Osmancevic, Amir


 

 

I

 

Brundanje "labudica " koje su ispod njegovog prozora svakodnevno odvlacile tenkove na neko od ratišta nagnalo ga je da pocne razmišljati o odlasku iz grada. Racije su bile sve cešce, narod je masovno odlazio a ostala samo sirotinja i ono malo blentavih idealista (koji su blentavi jer su idealisti ili su idealisti jer su blentavi, pitanje na koje nije imao odgovora). Dobro, njega niko nije dirao, pa cak ni pokazivao interes za njega - što ga je pomalo i vrijedjalo - ali on je ipak domislio kako bi bilo vrlo pametno spremiti se i pobjeci, emigrirati, zvuci otmjenije.

Ah, emigracija, emigracija! Srsi ga slatki prodjoše od neke cudne miline: evo konacno malo avanture! Petu je banku razmijenio odavno i ako izuzme odlazak u Makarsku svakoga ljeta i one knjizevne veceri po Kljucu, Bosanskom Petrovcu i susrete knjizevne na Kozari, ispade da nikud nije cestito maknuo. A za koji dan - emigrant. Ti boga, stati uz bok Milošu, pa Brodskom, pa Solzenjicinu. Heej, rame uz rame s takvim piscima. Nije to šala. Ako cemo pravo i njih je krenulo tek kad su strugnuli iz svoje zemlje, pa što ne bi i njega?

Zar nešto nedostaje njegovim knjigama? A i clan je PEN-a, clan udruzenja knjizevnika, udruzenja novinara, udruzenja prevodilaca, udruzenja dobrovoljnih davalaca krvi. Sve ce te knjizice lijepo spakovati i ponijeti, osim partijske, nju ce baciti.

Nacuo je nešto o tome da u formularima za izbjeglice ima rubrika "jeste li ikada bili dobrovoljno clan komunisticke partije" . Treba zaokruziti NE, a oni nek provjeravaju da li je on bio clan ili nije! A ako bi ga slucajno i uhvatili u lazi, moze reci da jeste bio clan partije, ali nije bio dobrovoljno.

Ponijece, dakako, i svojih osam knjiga: šest zbirki pjesama i dvije pripovjedaka. Ono jest da su neke od tih knjiga tematski vezane za borbu naših naroda i narodnosti, ali nije imao srca da ih ostavi, jer kad se samo sjeti kako je suze na oci izmamio clanovima jedne komisije saveza udruzenja boraca narodnooslobodilackog rata, koji su i preporucili izdavacu da odmah i bez odlaganja štampaju knjigu Ponosne rijeci: bratstvo i jedinstvo, jer se protiv maspoka i hrvatskih nacionalista treba boriti svim sredstvima, a u skladu sa Titovim direktivama, u momentu ga i danas danji neka toplina prodje. Ne, ne, nije imao srca da ostavi te svoje knjige iz revolucionarne faze.

U torbu idu i dvije karirane sveske velikog formata - tu je svašta zapisano o srpskim zlocinima, eto, i to je vec gotovo knjiga, mozda i dva toma, da, bolje je dva toma, nije budala da objavi sve odjednom, i nazvace to djelo Dnevnik okupacije jedan i dva. Ima da se proslavi, u to sumnje nema. Sad evo pred odlazak zao mu je što ga barem jednom nisu isprepucali pa da moze reci kako je bio maltretiran i fizicki i psihicki.

Uh, intervjuira ga novinar pa pita nešto kao:

- Jesu li imali poseban razlog da se tako posebno okrutno obruše na vas?

A on na to kaze nešto kao:

- Cujte, ja sam ipak pisac koji je iza sebe ostavio traga, a ti zlocinci su svjesni kolika je snaga moje pisane rijeci, i koliko ja, kao covjek koji se vec dvadeset godina bavi pisanjem, uzgred, uskoro bih trebao imati jubilej tim povodom, dakle koliko ja kao takav mogu da ispišem svjedocanstava o njihovim zlocinima. Eto razloga zašto su me htjeli likvidirati.

