Osman-Aziz

V

U velikoj odaji Kur-bega i Ali-bega skupilo se nekoliko junaka na razgovor. Petak, džuma, bio, a nezgodno vrijeme, pa čovjeka umara dosada. Svuda se po okolici vidi trag jeseni, koja je otela onaj čar Mostaru što ga može tek malo mjesta da imade. Sve ogolilo, lišće opalo, a samo evo drugi dan što nagli pljusak a za njim tiha kiša izmijeni jaki vjetar. Radobolja nabujala, pak se brza muti kao gnjilom i zemljom crnicom izmiješana. A i Neretva isto tako. Dere mutna o pećine a tolika je narastla, da se je visoko izvila iznad kukovah, koji za sušnijeg vremena vire iz nje.

Na zboru u razgovoru bijaše lijepa kita što mladih što starijih ljudi. Svi posjedali unaokolo mrka čela i oka i obješenih brkova. Nad čakširami im iz bensillaha crvene kože virile srebrne dvouhate glave handžara, a lijepi i iskićeni fermeni prekrivali zeleni pas. Niz fermene se, niz gojna pleća, spustila obilna kosa.

Svi zadimili iz dugih jeseminovih čibuka, odaja se zadimila, kojom se polagano miješa i dim s odžaka. Odaja prekrivena ćilimi, a unaokolo niska šilteta, kuda su prijatelji posjedali. Osam ih je sve jedan bolji od drugoga, jedan drugomu vjerni u svakoj zgodi, u svako doba.

- Evo ovo ti je, dina mi, da pucaš od jeda! - uzdahnu smrknuto Salih-aga Bakamović iz Zahuma. Otkako nam dođe na vrat Halebija, kano da nismo uz koplja i handžare odrasli.
- Ne da se trpiti, pravo veliš! - prihvati Kurbegović. - Već čuješ li, Salih-aga, kada ono bi nešto pobuloge i veselja? Bogami, u ovoj besposlici zaboravih gotovo i kako mi je ime!
- Amo pravo veliš, odavna ništa ni ne bijaše. Desetak je i više godina prošlo kad no pogibe paša Serezlija i od tada ništa. Kauri se stegnuli, pak ne daju ni života o sebi. Malo gdje budne nešto čarkanja, i to je sve što se je događalo i nedogađalo kukavičlukom, pak se stoga i sada u Kur-bega i Ali-bega sastala družina da se razgovori i izgovori i da snuje šta bi i kako bi.
- Šta će kauri kada im se je nekuda sve razvrglo! - oglasi se Bajro Đozlić, koji se bijaše naslonio na niski prozor, a ruku metnuo na kožni silah. Šta će do godine biti, ja ne znam, samo čujem da u Primorju dižu glave. Već jedno velim da bi valjalo da odemo malko gdje u pohode.

Agi Šariću razgali se lice, te odmah rukom povuče preko brkova i pogleda Bakamovića.

- A, šta veliš ti?
- Dina mi, to bi valjalo, a bude li od uspjeha, mogli bismo se tako riješiti Halebije, pa da nam čovjek bude kapetanom.

Svi odobriše, ne trošeć mnogo riječi. Junaci se zaželili krvi i razboja, pak hoće da ga sami traže, da udovolje junačkom srcu. U susjednoj državi cara kršćanina zabavilo se sve o sebi, nutarnji razdori i nemiri. To su oni sve znali, pak bijahu uvjereni da će ih sreća pratiti udare li na međaše svojih protivnika, koji kano da su se pomeli.

Bilo je to pod konac 1679. godine kad je velika kuga i morija poharala Austriju, a i Venecija mirovala, mudra kako je znala biti.

- Eto da se okupimo na proljeće, - reče Bakamović; javiti ćemo Livnjakom, pak s njimi zajedno u Primorje, da se nasiječemo vlaških glava. Pokupiti ćemo naših ljudi po Brotnju i Duvnu, a biti će ih i iz Konjica, pa još mi - to je, dina mi, dobra četa!
- Rok je proljeće, a tko je lijepoga dina, neće pogaziti junačke riječi! - skoči upaljen Ago, paleći očima unaokolo sebe. Od junačkog mu je žara ruka podrhtavala na prsih, uvijek spravna da se za goli handžar maši pa da siječe i pali oko sebe.

Braća Kur-beg i Ali-beg pak Đozlić i Bakamović primiše na se da će prosuti glas Brotnjom i Duvnom i ostalo sve urediti što treba. Da je i Ago usprkos kapetanove zabrane odmah jedva dočekavši pristao na četovanje, značilo je mnogo, jer će Ago svojim junaštvom i druge još više ohrabriti, a u kaurih je dobro poznat kakav je.

Ago je bio sretan i presretan, jer će se raditi po njegovoj davnoj želji. Nije se mogao smiriti u odaji, već je htio da iziđe na dvor, da se malko rashladi, pa da sam sobom snuje kako će koje junaštvo izvesti, kako li će krv lijevati.

