Obhođaš, Safeta


 

 

Dio III

 

Tih dana je dobila zvanično saopštenje o nagradi za pripovijetku. Sušni period je bio potpuno minuo, priče su se sljevale jedna za drugom. Nadira je sa nestrpljenjem iščekivala taj oktobar i javnu dodjelu nagrade. I pored Nadine i Sretenove svesrdne podrške, Nadira je i dalje osjećala kako nema tla pod nogama. Sve češće su se javljala sjećanja na ono što su joj govorili Zineta i daidža, kao i ono što je "on" slao po Zineti. Ona je i dalje čvrsto vjerovala u to da se muslimanski intelektualni krugovi moraju otvoriti za nju, dati joj potrebnu sigurnost. Sad je svoj problem mogla jasno sagledati, ako ju je ona prva udaja istrgnula iz generacije, ova druga je zapečatila njenu izolovanost. Jer Emin nije pokazivao ni najmanju želju da im negdje pronađe mjesto. On je i dalje trabunjao o pravima radničke klase a Nadiri se činilo da je to samo izgovor da ne radi ništa, da se intelektualno ne razvija. Sve dogme o samoupravljanju bile su zapisane, preostalo je da se provedu u život. Emin je sebi uzeo u zadatak da to učini, što mu je davalo osjećaj uzvišenosti nad direktorom i njegovim poltronima. Odbijao je sve Nadirine dokaze da su njegovi napori samo mlaćenje prazne slame.

"Na dodjeli nagrade će sigurno biti i svi značajniji muslimanski intelektualci. E ne vjerujem da će me moći previdjeti, sve da su ćoravi i gluhi moraju primijetiti da je jedna žena, nakon dugo vremena, dobila nagradu za prozu.

Zamišljala je kako će na toj priredbi dobiti riječ da nešto kaže. O čemu bi mogla govoriti? Ako joj dadnu mikrofon, obratiće se piscima, reći će im da je napisano previše knjiga o davnim vremenima. Neke su i genijalne, ali im je u literaturi previše derviša i tekija, tvrđava i zindana, askera i jadne krišćanske raje, mudrih fratara i obijesnih Turaka, Prokletih avlija i njihovih čuvara, mučitelja i žrtava. Dugo su nosili tu prošlost, stalno im jaše za vratom, kao grba. Vrijeme je da se pozabave novim generacijama. Hoće li konačno neko napisati savremenu bosansku knjigu?

- O čemu to tako duboko razmišljaš? - Emin je upao u sobu. - Iz kuhinje sam vidio kako ti se glava sjaji.

Mrzila je te njegove šale o njenoj usijanoj glavi. Često se dešavalo da on, kad je ona u najdubljoj koncentraciji u hvatanju sljedeće rečenice, upadne u sobu i upita je li joj se glava usjajila.

- Mogao si smisliti nešto orginalnije, rekla je svadljivo. - Mislila sam o tome kakva je to zapravo bosanska knjiga?

On je stao ispred nje i podbočio se.

- Nikakva! U Bosni može biti samo sarajevska knjiga, travnička, fočanska, banjalučka, mostarska... Znaš, ženo moja, ja sam prije nego što smo se mi sreli, malo putovao okolo po našem širem zavičaju, pa sam se uvjerio da ove planine Bog nije dao samo tako, nego je njima odijelio ljude i gradove, pa svaki grad i svaka dolina imaju svoj način razmišljanja. Musliman iz Foče i Višegrada nema baš ništa zajedničko sa onim iz Prijedora, recimo. Ali ne samo planine, nego i način izmješanosti stanovništva, drukčije misle oni muslimani izmiješani sa Hrvatima, drukčije oni sa Srbima.
- Kad si već imao para da landaraš okolo i kad si to uočio, što ne bi sjeo pa o tome nešto napisao, to bi mogao biti zanimljiv sociološki tekst, još jedan pokušaj da supruga zarazi bilo kakvim radom.
- Kao da je važno šta će se o tome pisati. Nemam ja za to strpljivosti ni upornosti, to mogu samo tvrdoglavi kao što si ti... Nego, hajdemo mi sad malo u šetnju, da ti ohladimo glavu.

