! Ovo su pesnici a srpski narod je uvijek volio pesnike! Zato da ih saslušamo! Nece to dugo trajati, šest, sedam minuta najviše. Od njih samo pametne stvari mozete cuti, treba nešto i nauciti.
- Naucili smo mi uco sve što treba - dobaci vojnik iz drugog reda, ocito raspolozen uza polemiku.
- A šta si ti to naucio, Lazare - prihvati ucitelj Jovan bacenu rukavicu.
- Pa naucio sam da su jedni stvoreni da maznjavaju lovu, drugi da pišu pjesmice a treci da ginu!
- Znao sam. Tacno sam znao da ceš odma sve na politiku da prebaciš! Kakve veze sad ovo ovde ima sa tim? I nemoj mi politike ovde! Ovo je kulturna manifestacija, a ti ako oceš da buniš narod radi to pred svojom kucom a ne u ovom hramu umetnosti. Pa jebem mu mater je l' to tako teško, saslušati koju pjesmicu? Ajd recite jel to teško?
- Jest teško al ja sam za to da bude po tvom uco - dobaci glas sa kraja sale što Jovan prihvati kao znacajnu podršku kojom je dobio psihološku prednost nad masom.
- E takve vas volim - rece, ohrabren - neka ljudi kazu po dve pesmice pa da idemo sa programom dalje.
- Ne moze po dvije, nek kazu po jednu pa da deremo ojkacu, el tako ljudi? Dosta je po jedna, i previše, al eto, nek bude po jedna!

Jovan bi dao sve na svijetu samo da moze vidjeti ko to dobacuje, ali svjetla pozornice, iako akumulatorska, bijahu dovoljno jaka da se umjesto publike vidjela samo crna rupa. Onom Lazaru je prepoznao glas ali ovom novom polemicaru ne moze nikako.

- Pa ljudi, pobogu, šta je s vama?! Što su ovi ljudi toliki put prešli? Potegli pesnici cak iz Banjaluke da vas kulturno uzdignu, a vi tako! Po jednu pesmicu! Pa šta je jedna pjesmica!? Srbi, braco, dje je tu pravda?! Dje je tu poštenje - kukao je Jovan i trazio tako glasniju podršku onih koji su bili za dvije pjesmice.
- Uco, imaš moju podršku, ima ljudi da kazu po dvije pjesmice i nemoj da ja nekome jebem mater ovde. Po dvije pjesmice i tacka.
- Kreni...sad - naredi Jovan pjesnicima osjetivši da je ovo taj trenutak psihološkog preimucstva koji treba iskoristiti.

Citao je on knjige iz psihologije, zna on šta je masa.

I Nikola, bogami, krenu. Izbifla dvije pjesmice iz ciklusa "Srpsko srce " i baš kad je podigao pogled sa teksta ocekujuci da se prolomi aplauz pred njegovim nogama se razbi pivska flasa bacena iz gledališta.

- Noz, cuvaj, izvuko je noz, jebo mater svoju - vikao je neko izbezumljeno.

U sali nasta krkljanac. Nekoliko pripitih, mladjih ljudi u uniformi pope se na binu. Pjesnici se nisu ni snašli a ovi vec poceše udarati po njima. Ucitelj Jovan se hrabro postavi izmedju siledzija i kulturnih poslenika.

- Stoj! Samo preko mene mrtvog mozete po njima! Zar ovakvu bruku i sramotu da mi priredite!? Cedo, pa ti si imao peticu iz srpskog, zar ti po srpskim pesnicima da udariš, krvavitumajkujebem, gubi se dole, gubi se kad ti kazem!

Cedo opali svoga ucitelja u bradu i obori ga na pod. Ali, pjesnici su vec bili u sobi, onoj istoj gdje su imali zakusku. Svi su pridrzavali vrata sa unutrašnje strane u strahu da ce rulja pokušati da provali. A tacno ispred vrata, koja su pocela podrhtavati, grupa gledalaca je tukla ucitelja koji se nastojao domoci kvake. U jednom momentu je cak i uspio da je dohvati. Poce je ocajnicki drmati.

- Otvarajte, otvarajte, mater vam jebem sebicnu, ja vas branio a vi tako. Otvarajte, ubiše me dušmani!

Nisu mu otvorili, logicno. Samo su pogledima dogovorili da mu ne otvore, vodjeni rezonom da je bolje da nastrada sam Jovan nego svi. Tupi udarci i dalje su se culi sa one strane vrata. Kvaka se vise nije drmala, samo se culo kako Jovan grebe po vratima i sve tiše prijeti pjesnicima.

- Majku vam jebem pjesnicku, gori ste od balija. Stani bagro, ajmo zajedno provaliti da ih bijemo.

Pjesnici protrnuše. U pauzi koja je trajala nekoliko trenutaka docaraše sebi šta ce se uskoro dogoditi ako nekakav deux ex machina ne uskoci i ne spasi ih.

- Policija ovde, otvaraj. Odma! - cu se deux!

Otvoriše. Pred njima je stajao vojni policajac a preko njegovog ramena gledao su Jovan i oni što su ga tukli.

- Ajd pjesnici magla za Banjaluku. I nemojte više ovamo dolaziti i praviti nered jer cu drugi put pustiti da vas prebiju.

Tek tad vidješe da drugi policajac drzi Jovana oko pasa i ne da mu da im pridje.

- Daj mi, Drago, da ih malo izudaram, majku im jebem izdajnicku. Sve su to poturice! Samo malo da ih izudaram, molim te ko boga, evo obecajem da ce ti mali proci odlicnim sve do osmog, samo me pusti. Pa jesmo li Srbi ili nismo? Šta ti fali da me pustiš, samo pet minuta.
- Nemoj Jovo. Sluzba je sluzba a druzba je druzba. Pusti smradove nek idu, ne vrijedi ti zbog njih robijati.
- Vrijedi, Drago, vrijedi bogami. Evo ne zalim robije samo me pusti. Zakljucali se i pustili da me rulja rašcereci. A ja njih branio.
- Ne moze i tacka- sad vec grubo rece Drago - idi popij rakijicu i smiri se. A sutra ceš mi zafaljivati što ti nisam dao da ih biješ, ja ti kazem.

Pjesnici udjoše u kombi i krenuše put Banjaluke. Otpuhivali su i gledali u mrak koji se poceo hvatati po ravnici. Niko, pa cak ni Nikola Preradovic, nije primjetio da Ljiljana nije u kombiju. Nije cak bila ni na zakuski, ni na priredbi. Ona je sve vrijeme bila u stanici milicije gdje je sa komandirom stanice pravila razgovor za revijalni broj "Glasa- srpskog" o bezbjedonosnoj situaciji na podrucju mjesne zajednice Laminci.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net