Osman-Aziz


 

 

Dio I

 

I


Ponosno se diže stari Hum, gol i vrletan, gledajući pod sobom kamenite i tvrde kuće Mostara. Njemu je nasuprot Podvelež dok prema sjeveru ostaju brda, koja s desnu stranu Neretve obrubljuju Mostarsko blato. Ispod Huma, od njegova podnožja pak sve gore uz Neretvu do naspram Bijeloga polja stere se ravnica, obrađena, opkopana, zasađena i zelena. Tom se ravni prelijeva Radobolja, oplođujući rad marnih ruku, i teče u dva toka, čineći tako adu, otočić, dok se u njenom pjeskovitom dnu kupaju vrbe i kupine.

Na ovoj ravni, među ovom krasnom zeleni stoji sama samcata džamija, oko koje su se pred dvije stotine godina dizale kuće za onda najživljega dijela grada Mostara. Kuda sada marna težačka ruka kopa, tu je bila Al-el-havadže-mahala1 , kojoj danas ni traga nema, od koje nije ostalo ni kamena, te ju tek katkad spomenu jošte koja staračka usta. Na divljih pećinah brze Neretve je Halebinovac2 , uspomena na mostarskoga kapetana Halebiju; nekako prama staroj mahali s druge strane Neretve, a nad njim, nad Halebinovcem, visoko se izvija tanani most, stara ćuprija, na kojoj su se još pred nekoliko godina vidjevala gradska vrata, stara, al’ čvrsta i jaka. Tamo podalje sahat-kula, a na Luci Šarića džamija, sjećajući te pobožnosti onih, koji su davno živili i pomrli, učinivši taj hair. To sve, čitav Mostar sa svojimi sivimi zidovi, goli Hum, svaka hrid, svaki kamen kano da ti priča jasnih slika prošlosti, junačkih dogođaja, od kojih je mnoge razorno vrijeme pokopalo isto, kano da su se utopili u strašnu buku bijesne Neretve. Još su samo ostali glasovi iz daljine, koji lakim šapatom oživljuju ove uspomene, te ti kažu da je tu i tu bivovao mostarski kapetan Halebija, da je od onuda od Zahuma navalio Stojan Janković i popalio Al-el-havadže-mahalu; - pak i ondje na Starom mostu, na onih vratih... Na njih se je vidjevala udubina, a vjerna predaja kazuje da je na ta vrata, da je tude Stojan Janković kopljem udario kada bijaše navalio na Mostar. Zahum, Cernica. Al-el-havadže-mahala, kojoj danas ni traga nema, jesu s desnu stranu Neretve, protezali su se prama Vukodolu. A još danas više k Ilićem, malome seocetu odmah pred Mostarom, diže se stara kula braće Kurbegovića, Kur-bega i Ali-bega (sada Ćatića kule).

U ovo vrijeme uprava Mostara i Hercegovine od nesreće paše Serezlije bijaše na kapetanih. Tadanji kapetan bijaše Halebija, više učen i plemenit negoli junačan. Osim službe što ju je obavljao kao kapetan, bijaše sastavio i učionu, kojoj je on na čelu bio kao prvi učitelj. Mladež oko sebe prikupljao, pa ga ova i zavoljela kao i svaki tko ga je poznavao. Izvrstan ljubitelj knjige tražio je prijateljstvo pismenih ljudi, među kojimi bijaše i Kaimija. Kaimiju poznavahu kao pisca i pjesnika, ali bijaše veliki njegov grijeh što je pisao hrvatskim jezikom.

To je bilo dovoljno da se negdje na pravome mjestu kaže da ima opasnih ljudi u Mostaru, koji se i inače nisu zadovoljavali onakovom upravom. U to ime budne poslan iz Carigrada preglednik Mehmed-aga, koji neke spise Kaimijine uništio a neke sa sobom ponio, dok nekoliko Mostarana podavi svilenimi gajtani na prevaru. Kaimija se sretno izmaknu istoj sudbini.

Godine su prošle, ali se ta stvar nije zaboravila! pamtili su ju ljudi, ali nisu mogli ništa da učine. Na samoga kapetana Halebiju nisu žalili, jer su uvjereni bili da tu on po srijedi ne bijaše ni najmanje kriv. Nekoliko ih je samo bilo ipak kivno na njega, a među timi i Ago Šarić.

