Osman-Aziz

XII

Godine 1687. pod konac listopada svanuo lijep i ugodan dan. Nebo čisto i vedro, na njemu nigdje oblačka, a s njega sija jutrnje sunce na kameni Mostar, koji je danas u svečanom času. Pravovjerni prolaze ulicami Mostara u bogatom ruhu, veseleći se ovom danu mira i čestitajući jedan drugomu. Žarko sunce s čistine nebeske sjaji i grije, kupeći i dižući onu ugodnu hladovinu, koja je zavladala iza kiše, što je pred dva dana nakvasila okolicu. Umjesto ubojnim oružjem junaci se nakitili mirisnim cvijećem, koje miriši ispod čalma iza uha, a stariji broje pobožno zrna na tespihu. Čuje se veseo razgovor i pozdravljanje, prijatelj se s prijateljem pita, a po vratih se ustavili momci te se razgovaraju sa svojimi lijepimi jauklijami.

Gdje su sada na desnoj strani Staroga mosta vakufski dućani, onda su bile tu široke ploče, na kojih su se ljeti iskupljali mostarski agalari. Na mostu ne bijaše onda s krajeva onih sadanjih visokih kamenih obruba, već se je most dizao neograđen. Na širokih pločah, s kojih vidiš bukove i virove bijesne Neretve, pod onimi strmoglavimi pećinami i divljimi hridinami, sjedi čovjek sam i zamišljen. Naslonio se na ruku, a lijevu nogu ispružio ispod sebe po ploči. Pred njim đogatast konj, komu je uzde zabacio na mišicu ruke, na koju se naslonio. Od časa do časa konj zahrže, sjekne glavom, zakopa nogom, da se na njemu i njegova orma strese, pak napne uzdu, a da mu gospodar ni ne opazi. Čovjek nepomično onako izvaljen sjedi, ne gledajući gdje ljudi ulicom prolaze i dolaze. Neki mu se iz daleka javi čestitajući mu Bajram, a on njima ništa, kao da ne bi ni opazio. Svaki je iz podaljega stao, pak se s drugimi potiho razgovarao, pokazujući na mrka, zamišljena čovjeka, što se je izvalio na pločah.

- Je li ono Ago Šarić? - pitaju se ljudi potiho. Kad je došao?
- Toliko ga godina nije bilo, a mrk je, nije dobro s njim. Ostavi ga u miru!

Zaista bijaše to Ago Šarić. Na svomu đogatu jutros stigao u Mostar, željan rodnoga kraja, koji nije vidio toliko godina. Prevalio tek dugi put iz Beograda, željan da odahne malo na svom ognjištu, da obraduje staricu mater svoju, da ju staru utješi. Prva mu je bila, koga je sreo u Bijelom polju, da mu kaže što ima u Mostaru, šta se je za vrijeme njegova odsuća dogodilo i promijenilo. Čuo je dosta, a čuo je i tu da mu je mati umrla, jer je svatko pripovijedao o materi Age Šarića, kako je sama ostala i od boli za sinom umrla.

Kao oštri zubovi da stisnuše Agino srce, onako mu hrabro zakrvavi. Na žalost mu veselje, kojim je jurio u Mostar, na žalost mu svanuo Bajram - rasplinu se njegova nada da će vidjeti staricu majku, koju je tako visoko štovao radi mlijeka kojim ga je zadojila, a koju je tako ljuto ucvilio. Guja ga ujede za srce, klonu, svladan bolju i žalošću za roditeljkom, koja je neutješno umrla. Satrven pustio konju uzde i ranom zorom prošao gradom, te umoran ne putom već tugom sjede na ploče sjahav s vjernoga konja i tu iščeka sunce i dnevnu vrevu. Misao mu se ovila u nešto tajinstvena, česa on sam nije bio svjestan, a svojim očima nije mogao ništa zamijetiti šta oko njega biva.

Moglo je biti po svanuću više sahata. Sunce nadskočilo, počelo dobro grijati. Velika gradska vrata na mostu su davna otvorena, svijet se mota i vrvi, a pravovjernici se upravo spremili u džamije da klanjaju Bajram namaz dok se ne oču glasni krik i jauk sa zahumske strane.

