Osman-Aziz

IX

Po podne jednog lijepog dana, kad je malo bilo zaladilo, izlete na konjih iz bijelih dvorova beogradskoga vezira dva jašioca: jedan snažan i krupan, krasnoga junačkoga rasta i stasa u junačkih godinah, a drugi još dosta mlad u sjajnom odijelu s pozlaćenom demešćijom o pasu, koja je kucukala po konju. Konji gojni i bijesni, pak se dižu u propanj, a bogata orma i njene rese dršću na njima, dok ih jašioci teškom mukom zatežu, da ih sve pjena oblijeva. Jašioci udariše izvan grada ravnim poljem, pak se uzeše natrkavati nagoneći jedan drugoga.

Onaj mladić bijaše sin beogradskoga vezira, a uza nj jahaše vezirov većil-harač - Ago Šarić.

Upravo je godina dana i nešto više što je Ago krenuo iz Mostara. Preko Sarajeva i Zvornika ispao u Beograd, gdje ga sreća namjeri na zemljaka mostarca Aliju Cerića. Već od dulje vremena Cerić bijaše u vezirovih dvorih i pouzdana osoba vezirova. Al’ se u tom položaju ne odmetnu starih adeta rodnoga kraja: barem mu je nošnju sačuvao kako se u Hercegovini nosi.

Ago došao u Beograd, niti znan, niti komu vješt. Ogledavao se i pomišljao, proboraviv tu do pola mjeseca, bi li dalje kuda ili bi ostao. Al’ pazeć uvijek kako iz vezirovih dvorova izjahuju dan na dan bijesni jašioci, među njimi je jednoga napose motrio, svraćajući na nj najviše pažnju. Lice mu nekako poznato, a i odijelo mu pokazivalo da to ima biti neki s njegovih strana. Pri pomisli da bi to mogao biti kakov njegov zemljak, čisto bi se razblažio, jer mu tu među nepoznatimi lici ne bijaše najpovoljnije. Srce ga je sveđer pritezalo svojim. A da bi to bio po sreći njegov zemljak? Tko veseliji, tko radosniji od njega?

I uze se on pripitkivati ne bi li mu tko znao kazati za onoga čovjeka. A nije mu se trebalo dugo mučiti, jer je u Beogradu svatko dobro poznavao Aliju Cerića.

Ta on je poznavao Aliju Cerića! A sada je u tuđu svijetu gledao da se s njim suoči.

- Alija, zar me ne poznaš? - javi se on Ceriću kad ga susretnu u beogradskoj čaršiji.

Cerić se iznenadi, ali ga brzo prepozna.

- Ago, ti si to? - i zagrliše se kao braća, koja se dugo nisu vidjela. - Koja tebe sreća nosi?
- Prije nesreća nego sreća, Alija! - uzdahnu Ago.
- Kako?

Ago mu u kratko kaza što je i kako s njim. Ceric ga je žalio, jer ga je volio, bio mu je Ago drag. Poznavao je Agina oca, Agu od djetinjstva, pak ga se ljuto kosnula sudbina, koja je zadesila Agu.

- Pa šta misliš sada?
- Ne znam ni sam! - odvrati Ago slegnuv rameni.
- E pa ništa, ja ću za te urediti stvar; da uzmogneš ovdje trajno ostati. Ja sam kod vezira, pak ću te moći k njemu uvesti, u njegove dvore. Nikad me vezir nije odbio kad sam ga što molio.

Zatim se razgovarahu o svojih doživljajih. Kad je Cerić iz Mostara otišao, ušao je u vezirovu vojsku, pak mu se svidio sa svoga junaštva i hrabrosti, sa svoje čestitosti i ljudstva. Vezir ga je primio u svoju službu, te je Alija bio od najpovjerljivijih vezirevih osoba.

Za dva-tri dana Ago je već bio u vezirevu konaku. Vezir je bio čisto veseo što je mogao u svoju službu primiti takova junaka od oka, jer je vrlo cijenio hrabrost Herceglija. A Agino ponašanje odmah s početka veoma začudilo vezira, te ga ovaj jako zavoli. Ago postade u vezira većil-harač.

Kao većil-harač Ago je ulazio i u harem, prigledajući svomu poslu. Kod svih je bio rado viđen, jer je svakomu već bilo poznato Agino junaštvo, kako je Cerić pripovijedao. Pak i njegova vanjština, njegov junački rast i lice, živo, vatreno oko i okretnost privlačila je oči drugih da ga gledaju. Kad je projahivao beogradskimi sokaci, koliko li je požudnih pogleda s prozora palo na nj, koliko li je moma zarumenilo, uzdahnuv prema onoj strani kuda je Ago odmicao.