"Ovo što je rekao Emin je istina, moram to negdje zapisati. Ali me pojede što on svoju pamet troši na tu nebulozu o samoupravljanju, umjesto da se prihvati nečeg što je bitno, mislila je kad su izašli iz kuće. Prošli su glavnom paljanskom ulicom pa krenuli lijevo, Emin je želio da joj pokaže nešto interesantno. Nije imala pojma da u Palama postoji bilo što vrijedno interesovanja, ali je išla za njim, i onako joj je bilo svejedno kuda noge gaze. U toj ulici su se nalazile samo nove, tek dovršene kuće, građene, od temelja do krova, od najkvalitetnijeg materijala. Arhitekte su im bile veoma maštovite, kuće su imale čak i stubove, staklene terase, okrugle prozore. Nadira je pročitala naziv ulice, nije odgovarao onom što je vidjela. Kad su prošli i popeli se na uzvisinu, Emin je upitao da li zna kako se ta ulica zove.

- Radničke solidarnosti ili tako nešto, prisjetila se.
- Pogrešno, cerekao se on. - Ovo je čuvena ulica dvanaest lopova. Glavno zanimanje, krađa balvana u preduzeđu za gazdovanje šumskim bogatstvom. Ali među njih se umiješao i jedan geometar, kod njega se može dobiti komad ničije zemlje. Srbi su to dobro iskoristili.
- Ma, pusti bogati, to me ne interesuje, obrecnula se Nadira. Puna zemlja lopova, prava je sreća ako ih mi imamo samo tuce.

Emin je navaljivao da svrate u hotel i tamo popiju kahvu ili čaj. Pobunila se, nije joj se davao novac za dvije šolje vruće vode, bolje da kćerima kupi nove čarape, u kući je vladala njihova stalna nestašica. Ali on nije odustajao pa je pošla za njim.

Nadira je u tom hotelu bila već nekoliko puta, sa Nadom i Sretenom, prijateljicama, više puta sa Eminom. Zapazila je da u sali ručavaju ljudi sa puno para i da se od muzike sa automata ne može voditi razgovor.

Ušli su prvo u kafe gdje je sjedila vječno dokona omladina i prošli u drugu prostoriju. Za dva sastavljena stola sjedilo je veliko društvo. Pogledala je Emina, njegove oči su zacaklile od uzbuđenja. "O, ne!" Nije željela izigravati voajera, dok rukovodioci Eminove fabrike i lokalni političari krkaju bogato spremljeni ručak. Nadira nije vidjela ljude, samo đakonije na stolovima, činilo joj se da to brdo hrane može nahraniti dva izgladnjela bataljona. To je bilo pretjerano, jer je ona gledala pohlepnim očima loše kuharice. Bila je zadivljena rumenim pečenjem, lijepo ukrašenim ovalima sa mezetom. "Kako bi bilo lijepo sjesti za sto i najesti se tih ukusnih jela koje nisam morala sama skuhati", mislila je ona poželivši od srca da Emin prihvati poziv omanjeg čovjeka nakostriješene kose, koji im je prijateljski pružao ruke. Ali Emin ne bi bio Emin kad od svog prkosa ne bi pravio predstavu za divljenje.

- Da prvo pozdravim cijenjenu drugaricu, deklamovao je Nakostriješeni pruživši joj ruku. - Drago mi je što konačno dobih priliku upoznati ljepšu polovinu našeg strogog predsjednika radničke kontrole. Sad mi je jasno zašto vas on sakriva, boji se da vas ko ne otme, taj čovjek nije postavljao pitanja, on je znao sve odgovore.

"A to je taj čuveni direktor, pomislila je Nadira. "Ne izgleda tako opasno kako ga Emin predstavlja."

