Osmancevic, Amir

Zlatko Sarac se srece sa cijelim nizom pitanja prakticne, takoreci tehnicke naravi. Zato odlucuje da pozove svog prijatelja, druga, brata, Nikolu Preradovica pa da zajedno rastabire probleme nastale u vezi sa njegovom odlukom da napusti grad. Jer: heeej, nije to - sjeo Solzenjicin u avion, napustio Sovjestki Savez i otišao za Ameriku! To je drugo, to je ruska sirotinja, on nije za cim ni da zali, mozda je zivio u kakvom stancicu a vidi ovog trosobnog, pa cetiri pisace mašine, a...lako je otici kad ne moraš ni o autu razmišljati, a gdje je tek vikendica. Zlatko Sarac cak pozavidi u trenu Solzenjicinu. Lako je fukari otici, misli, stavi prnje u onu crveno-bijelo-plavu torbu pa hajd u bijeli svijet da ti neko da komad hljeba, a što je neko uzeo pare na onim torbama, bogo moj dragi, gledaš Muslimane kako bjeze-nose te torbe, gledaš Hrvate iste torbe, gledaš Srbe, opet te iste torbe!

Svaka stvarcica sada boli Zlatka Saraca - obilazi oko namještaja (kupio maksuz imitaciju stilskog pisaceg stola pa kad sjedne za njega osjeca se ko Balzak, jebemti!) gladi njezno televizor, prebire pazljivo, harfisticki takoreci, preko tipki na novom video-rekorderu stegnu ga u grlu kad pogleda novi usisivac. Zatim stade razgledati knjige. Dodje mu da zaplace kad pogleda one sa posvetama: njih je drzao odvojeno. Ima posvetu od Danila Kiša na "Enciklopediji mrtvih", pa posvetu od Branka Copica, pa Skendera. Klonu. U momentu nestade zelje za odlaskom ali rafal što ga pijani Srbin ispuca ispod njegovog prozora trze ga iz letargije i on pridje telefonu.

- Kako si Stano, ima li Nikole - upita prisno, za nijansu preservilno prijateljevu zenu, Stanu, inace gorljivu Srpkinju koja je svom muzu prije godinu dana zabranila da se druzi sa balijama i ustašama a prije mjesec dana mu je uputila zadnju opomenu pred prijavu zna se gde i kome ako se ne prestane druziti sa neprijateljskim snagama i još da ce mu jebati majku ako cuje da se samo zdravi s njima na ulici a kamoli da je seo za sto s njima u birtiji, ona se satra radeci u kolu srpskih sestara da njima stvori bolju buducnost a on se druzi sa balijama, jebali ga oni u dupe, a taj mu je Zlatko najgori - pola balija pola ustaša, guzoperac, ej, bre, kakvi su to ljudi kad dupe peru umesto da ga brišu ko sav civilizovan svet, de su to ljudi, ja im ne bi ruke pruzila a kamo s njima sedela, i bolje mu je da sedi u kuci kad vec nije za vojske pa da napiše neku pesmicu o srpskom vojniku na braniku otadzbine, a muda ce mu išcupati ako ga cuje da govori ijekavski, nego lepo, zna se kako, ekavski i ciririlica!
- Ne kaze se, Stano, ciririlica nego cirilica. Pa ciririlicu je izmislio Cirilo a ne Ciririlo. Razumiješ Stano? Cirilo-cirilica.
- Pa ja i kazem ciririlica, šta me ispravljaš?
- Ali treba reci cirilica - opet ce Nikola.
- Znam ja da treba reci ciririlica ali meni se uvek otme ciririlica, šta se praviš budala, i nemoj bre da me smeceš sa uma ako neceš da ti ja presudim a znaš da mogu, mi iz kola srpskih sestara se mnogo druzimo sa oficirima naše vojske pa nek ti je to na znanje i ravnanje, nego sedi i piši tu pesmu jer ti je to najlakše, nije mi dosta sramote što mi se muz isprdjava po kuci a srpsku nejac kolju, jebo te ko te napravio, jebo te ko na mene namjeri, hocu reci nameri, šta sam ja bogu zgrešila, da mu nanu naninu, pa da mene vaku s takim ukljukum spoji, vidi kaki si, ko da te balija na minderluku pravio, ko da nisi sa Manjace, ozgora sve naki junaci pa dva metra svaki, to brcine, to pleca ko ledina, to brada do pasa a ja tebe našla, jebo me ko mi pamet dade, jebo me ko mi crne moje oci usadi! Na telefonu muk, trenut, dva, a onda Stana ledenim glasom prozbori: - A šta ce ti moj Nikola - pita ga odrješito, kako vec dolikuje aktivistkinji kola srpskih sestara mjesne zajednice Borik jedan- ja sam tebi, cini mi se, rekla da ostaviš Nikolu na miru. Zar oceš, bre, da ludu glavu zbog tebe izgubi, da vas vide u birtiji pa...-
- Nisam mislio da idemo u birtiju, znam ja da je opasno da ga neko vidi sa mnom, nego ja naumio ici iz Banjaluke, pa ko velim...-
- Pa šta oceš? Da ti on stvari nosa, on, Srbin - bila je zgranuta Stana.