Agi su polako tekli dani, bio je u dobru, ali su mu misli često puta posle daleko tamo u rodni Mostar, te bi se sjetio svoje starice matere i svoje Hane. Šta rade one, jesu li se utješile, žale li za njim? Tisuću bi mu se misli ujedanput vrzlo po glavi, pak često puta je u takih mislih probdio cijele noći, ne mogav stisnuti oka. Nu blažila ga je donekle prisutnost Cerićeva, a najmilija bi mu razbibriga bila kad bi vezir pošao u lov, a i on u njegovoj pratnji. Onda kan da je na novo oživio, onda bi u njemu življe zaigrala krv, sjetiv se svoga junakovanja, koje mu je pribavilo ime i ugled među braćom. I tad bi se zaletio na svomu konju, kano da gonja Kotarane po ravnih Kotarih, sijekući i s jedne i s druge strane.

Kad bi Ago unišao u vezirov harem; nikada nije opazio, niti je mogao naslutiti da se polako razotkrivaju zastori i da ga iza njih gledaju do dva crna vatrena oka lijepe Hajrije, kćeri vezireve. Iz početka se je Hajrija krila pred Agom, nu kasnije mu se poče ukazivati, zagledav se u okata junaka, za kojim je vatrena djevojka brzo počela uzdisati. Dan za danom je prolazio; a Ago nije mogao ili nije htio ništa opaziti, nikakovih znakova. Kad bi on prolazio, tanka robinjica dojavila bi svojoj lijepoj gospodarici da prolazi Ago, a lijepa bi vezirova kćerka stala za zavjese, motreći Agu, njegov stas i svaki njegov kret. U mirisu jaga, u sjajnih odajah svoga oca vezira u onaj čas ne bi ništa drugo poželjela već da može iz sasma bliza promatrati onoga junaka o komu je čula tolikih hvala. A kad bi ga vidjela, a da ju on nije ni pogledao, sjela bi uz meke jastuke do prozora, a pokraj nje tanka robinjica Esma, koja ju je razgovarala, i koja joj je morala kazivati je li ju Ago vidio.

U raskošnoj odaji, na mekih šiltetih sjedila je lijepa Hajrija, u svilenih dimijah, po svu zlatom ukrašenih. Oko vitka joj se struka ovijao bogati pojas, a nad njim se čisto uza struk priljubila ječerma od kadife, koja se ni ne vidi od zlatnoga ukrasa, sapeta pod bujnimi prsi zlatnimi kopčami, a preko mirisavih grudi prelila se tanka svilena košulja. Oko vrata joj padaju nizi dukata i bisera dok je lijepu, zamamnu glavu naslonila na punu, gojnu ruku, ispod koje je izvukla duge pletenice, te se s njimi drugom rukom igrala. Žarki bi pogled crna oka bacila niza se, pak bi vazda pogledala Esmu, gotova da ju zagrli i poljubi.

- Je li me vidio, je li me pogledao? - upitala bi Esmu, i onda bi ruku metnula na prsi, gdje bi malko utonula.
- Jest, Hajrije-hanum! - odvraćala bi robinjica i tješila svoju gospodaricu. Ta on je pogledao gori - a radi tebe on i češće dolazi ovamo.
- Radi mene? - obradovala bi se lijepa Hajrija, pak bi se pomakla i k sebi privukla robinjicu, zagrliv ju strasno, vruće, što dosada nije činila.

Esma ju je uvjeravala, al’ žarkoj ćudi mlade djevojke nije to dostajalo, ona bi htjela da što više doznade, da sazna da li nju možda Ago ljubi kao što je ona njega onako vruće zavolila.

- Ne, Esmo, ja ne mogu dulje čekati a ne znati. Ja hoću da mu odeš, da ga od mene pozdraviš, i da mu daš, evo na! - i skide hamajliju. - To neka mu bude od mene uspomena! I reci mu da mi dođe, - al kano da se predomisli - gdje i kako?

Esma je obavila nalog svoje gospodarice. Uhvatila je Agu, kazala mu što radi njezina gospodarica, kako za njim uzdiše. Agi je bilo milo, al’ pomisao na Hanu ohladila mu je svu onu prvu vatru koja ga je obuzela kad mu je Esma izručila pozdrav i hamajliju. Ona je njemu obrekla vjernost, a i on njoj, pa po kom bi ju pravu morao prekršiti?

Nu zamamna ljepota Hajrijina znala ga je opčarati, i često i često puta istrgnuti od misli koje su ga zaokupljale. U slatkom tajnom ljubovnom općenju s Hajrijom prolazili su mu bezbrižnije dani, Hajrija mu je svojom ljubavi skinula sa srca onu potištenost, te je sada svjesnije i ponosnije gledao u svijet, razblažujuć se naklonosću lijepe, vatrene istočanke.