Lakim se korakom spustio niz Radobolju pa zakrenuo Zahumom. Nu nije mogao a da između onih haremah na današnjem Raskršću ne skrene u Al-el-havadže-mahalu, a odavle u Cernicu pod pendžere svoje Hane. Lakše će mu biti prođe li onuda.

Već bijaše Ago prešao oba mosta na Radobolji, te upravo da će mimo Hanina ugla. Malo je koga vidjeti po ulicah, jer je vrijeme, da se ahšam klanja. Ago se najednom trznu i stade.

- Ti ovdje? - izusti, a ruke raširi stisnuvši pesti. Bijaše to Mehagić.

Tren gledaše jedan drugoga, ne maknuvši se ni tamo ni amo.

- Hrđo! - dobaci Ago Mehagiću.

Učas bijesnu nož u Mehagićevoj ruci. Ago škrinu zubmi, pak bi i goloruk napao da ga ne suzdrža nešto snažno za ramena.

- Ago, rahmeta ti očeva, smiri se, a biti će vremena kad ćete obračunati! - donekle zapovijedajućim glasom a donekle i prijatno molećim oglasio se je iza Age Bajro Đozlić koji, vjeran Agin prijatelj, nikada ne mogaše podnijeti a da bar iz daleka ne prati Agu, bojeći se za nj, osobito pako kad je na nj pala onolika zabrana.

Ago ga pogleda i ne reče mu ni riječi, samo što je poprijeko omjerio Mehagića, koji je već turio nož u korice, i smrsivši nešto preda se, ljut se udaljio.

- Kako možeš da napadaš? - upita Bajro Šarića. Zar si zaboravio čuvati se barem do proljeća? Onda će ti biti prilike da se razmašeš, a sada miruj, a već i stoga što je jošte na tebi sumnja radi Jahudija.
- Ali mi se ona hrđa mota oko Hane!
- Ostavi ga, neće ti pomesti puteva. Bio si kod nje i zaklela ti se djevojka da te voli.

Međutim je Mehagić bio odmakao prama staroj ćupriji pak odatle preko Neretve na drugu stranu, na Luku. Smrknuo se ljut i bijesan na Agu, koji ga nazva hrđom. Da mu se osveti? Sam je uviđao da mu u junaštvu nije dorastao, al’ nije opet ni junaštvo samo, čim bi mu se mogao osvetiti. Stari jal i mržnja prekuhavala u njemu druge misli i drugu osvetu, jer je htio da Agu sasma uništi. A upravo sada je to najviše želio.

- Ili ja ili on, ali svakako on! - izusti Mehagić, pošto je već dobro promislio osnovu kako će se osvetiti.

*

Oštra je bura rezala kad u Mehagićevu kuću na Luci stupi Simo Zurovac. Zagrnuo se gunjem, a glavu prigeo, čuvajući da mu vjetar ne zanese što u oči. Pokuca halkom na vratih, otvoriše mu i on uniđe u prednji dio, ahar, rekavši da kažu Aliji da je došao.

Brzo dođe Mehagić preko avlije, očito veselo pozdravi Zurovca, te se s njim zajedno uspe stepenicami u sobu nad aharom, koja je gledala na ulicu.

- Sjedni, Simo!

Mehagić kahnu, pogleda malko na ulicu, te će odmah odlučnim glasom:

- Znaš li, Simo, zašto te zovnuh?
- Kazuj, aga! - potihano će Simo.
- Zovnuh te da mi kažeš kako je stalo s Jahudijami i kako su ih orobili?

Alija Mehagić ispod obrva pogleda Simu, koji se učini začuđenim, hoteći svakako da prekrije nekakovu zabunu.