Nenadano i neočekivano pošto je popalio Ramu i sjevernu Hercegovinu, pomolio se iza Bakamovića glavice Janković sa svojom vojskom, udario sijekuć i paleć na Zahum pa odatle prama Al-el-havadže-mahali. Krvožedni podvici razliježu se toplim uzduhom, a gruhanje ubojnih pušaka i lomljavina sjajnih mačeva pronosi se od kuće do kuće, od ulice do ulice, od čovjeka do čovjeka. Tko ne bijaše u džamiju jošte otišao, hitio je ulicami žurno kao bez glave; sve se uskomešalo, dok ujedanput s visoke tabije ne upališe topovi. Sve trči tko je dorasao pušci ili nožu, da se oruža, a zamalo, kad se je počeo od onud iza cerničke strane dizati gusti i sve gušći dim, preko mosta nagrnu mlade softe, a pred njimi kapetan Halebija na bijeloj bederiji. U hodžinskih je haljinah, zelena mu ahmedija, čalma oko glave, a oko njega vjetar uzbacivao mu zeleni binjiš. Prosijeda mu se brada ispod opaljenih lica lijepila od brza hoda uz prsi, dok mu je oko pasa oblijetavala ljuta demiskija.

Ago pogleda tu žurbu, pogleda mrka pogleda Halebiju i njegove učenike, softe. Ni da bi se makao pred kapetanom, koji ga tek sada nakon toliko vremena opazi.

- Selam aleikum! - pozdravi ga Halebija; kauri, Ago, Mostar popališe!
- Aleikumu selam! - odzdravi mirno Ago ni ne maknuvši se.

I u onoj vratolomiji mnogim upade u oči što se Ago nije ustao pred kapetanom, bud da neće u krv.

Halebija udari preko vakufa pak ispred današnje katoličke crkve na Zahum, te Hostaševinom hotijaše si s leđa neprijateljevih prokrčiti put kroz sječu.

Ujedanput se diže Ago, kao strijela skoči na konja, ošinu ga i poleti.

- Aman, tko je muslim, neka ide! - zagrmi glasom, koji se je natjecao s kričom i povici iz Al-el-havadže-mahale. Kao duh poleti Cernicom pak otuda obiđe naokolo do one džamije uz Radobolju, te s hrabrom četom, koja se je u za nj okupila u tren oka nasrnu za neprijateljem.

*

Zahumom, što je god došlo pod mač, sve popadalo, a rujna krv navrla teći ulicami, kao krv žrtava na ovaj sveti dan. Prvi od Jankovićeve vojske, koji upadoše u Al-el-havadže-mahalu, ubaciše vatru u kuće, a vatra se primi. Sijekuć i koseć dopru do džamije, gdje muslimani klanjaju Bajram namaz.

Džamijom se razlijegao šapat pobožne molitve, a pred svimi moli imam džamije. Jauk ni plač, vika ni gromovni pucanj ne odvrati pobožnih pravovjernih od svete molitve. Bojnom zovu odgovara molitva, a mačevi napadnika sijevnuše i u posvećenom mjestu. Nu nitko ni da bi se ganuo, jer se pravi muslim ne smije okrenuti za molitve. Nahrupi četa, sijevaju mači, glava za glavom pada po džamiji, kuda krv potokom poteče. Džamijom se povaljala u krvi trupla pobožnih muslima, samo još gdjekomu što se zaokrenu oči stresu zadnji put ruke i noge...

Imam - on još klanja. Čuje šta za njim biva, ali se ne ogleda, već još i dalje šalje molitve bogu, koje se dižu s onim toplim dahom vrele krvi. I diže ruke - al’ u taj čas mač; mu pade po vratu. Udar bijaše slab, božiji se svećnik još drži, samo što se uhvati rukami za otvorenu ranu. Mač i opet pade po vratu.

- Jedan je bog...! - bijahu mu zadnje riječi. ... Truplo bez glave pade, a uzdignute i krvave ruke udariše u mihrab, gdje ostaviše crveni znak mučenistva.

*

- Ago! - kriknu zdvojan glas s prozora u Cernici, kuda je projurio Ago.

Bijaše Hana: u rukuh joj nož i puška. Odskoči s prozora, siđe i začas bijaše na bijesnom konju vrancu uz Agu. Kao munje projuriše, odmaknuv daleko od drugih i sustignu Jankovića na Lakišića haremu. Kao dva mača s neba poslana prodirahu momak i djevojka kroz neprijatelja. Uto ispade i Halebija, i odmah okom speti gdje se već bori Ago i Hana neviđenim junaštvom.

- Vidite onoga koji se onako bori i što se ne diže ispred mene. Ne dižte se ni vi, al’ se borite kao on! - doviknu svojoj četi kapetan. - A vidite li onu djevojku, kako se i ona za din bori? Danas su, djeco, raju vrata otvorena, i tko pane danas na bojištu za din, rajska su mu vrata otvorena širom!