Šteta, šteta, ovako mu ostaje da kaze kako je psihicki maltretiran, a to je nekako bijedno, jer ko to još nije psihicki maltretiran u ovom jebenom gradu? Ali dobro, dobro, ima on fintu, reci ce - tamo gdje treba - kako je vidio spisak ljudi za likvidaciju i kako je on na tom spisku bio drugi, ne, ne, ne drugi, to je nekako previsoko, bolje je reci - treci. Dakle, treci. Onda mu je jedan dobronamjeran Srbin, kojem iz bezbjedonosnih razloga ne moze reci ime, rekao da koliko sutra treba da napusti grad jer je došao red i na njega. Eto, ima on pricu za strane novine. I još ce dodati, da dosoli, kako zna ime i prezime tog Srbina koji ga je trebao ubiti, šta ubiti!, masakrirati a tijelo baciti u Vrbas, on ga doduše ne zna licno, ali je poznavao neke koji su ga poznavali: okrutan ubica i mucitelj, slavan u gradu po likvidacijama i maštovitim torturama. Takav je, eto, trebao njega da ubije. Porazavajuce: tu zvaku sa spiskom su koristili svi koji su prije njega izašli.I svi su bili plasirani od treceg do petod mjesta.

Niko nije bio prvi ili drugi, šesti ili sedmi, svi su bili treci ili cetvrti, a samo su najskromniji tvrdili kako su bili na petom mjestu. Kome god bi rekao da je bio na spisku ovaj bi u hipu replicirao:

- I ja sam bio na spisku. I to treci.
- Cekaj nisi mogao biti treci kad sam ja bio treci. I svojim sam ocima vidio taj spisak!
- Pa i ja sam vidio spisak i kunem ti se da sam bio treci. Pa valjda sam pismen, valjda znam procitati svoje ime.
- Ma da, moguce je, u stvari to su bili razliciti spiskovi zato smo obojica na trecem mjestu - othukujuci rješava enigmu pisac.

Novinari ce, bez sumnje, pokazati interes za njega. Treba vec sad da smisli neke odgovore, jašta, da on to lijepo baci na papir vec sada, poslije bi moglo biti kasno, samo mu još treba da se zbuni, da pred ljudima pocne govoriti besmislice i da propusti, upropasti, takvu sanšu za besplatnu reklamu, da zbog neke nezgrapne formulacije vec na pocetku uništi svoju karijeru emigrantrskog pisca. Svaka se prilika iskoristiti mora - zapad je to, brale, nema labavo!

I evo našeg pisca: cijelu noc sjedi za svojim pisacim strojem, lupa po njemu strašno, smišlja i pitanja i odgovore. Onda to polako uci napamet, pa onda doradjuje i oblikuje, i, nema zbora, jako mu se dopalo to što je smislio. Ono jest da je malo mirisalo na Kiša, cijim se knjigama te noci povremeno sluzio, ali ko ce od stranih novinara još Kiša sjetiti, taman posla. Onda je sve lijepo prepisao, pa podvukao pitanja crvenom olovkom, otipkao ih malim slovima, a odgovore velikim - divota jedna pogledati na papir:

– Kako danas gledate na knjizevnost i status pisca?

MI PISCI NEMAMO DOMOVINU. NAŠA JE DOMOVINA KNJIGA. ZA ULAZAK U NAŠ SPISATELJSKI SVIJET POTREBNE SU POSEBNE VIZE. JA SAMO ZELIM NASTAVITI PISATI. A IMAM ŠTA RECI, VJERUJTE. NEMAM RAZLOGA DA SUMNJAM U TO DA CE MOJE KNJIGE NAICI NA INTERESOVANJE ZAPADNE CITALACKE PUBLIKE.

– Ocekujete li pomoc od svojih kolega u inostranstvu?