- Kazuj, Simo, ne krij mi se! - opet će mu Alija. Ja znam da je Ago orobio, ali kako ga ne mogoše uhvatiti?
- Onu noć da nije nikako mogao otić na Porim i vratiti se u Mostar. Ali baš, da ti pravo kažem, aga, nije to moja stvar.
- Ali da ti ja nađem svjedoka - šta bi ti onda?
- Svjedoka? - začudi se Simo, odavši se da je to jedva dočekao. Koji je?
- Ja ću ti kazati, ali valja mi znati jesi li pouzdan čovjek. Najprije: Jahudije su ti rekle da istražuješ krivca?
- Jesu!
- I dar ti obrekle?
- Ee! - i Simo slegnu rameni.
- Ne zateži, nisi mlada, već valja da ubrzo svršimo posao. Evo, ja ću posvjedočiti da je Ago orobio Jahudije!
- Ti! - iznenađen spruži Simo ruku i htijaše da se zaboravi i Aliju uhvati za ramena, da se ovaj nije izmaknuo, ispravivši se kad je rekao zadnje riječi. - Vidiš, aga, spasenja mi, ti mi oduvijek bijaše mio, a ti se možeš u me pouzdati kao u svoga. Ja ću javiti Jahudijam - a oni su mi to rekli da učinim, pa kad bilo da bilo - a nuder da znam kako si ga vidio!
- On je po noći iza klanjanja pošao k Neretvi. Ja sam upravo išao preko Cernice Hrviću, a on preda mnom, omotav haljine oko glave, pljus u Neretvu. On je bio, ja ga dobro poznam, a najbolje znam da je hitar na nogah.
- Aa! - iskolači Simo oči. - Vidi, aga, kazat ću ti sve po duši. Čovjek sam komu je draga istina, pak mi je žao ni krivih ni dužnih ljudi, koji na pravdi boga onako postradaše. I ja sam vidio Agu gdje se penje uz Porim. Ja bijah tu za drvetom čekajući brata. Kad dođoh doma - a Jahudije u mene odsjele - čuh šta je bilo, a ja odmah pomislim da je to Ago bio. Vjerovalo mi se i nevjerovalo, ali ljudi i imami posvjedočiše da vidješe Agu gdje klanja i ahšam i sabah. Jahudije odoše neopravljena posla, ali me umoliše da im zaradi boga i pravde nađem tko je. Ja sve jednu, da je Ago Šarić, i evo sad mi i ti to posvjedočuješ. Sad će mi se vjerovati, dvojica smo, a ti si još turčin. Sad će biti Jahudijama lakše, a imaću upliva kod vezira.
- Znaj, dakle, da sam i ja tu! - predometnu aga i diže se.

Diže se i Simo lako, hitro. Na opaljenom mu se licu osmješkuje brk, a i na oku mu se vidi da je zadovoljan kao čovjek koji obavi dobar pazar.

- Tako, aga, ja ću se na te osloniti! - reče Simo izašav na vrata, a za njim Alija. - A boga mi, znam Jahudije neće ni dara žaliti...
- Šta, skote! - smrknu se Mehagiću lice, i hotijaše gurnuti Simu da ga više nikad ne vidi, nu u isti mu čas pade na um Ago Šarić.

Simo Zurovac uvalio glavu među ramena i, kriomice se smijući u duši, izišao.

VI

Suha je vladala zima, a bogata burom, koja je rezala i kidala krovove, lomila stabalje. Nekad bi se nebom stuštilo i grmilo, a Neretva se zamutila i narasla visoko do pod most, prekrivši kukove, napunivši pećine, da se nije znalo ni gdje su. Agi je polako prolazilo vrijeme, jedva čekajući lista pak da ide u četu. Ima vjernih drugova, pak s njimi snuje kako će junakovati, jer mu je već bilo dosta toga kukavičnoga mirovanja i čuvanja. Ta junak od rana svikao nožu i krvi. Mislio je o četi kako li će četovati, a već su turili o tom glas po prijateljih, koji odgovoriše da pristaju.

List najavio izmak zime, a zamalo nježno se zelenilo prekrilo cvijetom. Vrijeme ugodno i lijepo, dok se Agi ujedanput sve ne okrenu.

Kapetan Halebija pozva Agu preda se.

Ago se nije nadao pozivu Halebijinu, jer nije ništa ni slutio. Daleko mu je bilo od pameti da što pomisli, jer ga buduće četovanje sasma zauzelo. Ta još najviše mjesec dana...

Pođe kapetanu, koji ga je pozvao u svoje dvore.

Nije davno što je mlado sunce granulo i osvjetljivalo goli Hum i minareta džamija, ispreplićući svoje zlato sa zelenjem i cvatom stabalja. Ago udario iz Zahuma na priječku stranu, te zakrenuo Halebiji. Kapetan bijaše u velikoj sobi svojih dvorova, odakle je lijep vidik na Neretvu, gdje se vere kroz one gudure i stijene, oblijevajući velike pećine. Ago prođe kroz kaldrmi-avliju, unaokolo opsađenu, a sredinom joj se sterala poput krova odrina pošipi, što ju je kapetan sobom donio.

Ago uđe Halebiji, koji sjedaše na serdžadi. Čitava soba prostrta sagovi, a u dnu sobe musanderi od žuta drveta, na njima poslagano nekoliko knjiga, jer se je Halebija bavio knjigom a uz to od svoje volje kao kapetan i mladež učio. Po zidovih je visjelo u oblicih slika nekoliko krupnimi zlatnimi slovi ispisanih rečenica iz Kur’ana. Ago mu nazva turski pozdrav, a kapetan lijepo primi.

- Zvao si me, kapetane! - javi se Ago.
- Jesam! - odvrati kapetan. - Sjedni, Ago!

Ago sjednu na šilte i pogleda kapetana.

- Sinko, carske su riječi svete, pak ih valja izvršiti.

Šarić mahnu glavom, kao da potvrđuje.