A kako da se na nj iskali, što li da mu učini? Svi su bili uvjereni o nevinosti i vrlinah Halebijinih, a Ago je to znao, pak se i jedio. Ali znao je i to da su i njega pazili i voljeli, pa i sam kapetan, jer je bio junačan i odvažan: ukoliko je okršaja bilo, svagdje je odlučivao pobjedu upravo on svojim junaštvom, s čega su ga poznavali i podalje od Mostara, po cijeloj Neretvi i Primorju. I u Kotarih je bio još sasma mlad momak u bici, kadno su zarobili Stojana Jankovića. Pa je Ago od inada kavge zamećao, pomanje četice kupio i vodio. Halebiji ne bijaše to počudno; a doznao je da mu Ago nije osobiti prijatelj kao što je prije bio. I htijaše da mu pokaže da je vlast u njegovih ruku, pak ga dozva preda se upravo kad je odpustio sa sastanka svoje učenike slušatelje.

- Tuže mi se na te, Ago, da si velik naprešica! - reče mu Halebija. - Ja to ne mogu da podnosim. Hoću da je svijet u miru i da se ne tuži na te!
- Što je meni stalo! - okosi se Ago Šarić. - Kad se drugi na me tuže, ni ja se neću da hvalim.
- Polako, polako. Ja vjerujem glasovom i ljudem, a neću da bude kavge. Ja sam glava ovdje, pa ti kažem, a pamti dobro, da bez moga znanja nećeš izvan okolice Mostara, a u Mostaru od mraka do zore da presjediš odsele vazda kod kuće!

Tako je kapetan otkrojio Agi Šariću, a on upravo pobjesnio. Sad je istom uvidio, pak je bio osvjedočen, da je kapetan prava hrđa, prava kukavica. To je on mislio o njemu, a što je mislio, sve bi kazivao svome Bajri Đozliću, koji bijaše barjaktarom, zastavnikom, a ujedno prisni prijatelj Agin. Kao što Ago, onako i on iste naravi, žestoke krvi, pa bi se često jedan drugom tužili da ih ubija mirovanje. Obojica od mladosti junakovali, a Halebija miroljubiv čovjek.

U tako vrijeme Agi bijaše razbibriga pjesma i pjevanje, razgovori s Bajrom Đozlićem i Kurbegovići Kur-begom i Ali-begom. I ovi bijahu njihovi istomišljenici, te bi se obično sastajali u Džinovića kahvi u Kuluku a najviše u Kur-bega i Ali-bega. Nu osim toga Ago je dohodio i djevojci lijepoj Hani Hrvićevoj u Al-el-havadže-mahali, koja je voljela mlada i lijepa junaka.




II


Ago je Šarić bio rodom iz Mostara. Stanovao je u Zahum-mahali, koja je i danas. To je odmah pod golim Humom, po kome se je i prozvala, a po tome i cijela Hercegovina u srednjem vijeku. Na vodi Radobolji, koja jednim rukavom teče ispred katoličke crkve, bijaše njegova kuća upravo gdje je danas Paša-bega Hadžiomerovića. Od roda ne imađaše nikoga doli staricu majku kojoj je pravo bilo i drago što joj je sin na glasu zaradi junaštva, ali se je ipak na nj malko ljutila, što se već ne ženi i ne dovede u kuću zamjenicu starici majci.

Al je Ago sa ženidbom otezao, volio je da još probećari. Djevojku je mogao odabrati gdje je htio, jer je junak svagdje dobro došao, a uz to je bio i na oči prikladan. Tada je mogao imati oko trideset godina, jedar i izrastao, crnih i žarkih očiju a s opaljena mu ali prikladna lica padali puni brkovi. Čovjek otvoren, vesele naravi, svagdje bijaše dobro došao, pak bi mu se i mnoga djevojka obveselila. Nu on je sebi odabrao Hanu Hrvićevu, pa ona mu ugodna zabava, koju bi on ipak mogao zamijeniti za junakovanje.