MOJE KNJIGE O OVOM RATU SU PRI KRAJU. POTREBNO MI JE JOŠ MALO MIRA I MOGAO BI IH USKORO ZAVRŠITI. JA SE NADAM DA CE NEKI OD PENOVA DA MI POMOGNE KAKO BIH ŠTO PRIJE MOGAO NASTAVITI SA RADOM.

Tako, tako, to treba naglasiti, nek znaju šta se od njih ocekuje, pa da se kod njih zagovnalo ko da on ne bi pomogao nekom kolegi da je morao izbjeci u Jugoslaviju.

Na marginu papira naslovljenog kao "Pitanja i odgovori" zapisa: Ponijeti što više fotografija. Ne zaboraviti!!! Ako novinar ne bude imao foto -aparat, ili ako ne bude foto-reportera, a obicno nemaju ni aparata ni reportera!, pa onda zicaju sliku od onoga s kim prave intervju, a on za dzep pa tras!, sliku pred njega. I to dobra slika - vidi se mislece lice, zabrinuto nad sudbinom svoga naroda a boga mi i nad svojom emigrantskom sudbinom. Vidi se tu lice pisca znacajnog u beha knjizevnosti, kako onoj za djecu tako i onoj za odrasle.

Joj, vec vidi nadnaslov:

ZLATKO SARAC, BOSANSKI PISAC U EMIGRACIJI

i naslov:

PISANJE JE MOJ ZIVOT

najmanje dvije strane njemu posvecene, jebeš ti intervju ako nije makar na dvije strane. Usput ce u tom intervjuu, u stvari to je vrlo bitno i on ce to reci kao usput, najaviti publiciranje svog Dnevnika okupacije jedan i dva.

Mozda taj novinar odmah ponudi da objave tu njegovu knjigu, i to u nastavcima. To bi valjalo, uh što bi to valjalo. Zatim ce još reci kako ima spremnu hrpu romana samo još mora malo to doraditi. Na cas ga uhvati panika koja ga ulijepi u paucinu racionalnosti: taj Dnevnik okupacije jedan i dva zapravo ne postoji, ima tek nešto bilješki, ali boze moj, dvije, tri besane noci i eto djela, nema razloga za zabrinutost. Joj kad se one ajkule od zapadnih izdavaca namjere na njega, samo ne, ne treba se jeftino prodati, treba znati svoju cijenu, nije on provincijalno piskaralo pa da se proda za šaku dolara, neka ispljunu pravu lovu, zna on dobro koliko oni mogu zaraditi na tako atraktivnom materijalu, nije on naivan, jesu oni opasni ali nije ni on za baciti, namjerila vila na halila, štono rijec, pametno ce on to odraditi.

Godinu dana naš je pisac proveo u okupiranom gradu. Istinabog, nije se puno kretao a i slabo mu je ko dolazio jer je stanovao u jednom od onih novih naselja gdje su zivjeli gotovo iskljucivo Srbi pa niko nije htio rizikovati odlazeci mu u goste.