- Reći ću ti da su te opanjkali pred vezirom, pak je car izdao ferman...
- Kakav ferman? - zaleti se Ago.
- Katel-ferman! - odgovori kapetan.

Ago problijedi kao krpa. Katel-ferman, to je, da njegova glava nije više njegova, pak mu hladni mlaz prođe licem i tijelom. Sjeti se starice majke, a sjeti se i Hane, ta bogme teška je to stvar kad ti kažu da ćeš umrijeti.

- Žao mi te je, sinko. Al’ ovo će biti oni Jahudije javili veziru, od vezira otišlo u Stambul, a oni našli prijatelja pak te potvorili da si ih ti orobio.

Kapetanu je dan prije stigao katel-ferman da se Ago Šarić uhvati hajiten ja mejiten, kao što je u njemu stalo. Al’ kako god bio Ago otporan, ipak ga je Halebiji žao bilo, jedno što bijaše ionako meka srca, a drugo jer je Ago bio junačan, pravi junak.

- Nisam rad da komu dođe do glave! - požali kapetan, ali ako si kriv, sam si izradio. I tebe mi je žao, sinko, al’ možeš se gdje ukloniti, a ja ću reći da te se ne može naći. Ne časi časa u Mostaru, već pođi kud znaš, da ti je sreća uza te!

Ago se diže, pođe kapetanu, poljubi ga u ruku - oćutio je da mu mora biti zahvalan.

Šarić je naglo i zabrinuto kući hrlio. Kojekakove mu se misli vrzale po glavi: pred očima mu lebdi starica mati, njegova Hana, pak da njih nakon sebe ostavi? Ovaj je čas tek opazio koliko ljubi i jednu i drugu, jer mu do sada nije bilo za to prigode. Ne, njih ne smije ostaviti! Sada će se negdje umaknuti, a kad se vremena promijene, opet će im se povratiti...

Al’ on, Ago Šarić, da bježi ispred smrti? Šta će mu drugi reći, neće li ustvrditi da je kukavica, neće li time svoje dosadanje ime okaljati?

- Neka budne! - ustavi se Ago na ulici i sam se sobom razgovara, sav zamišljen. Sramota mi je kao nejunak poginuti, a živu mi se lako oprati!

I ujednom pogleda okolo sebe, na kuće, na zelen, na Hum i Podvelež, na ona tanka minareta, s kojih se odbijalo sunčano svjetlo. Sve misli u jednu smislio, da žive glave iziđe iz Mostara na neko vrijeme, pa kano da se hoće odmah sa svim da oprosti, te mu se nešto čudno, nešto bolno svilo oko srca. Sreća njegova što je to malo trajalo, da ga nije mogao nitko tako zamišljena vidjeti, jer bi se svijet pitao što je Ago toli tužan.

Kome da se potuži? Hoće li starici majci? Kako da joj dojavi glas zašto mora bježati iz rođene kuće, kako li će se starice to kosnuti? Hani? Ne, ni njoj, ne zna kako bi i njoj rekao. Premišljavao je i ovako i onako, a u tom premišljavanju vidje koliko su mu i jedna i druga srcu prirasle.

Ne osta mu drugo nego da pođe k svomu vjernomu prijatelju Bajri, na koga se može osloniti kao na sama sebe. On mu je uvijek, svakom zgodom, iskazivao koliko mu je odan, koliko mu je vjeran.

Odmah se uputi k njemu.

Nu Bajre ne bijaše kod kuće, pa dok on sjede u sobu izvali se i na laktove podvinutih ruku pod glavom, posla po nj u čaršiju da ga nađu, pa gdje bilo da bilo.

Nakon jedan sat izbi na vrata Bajro.

- Šta je, Ago, što si me zvao? Ta nisu, brat si mi mio, kauri navalili?
- I gora je!
- Ma daj kaži svome prijatelju!
- Sve u jednu da ti reknem: ja moram makar i ne htio još noćas iz Mostara, pak se kada jal vratiti jal ne vratiti!
- Prođi se ćorava posla, otkuda ti ta na um?
- Nije šala ni maskara, već je istina! - reče nekako oteško Ago. Bijah jutros kod kapetana. Zovnuo me. Došao ferman da me pogube, jer me Jahudije optužile. Kapetan me svjetuje da bježim, a ja sam nekako neodlučan, ne znam bih li ne bih li! Već svjetuj me ti, Bajro, tako ti našega prijateljstva!

Bajro se nije dugo predomišljavao, odmah je bio načistu šta da rekne.