- Drago mi je da i ja vas upoznam, promrmljala je, jer joj se voda pohlepe skupljala u ustima. Sebe nikad nije ubrajala u neke velike mesoždere ali sad joj se činilo da bi mogla pojesti cijelu teleću pečenku.
- Druže direktore, ja nisam znao da vi toliko radite i poslije radnog vremena, Emin se smješkao s visine. Sigurno je znao da se danas ovdje ruča, pa je došao da im pokvari zadovoljstvo. "Da sjednemo sa njima i da se čestito najedemo," mislila je ona. Oni su tog dana imali za ručak samo tanki sataraš sa hljebom.
- Izvolite za naš sto, biće nam čast da nam pravite društvo, Nakostriješeni je bio velikodušan.

Nadira je dala znak mužu da želi sjesti, ne samo da je bila gladna, nego je željela čuti šta među sobom pričaju ti moćnici.

Ljudi kod stola su smrknuto gledali u njih, željeli su početi sa ručkom.

- Nisam došao da jedem, rekao je Emin. - Samo da vas podsjetim da sve račune dostavite radničkoj kontroli, njen muž se u tom trenutku osjećao najmoćnijim čovjekom na svijetu. Nadira je željela da ga lupi cipelom u cjevanicu, gdje najviše boli.
- Znaš šta, Emine, idealizam je gori od bolesti, promrmljao je direktor. - Prilagodi se vremenu u kojem živiš, poslije će ti biti kasno. Od ideala se ne kuha masna čorba.

"Da samo znaš kako si blizu istini", mislila je Nadira. U tom trenutku je mrzila muža i izraz samozadovoljstva na njegovom licu.

- Želim vam dobar apetit, rekao je on i pozdravio skup.

Sjeli su za svoj sto i poručili čaj sa rumom.

- Ne znam kad sam se posljednji put najela mesa. Kod nas je uvijek, svima po komadić. Jesi li vidio kako je ona pečenka bila rumena? - Nadira je govorila kao prava gladnica.
- Hoćeš da ti naručimo jednu porciju? - njega je odjednom uhvatilo rasipništvo. Nije znala zbog čega se njen muž tako slavodobitno smješka.
- Sad će mjesto šefa personalne službe sigurno biti moje, objasnio je on. Nije razumjela.

Objasnio je, nakostriješeni će učiniti sve da ga makne iz radničke kontrole, jer mu smeta... Kod njih se može više postići kad te se boje nego kad im se klanjaš. Predao je molbu, ima izgleda da dobije to mjesto zato što njegov direktor želi da ga se kutariše. Šefovi ne mogu biti u radničkoj kontroli.

"Svako ima svoj način da stigne do cilja", pomislila je Nadira. "Ali ćemo i za večeru morati jesti sataraš."





Za priredbu povodom dodijele nagrade je pripremila i govor i radoznalost, kao i želju za stvaranje novih intelektualnih prijateljstava. Zbog toga toga nije razmišljala šta će obući za tu priliku, sve do jutra kad je trebalo krenuti u Kreševo. Navukla je svoju svakodnevno prnje i pogledala se u ogledalo. "Pa ja bih danas morala izgledati drukčije", pomislla je. Iz ogledala ju je gledala blijeda žena sa puno sijedih u kosi. "To je od suviše razmišljanja", govorio joj je muž. "To je od suviše briga", mislila je ona. Pogledala je u ormar, katastrofa. Dva ručno pletena džempera, nekoliko bluza, četiri suknje. "Ni kostima, ni blejzera, ni sakoa... A cipele kao da sam ih kupila na buvljaku. Frizura? Sad je i onako kasno, a nije ni važno. Šta govori moja svekrva, odjeća ne pravi gospodina."

Ta utjeha je prestala funkcionisati kad je stigla na mjesto za nju velikog događaja. Pogledala je sve lijepo uređene, našminkane i elegantne učesnice priredbe, pa poželjela da se okrene i pobjegne. "A ja izgledam kao da sam ih došla posluživati. Odmah im je jasno da sam sišla sa planine", rugala se od nemoći. "Zašto nisam pomislila na Zinetu, koliko se ona trudila da me dotjera kad sam primala moju ginmazijsku nagradu. Možda Emin ima pravo, polahko gubim osjećaj za stvarnost."

