Osmancevic, Amir

U povijesti knjizevnosti je malo takvih prijateljstava poput onog koje veze dva banjalucka, knjizevna, barda. Zlatko Sarac i Nikola Preradovic voljahu se kao braca. Išlo je to dotle da je i Zlatko Sarac, istina kao konzument, prisustvovao mitinzima srpske demokratske stranke pa cak bio spreman da zajedno sa ostalim Srbima pije Unu ako treba.

Tako ga nešto bilo uhvatilo. Dva su prijatelja u strukturama vec dva desetljeca. U strukturama smo, hopla, hopla, haj haj iha haj, lijepo li je na vrtešci kadrovskoj, i šta nam fali? Ništa. Mislilo se trajace vjecno a zaboravilo se da ništa nije trajno, cak ni trajna ondulacija. Gdje se kalilo to prijateljstvo? Na simpozijumima, kongresima, sastancima, knjizevnim vecerima koja su bila tako bitna za naša samopouzdanja, jer da jedni drugima nismo išli na te knjizevne veceri ko bi uopce sacinjavao publiku? Rodjaci? Nisu pouzdani: pojave se kad ti izadje prva knjiga i to samo da bi se mogli kurciti po komšiluku i zeninoj familiji kako oni imaju pisca.

Kasnije ne dolaze, dzaba ih zoveš. Zato ostaju kolege po peru, braca po spisateljskoj muci. I još, ako se nece oni, pisci, pomagati medju sobom, pa ko ce onda, bratija smo, esnaf, nešto kao loza masonska, tu dole je ispod svjetina koju prezrivo gledamo sa parnasovskih visina, svjetina koja nije dostojna niti jednog jedinog našega stiha ali, eto, eto, pošto iz licnog dohotka ipak za kulturu izdavaju nula koma toliko bacicemo im poneku mrvicu sa našega knjizevnog stola.

I Zlatko i Nikola su znali da nije lako biti umjetnik, pjesnik, velicina, da valja to breme nositi, što su oni i cinili. A prisjetimo se tek kafanskih rasprava o smislu knjizevnosti, hic et nunc, uz vinjak ili litru banatskog rizlinga, ih, bude tu i penjanja na stolove i stihogovora, dakako, pa poslije, jasno, slijedi pomaganje u povracanjima, pa bratsko ljubljenje pred haustorom. A ako k tomu dodamo i fakat da su bardovi bili i jednorupici - rodjaci takoreci i dakle - jar su fackali a ponekad i turali istim curicama iz Saveza Knjizevne Omladine Bosne i Hercegovine pa su one svršavale vec od same pomisli da im ga stavlja neko sa sedam objavljenih i pet knjiga u pripremi, neko ko je dobio desetak knjizevnih nagrada od Maribora do Cacka.

Te male debeljuce sa impresivnim dioptrijama i povišenim holesterolom u krvi, što vjecno rovare medju policama svjetske i domace poezije cinjahu recene pisce blizima i bliznjima. Da, one pišu pisma u rubrike "Doktore, šta mi je", "Draga Mila", "Draga Draga" i na sve su spremne samo da vide odštampano svoje ime, pa makar i inicijale, pa postavljaju pitanje doktorici u svom omiljenom casopisu hodam sa deckom šest mjeseci, nedavno me natjerao na oralni seks. Da li sam mogla ostati trudna. Napominjem da sam rak u horoskopu, ima vremena, oh, bice jednom i puno ime i prezime. A slatka tajna naših pisaca, naših ninovaca in spe, bijaše ona: naravno, mala i debela, sa zulufima koji su prijetili da postanu brada ona koja se mogla zvati i Hormonalna Anarhija, ona kojoj su svi obecavali pozitivne recenzije i poznanstvo sa Desankom Maksimovic, ne nemoj mi prici, hocu izdaleka da volim i zelim tvoja oka dva, i jos su je svi ubjedjivali, u predkoitalnom transu, da piše bolje od Dese, da, da, od Dese, oh, ja sam sa Desom na ti i mogu je zvati Desa, joj, pa i ti znaš Desanku, oznoji se u hipu mala, vlazi se sva, curkaju joj sokovi ljubavni i vlazi poezija u glavi. Jedne noci, poslije knjizevne veceri Nikole Preradovica, na kojoj se predstavio svojom novom zbirkom, odveli su je u kancelariju, ponijeli flašu, pa su onda iz svojih ladica vadili pjesme i citali a onda je ona iz svoje komesarske torbe, od koje se nikad nije odvajala, ko Pero Zubac, izvadila svoje pjesme.

Oni pali u trans, bila to erotska poezija: raspojasala se mala, ponijele je muze, šta ceš, frcaju, stihovi odavde, te odande, pa onda slavi eruptivne grupnjake, a sve to ko biva akrostihlje, pa procitaš orgazam u vertikali, pa skinu mala cipele, a mašala broj cetrdeset, nogati joj, kaze, svi u familiji, jedan joj stric što još zivi na Grmecu nosi cipele broj pedesetpet, pa krenu dalje, ispod majice ekstraekstralardj, izvuce svoj golemi crni grudnjak, a oni bez daha, samo potezu iz flaše i gledaju u ta cuda od dojki kako klize desno-lijevo, lijevo-desno, ne moze se to tako lako ni zaustaviti, masa je to burazere, a kad je došla do pjesme po inventivnim naslovom "Oda kurcu" tetarski se pribi uz njih pa povuce jedan rajferšlus, pa drugi i izvadi teme iz svoje pjesme, prihvati se za njih drzeci ih kao svijece u kakvoj elizabetanskoj tragediji, izgovori tu odu, ravno dvjestasedamdeset stihova, sve napamet, a oni ukipljeni (i u strahu da se svijece ne razliju prije vremena) celjusti im razjapljene, odrvenjele, samo se katkad pogledaju, ponekad jedan od njih jekne, to kad se mala previše udubi u poeziju pa stisne rucerdom previše te svoje objekte, a onda ona klonu (iscrpe, bolan, toliki stihovi!) drzala se za njih još neko vrijeme, cuteci, a oni šta ce: udariše u aplauz.

- Nismo ni znali kakva umjetnica zivi u našem gradu - kaze Nikola a Zlatko potvrdno klima glavom.

Ona se nasmiješi pa potegnu iz flaše. Onda se razgaci, zabljesnu ih gomila mesa posuta crvenim, gotovo fosforscentnim tackicama, medjutim te tackice-bubuljice nisu izazvale toliko gadjenja u Zlatku koliko zuta mrlja na gacama bacenim baš na njegov sto. Kakva noc to bijaše: guzovi su joj nekoordinirano letali vamo-tamo, nokti joj nozni grebali po kancelarijskom itisonu.

Na mahove je cak uzimala olovku i papir da pribiljezi stihove koji su joj se tog trena radjali u glavi. Jaukne, jekne, pa se propne a oni popadaju sa nje. Poslije su zapalili po cigaretu i slušali integralnu reprizu govora Slobodana Miloševica na Kosovu-polju. Dakle, pili, zderali, jebali i kako sad da tamo nekakav gradjanski rat sve to rasturi?