Tako i sada, izjahav sa mladim Hajrijinim bratom pred vezira u susret, koji se je vraćao s Podrinja, mnogo se je puta ponosan okrenuo prama prozorom na bijelih dvorih, otkuda su ga palile oči Hajrije-hanume.

X

Negdje oko godine 1682. puče glas po ravnih Kotarih e se je iz Carigrada povratio Stojan Janković, nakon sedam godina. U ono vrijeme, kad je junačka mišica vrijedila više od tovara blaga, a Stojan bio još za mladih dana poznat momkom od oka, junačka srca, obradovaše se svi koji su ga poznavali, a ponajviše koji su s njime odrasli. Šimun Bartolac javio je iz Zadra Smiljaniću i staromu kapetanu Šimiću i ostalim junakom da je Stojan mletačkom lađom stigao u Zadar i da se je malo ustavio kod njega da se oporavi.

Svi se obradovali gdje im se je povratio drug, o komu su mislili da ga već i nije na životu. Odmah stari kapetan Šimić javi veselu vijest Stojanovim na njegovoj kuli.

Rasturiše knjige na sve strane, glasonoše se raziđoše, i domalo se na Jankovića kuli okupiše hrabri Kotarani. Tu je bio Krušević, kapetani Gavran, Jančić, pa Smiljanić, Paun harambaša i svi redom viđeniji kotarski junaci. Svi se okupili na veselje što se je zdrav i živ povratio Stojan, njihov brat i drug. Velika odaja kule Jankovićeve puna, zadimila se, a junake vinom i rakijom služi Stojanova sestra. Junaci se redom obredavaju i napijaju u zdravlje Stojanu, koji se je sretno povratio.

Kad je vino udarilo u tijelo, a rakija govor otvorila, zametnu se živ razgovor. Stojan pita, i oni njega. Stojan, ne buduć toliko u rodnoj zemlji, priupitivao šta ima po Ravnih kotarih, Lici i Bosni, imade li učešće junačkog vojevanja i kako se drže.

- Ima krvi, sinko - prozbori mirnim glasom stari kapetan Šimić, a kamo sreće da je nije! Ovako se među sobom čarkamo, a odonuda nam braću gnječe njemački generali, Mlečanin nam bogme nije svoj, a u Bosni opet Osmanlija ne da ni kvrknuti. Naše nas, sinko, rane najviše peku, da se s kime bijemo, ne bismo ni žalili, već opet sa svojimi. Jako smo počeli uviđati našu krivnju. Lani se suočih s popom Mesićem, pa mi je kazivao nešto o knezu Petru Zrinskome. Eto koliko je pobjeda i mejdana odnio, obranio onu gospodu u Beču, a oni...? Šta učiniše od njega? Da otvorimo oči, da radimo sami za se, jer nam sam Turčin nije neprijatelj...
- Ajde, kapetane, prođi se takova zbora! - opaziše neki. Šta bi ti, da nam sablje zahrđaju?
- Stanite, stanite! S kim se mi bijemo a za koga? Bijemo se s braćom, koja ispovijedaju islam, a oni opet s nama ni ne znajući za koga. Otimljemo se jedan drugome kao da ne bismo mogli mirno jedni s drugimi živjeti. Mesić mi je rekao da nas bogme ni s druge strane ne grije sunce nijednoga od nas.
- I tako da se ja ne osvetim za moju robiju? - skoči Stojan Janković, dok na njemu zazvoniše srebrne toke a sablja ljutica poskoči od junačkog bedra. Znaš li ti da sam se sedam godina morao mučiti i dok ste vi amo junakovali, ja sam kao hrđa kopao zemlju mome paši i zalijevao njegove vrtove? Ne, neće tako biti, ja se moram osvetiti! - i zažari mu se opaljeno lice, a ispod crnih obrva zasjajiše se tamne oči.
- Lako je, sinko, tako reći - privati opet stari kapetan, ali znaj da nijesi ti sam trpio. Ajde pa vidi šta rade švapski generali po granici, što Turčin svojima ne čini, a Mlečić s primorja goni naše sinove da ga služe kao pravo roblje. I kod Turaka su se neki opametili, pa drugačije misle. Kazuju mi da ih se je stoga nekoliko zamjerilo Osmanlijam.
- Neka je kako god hoćeš, ali ja se moram osvetiti! - planu opet Stojan. Ja neću da meni a i vama pane mraz na obraz pa da mi ljudi i naše žene počmu dovikivati da sam kukavica! A bogme sam se uželio krvi, jer sedam godina je dugo vrijeme - pa napokon, kasnije ćemo moći drugačije raditi.
- A zbilja, Stojane, junačkog ti zdravlja! - upita kapetan Gavran, daj mi pričaj potanje kako ti je tamo bilo? Ne brini se ti za osvetu, to je i naša stvar.