Polako je teklo Agi vrijeme, otkako mu je kapetan zapovjedio da se smiri, dapače, da i u prvi mrak mora da bude doma. Polako mu je teklo vrijeme, i činilo mu se da su od onda godine prošle, a ipak je od proljeća do u ljeto prošao jedva četvrti mjesec. Materi mu je bilo po ćudi, što je tako uredan - a da li mu nje nije bilo... On je svašta premišljao. Bio je kao na živoj žeravici, pa bi se kadšto znao smrknuti, da te Bog očuva. - Po danu bi zašao ili u Kuluk, ili Hani, ali najviše je bivao u braće Kurbegovića. Rano bi pošao k njima, pa bi išli u lov, utrkivali se, bacali se kamena. Još da mu ne bijaše toga, svisnuo bi od muke.

Upravo u vrijeme od grožđa sastalo se cijelo društvo u braće Kurbegovića. Tu ova dvojica, pa Bajro Đozlić, Ago Šarić i Salih Bakamović. Jutrom lovili lov, utrkivali se, pa onako umorni vratili se Kurbegovića kuli, pripravili lovinu i otpočinuli, pa zabave jošte željni i junačke igre, sišli da se bacaju kamena.

U prostranom dvorištu kule Kurbegovića dvije su visoke murve raširile grane, a po avliji porasla zelena trava, dobar znak da ju nema tko da gazi. Braća Kur-beg i Ali-beg bijahu samci. Pod jednom murvom u posudi žežena rakija, kojom se krijepe ljudi u besposlici, da im veselije prođe vrijeme. Tu posjeli gledaju kako se jedan po jedan diže da se umetne.

Kako se koji digne, onako prihvati krupni i teški kamen, iznese ga na desnu ruku, da mu stoji sprama glave; podvije mali prst ispod kamena, zaljulja se na biljezi i baci. Od velike snage zatutnji, dok se kamen prilično zabije u zemlju.

Dođe red i na Agu, on prebaci sve koji su prije njega bacali.

- Be aferim. Ago! - kliknuše mu svi.
- Pijem, Ago, ni u svoje ni u tvoje zdravlje, već u zdravlje kapetana Halebije, koji te štedi u Mostaru! - potegnu Bakamović rakiju i strese rameni i glavom.
- Rđa, on mene štedi! - uzbjesni Ago te srdito dignu ruke.
- Biti će da je zaželio da mu dođeš i da te uči pismu! - nasmija se Ali-beg.
- Neće on mene učiti pismu, ali ću ja njega junaštvu. Neće mu vrijediti sve znanje ni knjige.
- Kako to? - upitaše ga.
- Evo kako. Doznao sam da noćas u Potporimu konače Jahudije iz Sarajeva. Idu u Stolac na grob svoga rabina, koji im je zakopan na Krajišini. Puni su novaca, nose dževahira - dragog kamenja... Učinit ću kapetanu nepriliku.
- Ali kako ćeš. Ago, kad ne smiješ nikud iz Mostara? - prekinu ga Bajro, razumjevši, šta je Ago naumio. A ti ne možeš na drugu stranu, jer su vrata gradska zatvorena, po gotovo pak po noći ne smiješ izlaziti.
- To je moja briga, a ne učinim li, recite mi svi da nisam Ago Šarić.
- Vidjeti ćemo! - okrenu glavom Salih Bakamović. Ali kako ćemo to saznati?
- Kad vam donesem blago jahudinsko, onda ćete i znati. A vi ćete blago razdijeliti po Brotnju da svijet zaželi dobru sreću junaku koji ga se je sjetio.
- Kad ćeš i kako ćeš na drugu stranu? - upita ga Bajro.
- Rok je noćas, a put preko Neretve.
- Kako?
- Preplivati! - i Ago zasuka brkove. - A Halebiju će zaboljeti glava, tražeći tko je - i nasmija se.

Primicao se ljetni dan kraju. Sunce palo na zapad i s te strane osvjetljivalo kuće Mostara. Ago je jedva čekao da bude kraj danu, pak se diže i pozdravi. Putem se naslagali debeli slojevi bijele prašine, u koju noge upadaju, pa se diže kao bijeli oblak i spušta po prolazniku i po onome rašću štono je i s jedne i s druge strane puta, da mu od prašine ni ne vidiš zelenila. Nebo lijepo, vedro, tek se nekoliko osamljenih oblaka vuklo kao bez ikakva cilja. Uzduhom se, punim prašine, prosuo miris trava i djeteline i od sijena što ga kmetovi u handaćih gone u Mostar. Čitave povorke konja potežu se putem; sve konj za konjem privezan, pak se moraš da duvaš da te ne obore sjenom koje nose.

