Osman-Aziz

Iza imena Osman-Aziz kriju se književnici Osman Nuri Hadžić i Ivan Miličević.

Osman Nuri Hadžić rodio se 28. juna 1869. godine u Mostaru. Šerijatsku sudačku školu završio je 1893. u Sarajevu, a pravo je studirao u Beču i Zagrebu, gdje je diplomirao 1899. godine. Služio je prvo kod okružnog suda u Mostaru i Sarajevu, a poslije toga u Zemaljskoj vladi u Sarajevu. Istovremeno je bio i profesor na Šerijatskoj sudačkoj školi, a od 1912. do 1914. i njen direktor. Za vrijeme prvog svjetskog rata bio je kotarski predstojnik u Dubici i u Banjoj Luci, gdje ga zatiče slom Austro-Ugarske. Poslije rata postavljen je za načelnika u Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu. Godine 1924. je penzionisan. U februaru 1929. imenovan je za člana Državnog savjeta. Umro je 23. decembra 1937. godine u Beogradu.

Ivan A. Miličević rodio se 23. juna 1868. godine u Mostaru. Sinovac je don Frane Miličevića, kasnijeg izdavača “Hercegovačkog bosiljka” i “Glasa Hercegovca”. Još za turskog vremena započeo je osnovnu školu u Mostaru, da je nastavi u Skradinu u Dalmaciji. Gimnaziju je pohađao najprije u Splitu, zatim u Sarajevu. Još u ranoj mladosti pomagao je svome stricu u izdavanju njegovih listova, u kojima je stalno sarađivao. Završivši 1889. gimnaziju, odlazi preko Zagreba u Beč na studije prava, a 1891. prelazi na pravni fakultet u Zagreb. U Zagrebu intenzivno radi kao novinar i književnik, samostalno i u zajednici sa Osmanom Nuri Hadžićem, i objavljuje priloge u pravaškim listovima i časopisima. Godine 1896. odlazi u Mostar na poziv strica, kojemu je austrougarska uprava obustavila list i zatvorila štampariju. Ne mogavši mu u tome pomoći, on zatim odlazi u Beč i, nakon godinu dana, vraća se ponovno u Mostar, gdje radi na osnivanju dioničke štamparije. U ljeto 1898. pokreće list “Osvit” i uređuje ga kao glavni urednik. U državnu službu stupa godine 1900, i radi najprije u sudstvu a zatim u upravi. U Sarajevo je premješten 1911. godine, gdje preuzima redakciju “Sarajevskog lista”. Penzionisan je nakon prvog svjetskog rata, 1922. godine. Ali on i dalje radi: uređuje listove “Hrvatsku slogu”, zatim “Pravdu” do godine 1925, kada je ovaj list sudski obustavljen. Umro je 15. marta 1950. u Sarajevu.

“… Samostalan književni rad Hadžić počinje u hrvatskim listovima još 1892. godine, po uzoru na Ibrahim-bega Repovca, objavljivanjem istočnih mudrih izreka i “istočnih narodnih priča”, dakle, jednom posredničkom i povezujućom književnom aktivnošću između Istoka i Zapada, koja je bila općenito karakteristična kako za početke tako i za kasniji razvoj književnog stvaranja bosanskohercegovačkih Muslimana na narodnom jeziku i zapadnom pismu. U listu “Crvena Hrvatska” godine 1892. on objavljuje Istočne iskre sa oznakom “skupio i preveo O. Nuri”, koje će štampati i docnije u listu “Bog i Hrvati”, a iduće, 1893. godine u istom listu sa potpisom “zabilježio O. Nuri” on štampa tri “istočne narodne priče”, Ljubav je spasila, Našla slika priliku i Kako je prokleta ptica Anka, te četvrtu Hićmet i Nimet u časopisu “Dom i sviet”. Ove pripovijetke imaju karakter bajoslovne egzotične maštovitosti, fantastičnog predanja i izvjesne romantične pripovijedne fakture sa poučnim završetkom. Slijedeći ovu liniju narodnog pripovijedanja Hadžić se godine 1894, kada se već uključio u književnu kolaboraciju s Miličevićem, još jedanput vraća narodnoj, ovog puta bosansko-muslimanskoj tradiciji, razvijajući je samostalno pripovjedački u jednoj “pripoviesti iz prošlosti Mostara” pod naslovom Ago Šarić, a iste godine u okviru već formiranog književnog tandema objavljuje pripovijest Pogibija i osveta Smail-age Čengića, zasnovanu na istim izvorima, te uspjelu, živu pripovijetku pod naslovom Drž’te ga tamo, ne pušćite ga amo. Osnovu prve pripovijesti predstavljaju predanja o čuvenom mostarskom junaku Agi Šariću, te podaci o pohari Mostara od strane Stojana Jankovića, osnovu druge čini narodna pjesma o pogibiji Čengićevoj, a treća je također ispripovijedana narodna predaja. A da je ovim piscima i kasnije bila bliska prerada narodne tradicije svjedoči pripovijetka U vinogradu potpisana pseudonimom “Ibni Mostari”, koja nije ništa drugo nego “vješto izvedena novelistička obrada jedne narodne pripovijetke”....