Većina ih je znala sve kako je Stojanu bilo, jer im je već kazivao, ali Gavran nije sve znao, jer je tek danas prispio i izljubio se sa Stojanom u junačko čelo i zapitao za zdravlje. Ipak se svi napeše da opet čuju nesreću i robiju Stojanovu.

- Eto, brate, poče Stojan, čuo si, a i drugi znadu kako na nas napadoše pred sedam godina o Maloj gospojini turci. Mi bijasmo pod mojom livadom u Mandinoj mehani svaki raspas, ne nadajući se zlu. Dok ujednom grunu iz pušaka, a mi pomišljajući šta bi moglo biti, skočismo te se latismo netko sablje netko puške, da se barem odbranimo. Nu izda nas sreća, turci nas zatjeraše i mene četvorica opkoliše, a među njima bijaše i Mehmed-aga Hodžić. Sputiše me, okrenuše natrag i mene pokloniše veziru u Travnik, a tu me pritiskoše i poturčiše...
- Ama šta veliš? Dakle je istina što smo čuli? - prihvati Gavran u čudu.
- E pa nije ni to nikakovo zlo, već su jadi bili kako sam robovao u nekog starog Hafiz-paše; valjalo mi je obavljati ropske poslove, bio sam niži od svakog haduma. Pa zar to može da podnese moj obraz a i vi junaci da budete hladne krvi kada vas moja sramota zove na osvetu?
- Pa pravo kažeš, sablje mi moje! javi se kapetan Jančić. Šta je to, ako su te poturčili, tu te nije imalo šta boljeti, ali se mora sramota robovanja oprati!

Stari je Šimić mrko pogledavao kroz prozor niz livade. Htio je da što prozbori, vidjelo se je na njemu, ali se je opet sustezao, jer je znao da će ostati kô i nečuvan, a boljelo ga je što mladi ljudi neće da shvate i razumiju ono što je najbolje i što je najopasnije za potišteni narod i zemlje, koje veće krvi upijati ni ne mogu. A on veoma dobro znade šta mu je Mesić kazivao o Zrinskome, pa se starac pomladio na pomisao da bi svi Hrvati mogli biti svoji u svome, a najviše se zanosio onim glasom da je sultan knezu Petru i krunu ponudio, kako se je po njegovoj pogibiji kazivalo.

Stojan je jošte pripovijedao kako mu je bilo. Sve jadi i muke. Dok se ujednom nešto pobuniše janičari, a u onoj buci i vrevi Stojan izmakne, sjedne na mletački brod, koji je bio usidren pod Carigradom i s njime doplovi do Zadra. S njim je plovio neki Bunić iz Dubrovnika, koji ga je već i otprije poznavao, i koji je po poslu Republike morao ići u Mostar. Po njemu je Stojan spremio pozdrav svojoj djevojci Ani Ćurčićevoj kojoj je rodicu Janju kneza Ćurči-baše oteo 1657. mali Omer-aga, kad su je upravo vodili Kruševićevi svatovi. Onda je u Mostaru zapovijedao paša Serezlija, koji nije dao Omeru da spriječi svatove, s čega se je digao protivu paše i posjekao ga. Od onda u Mostaru nije poslije paša postanuo sve do paše Rizvanbegovića.

- Junaci! - diže se Stojan, jeste li spravni da me osvetite?
- Junačka je vjera! Tvoja sramota i naša je, a i tvoje dosadašnje junakovanje nam je bilo na ponos, pa sada hoćemo da nas ti naš pravašnji serdar opet vodiš, jer junakom nije života bez krvi!

Janković je već bio zasnovao kako da udari na Mostar. Kada svi pokupe svoje čete, onda će na Hlivno paleći do Mostara. Svrnuti će se na Šaranpovo, gdje je čardak Mehmed-age Hodžića, da mu vrati što ga je pred sedam godina zarobio, pa odatle na Smličajno Smail-Alajbega te na Duvnu na selo Sarajlije, gdje je gnijezdo Jusuf-age Musića.

Sutradan se raziđoše kapetani, a stari Šimić ostade sa Stojanom, pa će mu:

- Ama, Stojane, kako da ti nijesi sve dobro proračunao.
- Kako to veliš?
- Znaš li da je u Mostaru Ago Šarić, a dok je njega, Mostarca nitko ne svlada. Oduševljuje svoje, a pali i žeže gdje zahvati. Svi ga se Kotari boje.
- Mani se, kapetane, Šarića! Zar su taki junaci danas po Kotarima?
- I opet ti velim. Ago je velik junak, a bogme da bi ti i car pomogao, ne bi s turci na kraj.
- A šta bi ti rekao, kapetane, kad ti kažem da Age nije u Mostaru?

Šimić se začudi pa ga oštro pogleda.

- Ago je u tamnici, a evo ti, pa štij!

I Stojan doda pismo kapetanu.