Osjecao je da velike price prolaze mimo njega, kako je malo toga uhvatio u svoj Dnevnik: krvi, manjka krvi, brate, manjka svega onoga što oni tamo na zapadu vole citati. O, da, sumnje nema, samo da mu je kvalitetnog štofa napravio bi provoklasan roman, i to u tri toma barem. Konstatirao je: tuga jedna - ispade da svaka zenturaca iz njegovog starog komšiluka, tamo na Mejdanu, ima bolji za materijal za price od njegovog, jebi ih, ništa drugo i ne rade nego povazdan zguza na guz, sa kafe na kafu, i sve znaju: koga je sinoc razbilo, prebilo, zbumbaralo, ko je otišao iz grada, ko se sprema da ide ko bi mogao biti izdajnik, ko je prodavao pokvareno oruzje eto njoj muz prico kako je onaj Besim kupovo od Srba oruzje i to bez nekakvih udarnih igala, kakve li su to igle ja ne znam, more biti ko igla za bagatovu šivacu i znaš šta je onda radio, pravio spiskove kome je sve pušku prodo pa pošli ove fatali, jebo li ga cacin caca, zamisli ti kome su pare uzeli, i šta je taj i taj rekao Srbima kad su ga tukli, te šta su Srbi rekli onima gore u Šeheru kad su ih tukli u njihovoj rodjenoj kuci ma kako ih ne znaš, bog te ne ubio, eno im kuce nama tamo kod djamije, nema deset metara, dje neceš znati, sve krv po plafonu frcala kollko su ih mlacali, ah, ah, nedo ti dragi bog, zar tolika krv u insana, a juce onog starog Ibrahima iz Vrbanje, ma znaš ga sigurno prodavo mliko svaki dan na trznici, e njega, jes baš njega, sve tukli glavicama kupusa da mu je haman oko ispalo, eto, nemam ti šta reci, haman mu oko ispalo!, a cula sam da i onaj Mujin hoce ime da promijeni, jest, jest, a šta ce mu ona jadna mati, pet vakata klanja, ne ustaje zena sa postekije, a on tako, gluho bilo, ne vidio da bog da, u vlaha se pretvoriti, da je makar u šokca pa hajde de i boze pomozi, oni su drugaciji, pismeni se radjaju, al dje ceš u vlaha zalosna ti majka, i išao on u sup da promijeni ime a tamo mu rekli da mora i ocu ime promijeniti, i došo kuci pa reko, stari ti si od danas Jovan, jebo li ti jovan majku i sve tvoje, reko mu caca, sad cu te zaklati ko krmka pa ispeci u avliji da proslavim svoje krštenje, pa za sjekiru, bilesi pravo poblentavio, ganjo sina po avliji, jedva ga smirili a mali hajvan od prvog dana sa cetnicima, ko i onaj Safetov što je došo kuci sa fronta pa oca, mater i dvi sestre posadio uza zid i reko im da ce ih streljati, da sve Muslimane treba pobiti, pa sine i ti si Musliman, nisam, majku vam balijsku, ja sam Srbin muhamedanske vere i vracam se na veru pradedovsku. I pobio bi on njih, bolan, nego ulete komšije Srbi i izvuku ih nekako, kazu svi da je mali bio pijan, ma kakvi pijan, poblentavilo je to dole u Slavoniji sa cetnicima, eno i onaj Josipov otiso u Hrvatsku ratovati i u Lipiku ubio rodjenu strinu da se dokaze) pruzile jezicine, halenske lopate, šuš muš, sve znaju, sve saznaju, i kad ce koji grad pasti i u koliko je sati napad i koliko je mrtvih, i gdje je artiljerija zakazala, i ko je na spisku za odstrel, sve, sve.

S njima treba provesti nekoliko dana, mislio je naš pisac, prije nego što krenem u emigraciju. Onda u glavi nabroja prijatelje, rodjake i komšije koje bi trebalo obici. To što se njima dešava plus ono što znaju da se drugima dešava jeste jednako materijal za roman, za tomove i tomove!, šta on ima tu da smišlja i izmišlja kad je stvarnost, štonorijec, nadišla literaturu, pregazila je jednostavno, on sad treba da bude samo neka vrsta kronicara-kocnicara: stojte dogadjaji, u red, u red, sve uredno pribiljezim pa poslije knjiga. Tirazi, jasno, golemi. Pa svakoga zanima sudbina naša u okupiranom gradu, to ili ti se desi ili ne desi jednom u zivotu - da budeš okupiran. Pa još i pisac.

Nema puno pisaca iz okupiranih gradova, evo ne moze niti jednog da se sjeti a zna ih ihihi, pisaca izlozenih strašnim inkvizitorskim, torturama, najstrašnijim mucenjima koja se daju zamisliti, šta ima veze što me nisu prebili, mišljaše, pa dosta je da sam strahovao tristašezdeset dana, da sam cekao ta mucenja. Heeej, tristašezdeset dana! Ili jednu godinu.

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net