Leti četa da umjesto čalama vidiš samu bjelinu kao mliječni put. Sad će s leđa napadnikom.

- Allahu-ekber, Allahu-ekber! - prosu se uzduhom veličanstveni i oduševljeni usklik; njim i cijela vojska zagrmi kad srnu u sječu. Osu puška kao iz neba krupa, a zveket stoji mačeva i demiskija.

Ispred svih na čelu se bore Ago i Hana, a uza nje Kur-beg i Ali-beg na jednom alatu, jedan iduć uz konja, dok drugi jaše.

“Kur-beg sjaši, Ali-beg uzjaši –
Dok alatu potkovi spadoše!”

Kotarani uzmiču, a svi greznu u krv do koljena. Na jednoj strani očaj, a na drugoj već oduševljenje. Padaju glave, padaju bojovnici kao snoplje. Pogiboše Kur-beg i Ali-beg; onomu razmrskali glavu, a ovoga proporili. Već je u početku ranam podlegao Bajro Đozlić.

Nu Kotorani moradoše uzmaknuti.

*

Svuda samo krv, crvena i još vruća krv, a u njoj tjelesa poginulih. Ne znaš tko je tko, jer su iste nošnje, a glave se kupaju u krvi.

U najgušćoj gomili tjelesa kleči junak a uza nj konj, umoran i krvav. Junak se klečeć sageo i na ruci drži glavu izdišuće Hane, koja je jednu ruku metnula na mrtva svoga konja, drugom čvrsto drži - Agu.

- Ljubila sam te. Ago, a ti štuj moju uspomenu! Ne vidjeh te toliko godina!

Agi se od žalosti zasjale oči, pak pred sobom ne vidi ni krvi, ni tjelesa, ništa - ništa, samo što osjeća da će brzo prestati da kuca srce koje mu je ostalo uvijek vjerno. Nije opazio ni bijesni veliki plamen iz Al-el-havadže-mahale, koji je ništio i harao uz zaglušujući prasak; nije čuo plača ni jauka žena ni sitne djece, koja se u zadnjem trzaju jošte otimlju groznoj smrti.

Sukljaj krvi navri iz djevojčinih prsiju, pak presta. Ukočiše se drhtajuće ruke, a glava teška pade iz Agina naručja na tle - mrtva.

- Ago, s njom se dijeliš u ljubavi, a hoćeš li meni oprostiti? Vidiš na kraju sam života.

Između tjelesa bijaše podigao glavu Alija Mehagić. Ago ga prepoznade.

- Neka ti bog prosti!
- I ti mi oprosti! Ja sam te progonio, jer te mrzih od zavisti, ja te u Beogradu prokazah, pak te zatvoriše. Halali, Ago!
- Nek ti je prošteno!

*

Janković s Kotorani umakao i nageo u bijeg, a za njimi muslimani. Stigoše ih kod Jelove glave u Gorancih. Sraziše se. Muslimani udariše takovom silom da je od Jankovićeve vojske malo tko pobjegao. Sam Janković umače jedva na svomu konju, gdje ostaci njegove čete opet udariše na vatru, otkada i osta pjesma u narodu:

Namira ga i sreća nanila -
Jankovića na Nadžakovića
U široku polju duvanjskomu...

Kod Jelove glave pade ih mnogo i s jedne i s druge strane. Od toga dana tu se vidi i danas zdesna harem a slijeva groblje.

Prorijeđeni redovi Halebijine čete i građana vrati se u Mostar, i u sami mrak pokupiše poginule da ih zakopaju.

*

Mračna se jesenja noć prosula krajem i gradom.

Gusti plamenovi koji su jošte ostali zamotani u dimove, rasvjetljuju garišta u naokolo sebe. Al-el-havadže-mahale nema; spomen su joj samo one pocrnjele zidine, usred kojih se, uz rasvijetljenu Radobolju, diže sama osamljena džamija još krvava i obeščašćena.

Ispod garišta, ispod utrnula ugljena i pepela sukljaju crni dimovi, dok se od časa do časa ne oglasi pucanj i prasak izgorenih greda.

Garište ostade garištem - i od tada se više nikada ne izgradi Al-el-havadže-mahala. Od tada osta u narodu rečenica: “nesretan” kô Jankovića glavnja.

XIII

Već je dvadeset godina prohujilo u nepovrat od ljutoga kreševa i otkad je izgorio najljepši dio grada.