Pismo je bilo stiglo od Ane Ćurčićeve, koja ga onaj čas skitila kako joj je Bunić kazao da se je Stojan zdrav i čitav povratio. U pismu mu Ana kaže kako ga je sve dosada čekala, pa ga zove da dođe po nju i da ju vodi. Na Mostar može lako udariti, tim sigurnije što je Ago već godine u tamnici pa mu se ni za trag ne zna. Mostarski je kapetan Halebija otišao u Travnik sa svojimi kavazi.

- Pa zar nije zgodno, kapetane? - upita Stojan, kada Šimić dočita.
- Vražji posli, od kojih ja perem ruke. A kad si naumio, u dobri čas ti bilo; ja s tobom neću tamo, jer sam sit a ionako sam ostario.

XI

Spustila se tiha i mrkla proljetna noć. Nebom se izvile magluštine, a iz zraka probija hlad, koji te više podsjeća na izmaklu zimu nego li na ljeto koje se primiče. Tek katkad udari zadah vjetra, a izdaljega čuješ šum Dunava i srebropjene Save, koji su od kiša nabujali. Cio Beograd u mirnu snu, samo što na tabiji bdiju budne straže, dozivljući se od časa do časa, jedva čekajući da prođe ovo mrtvo vrijeme. Davno su mujezini s tankih minareta oglasili jaciju, sve već spava mrtvim snom.

Mirnom avlijom vezirevih dvora veru se kroz noćnu tamu dvije osobe, jedna uz drugu. Obje su ženske, a jedna drugoj, tek pošto su izmakle na mala vrata, došapnu nešto u uho. Tiho se i polagano veru, a kad dođoše do pred straže u prednju avliju, primaknu se straži i pružiše joj nešto na dlan, pak odatle umakoše i stadoše pred mrku kulu, koja se je visoko uspinjala. Jedna od tih dviju izvadi iz zamotka ključ, turi ga u bravu, pak polako, polako okrenu ključem, da se je jedva čula škripa. Polako uđu na vrata, zatvore ih za sobom opet i stadoše u tamni hodnik.

- Upali! - oglasi se jedan glas. Nešto kresnu, odskočiše iskre, a domalo meko svjetlo razasja tamni prostor.
- Tu smo! - javi se onaj isti glas, blag i sladak, pun dražesti i mamila.

Ona, koja to reče, bujna, vitka rasta, razmota se i preko ramena spusti ogrtač, a u tamnom, sada rasvijetljenom prolazu ukaza se bijelo-rumeno i plemenito lice crnooke Hajrije, koja je, vadeći iz njedarah drugi ključ, bijelim nizom gornjih zubi pritisnula doljnju usnicu. Bijelo joj se krasno lice hladnom noći osulo jačim rumenilom, dok je ona tijelom i rukami drhtala prije od šta drugoga negoli od osjetljiva hlada.

- Na, Esmo, evo ti ključ, ti ajde preda mnom i otključaj ona druga vrata, pak se povrni i čekaj me ovdje! - tresućim se glasom reče robinjici davši joj ključ.

Esma ode, i pošto je brava zaškrinula, vrati se natrag. Iz izbe, kojoj se sada vrata otvoriše, zasinu blijedo svjetlo, prema komu se uputi Hajrija, tresući se kao šipka na vodi.

- Ago! - kliknu radosno Hajrija unišav u izbu i zatvoriv za sobom vrata.

Izbom se širio miris jaza, dok je svijeća blijedo svjetlo bacala po mračnih zidovih. Izba malena, a do pola prekrivena ćilimom, komu je na jednoj strani bio bogati i lijepi dušek s jastuci i jorganom. Na ćilimu prekrstio noge Ago, podnimio glavu i zamišljeno gledao preda se, dok ga iz misli ne probudi škripa ključanice.