Vec je sva uzasnuta, vidjela svog kretena kako tegli stvari a cijeli komišluk gleda. A njemu, kretenu, normalno da tegli. I da ga gledaju.

- Nije to, Stano, nego sam mislio da vam ostavim neke stvari, šta cu, meni više ne trebaju...- - E to je drugo, to moze...Nikola...zove te onaj...pa na telefon, jeboteotactupavog, pa nije valjda pod prozorom!

Uz zenino odobrenje, Nikola Preradovic, pjesnik srednje generacije, pristade te noci da vidi Zlatka Saraca. Instruiran do tancina od svoje zakonite supruge o tome kako se treba ponašati prema neprijateljima, Nikola je grabio prema stanu svog bivšeg najboljeg prijatelja s kojim je petnaest godina sjedio po raznim odborima, komšijama, predsjedništvima, zirijima, plenumima, komemoracijama, redakcijama, šatorskim krkanjima za Dan borca i Dan republike, Dan ustanka i Dan drzavnosti, i s kojim je ravno trinaest puta mrtav se pijan vracao sa znamenitog Kocicevog zbora a tacno sedam puta, takodje mrtav pijan baš kao i Zlatko, sa Grmecke koride gdje su kao specijalni gosti citali svoju poeziju. Odmah iza borbe bakova. Dodamo li tome i fakat da su i vikendice sagradili jedan do drugoga kako bi se zajedno odmarali od intelektualnih umora, onda ne treba dalje trošiti rijeci: bijaše to pravo prijateljstvo.

Gledaju se preko flaše benkovacke loze dva barda bosanskohercegovacke knjizevnosti, kako one za odrasle tako i one za djecu, i obojica takticno izbjegavaju politicke teme. Onda Zlatko sruci jednu cašu na eks pa rece kako mu valja ici, kako njemu tu više nema mjesta barem dok se narod ne smiri i rat ne prodje.

- Pa jest - rece Nikola - i ja bih otišao da imam dje, al kad nemam jebiga. Vas svudje po svijetu bijelom primaju a nas nece niko, eto sudbine, moj brate -

Zlatko Sarac nije mogao dokuciti da li ga to njegov prijatelj folira ili iskreno tješi.

- Nikola, ja ici moram - rekao je to tonom koji je još davno skinuo iz replika u partizanskim filmovima, ono kad krecu u boj, u dizanje mosta, u proboj - a sve mi ovo valja nekome ostaviti jer ce ovi razboj...ovi što sad upadaju u kuce sve raznijeti, pa kako bi bilo da ja tebi ostavim i stan i imovinu...

Ni sekunda nije trebala Nikoli Preradovicu da zamisli svoj novi zivot! Nešto ce stvari prenijeti kuci, da zavara trag, da zadovolji Stanine domacicke potrebe, nemoj da bi se igro glavom pa nešto odbio, sve što ti ponudi ti vamo donesi, one zavjese su kod njih dobre, ona ustašica ih drzi u gornjem delu regala odmah do prozora, sve servise i cepter posudje da si doneo, televizor i video cemo staviti kod Dragana u sobu, nek dete ima svoj video i svoj televizor, video si kako nam uci od kada su škole srpske, ima volje, to ti je, nema više one balinkuše da mu daje keceve iz engleskog, jebo joj engleski mater, ruski treba da ucimo, ruski i to ciririlicom, a Stani ni pod prisilom nece otkriti da je stan njegov. Eto iznenada rahatluka, majko moja draga! Sad ima gdje dovesti svoju ljubav, svoju Ljiljanu, Lili, Likce. Odškrinuce dveri pa ce reci: mala, ovo nam je sada ljubavno gnijezdo.