Kroz to je vrijeme došlo i opet na Mostar ljutih i teških zgoda. Dvije godine iza pokolja morija izmori Mostar, a četiri godine kasnije Mlečići navališe na grad pod Ivanom Barbarom, ali uzalud. Mostarci ga odbiše i poslaše proti njemu mostarskoga kapetana, koji se s Mlečići nesretno srazi kod Čitluka i Popova.

Kroz to se je vrijeme mnogo promijenilo u Mostaru. Pomriješe, poginuše mnogi, a mlađi podrasli, da nastave slavna djela svojih otaca.

Velike nevolje, koje navališe na Mostar, podigoše još više ime Age Šarića. Bijaše proslavljen junak, sve ga častilo s njegove hrabrosti, a kuća njegova bijaše utočiste gladnih i sirotnih.

A zadovoljan življaše u svojoj obitelji. Ljubavlju ga nagrađivala njegova lijepa Hajrija, koja mu je podgojila nasljednike.

Šta li je sve preturio preko glave! Bitke, u kojih je život stavljao na kocku, bježanje, čamljenje u tamnici, ljubav Hanina i Hajrijina, smrt vjerne Hane... i sve, sve to dolazilo bi mu često u živih slikah pred oči, sjećajući se svojih prošlih dana. Često ga je znala spopasti sjeta za Hanom i pošao bi na njezin mezar, na mezar te junakinje u cerničkom haremu. Bašluk nad glavom s uklesanom sabljom pokazivao je do nedavna gdje je Hana pokopana, koju je i mrtvu u grobu s poštovanjem i ljubavi pohodio Ago Šarić. Al’ ljubav vjerne Hajrije znala je razagnati tužne magle s Agina čela, njeni bi ga topli zagrljaji nagrađivali slašću zaboravljanja, njegova djeca, koju mu je Hajrija podgojila, ulijevahu mu u srce nadu ljepše budućnosti.

Ime Age Šarića nije zamrlo, ono još i danas živi u ustih hrvatskoga naroda, a Šarića džamija u Mostaru, ta zadužbina Aginih potomaka, pronosit će i nadalje ime onoga junaka koji se je proslavio svojim junaštvom.

*

Doba krvoprolića su prošla, uspomena im je u pripovijedanju. Prve kiše saprale su krv bratsku, koja je potoci tekla. Kosti su se junaka ispremiješale. Gdje su garišta bila, sada se šire čarobne i zelene bašče, koje mirisom svojim obajavaju i obmamljuju srca potomaka proslavljenih junaka.

Zaboravlja se stari inad i kavga između braće, a iz prolivene bratske krvi niče cvijet bratske ljubavi.

Iz osamljene džamije na Džabovini, iz one iste u kojoj je bio pokolj u nekadanjoj Al-el-havadže-mahali, opet se danas dižu pobožne molitve zahumskih muslimana.

Džamija je stajala mnogo godina oharana i porušena, sjećajući te one slavne ali krvave bitke, kada se cijela mahala Al-el-havadže posve zamete i izbrisa sa zemlje, a ako si još zavirio u džamiju, odmah ti je oko zapelo u mihrab, gdje su se još vidjevali krvavi tragovi posječenog imama. Da i taj zadnji znak iščezne, da te više ništa ne sjeća na to doba, pred jedno tridesetak i više godina glasoviti hercegovački junak i plemić Derviš-paša Čengić, prozvani Dedaga, popravio je džamiju i privezao nešto uza nju vakufa da se može plaćati imam i mujezin. Jer je sada sve okolo džamije u posjedu mostarske kuće Džabića, taj se kraj zove Džabovina, a sama džamija Dedagina na vakufu. Time je i zadnji spomen Jankovićeve vojne izbrisan, samo se je još u narodu sačuvala poslovica: nesretan kô Jankovića glavnja, a to je, što je serdar Janković upalio, nikad se više nije sazidalo.

Gradska vrata pak, na kojih je bio znak koplja, gdje je Janković udario, već su odmah po okupaciji snimljena i nekamo zabačena, a i bašluk Hrvićeve Hane, smrvila je zlobna ruka kao i mnoge druge u prve dane okupacije. Halebijinim dvorovom ni spomena nema, a da i bunar, po njemu prozvan Halebinovac, prestane sjećati na to, pred nekoliko godina srušila se na nj velika odvalina od pećine, i tako nije više pristupan taj studeni i historički bunar na Neretvi.