- Ago, moj Ago! - kliknu ispod glasa Hajrija, koja se je još bujnije razrasla, i pade Agi oko vrata.
- Ne bojiš li se ti za se, ne bojiš li se prijekora kad bi te uhodili?
- Nikoga, nikoga se ne bojim kad si mi ti uvijek pred očima, kad su mi misli samo tobom zaokupljene. Evo, koliko čamiš ovdje, godine protekoše - a ja svedjemo, kad nisam uza te, uzdišem za tobom, pitajući se uvijek: kako je sada momu Agi? A kad dođem k tebi, kad padnem u tvoj naručaj, ne može me ništa zastrašiti, ništa od tebe rastaviti! - reče, stisnuv se više k njemu, zagrliv ga strastveno i poljubiv u njegovo junačko čelo.
- A zar još ne znaš da me ne smiješ ljubiti? Nisam li ti uvijek govorio? - okrenu se Ago čisto prema njoj, dok mu se je dosad mirnim licem prelio neki izraz sućuti i samilosti.
- Tko mi brani da te ljubim? - odmaknu se Hajrija uzdignuv glavu. Tko bi mogao zabraniti momu srcu da ne kuca za tebe, tko bi mi mogao tvoju sliku iz duše izbrisati? Pred pet godina te zagledah, a u meni je ljubav tolika da ju ne može smesti ni tvoja vjerenica Hana ni tvoja sudbina. Hana - a može li ona da te ljubi toli silno, toli žarko?
- Ne muti mi duše, Hajrijo! Zašto da me uzbuđuješ, zašto me obmanjuješ, kad prema tebi gojim ono što mora nesretnik spasitelju svoga života, što mora gojiti prama onomu koji ga podržava, njeguje i tetoši ovakvom ljubavlju, ovakvim odanim požrtvovanjem kao ti, sladeć mi samotne čase tvojim prisustvom, tvojim dahom, raspaljujuć me svojim okom? Vidiš, ja sam bio onda miran u ovoj samoći kad si ti uza me, jer sam se na te sviknuo, jer me zanaša tvoja ljubav i ljepota, al’ nikad ne zaboravih...
- Ne govori, ne svrši! - uhvati ga Hajrija, i usta mu začepi svojimi ustmi, da ne rekne do kraja ono što je htio reći.

Ago se je divio djevojci koja ga je tako strastveno ljubila, divio se njoj, koja je kadra za nj sve učiniti. Ozbiljnim licem, na komu su malo dublje upala ona dva njegova žarka oka, s kojih je odsijevao izraz zabrinutosti, prelilo se slabo bijedilo, pred kim kano da je iščezla ona prikladna opaljenost, koja čovjeka zanimljivim čini. Diveći se primaknuo još bliže svoje lice njezinu, da čuje njezin topli dah, da čuje kucaj njezinog srca. I bio se začas zanio, ne ćuteći za se: kan da u maloj izbi nije bilo ni žive duše, dok ih kucanjem na vratih ne podsjeti Esma da je već poodmaklo vrijeme, da valja Hajriji poći, a da izmakne zori i neprilikam.

Još prije nego će sasma otići, prije nego će mu za ovaj put zatvoriti vrata, pade na nj topli pogled plamna Hajrijina oka, pogled pun ljubavi, pun osjećaja. Ago ga je uhvatio, njim se zanio i unjihao u misli, rastapajući se, zaboraviv na svoju sudbinu, koja ga prati, načas možda smetnuv i samu Hanu, kojoj je junak obrekao svoju vjernost.

I ostade sam osamljen u svojoj izbi, u kojoj čami već preko tri godine. Izvalio se po dušeku, po jastuku, kojim mu je Hajrija sama rukom svojom jaz poravnala, metnuo ruke te u nje, onako nauznak ležeć, glavu. Uprv pogled u mrki svod, iz koga bije hlad misli i premišljava šta se je sve s njime dogodilo, kakva ga li nesreća prati.

Mirno i zadovoljno je sprovađao dane u vezirovih dvorih kao vezirev većil-harač. Godinu je punu služio na najveće zadovoljstvo vezirevo; vezir ga obljubio radi njegove čestitosti, radi njegove okretnosti, a najviše junaštva, s koga ga je upravo cijenio. A onda kasnije - kasnije Hajrijina milost, koju mu je iskazivala uvijek i svakom zgodom. Milo mu je bilo što nitko nije znao za tajne misli lijepe Hajrije, već osim njega vjerna robinjica.

Nu ujedanput se preokrenu sve. Dođe pismo veziru na ruke, a u pismu, koje je bilo iz Stambula, stajaše da Agu mora pogubiti, jer da je od Age poginuo čovjek koga je Ago orobio. Na samoga je vezira pismo porazno djelovalo; proučio ga je i dva i tri puta, nije samim svojim očima vjerovao. Agu pogubiti - a zašto, je li istina ono što se o njemu tvrdi? Da ga nije tko od dušmanluka opanjkao?

Sam vezir je bio silno dirnut, uzrujan. Žao mu bilo Age, onakova momka i junaka, koji je vrijedio za drugih pet. Nu ferman je tvrd, oporo kaže da ga ima pogubiti. Pa makar da se sam u tomu nije mogao snaći, dade Agu uhvatiti i baciti u tamnicu, da čeka zadnji svoj dan, a on sam ražalošćen radi Agine sudbine - makar da je toliko puta gledao smrti u obraz, gledao ljudska trupla, sam davao pogubljivati - mučaljiv bio onu večer, pak niti je riječi mogao prozboriti ni ženi ni svojoj djeci.