- Nema problema, Zlatko, razumio sam. Dok se ti ne vratiš ja cu raspolagati ovim stanom i pripaziti ga, jel tako. Znaš koga cu vamo dovesti ? - ne izdrza Nikola a da se ne pohvali!
- Ne znam, nemam pojma - veli Zlatko, a malo mu krivo što ne zna, znaci ipak smo se udaljili jedan od drugoga, cim to do sad nije saznao!
- Ma znaš malu, Ljiljana Glavovic, ona iz "Glasa-srpskog", s njom sam ti ja sada...
- Ona što smo je zajedno poslije tvoje knjizevne veceri, tamo kod nas u kancelariji...-
- E, ona, s njom sam ti ja sada - rece Nikola, ali ne bi mu drago što ga Zlatko podsjeca na taj dogadjaj, na tu orgijicu, takoreci, jer tako omalovazava njegovu ljubav.
- Dobro, dobro, nije bitno. Nego ja bih da se dogovorimo oko necega. Imam nekih knjizevnih planova tamo, kad izadjem. Ali, znaš, Nikola, meni fali pravih prica a nemam vremena da obidjem ljude iz starog komšiluka jer oni su pravo najebali pa bi imali šta i ispricati, e sad, pošto ti ostaješ ovdje, kako bi bilo da ti meni povremeno pišeš šta se sve ovdje dešava sa onima koji nisu Srbi, mislim...
- De, brate, reci šta imaš, šta tu ko kiša oko Kragujevca, pa jesmo li jarani ili nismo, majka mu stara! - prekida ga Nikola Preradovic.
- Ma da, u pravu si, šta ja tu kolim! Evo mog plana: ti skupljaj sve šta se dešava Muslimanima i Hrvatima pa ceš mi to nekako slati a ja cu od tog materijala praviti price, evo, ostavljam ti stan, imovinu...
- E, jebiga sad! Ti bi to svakako ostavio, nego bi li tu bilo kakvih para, štagod konkretno, to ti meni reci?
- Bi, ako se dogovorimo.
- Pa dogovaramo se.
- Dakle, ti pratiš šta se ovdje dešava, praviš bilješke, koga tuku, kako tuku, šalješ size a ja pravim literaturu, vrlo jednostavno.
- Jebem ti, mogli bi pare zaraditi, a dobre stvari pisati, pravo nako umjetnicki. A i moja Lili nam moze tu pomoci, ona zna dosta ljudi iz vojske, pa iz policije, moraš i njoj neki dinar...
- Vidjecemo, vidjecemo, samo da krene, bice para za sviju. Sad je ta literatura o nama, moj Nikola, pravi hit u svijetu.
- O kome to?
- Pa o nama Muslimanima i o vama Srbima, to sad cijeli zapad voli citati, treba to iskoristiti.

Nikola bi malo zatecen Zlatkovom izjavom o sebi kao Muslimanu, pomalo je cak bio uvrijedjen time. Kao i vecina njegovih sunarodnjaka u Banjaluci mislio je da se od l99l. samo Srbi imaju pravo nacionalno osjecati. I izjašnjavati o tome. Ipak, brzo to zaboravi, pa njih dvojica raznjezeni i sretni zbog literarnih i novcanih perspektiva ispiše po cašu loze.

Zatim je Zlatko pomogao Nikoli da u auto potrpa stvari kojima ce Stani dokazati svu smislenost svog boravka kod neprijatelja. Utrpaše zavjese, sudje, dva zidna sata, videorekorder, televizor, escajg za dvdesetcetiri osobe koji je Ana donijela iz Praga, servis za rucavanje, mikser sa prikljuccima, trokraki svijecnjak i paket svijeca, servis za kafu i cetiri bakrene dzezve.

Stana se jako obradovala poklonima a Nikola Preradovic je bio jako ponosan na sebe. Baš onako kako je ponosan svaki srpski vojnik kad se s fronta vrati sa dobrim plijenom. Boljim od komšijinog.

Mrak je pritiskao okupirani grad. Zlatko Sarac je gledao u pravcu rijetkih, tinjajucih svjetala u ponekom stanu. Nadahnut, prepun ideja i inspiriran dogovorom sa svojim drugom, u svakom od tih prozora vidio je po jednu pricu koju ce on licno, I niko drugi, da pretoci na papir, pricu koja mu po standardnom holywoodskom obrascu ima donijeti novac i slavu.

Emigrantski pisac, baš mu je to dobro zvucalo. Zena i kcerke su kod njenih roditelja i sutra se sastaju kod supermarketa u Mejdanu, odakle polazi konvoj za Hrvatsku. Zavuce se u krevet i sav predade slatkom maštanju: vidio je sjajne kolor korice svojih novih knjiga: guzlaju se u izlozima svake bolje knjizare na zapadu i svako malo vidi nekog kako izlazi iz knjizare i pod rukom nosi baš njegovu knjigu. Pa ga zovu na knjizevne veceri. Pa daje intervjue, jebemti, ko predsjednik kakve drzave. Do jutra je smislio naslove, o sadrzaju ce kasnije razmišljati. Nije spavao ni puna dva sata. Uhvacen u damare putne groznice slušao je Srbe kako ispred kafane u kojoj su lokali cijelu noc, daj svoj prilog razvoju ojkace:

"Selite se iz Šehera turci
poklace vas sa Manjace vuci"

I tako stotinu puta. A onda je taj njezni srpski couplet nekome dosadio pa se sa terase, potpuno neprepopznatljive u totalnom mraku, oglasio imitirajuci sevdalinku:

"Porucuju iz Šehera turci
jebite se sa Manjace vuci"

Zapucaše vuci prema zgradi iz koje je, prema njihovoj pretpostavci, mogla doci ta pjesmica otpjevana na melodiju "Mujo kuje". Zlatko Sarac sav protrnu i još se jace šcucuri pod jorganom baš kao da ga on moze zaštiti od pušcanog zrna.