Od tih misli je dobila crvenilo u licu, otišla je u toalet i ostala tamo dok je nije riješila nelagodnosti. Kad se vratila, sala se već bila napunila, u prvim redovima su opet sjedili borci i manje više lokalni političari. Sjetila se da su joj nekad ličili na tetku Zadu, djedicu voćara, babu Dervu. Sad su joj izgledali kao okamenjeni ostaci nekog davnog doba. Iako je hor na pozornici opet pjevao Titu, slobodi i Partiji, Nadiru nije napuštao osjećaj da je zalutala u svijet fosila.

U sali su bili neki mlađi ljudi, prepoznala je dva Sretenova štićenika, pjesnika i slikara. Stara pjesnička garda je bila na drugoj strani sale, tu su smijehom isticale dvije pjesnikinje čija imena su bila poznata. Ona je stala negdje između, sa osjećajem da nigdje ne pripada.

Prišao joj je čovjek u elegantnom odijelu, predstavio se kao predsjenik žirija Vaso Deklić. Nadala se da će je on upoznati sa nekim od prisutnih ali on to nije učinio, tako da je ostala sama. Pogledala je po sali ne bi li vidjela bar jedno poznato lice. Poznavala je iz viđenja zamjenicu predsjednika žirija. Ona je trčala od jedne do druge grupe i sa svima započinjala razgovor. Odmah je upadala u oči, posebno njena natapirana žbunasta frizura. "Da sam se obukla kao ovaj žbun, sigurno bi me svi primijetili," mislila je Nadira. Žena je imala na sebi pantalone slične jahaćim, šarenu bluzu sa rukavima "slijepi miš", u ušima ogromne halke kakve nose ciganske ljepotice, o vratu nekoliko debelih lanaca, na usnama jarko crveni karmin a oko očiju debele linije kreona. "Hrabro i avangardno", mislila je Nadira diveći se njenoj impozantnoj pojavi. "Ovakvo pakovanje odmah ukazuje da je ona nešto posebno."

Ali zbog nekakve neobjašnjive odbojnosti, Nadira nije mogla gledati u nju. Istraživala je dalje lica prisutnih. Jedan čovjek asketskog lica, potkresane bradice, bio joj je poznat. On se okretao prema njoj i smješkao, što je pojačalo njen napor da se sjeti odakle se poznaju.

To se razjasnilo tek na početku priredbe, kad su bile predstavljene zvanice, poznato lice pripadalo je njenom bivšem profesoru jezika, Bernardu Jurišiću, Raspopu. Ali kad su rekli njegovo ime, njih dvoje su se nalazili na dva različita kraja sale, pa mu nije mogla doviknuti: "Profesore, ja sam Nadira Smajić. Da li me se sjećate? Vidite, opet sam dobila neku literarnu nagradu."

Voditelj priredbe je nastavio predstavljanje, Nadira je načulila uši jer je izgovarao poznata imena muslimanskih intelektualaca. "Znala sam da će biti ovdje. Sigurno će se iznenaditi kad vide da je neka žena, koja ne pripada njihovim porodičnim i prijateljskim krugovima, postigla nešto tako značajno. Neće me moći previdjeti, makar će se upitati ko sam, gdje živim i šta radim."

Nije joj bilo prvi put da se prevari. Istina, pozvali su je na pozornicu, uručili joj plaketu i koverat, predsjednik Deklić joj je još jednom čestitao. Troje ljudi u sali je zapljeskalo. Kad se vraćala na svoje mjesto, jedan od Sretenovih štićenika je rekao glasno, tako da ga je i ona može čuti: "Zar je ova tetka mogla napisati nešto za šta se daje ovako visoka nagrada? Meni izgleda kao da je sad došla od šporeta?" I mladi pisac je primio svoj dio nagrade, Nadirine uši su bubnjale od gromoglasnog aplauza i povika odobravanja.

