Obradović, Muharem

Ledeno sunce je prestalo
da prelistava jutrom vezenu
knjigu ljubavi.
U obamrloj havi sjedinjuju se
kletve i molitve
i samo njihov eho
dopire do ušiju
prostrijeljene vrane.
Daleko gore
jata crnih gavranova
pjesmom se slade
čekajući da naše rime
izgubljene u cvijetu kestena
do neba polete.
Mislimo da postojimo
a ustvari okamenjeni hodimo
tražeći koru milosti
i da nema ovog potkovanog vjetra
koji nas u čela naša udara
u drvo bi se pretvorili
šireći svoje korijene
kao ruke
sjedinili bi se sa gradom
kojega volimo.
Oči nebom punimo
dok prazni horizonti
sve dublje nas vuku
ostavljajući samo čežnju
da poput sablasti korača
ulicama gluhoga nesklada.
Daleka raskršća nas zovu
puna bajatih kiša sudbine
ali nas ništa više ni briga nije.
Mi dobro znamo
naša čeznuća su besmrtna
dok sigurnim korakom hodimo
kroz hodnike zvijerskih osjećaja.
Ali mi dobro znamo
na kraju ćemo ipak drvo postati
i nitko nas neće moći iščupati
iz zagrljaja našega grada.
A i neke nove rime
Stocem će se čuti toga dana.