- Pa šta je tebi? - upita ga vezirevica.
- Vidiš, danas mi se je desilo što nikad nit bih poželio niti bih pomislio, da ukinem s nogu čovjeka za koga mogu reći da nikomu nije ništa učinio.
- Koga?
- Hercegliju Agu...
- Agu pogubiti? - kriknu Hajrija, a od prepasti joj se hladno bijedilo osu licem.
- I to sutra!
- Mati draga, ne daj, odgovaraj oca! - bolna tiho šapnu Hajrija materi i sva potištena izađe iz odaje.

Vezirevica je odgovarala vezira da ne pogubi Agu. Šteta čovjeka, a on ga može baciti u tamnicu, pak neka tamo sam od sebe pogine. Vezira je bilo lako nagovoriti, jer je i sam tražio izlaza, da Agu na drugi način preda njegovoj sudbini. I odreći da se Ago baci u tamnicu, pa neka tu čami dok ne ugine, ne gledajući božjega dana.

Hajriji je odlaknulo kad je čula da će Ago ostati na životu - al’ dok je on u tamnici, kako će do njega, kako će podnositi da ju od njega dijele zidovi i crni prostori? Ago neće moći dugo ustrajati, podleći će nevolji, pak kakva joj od toga korist što mu je izmolila život?

I tražila je savjeta u sebe i u svoje vjerne robinjice. Mazila ju, grlila ju, bogate darove obećavala da joj kaže način kako da dođe do Age. A hitra robinjica i u misli i dosjetci hitra. Znala je da su ključi u Alije Cerića, da ih on čuva, pak kaže mladoj ali rastuženoj gospodarici da im treba samo doći do onih ključa. Ostalo da je lako. I robinja obleti oko Alije da joj nakratko dade ključe, jer da će biti u dobro Agi, njegovom zemljaku; ona će mu ih brzo povratiti, pak da on - Alija - ni za šta neće moći biti kriv. I dobi ključe, pak pripremi vosak, otisnu ih u vosak, a po tom otisku dadoše skovat nove ključe. Sad je ona, koje je srcem Ago gospodario, bila gospodarica Agina života i smrti.

Odmah drugu noć potkupiše straže, dotiskoše se do Agina mračna stana. Ago se iznenadi kad vidje mjesto krvnika bajnu Hajriju. Snesoše mu ćilime, dušeke, sve na zapovijed Hajrijinu. Ago je bio pod najnježnijom paskom Hajrijinom, a mračna tamnica bila je meta kojoj je Hajrija crnom nojcom hitila...

Tako su prošle tri godine što je Ago čamio u tamnici. A četvrte se godine dogodi u vezira veseo i radostan dogođaj: rodi mu se sin. Topovi oglasiše veselje. Zile i borije udarahu, a mnogo se uzvanika sakupilo kao na pir k veziru. Na veselje došli pozvani i oni iz kauske zemlje, koji su sada za primirja također među sobom mirovali.

Veliko je veselje vladalo u vezirevu konaku, cijelim Beogradom. Onakovih je slava malo bivalo u Beogradu. Davale se utrke i druge junačke igre, a najnapetije se je očekivao dan kad će se dijeliti megdani između vezirevih ljudi i onih s preko granice. Na lijepom otvorenom čistacu, gdje se je moglo gledati i iz vezireva konaka, okupilo se mnoštvo svijeta, okupile se dvije vojske, a između njih dva junaka na konjih, te se umeću koplji. Koplja se lome i krše, junaci silaze s konja, pak se hvataju ukoštac i nose se po ledini, da jednom i drugom skaču bijele pjene i krvave. Svijet napeto gleda tko će ostati pobjeditelj, dok tišinu ne prekinu žamor pa glasna buka. Pobjediteljem ostade kaurin - a pobjeda njegova izazva začuđenje i iznenađenje među vezirevimi ljudmi. Sam se vezir najviše ljutio.

Bi drugi i treći megdan, a sa njihova se neuspjeha vezir još više ozlojedi. Ljut se povukao na se u svoj konak, pak od stida neće s nikim ni riječi. Ne može da zaboravi velike sramote, da nema ljudi koji bi se iskazali na junačkom megdanu. Uza nj njegovi prvi časnici, pak ga mire; miri ga i Alija Cerić.

- Da je meni Herceglija Ago, da je on na životu! - uzdahnu vezir. Al’ on, on je već poginuo, dok bi nam mogao sada osvjetlati obraz!

Cerić se ganu, htijaše nešto reći, al’ se opet suspregnu, te izađe da potraži robinjicu Esmu u ženskoj kući. Dojavi joj da kaže Hajriji vezirevu želju, da bi sada bila zgoda da Ago istupi iz tamnice. Dobije li na megdanu, onda je spašen. On njoj prepušta brigu, da ocu kaže da je Ago živ, da nije umro.