Ago je išao prema Al-el-havadže-mahali a nije opazio kako se je za njim uputio Bajro.

- Stani, Ago, pričekaj! - zovnu ga Đozlić.
- Zar ćeš i ti dolje? - upita Šarić, čuvši da je Bajro, ni ne okrenuv mu se.

Bajro ga stigne.

- Kani se, Ago, ćorava posla! - pogleda ga Bajro; - i meni je ovako dosadilo. Ali nemoj da činiš što ti ne dadu. Kapetan će saznati - a ti znaš njegovu zabranu.
- Neće, dina mi! Nitko znati neće - a za inad je kapetanu. Pamti dobro da mi je zabranio, meni, samu meni zabranio da izlazim po noći iz doma. A zašto? Jer je on rđa i kukavica! A dok je Age na životu, Ago će se toga vazda sjećati. To se lako ne zaboravlja, a dok je Halebije u Mostaru, meni nema pravoga veselja.

Đozlić mu na to ništa ne odvrati. Znao je da ne može Agu da odgovori od onoga što je namislio, ali je pripomenuo nešto, samo da mu kao iz daleka nabaci da se čuva da ga tko ne vidi.

Pred džamijom u Al-el-havadže-mahali, koja danas stoji osamljena na ravnici, usred plodne zemlje, tvrdi spomen prošle dobi, vjerni muslimani uzimali abdest na Radobolji, pak će da klanjaju ahšam. I Ago, i on priđe da uzme avdest, i on će da klanja. Među prvimi uđe u džamiju, tako da je bio sasma blizu imama. Džamija puna puncata, a što nije naoglo u nju, ono ostalo pred njom na dvoru.

Lako šušulja bistra Radobolja, u kojoj se kupaju tanke bodljikave grančice ruža, u kojoj se ogledavaju vrbe, lako i tiho, kano da i sama znade da teče ispred zdanja gdje se bogu klanja. Kroz onu njenu čistu bistrinu vidiš joj do dna, gdje se poredao sitni, bijeli pijesak; zemlja joj i trava pri kraju jošte sasma mokra, gdje su sljedbenici svetoga islama čas prije hladnom vodom uzimali abdest, da uzmognu na molitvu stupiti u džamiju.

Dan je upravo na izmaku, taman da se dijeli od zemlje, a iz džamije se iz stotine grla diže pobožna molitva, koja hvali djela božja, te se na krilih dana i na dobrih činih diže visoko, visoko gore...

Svršila je molitva, a iz džamije nagrnuše na dvor svi, i stari i mladi, pa da se onako malo porazgovore. Lica im mirna, bez ikakve brige, jer im ih je molitva dignula.

Jedini se Ago Šarić od njih odijeli, nešto zamišljen. Pozdravi se s nekimi i pođe kući - jer mora. Zar nijesu to jadi i muke da čovjek ne smije iz kuće kad hoće, da ne može sobom vladati prosto i slobodno, već da ti nečija riječ otkine pola života? A kako je još pri duši onome koga poznaju i hvale junaka, koji sam u svakoj zgodi, u svakom okršaju svojim junaštvom primami pobjedu na stranu svoju i svojih? I Ago je bio ljut, i sada bijesan, u čas kad je mogao biti najmirniji, najutješeniji. Molio se je i klanjao velikom Allahu, ali su njegove misli kojekuda išle samo kako će da zada brige i posla onome Halebiji, onoj kukavici koji je toli nisko bacio čast mostarskog kapetana i pogazio ju... Tako je on barem mislio.

Nekoliko koraka od njegovoga doma je Derviš-pašina džamija; ne dade mu se nešto odmah kući da svrne, a opet i nešto proračunano skrene pred džamiju, gde je posjelo sijelo, te se ljudi razgovaraju o koječemu. I on namjerice pođe među njih da ga vide i da se s njimi razgovara, pa da se na njihove oči kasnije zatvori u svoj stan, gdje ga čeka starica mati, koja ga jadnica pazi kao oči u glavi i plače što nema jošte unučadi.