... Prije stupanja u književni tandem Ivan Miličević je samostalno pisao pjesme i proze. Pjesme je objavljivao pod punim imenom od 1884. u “Novom hercegovačkom bosiljku”, poslije u “Glasu Hercegovca” te u listu “Hrvatska” (Zadar). Od 1891. godine u listu “Hrvatska” (Sušak-Zagreb) i od 1893. u “Prosvjeti” svoje pjesme Miličević potpisuje pseudonimom “Aziz Hercegovac”, s čijim će prvim dijelom, kao i Hadžić, stupiti u tandem “Osman-Aziz”, a godine 1892. u listu “Dom i sviet” objavljuje pod ovim pseudonimom i jednu crticu iz muslimanskog života Izselio se, koju će kasnije preštampati u zajedničkoj zbirci Pripovijesti iz bosanskog života. Pjesme koje je Miličević objavljivao bile su uglavnom prigodničarskog, rodoljubivog karaktera, romantičarskog tona i dosta usiljenog prozaičnog izraza i fakture, bez svježije inspirativnosti i originalnije emocionalno-idejne sadržine. Od godine 1894, u isto vrijeme kad je započeta plodna prozna književna aktivnost pod zajedničkim pseudonimom “Osman-Aziz”, Miličević samostalno nastavlja i objavljivanje pjesama, ali intimnog tona i pod novim pseudonimom “Ibni Mostari”.

Pošto Hadžić nije pisao pjesme, osim jedne pod naslovom Mome dragulju posvećene svojoj ženi, općenito se smatralo da pseudonim “Ibni Mostari” i sve što je njime potpisano pripada Miličeviću. Pod ovim pseudonimom napisano je, međutim, i nekoliko proza iz muslimanskog života, koje su docnije unesene u zajedničke zbirke izdane u okviru tandema Osman-Aziz. To su Dervišaga Halačević koja će u zbirku Pripovijesti iz bosanskog života ući pod izmijenjenim naslovom Tko pod bratom jamu kopa sam će u nju upasti, zatim Stambulski gost i U vinogradu, koje će također biti objavljene u istoj zbirci, najzad, pod pseudonimom Ibni Mostari objavljena je prvi put i proza Lejiei kadar, a godinu dana kasnije pod naslovom Molitva (San mladića) unesena je u zajedničku zbirku Na pragu novoga doba, da bi bila slijedeće godine prevedena i na njemački jezik i objavljena sa potpisom Osman-Aziz. Ovaj postupak, kao i sadržina iz muslimanskog života i društvene problematike, ozbiljno ukazuju na veoma vjerovatnu izvjesnost da je u stvaranju proza potpisanih pseudonimom “Ibni Mostari” sudjelovao i Osman Hadžić kao i u stvaranju proza potpisanih zajedničkim pseudonimom “Osman-Aziz”, ali ovog puta sa nešto manje književnog zalaganja, dajući pripovjedački primat Miličeviću. Pseudonimom “Ibni Mostari” potpisivao se, osim toga, sasvim izvjesno i sam Hadžić u kalendaru “Mearif” pod prevedenim prilozima orijentalnog porijekla, koje Miličević nije mogao prevoditi zbog nepoznavanja orijentalnih jezika.

Pored prozaične strukture Miličevićevih pjesama, glavni diferencijalni karakter Miličevićevog udjela u prozama objavljenim u okviru književnog tandema otkriva roman Djeca nevolje, objavljen također pod pseudonimom “Osman-Aziz”, koji je, prema vlastitom svjedočanstvu, napisao uglavnom sam Miličević 1896. godine, u vrijeme dok je Hadžić izdržavao kaznu u Bjelovaru zbog sudjelovanja u paljenju mađarske zastave na Jelačićevom trgu u Zagrebu …”

(Citirani dijelovi su dio eseja “Osman-Aziz na raspuću dva svijeta” prof. Muhsina Rizvića )