Zamišljen vezir, nije mogao podnijeti one bruke i sramote, koju je danas doživio; ponos njegov, ponos njegove vojske bijaše povrijeđen, a sad bi dao sve što zapita onaj koji bi odnio na megdanu. Ne bi mu kratio ništa, samo da opere obraz turskoj vojsci.

Kad je navečer odijeljen od gostova, koji su se veselili i zabavljali, sjedio u odaji, a uza nj njegov sin, dođe Hajrija, poljubi oca u ruku, pak mu prebaci svoju ruku preko ramena.

- Oče, ti si zabrinut!
- Što me pitaš? - pogleda ju on.
- Ja ću ti reći što će te umiriti i zadovoljiti: Ago nije mrtav. Ago je živ!
- Ago živ da je? - uščudi se vezir i rasklopi oči, ne mogav nikako dokučiti da je živ, o komu je mislio da je mrtav, kad ga je bacio u tamnicu, gdje mu nitko nije smio zalaziti.
- Jest, oče, Ago je živ, on je još i sada u tamnici. Zar ne da bi šteta bila onakova junaka? Vidiš kako ti je sada dobro došao.

Vezir nije imao kada da se sjeti i pita, kako se je Ago mogao toliko držati, kako li ona znade da je živ. On je bio sretan samo kad je čuo da je Ago živ i za nj je bilo dosta. Licem mu preleti smiješak zadovoljstva, pojavi se izraz podignuta ponosa, i odmah zapovjedi da mu Agu izvedu. -

Raširenih ruku vezir iščeka Agu, a kad mu se primače, utisnu mu cjelov na čelo. Crna tama promijenila je malo Agu, lica je bio zamišljena, al’ njegov hod i krok, njegov pogled kazivao je da je onaj isti koji je bio pred četiri godine.

- Hodi, sine, sjedni tu do mene. Znam da si se izmučio u tamnoj tamnici, gdje te nije sunce grijalo, pak ni sam ne znadijah da si još živ. A zovnuh te, jer se je sramota dogodila danas, danas smo bili pogrđeni. Spasi islam od vlaške pandže, meni čast, a caru i svim muslimanom obraz, pa će te za to car nagraditi životom, a ja ću ti za moju čast dati što zapitaš. Pitaj mi jedinicu kćer - dati ću ti ju, samo nas operi!

Dade Agi da se okrijepi, razgovarao se s njim i pustio ga na počinak, jer sutra čeka dan - pobjeda ili sramota.

Svanulo lijepo, sunčano jutro. Telali razglasili da će se i opet dijeliti megdan, da se opere jučerašnja turska sramota, pak se svijet okupio sve glava do glave. Ago zajašio konja, pak se priučava jahanju, a kopljem se umeće da vidi je li zaboravio. Dok dođe čas, dadoše znak, a dva se junaka nasred ravni odijeliše i stadoše jedan spram drugoga. Sve ih napeto gledalo, a najnapetije vezir s polja i lijepa Hajrija s bijeloga konaka. Megdandžije udariše koplji, natjeraše konje, koji od velika zora njište. Jedan na drugoga gađa - al se koplja polomiše. Potegoše od bedrice ćorde, al’ se i one u balčaku prelomiše. Poskočiše s izmorenih konja, pa se gonjaju jedan drugomu u naručaj... još malo, pak će Ago pasti. Al’ on pomisli da današnjim danom pečati svoj život, da ga ovdje u strahu s vezirevih prozora gleda Hajrija, sjeti se Mostara, iz koga je toliko izbivao - nagne sve sile, škrinu zubmi - i pobjedonosno stade nogom na leđa oborena neprijatelja.

Digoše se podvici, udariše zile i borije, a prvi koji dođe do Age - bijaše sam vezir, koji ga uze za ruku i poljubi u čelo.

- Amo, junače, ti si uza me i ti si moj! - pak ga povede i zasjede s njime usporedo na konja.

U vrh sofre uz vesela vezira sjedio je Ago. Vezir preradostan gleda Agu, koji je danas opoštenio muslimane, pa ga pita i zapituje i nuka i dvori svakom milošću. Pitao ga kako je proživio u onom jadu četiri godine. Ago mu kaže po duši da ga je Hajrija spasila.

- A mogao si pobjeći, Ago!
- Junak ne bježi, čestiti vezire. Jednom pobjegoh, i nije mi na čast. Al’ sada drugi put čekao sam sudbinu, neka dođe, pa kakva bila.
- Tko je pravi muslim-prozbori vezir svima, - danas se mora veseliti. A da se i vezir veseli - evo znajte, da je ovo moj zet!
- Za takva junaka i jest vezireva kći! - odobriše svi, - takav junak zavređuje da sjedi veziru uz koljeno!

Još je Ago ostao u Beogradu nedjelju dana, a onda će pođi u Mostar po svatove. Vezir ga nagradi bogatim darom i isprati pratnjom.