III


Tiha je pala noć. Nebo vedro kao riblje oko, pak se osulo zvijezdama kao polje ovcami. Tek se odonud iznad Podveleža izvio sitan mali oblačić a crn. Mostarom sve mirno, nigdje ne čuješ žive duše; i gradska su vrata na velikom mostu već odavna zatvorena, a kod njih na kamenu sjedi i kunja oprezna straža. Ona šaka oblaka iznad Podveleža sakrivala mjesec, te si kroz noć jedva mogao da vidiš minareta džamija, koja se penju nebu u visine. Neretva dere i pere sivo, tvrdo stijenje, klokoćuć oko pećina posred nje i pjeneć se iza njih, a iz nje izbija hlad koji snaži i krijepi mireći i blažeći vruću krv.

Polako se i tiho otvoriše vrata Šarićeve kuće, a iz njih ispade Ago Šarić. Najprije se ogleda naokolo, pa žurno pohrli ispod Huma, da si ga mogao jedva očima pratiti. Jacija je davno prošla, pa nigdje nikoga po ulicah. Ago krenu preko Šarampova na Neretvu. Polako i pažljivo siđe pred pećinu na Neretvi, žurno skinu sa sebe odoru, sve obavi oko glave i zaleti se u brzu i bijesnu Neretvu. Oprezno i ustrajno maše rukami po vodi: dosta treba napora da joj se odupreš, te da te u vrtlogu u koji vir ne zanese.

Nakon teška opiranja jedva se dohvati pećine na drugoj strani; ispliva i ispravi se a s tijela mu tokom pocuri hladna voda. Navuče na se odijelo, pripasa oružje i put pod noge.

Ago je žurno hitio prema Porimu. Od sebe ne davaše ni glaska, samo se je jedva čulo kako mu ispod stopala škripi pijesak. Kad bijaše u Sutini, okrenu se prama Mostaru: nad gradom se nadvili crni oblaci, koji kažu da će za koji čas pasti kiša, teški škropac; od časa do časa sjekne hitra strijela i osvijetli čitav kraj. Ali ugodno pri duši što nakon duga vremena Mostar gleda iz podaljega, Mostar, u kome sada spava ona rđa...

Munje sijevahu a sitne kapi počeše da propadaju. Upravo da će iz Sutine skrenuti prema Porimu, sjajni bijesak rasvijetli okolinu. Ukraj puta ispod hrasta ustobočio se čovjek kao jela, ugeo se ispred kiše a za hrast se sakrio da se nije mogao ni vidjeti. Ago nije mogao da izbjegne pljusku, te se sav mokar jedva dokopa Zurovčeva hana.

Oču se lavež pasa, a Ago hitro uskoči u podrum, nad kojim su spavale Jahudije. Malko je prisluškivao, pak se ispe na jasle i provali polako tavan.

- Tu su! - izusti polako i pogleda po odaji, koju je rasvjetljivalo slabo svjetio svjetiljke, gde su spavali Jahudije.

Opazi kovčezić jednome povrh glave, otvori ga, al’ u njemu jahudinska hrana.

- Hm! - otresne se i priđe k jednome bradonji te mu zavuče ruku u njedra. Bradati se Jahudija malko protegnu kad mu Ago izvuče kesu. I drugome je našao kesu, ali se treći zdrnu te ga onako u snu pogleda. Ago se trgnu, te bojeći se da ne škoči, smlati ga teškom rukom po glavi i začepi mu usta. Kako se je Jahudija otimao, i drugi se probudiše. Nasta silna vika i buka, čitav se han uzbudi, al’ Ago već umakao u šumu.

Dok su ostali pa i same Jahudije saznale što se je dogodilo. Ago je bio zagazio niz Porim. Hrleći putem, nije ni opazio da je mimo njega prošao onaj čovjek koji ga je vidio i u Sutini.

Jahudinska buka i plač razbudi sve goste u hanu, te svi polete da vide što bi Jevrem. Nikome ne bijaše milo, jer su se svi i za se bojali.