- Idi iz Mostara, a biti će vrijeme kad ćeš se moći i povratiti! - navali na nj Bajro. Ne časi časa i odmah hajde da se spremiš, jer mi je uvijek milija tvoja živa glava.
- Jednu bih rada znati samo, i to kako je moglo doći do fermana, tko li je proti meni svjedočio? Sam Zurovac neće biti, mora da je još netko!
- Kako to? - upita Đozlić.
- Čuo sam, da se je pod zimu Alija Mehagić ročio sa Simom Zurovcem, pak ti sve nešto sumnjam na Mehagića. Ja znam, on želi mene da potkopa.
- Može i tu istine biti, ali ja jednu velim, da se svega kaniš i da što prije umakneš. Vjerovati je da je što Mehagić rovao, jer ima neko vrijeme da se po mehanah hvali kako ti tvoje junaštvo i ime ne bi ništa pomoglo samo kad bi on htio.

Ago stisne pest i snažno udari o šilte, da je sobom dobro drmnulo. Bijes mu iz očiju sipao, usnami stisnuo, dok je oborio obrvami. Drugom se rukom mašio u razgaljena njedra, koja je obasulo crnilo - znak da bi odmah kavgu zametnuo.

Agi nije nikada bilo ovako pri duši. Stisnulo mu se, nešto ga u grlu sapinje, a od bjesnila, koje mu izbija na oči, podražavaju se nadočnice, koje su se malo više podigle pod obrve, čineći udubljinu. Jake i pocrnjele ruke, koje su provirivale ispod zaogrnutih rukava i koje je upro o šilte, prekrile se mrežom nabreklih žilah. Dulje vremena ostade nepomičan, ne progovori niti riječi. Jedva u neke uzmahnu glavom, nabori mu se čelom izravnaše, te ni ne pogledav Bajre, koji ga je mirno promatrao, skrenu glavom kroz prozor, pa na sivi kamen i pećine, na bijesnu Neretvu. Nije vidio hitra toka Neretve, onaj čas nije još znao da li miruje ili teče. Onaj goli kamen, bijesna voda, tek izbilo zelenilo - sve, sve mu se splilo u jednu jedincatu cjelinu; jedno od drugoga nije znao rastaviti, pak mu se sve pred očima činilo kao šarovito-siva ravan, lahkom maglom prevučena.

- Pa što ćeš? - prenu ga Bajro; ne misli se toliko!
- Ne velim ništa. Ali, znaš, Bajro, nastavi Ago neprestance jošte gledajući kroz pendžer, sve mi je nešto žao poradi matere, pak i Hane ...
- A smirit ćeš se!
- Neću dok je živ onaj tamo! - i pokaza na Luku, stisnuv usnicami.

VII

Primicao se dan kraju. Vrijeme blago i ugodno, a sami cvjetovi sa stabalja i rašća sipali miris. Nebo lijepo i vedro, dok još osjećaš tragove sunčane topline. Ago, koga čitav dan nije bilo doma, ni kod starice majke, uniđe u kuću svoju nujan, dapače više ozlojeđen.

- Šta ti je, sinko? - iščeka ga starica mati, koja je na malom tavanu sjedila na postekiji.

Ago ju samo pogleda, a meka mu se mokrina preli očima kano tvrdu čovjeku, koji žali a ne može zaplakati.

- Ništa, mati! - priđe k njoj i poljubi ju u ruku suhu i drhtavu.

Sjede kraj nje. Htjede joj nešto dalje reći, ali ne znadijaše kako bi ni s kojega kraja.

- Šta ti je, sinko? - opet ga upita starica. Opazila je na njemu neki nemir, sluteći na nešto.

I starica je šutila, ne dobiv odgovora, pak je premišljavala šta bi to moglo biti njezinu jedincu, njenom ponosu. Premišljavala je svašta, no nikad se ne bi doumila onomu što bi pravo odgovaralo istini. Ujedanput joj se staračkim licem preli smješak zadovoljstva, blago pogleda Agu, pak će ga upitati:

- Da nisi, sine, odlučio dovesti staroj majci odmjenu i pomoćnicu? Neka, sinko, i vrijeme je, a ja sam ti stara jednom nogom na drugom svijetu. Da mi je vidjeti još tvoga odvjetka, pak ne žalim umrijeti!

Agu zaboli i u srcu i u duši. Šta tužna starica misli - a šta u istini mora biti! Dok ona misli da će joj sin dovesti u kuću nevjestu a sebi ljubu, dok misli da će joj se sin tako primiriti i još više prikučiti i o tom sniva, kako će joj unučad zaklopiti oči - on joj mora reći gorku zbilju i razoriti joj sve što je ona u sebi pomišljavala, o čemu je najljepše slike stvarala, čemu se je najviše veselila. Mora joj reći, rastužiti ju, al’ kako? Da joj kaže sin živu istinu da mu se o glavi radi, pak da mora po natjerivanju drugih izbjeći smrti? Neće li ju time ubiti, rastrovati joj zadnje dane starosti, pak da starica svisne od tuge i plača? Da joj ništa ne kaže, već da onako umakne tiho po noći, a da ne zna ni kud je ni zašto je otišao?