Odlučila je da poslije priredbe odmah pođe kući. Otišla bi da je nije zaustavio profesor Jurišić. On je pošao za njom i sustigao je kod gardarobe, gdje je uzimala mantil.

- Nadira, moja draga djevojko, pa koliko ti je trebalo da se pojaviš?! - uzviknuo je i čvrsto je zagrlio. - Gdje si se izgubila?

Nije mu stigla odgovoriti jer im je, sa širokim osmijehom na licu, prišao žbun. Nadira se uzalud ponadala da je taj osmijeh namjenjen njoj.

- Profesore Jurišiću, s kim ćete vi ručati. Ako nemate pratnju, možete računati sa mnom.

Izraz negodovanja na profesorovom licu.

- Zakasnili ste, baš sam se ponudio kao pratnja našoj novoj pripovjedačici. Mi se poznajemo odavno, ja sam joj čak bio profesor u gimnaziji, uputio sam je u prve tajne pisanja. Ako želite, možete nam se pridružiti.

Ručak je bio pripremljen u kafani "Kod mlinskog točka" i njih troje su se zajedno uputili tamo. Ali put kojim su išli je bio suviše uzak. Nadiri je izgledalo kao da je na trkaćoj stazi, jer ju je žena žbun jednostavno pretekla, ona se prikačila za profesora Jurišića i pošla s njim naprijed. Njoj nije preostalo ništa drugo nego da ide za njima i sluša razgovor. "Pazi, od nje se može nešto naučiti", mislila je Nadira, jer joj je takav način ophođenja sa ljudima bio potpuno nepoznat. Žena je primjenjivala taktiku laskanja i molbi, što je Nadiri sa njenim jasnim: što na umu to na drumu, bilo nepojmljivo. Žbun je prvo nahvalila neke profesorove tekstove o jeziku, zatim ga molila da pogleda njenu doktorsku disertaciju.

- Znate, imam ja svog mentora, ali nemam povjerenja u njega. Samo vi to možete dobro procijeniti jesu li svi segmeti....

"Blalllaa", rugala se Nadira u sebi.

Profesoru nije preostalno ništa drugo nego da pristane, samo da se riješi njenog navaljivanja. On se sa iskriveljenim osmijehom okretao prema Nadiri, kao da moli za izvinjenje.

Za vrijeme ručka su drugi sjeli kod profesora tako da nije stigla sa njim progovoriti ni riječi. On je izgleda bio veoma uvažen, svi su tražili savjete o različitim jezičkim pitanjima. Žalila je što ne može čuti kompletne razgovore, jer je uhvatila neke odlomke kao "srbizacija jezika", "razlikovna srpsko-hrvatska leksika".

"Da sam otišla, bila bi to greška", mislila je Nadira. "Ja nemam pojma šta se dešava, ja sam isključena iz svega. Onaj momak je imao pravo, ja sam jedna šporetska tetka, koja povremeno miješa davno minule životne priče. Kako me ta žena žbun istisnula sa staze. Jasno je, dobijaju oni koji se znaju boriti. Moram nešto promijeniti u svom ponašanju. Počeću od ovih krpa na meni. Sutra ću dići kredit... Ali šta ću kupiti. Majci dvije odrasle kćeri ne priliči da hoda okolo kao strašilo za ptice. Moram razmisliti o tome. Moraću saslušati šta mi Nermina govori, ona se razumije u modu."

Poslije ručka su pošli prema franjevačkom samostanu, bilo je planirano da gosti razgledaju njegov muzej. Nadiri opet nije uspjelo da ide uz profesora Jurišića, ovoga puta ju je odgurnuo jedan Sretenov štićenik.

Muzej je razgledala sa velikim interesovanjem. Franjevci su se trudili da im pokažu koliko su njihovi korijeni u Bosni duboki. Imali su dokumente o otvaranju prvih rudnika u tim balkanskim vrletima, kao i o njihovim misionarskom djelovanju. Tu se nalazila i zbirka ruda i zanatstva tog kraja. Poslije svih govora, buke i umnog naprezanja, Nadira se opustila u tek renoviranoj crkvi gdje je sa zadovoljstvom saslušala koncert na orguljama. Samo što joj je muzika donosila i osjećaj potpune duhovne osamljenosti.