- Šta je, kakva je vika? - ozva se s vrata Simo Zurovac, vlasnik hana.
- Orobljeni smo! - zajauka stariji bradati Jahudija, uhvativ se rukami za glavu.
- Tko i kako? - upita Simo.
- Ne znamo! - zavikaše svi kao u jedan glas. Sad je na pobjegao!
- Znam ga, znam! - opruži Zurovac stisnutu šaku; - ja sam ga vidio!
- Tko je? - upitaše ga i obletiše sa sviju strana.
- Vraćao sam se s bratom iz Mostara, a on se još nešto po poslu zaustavio, dok sam ga ja imao da pričekam u Sutini. Zaklonih se pod oni hrast gdjeno zakreće put, vidjeh na rođene oči kako amo nekuda prođe Ago Šarić. Brata mi Mile jošte ne bi, a bojeći se veće kiše, pođoh ovamo, kad odovuda leti i opet Ago Šarić. Znam ja, on je, i njega se valja držati.
- Pa zbilja ti ga znadeš? - upitaše ga Jahudije, dok im je odmah malko odlanulo.
- Znam ga veoma dobro, a sutra ćemo i još bolje znati da sudi kapetan Halebija.




***


Međutim je Ago kano zec doskakao do Neretve, odavde polako do pećinah do pod Kujundžiluk, svuče se, prepliva na drugu stranu i odatle doma.

Hitro je prošao oni noćni pljusak, nebo se opet razvedrilo. Uprav zora opučila, zvijezda ponestajalo, a Ago ulježe doma. Još malo pa će da zabijeli.

Starica mati jošte spavaše.

Izvali se na dušeke, da pričeka sabah. Na vrijeme je izašao u džamiju, a mnogi ga vidješe.

Ago se je čitavo jutro, čitav taj dan držao bezbrižnim - htijaše bar takovim da bude. Ali mu ne pođe za rukom. Morilo ga je i peklo što mora da krije ono što je učinio - a sve zaradi volje jedne rđe, kapetana Halebije. Šta bi on dao kad bi mogao razglasiti: Ago je u jednu noć otišao u Porim i vratio se! A Porim je dalek, nije šale tolika daljina u malo vremena!

Prižegao božji zvjezdan, da ne može bolje, te pali i peče; čuješ kako ti se raširila, raslabila koža, a iz nje curkom curi znoj. Iz zidova, iz stijena, iz tvrde zemlje bije te toplina, a laka prašina, koja se diže, upija ti se u znoj, te peče kao i onaj roj dosadnih muha. Istom popodnevno doba, a Ago će u Donju mahalu svome pobri Bajri.

- Ti Ago? - upita se Bajro i začudi.
- Evo kako vidiš. Donesoh ti lovinu da ju među kmetove razdijeliš, znaš, ja ne mogu.
- Bolan ne bio, nijesi li čuo? - upita ga Bajro.
- Šta?
- Došle Jahudije na sud.
- Neka su!
- Polako! Tebe traže.
- Mene?
- Tebe, bogami! - zakle se Bajro. - Kazao im handžija da si ti. Malo prije stigoše, dok bijah u čaršiji.

Ago se pomete i zamisli.

- Neka oni šudle! Ja sam i jaciju i sabah klanjao za imamom, a put nije dva sahata. Pa tko što može da posumnja? Ta do na vrh Poriva su četiri debela sahata, a otuda četiri. Zar se mogu česa bojati?

Jahudije su odmah ono jutro krenule u Mostar da se potuže. Ne prestadoše da krive Agu, pa zahtijevahu da se uhvati, da mu se uzme otimačina i da se metne u kulu. Nu sud nije toliko hitio, jer se nije pouzdavao tako naglo da postupa s Agom.

Halebija zovne Agu i počne da ga ispitiva, al’ Ago to odbi nakratko ispričav da je sinoć jaciju i jutros sabah klanjao s imamom. Halebija ga otpusti i pozove imama i još nekoliko ljudi, koji posvjedočiše da je Ago zbilja istinu rekao.

Tako se Ago izbavi a Jahudije pođoše dalje, ne prestajući misliti kako da se osvete.