Ne - ni jedno od toga. On mora otići, ali i starici materi kazati da ide. Al’ da joj što kaže, nema još toliko odvažnosti. U bojnoj sjeć tisuć je puta bivao hrabriji nego što je sada bio slab.

- Šta misliš, sinko, materina ti mlijeka, jesi li već naumio?
- Ne, mati, već je druga jedna!

Starica ga pogleda otvorenih usta.

- Ja moram malo odavle na neko vrijeme u Stambul!
- Dijete moje! - kriknu starica, ne nadajući se takovu odgovoru i Agi metnu ruku na rame.
- Jest, mati, u Stambul! - potvrdi Ago, a očima ju ne mogaše pogledati, već ih svrnu u mračan kut tavana.
- Zašto, sinko? - ote se starici, kojoj tiho kanuše dvije suze niz suha lica.
- Po carskoj zapovijedi, mati. Danas je došlo da moram ići u Stambul, jer tako car hoće!

Mati ga još jače pogleda, nu s lica joj nestade i jednoga traga tuge, pak osoviv se koliko je mogla, odrešito reče:

- Bog me, sinko, u sto dobrih časah! Kad te car traži, hajde! I za babu ti je car znao!... - uzdahnu starica, ogrliv svoga jedinca.

Ago je svečer krio svoje oči, bolilo ga je što je morao krivo kazati materi; al’ zar da ju istinom ubije? Starica ima snage i ponosa, lake volje daje sina u Stambul, ali ne bi imala snage da podnese bol kad bi čula svu istinu.

- Sa srećom, sine, i sreća te pratila! I otac tvoj, i on je bio tamo, čovjek na riječi a junak i na puški i na nožu!

Ago je hvalio bogu što se je smračilo, jer mu je tako malo odlanulo, a tako mu se ujedno bliži čas kad mora otići.

- Ja moram još večeras odmah na put, takova je carska zapovijed! - reče Ago i diže se te ode u odaju.

Otvori sanduk, primače se srgu, te udari na se junačko odijelo. Na bijelu košulju čakšire crvene čohe oko pasa zeleni pas, a po pasu pripasanj, prevukao zelenu dolamu zlatom izvezenu, po dolami skadarski fermen. Za pas zadio nož crnosapas, a u ruku dugu kremenjaču.

Izađe opet k materi.

- Halali, mati, ostaj zdrava i vesela! - pak ju poljubi u ruku.

Ona se diže, sagne mu glavu pa ga poljubi u čelo, a dvije vrele suze potekoše njime.

- Kud god, sinko, išao, sreća te pratila, i opet se sretan majci povratio!

Starici se tek zasjaše oči, al’ ne zaplaka: junakinja je znala roditi junaka, a biti će što je Bog odredio.

Davno je prošlo što se je suton uhvatio, a mrak pritisnuo zemlju. Lijepa, vedra noć, al’ nema mjeseca da rasvijetli kraj. Ago ispao iz vrata, te sokakom da zakrene na raskršće k Haninoj kući. Poručio joj je po Bajri da ga u to doba iščeka, a Bajro joj je imao lijepo, polagano rastumačiti kud će i zašto će Ago ići. Bajro ga je obrekao tu čekati. Na zavoju ga u Cernicu dočeka Bajro.

- Jesi li ti to, Ago?
- Evo me. Kako joj kaza, je li se rastužila? - upita Ago.
- Kazao sam sve, a, bogme, dalje me ne pitaj. Hajde ti se oprosti, a ja ću te dolje čekati! - odvrati Bajro i pođe prama Neretvi.

U Age je tuklo srce, te je lakim korakom i zamišljeno išao k svojoj Hani. Da se s njom rastane? Da. Al’ teško mu je to bilo, ostaviti nju, Hanu, koja mu je toli bila prirastla srcu, i koja je njega toli obljubila. Šta će ona na to reći, šta će učiniti? Kad ode od nje, pak kad se ne budu dulje vremena mogli vidjeti, hoće li mu ostati vjerna, hoće li ga i nadalje ljubiti?

Teško mu je bilo - a one svakojake misli koje su mu se vrzle glavom, dokazivahu kolika je njegova briga bila Hana.

Primače se vratima. Vrata bijahu odškrinuta.

- Hano!
- Ago, moj Ago! - odazva se iza vrata plačnim glasom, otvori vrata i obujmi ga čvrsto živo, kao da se s nekim o nj otimlje, što dosada nikada učinila nije.
- Ti plačeš? Smiri se, jer ja idem da se vratim.
- Da bi Allah dao! Ali ja se bojim, srce mi kaže da jadna nikad sretna biti neću!
- Hoćeš, dušo moja. Ja moram ići - ili zar bi htjela da ostanem pa da glavom platim?
- Ne govori mi toga, ljubavi ti naše! - izusti i privuče ga kao da ga hoće od pogibije očuvati.
- Ne znam još kud ću odatle i gdje ću prispjeti, naći ću jednom glasnika a da ti javim. Ne izjedaj se u srcu, već ostani mirna i meni vjerna, ja ću se povratiti. Evo mi dobra druga crne noći, koja će ispred mojih dušmana sakriti moj put, a kad se budem vraćao, vratiti ću se u pola bijela dana da me svi vide. Vidit ćeš me i ti, i obveselit ćeš mi se, svomu vojnu. Čini za me dovu i gdje bio da bio, meni će onda biti lahak boravak, jer znam da me ljubiš.