IV


Jošte pred tridesetak godina dizaše se veliki stari orah, kako se sa Ljubuške ceste ide kroz Cernicu: vjetar ga je svalio i iskrčio. Onaj stari poznati orah bijaše svjedokom i uspomenom iz starijih vremena, u koja nas zanašaju pripovijedanja, sačuvana u narodu. Taj orah bijaše u Hrvićevoj bašči, svojina kuće Hrvićeve, odakle bijaše i Hana. Koliko li je puta pod njim hladovala i ispod njega gledala po zelenoj, cvijetnoj bašči gdje su rasli njeni karanfili, bosiok i žute lale! Tu bi se ona često puta sastajala sa svojimi drugaricami, koje bi k sebi dozvala, pa bi se odatle po cijeloj cerničkoj mahali razlijegao veseli žamor i ugodno pjevanje iz bijelih djevojačkih grla. Tu bi ona slušala ne bi li joj se pjesmom javio njezin Ago kad bi tuda prolazio. Ago, za kim je valjda mnoga djevojka ginula. E, ta onda je bilo života u Cernici, u Al-el-havadži, a danas je tamo sve pusto, nigdje ni najmanjeg traga kućam, već jedina džamija sama i tiha u sredini, a naokolo nje, gdje je bio najživiji dio grada, marljive ruke danas obrađuju svojom krasotom i zelenilom zamamljive bašče, a u ustih djece te hrvatske grudice zemlje ostala je riječ: Evo ovuda su bile kuće, ondje je bila čitava mahala, pak ju je Stojan Janković popalio.

Primaklo se jesenje doba. Udarili vjetrovi te trgali sa stabalja požutjelo lišće. Od čestih kiša, koje su nedavno padale, vode nabujale. Neretva poskočila, a i voda po rukavih Radobolje dere i reže snažno i brzo. Oba njena zahumska rukava natapahu zelene zahumske bašče. A zemlja je ondje plodna i rodna, pak ti vodom iz svojega krila opčarava oči.

Navalio jesenji vjetar te u vitlovih nosi bijeli prah, savija i ljulja granjem i rašćem, huji oko kuća, kano da će sad na da digne s njih one krovove od teških ploča. Prolaznici se ugiblju i sažimlju očima da se u nje što ne utruni.

S Raskršća se uputio u Cernicu prama Hrvićevoj bašči Ago, ne brinući se da će mu se oči nasuti prašinom, ne mareći za vjetar. Bijaše i ljut i zamišljen, ali ipak više bijesan. Kad bijaše poblizu Hrvićeve bašče, razveza glas, kano da će se vjetrom da takmi:


Srce, dušo, Hanušo djevojko,
Iziđi mi u zelenu bašču,
Uberi mi jedan stručak cvijeća,
Okiti me, srcu da odlane!


Čula je Hana djevojka glas Agin, pak ni vjetar nit išta drugo ne bi ju moglo zamesti a da mu ne iziđe na susret. Kako da mu se otme, za kim gine i čezne, za koga bi dala cijeli svijet?

Ago stade pred baščinska vrata, što je svatko znao kao i to zašto tu staje. Malo je čekao, jer se iza vrata brzo oču glas.

- Hano, nešto ću te da pitam! - istisnu ljutito i otresito.
- Ali šta ti je danas. Ago? - upita ga djevojka hitro i plaho.
- Ne pitaj me! Ja ću tebe pitati, a ti mi samo odgovaraj. Čuo sam da si govorila s Alijom Mehagićem, pa još i to da si voljna da ćeš za nj!
- Ja! problijedi djevojka. - Ago, lažni su glasovi koji ti to doušiše. Ti se raspitaj i razaznaj sve, pak ćeš vidjeti da nijesam s njime ni riječi progovorila. Ja tebe hoću, ja tebe čekam, a sve drugo neka voda odnese, nije mi stalo! - metnu djevojka ruku na prsa, koja se malko udubi u onu mehkotu. Vjetar joj se pletenicom i solufi poigravaše, dok je ona razmakla pri tom crne i duge obrve.
- Biva nije?
- Nije, Ago! Ja jednog junaka volim, jedan mi je srcu prirastao, a to si ti! Ostavi me, ma pusti me, učini od mene što hoćeš, biti ćeš mi uvijek drag. Ago, ne vjeruj lažnim glasovim!

Ago se začudi, a čudeći se, licem mu se prosu neko zadovoljstvo. Nu samo načas. Opet mu pade na um Alija Mehagić, a s njime se nije mogao ni pod živu glavu. Bijaše ljut kad mu kazaše da se je Mehagić zagledao u njegovu Hanu, ali ona to eto poreče.

Mehagić, pa on s njegovom Hanom?

- Dok je na meni žive glave, neće! - govorio je Ago kad su mu tu stvar kazivali.

Kad se odmače od Hane, uz hujanje vjetra dođe mu pred oči sve što je dosada imao s Mehagićem. S njime se nije mogao odavna, a osobito od zadnjega okršaja s Kotarani.

To je bilo pred gotovo deset godinah. Spremili se Mostarci na Kotare iznenada, pod jesen. Kotarski se junaci i serdari okupili u mehani oko hrastova stola, te se živo razgovarali o bitkah i bojevih, svojoj ljutoj nevolji. Svakome vino udarilo u tijelo, a rakija govor otvorila. Al’ najednom upade na vrata od mehane starica neka, te drhćući jedva od straha projada:

- Turci!

Malo zatim veselom društvu dojavi jedno momče kako Turci popališe sela. Svi se prenuše i podigoše, a daleko pred sobom vidješe gdje suklja dim i gdje se čalme bijele. Do ušiju im je dopiralo sve jače pucketanje pušaka. Brzo se sazvaše i okupiše, što su mogli, da se otmu nenadanom posjetu. Vatri vatrom odgovoriše kad se napadači približiše, ali manja i nepripravnija sila Kotarana ne mogaše odoljeti. Odbijali su nasrtaje hrabro, junački a pred njimi mladi Stojan Janković, mu ne pomože ništa. Nagnuše u bijeg. Hitri turci okupiše i zarobiše, što ne mogaše pobjeći. Među zarobljenimi bijaše i Stojan Janković, a uhvatio ga Mehmed-aga Hodžić. Ago se zakvačio sa serdar-Šimićem, ali ga predusretnu Mehagić: ovaj je htio da ga je on uhvatio, pa dok se je sa Agom zakvačio, Šimić ubježe. Otada se ne mogahu, otada Ago bijaše bijesan na Aliju Mehagića.

Hodžić spremi Jankovića na dar veziru u Travnik, gdje ga poturčiše i poslaše u Stambul.

Do deset je godina od tada, a toga se svega sjeća, kao da je danas bilo, Ago Šarić. I on bijaše uhvatio Šimića, i da ne bi Mehagića, mogaše se i on tada pred svijetom pohvaliti. Stoga bijaše ljut na Mehagića, a Mehagić njega ne mogaše vidjeti, jer nije mogao podnositi što kažu da je Ago Šarić najbolji junak u Mostaru.

- Neće, strti ću ga! - bijesno je mahao rukama Ago idući u Kuluk.

Ispod Suhodoline nad Neretvom, kuda se kida bijesni dronjo za velika pljuska i pada u Neretvu, i danas je tu osrednja kuća, poštara. Tu je kahva, tu je sastanak, tu su razgovori. Što se čini, tu se zamišlja i osniva, u onoj velikoj potkrovnoj sobi, kojoj su objeljeni zidovi prevučeni rekao bi nekim žutilom od duhanskog dima i vatre, koja tamo gori. Unaokolo minderi, na jednoj strani nargile i čibuci, dok na suprotnom zidu visi nekoliko tambura i jedna šargija. Uz razgovor se čuje i vesela pjesma.

Upade Ago u Kuluk i pozdravi turskim pozdravom, koje unutra nađe.

- Šta bi, Ago? - upita ga iz jednog ugla Bajro Đozlić.
- Ništa! - pođe prama njemu Ago, krećući glavom zdesna nalijevo.
- Jesi li pitao?
- Jesam! - odvrati Ago, sjednuv do Bajre. Nije, kaže, a ja joj napokon i vjerujem kad mi se kune.
- Lijepo. Ama, jest, ona ga neće, ali kako ti rekoh, on oblijeće.
- On? - odupre se Ago rukom u koljeno. Tvrdu ti vjeru dajem, to mu neće lako poći. Mehagić, koji se gradi junakom, a hoće da se tuđom mukom hvali, koji se roči s onim skotom Zurovcem - velju ti da sam radiji da mi odskoči glava na zemlju. Agine se oči zasjale, dok je jednom rukom uhvatio Bajru i prama njemu naginjao glavom.


  1. Mahala je predjel grada koji se zvao Al-el-havadže.   nazad
  2. Vrelo prozvano po mostarskom kapetanu Halebiji.   nazad

 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net