Hana je drhtala i plakala, privila se svome Agi, dok ju je on obujmio desnicom, prisloniv kremenjaču.

- Vrijeme izmiče, Hano, rastajemo se - reče poljubiv ju u lišca, mokra od suza; odmaknu se i primi kremenjaču. Zbogom, Hano!

Hana je jecala i plakala, ali sve joj uzalud, jer nije mogla promijeniti puta svojoj sudbini.

Teškim se korakom odmaknu Ago, srce mu se kidalo, jer je vidio kolika je bol djevojke. S nje je i njemu bio teži odlazak - pak šta bi dao da može uza nju ostati, da uza nju može živiti!

Bajro ga je imao čekati pred Cernicom, pak se on uputi tamo. Nu tek je mimoišao dva sokačića, al’ će preda nj Alija Mehagić.

- Oho, Ago, il’ od Hane il’ k Hani? - nasmija mu se ujedljivo Mehagić, koji ga je poznao po njegovu hodu.
- Ti li si, hrđo, koja me potkopavaš? - uzbjesni Ago. Krv mu natisnu pram sljepoočicam, te lati kundak i presmlati Aliju po glavi.

Alija se zavrti i kriknuv pade na zemlju.

- Nije za te da te sastavim sa zemljom na junačkom mejdanu! - ogleda se na nj Ago i odmaknu brže da uhvati Bajru.

Bajro nije bio daleko odatle, te čuvši krik, upravo se primicao. Bio je u brizi šta toliko radi Ago, jer mu je vrijeme da već krene, a svako čekanje nosi sobom pogibelj.

- Gdje si, Ago? - upita ga sav u brizi Bajro.
- Evo zasmolih onomu murtatinu Aliji što je i zaslužio!
- Pak sada, Ago?
- Ne, nemoj me koriti, već daj da se braća izljubimo. Tebi, Bajro, kao jedinomu bratu, ostavljam mater i Hanu. Materi mi budi što sam joj ja bio, a tješi ju da ću brzo doći - a i Hani mojoj razveseljuj srce da ju jadi ne more.

Padoše si braća u naručja, a stiskaj desnica zajamči im bratsku vjeru i na daljini.

*

Ago je zamaknuo u mrak uz Neretvu. Udario preko planina u Sarajevo, a odonuda na Zvornik.

VIII

Bolan je u svojoj kući na Luci ležao Alija Mehagić. Već je i mjesec dana prošlo kako ga je Ago smlatio po glavi, otvorio mu krv. Od onda Agi ni traga ni glasa, a on morao privijati trave i liječiti se.

Cijelim se Mostarom odmah raznio glas da je netragom nestalo Age, a Mehagić se i sam pritužio kapetanu. Znao je da je suđeno Aginoj glavi, a on eto sada izmakao svojoj sudbini, spasio se pred smrću. Kapetan Halebija razaslao svuda telale po gradu i po okolici: tko uhvati Agu Šarića, da ga ili živa dovede, ili da mu donese mrtvu glavu. Tražilo se i ispitivalo gdje je i šta je s njim, ali nitko ne znadijaše ništa kazati o njemu.

Svatko je u Mostaru žalio za Agom što ga je nestalo, svatko je žalio junaka koji se je u mnogoj zgodi iskazao i osvjetlao obraz sebi i svojim. Za čovjekom žale kad ga već nije. Ali ne bijaše duše koja nije zamjeravala Aliji Mehagiću njegovo izdajništvo i podmuklo rovarenje, jer je Bajro turio glas u svijet, da ga je Alija opanjkao i svojim panjkanjem stavio u pogibelj, da je morao umaknuti ispred smrti.

Kad se je Alija pridigao i kad mu je rana zacijelila, bio je na gorih mukah nego kad ga je Ago presmlatio. Sve se od njega ugibalo, svak je od njega bježao.

Jed i bijes, koji mu je kipio u srcu na Agu, i koji ga je silio da se Agi za sve dosadanje, a osobito za ovo zadnje osveti, pa gdje bio da bio, nije mu smetao, nije ga priječio da ode Hani, koju nije mogao izbaciti iz glave. Ali Hana ga je dočekala prijekornimi riječmi, a ono što je sipalo na nj s njezinih očijuh bio je bijes, izvirući iz kletve i kletva, izviruća od boli.

Ponos, što ga je imao, nije mu dao da i dalje ostane u Mostaru. Komu da se osveti?

Može li svima? Jednomu nije dosta, a svima ne može. Sve ga je tjeralo s rođena ognjišta a nešto ga je ljuto peklo i bolilo, savijest mu nije bila čista, morio ga je ljuti nemir.

Tvrdo je odlučio da ode iz Mostara, da ode u svijet, a jedini koji je znao za njegovu osnovu bio je Simo Zurovac. Njemu je na dušu metnuo da vreba na Agu, a Simo je za jeftinu nagradu točno uputio Aliju na jahudije, u slučaju ako bi gdje naišao na Agu.

I nestade ga nevidom i netragom iz Mostara.

*

Već su prošle dvije godine otkako je otišao Ago Šarić iz Mostara a da nitko nije znao ni gdje, ni kuda, ni kamo se je nastanio. - Kroz dvije godine mnogo se je toga promijenilo; mnogo toga, koliko se tiče onih bića koje je ljubav vezala uz Agu.

Iza tužna i bolna rastanka Hana je provodila tužne dane. Nestalo je s njena lica one smiješeće se, cvjetajuće radosti, a mjesto nje licem joj se vidjevali tragovi, žalosti, u očima bol srca i duše. Nije je bilo među njezinim drugaricami, pjesma joj nije prijala, već su joj misli letile kojekuda, ne imajući puta ni granica, ali su imale zato za kim da idu, koga da traže. Svaka njezina misao tražila je Agu, svaki njezin uzdisaj bio je radi Age, koji je za nju bio sva sreća, sav život i ponos. Među svojimi drugaricami i jaranicami bila je osamljena, svijet joj je bio prazan. Tko bi ju mogao tješiti, tko bi mogao s njom govoriti o Agi onako čistom ljubavi kako ga je ona ljubila?

I jedina joj je Agina mati ostala jedino biće, vrijedno i dostojno da joj može uza nju odlahnuti. Odsutnost Agina sjedinila ih, a starica Agina mati prigrlila Hanu kao svoje dijete uvjerena da se s njenom materinom ljubavi takmi jošte Hanina ljubav. Jedina je Hana ostala razgovorom Aginoj materi, nju je pohodila, nju tješila, s njom plakala - a s njom se i nadala da će Ago ipak brzo doći. - Kroz dvije godine Ago se je samo jednom javio - samo materi i Hani, drugi nije nitko ništa znao. Al dalje više ništa, ni najmanjega glasa.

Starica obolje; njegovala ju sama Hana. Oboljela starica i legla da se više ne digne. I u ljutoj boljetici nije zaboravljala svoga sina, a misleći na nj i želeći mu sreću, rastavi se s ovim svijetom. Za njom su potekle samo Hanine suze.

Još su teži dani nastali sada po Hanu otkad umre Agina mati. U kući svojoj rođenoj, uz oca i mater svoju bila je kao tuđinka, a tuđinkom je htjela ostati za svakoga, jer je Agi u srcu svomu obrekla vjernost do smrti.

Izišla bi u bašču, gdje je nekad velikom ljubavlju i pažnjom gojila samo cvijeće. Sada ni toga nema, već se dizali samo zapušteni strukovi, među kojimi je često puta izjadala milom pjesmom jade svoje:

Sadila sam šeboj cvijeće i alkatmer i ružu,
Zalijevala, njegovala u đul-bašči zelenoj.
Cvijećem ja sam darivala svoga milog dragoga,
Cvijećem sam ga darivala a rukami grlila,
Pazila ga, njegovala kô u oku zenicu.
Al’ se dragi u svijet spremi, ostavi me samotnu,
Pa mi reče: “Doć ću, draga, u tvoj slatki naručaj.
Ostavljam ti svoju majku, svoju majku kô tvoju,
Da mi majka ne tuguje za jedincem za sinom.
Moju majku razgovaraj, da mi stara ne tuži!”
Tješila sam staru majku, tužna razgovarala,
Da će brzo Ago doći - moje drago premilo -
Al’ starica ne dočeka od svog sina radosti,
Pa sad nemam koga jadna sama da razgovaram,
Niti meni tko bi suze utirao nevoljnoj,
Niti s kime da dijelim svoje ljute žalosti,
Već sve sama očekujem plačuć milog dragoga.
Ali dragog jošte nema, moje nema radosti.
Čekajući moga dragog, moga dragog i milog
Moje oči zaplakane, cvijeće mi povehnulo,
Jera nemam koga gledat niti cvijećem kititi!

Često put je Bajro dolazio Hani na vrata da ju tješi; donosio bi joj glasove da je Agi lijepo i dobro, da će se brzo povratiti, jer da će biti za to brzo zgode. To bi tješenje nekada djelovalo na Hanu, ali je nije moglo nikako od boli izliječiti.