Profesora Jurišića je vidjela još jednom, kad se opraštao. Imali su toliko vremena da izmijene nekoliko rečenica.

- Nadira, htio sam porazgovarati s tobom, ali ovdje nije bilo prilike. Mislim da je za tebe sada jako važno da nešto shvatiš, - okrenuo se da vidi da li neko prisluškuje. - Ne, ovo nije mjesto za takav razgovor. Samo ću ti reći da si dospjela na krivu adresu, tebe podržavaju pogrešni ljudi, za tebe štetni ljudi...
- Ne znam šta mislite!?
- Ne, ovo nije mjesto. Na fakultetu se takođe ne možemo vidjeti. Daj mi tvoj broj telefona, ja ću te nazvati, možemo se sresti negdje u gradu. Nadira, tako mi je drago da nisi prestala pisati. Moraš mi sve ispričati, još jedan očinski zagrljaj i on je nestao u kolima. U isto auto je sjela i žena-žbun.

Nadira se, sama i potištena, uputila prema autobuskoj stanici. Pridružio joj se i mladić koji je dijelo nagradu sa njom.

- Mi više nismo nikome važni, zar ne, rekao je on i oboje su se nasmijali.





Poslije nekoliko dana Nadira je poslala rukopis na adresu izdavača od kojeg je nekad, kao učenica osnovne škole, dobila svoju prvu nagradu. Sad je na red dolazilo čekanje. "Kako se vremena mijenjaju", mislila je. "Više se ne bojim babe Derve, a umirem od straha pred nepoznatim recenzentima. Ko će biti ti ljudi, hoće li imati dovoljno širine da kažu, ovo joj je prva mladica, ali ćemo je propustiti, možda se razvije u književno stablo. Ili će me iz čistog ćeifa sasjeći u korijenu."

Neki članovi izdavačkog odbora te kuće bili su Sretenovi prijatelji, pa je on obećao da će im skrenuti pažnju na njen rukopis.

Svo vrijeme dok je prekucavala završnu verziju rukopisa, između nje i Emina je tinjala napetost. Ona se nastavila i kad ga je predala. Nju je vrijeđalo što on nije shvaćao koliko joj teško pada čekanje, vrijeme nade i sumnje, čak očajanja. Umjesto da je upita kako se osjeća, što je njoj bilo prijeko potrebno, on je samo iznio svoj odlučan zahtijev da Nadira te zime ne prilazi svom pisaćem stolu.

- Želim da bar nekoliko mjeseci provedem sa svojom ženom. Dosta mi je klepetanja pisaće mašine i tvog zombi pogleda sa kojim hodaš po kući. Ne primjećuješ da ja postojim.

U tom trenutku osjećala je bijes prema svom mužu. Je li ona njegovo dijete ili vlasništvo da joj može određivati šta će raditi a šta neće. Ne potrudivši se da odgovori, izašla je iz kuhinje, gdje su vodili razgovor, u dnevnu sobu i uzela knjigu. Njega je razbjesnila njena šutnja, došao je za njom i naredio da odmah spakuje pisaću mašinu. Tražio je ključ od njihove ostave na tavanu, htio ju je tamo skloniti. Ona je čudnim glasom promrmljala da pretjeruje.

- Neću je zaključati ako obećaš da ćeš napraviti pauzu.

Izraz na njegovom licu se toliko stvrdnuo da se uplašila. Već ga je dovoljno poznavala, takva tvrdoća predskazivala je ekspoloziju njegove agresivnosti. Do sada je uvijek bila dovoljno mudra da se na vrijeme povuče, jer joj se činilo da bi on izgubio kontrolu, možda čak podigao ruku na nju. Ovog puta je strah nije mogao natjerati da ušuti.

- Napraviću pauzu ako mi objasniš zbog čega ti moje pisanje toliko smeta. Ja nikad ne zanemarujem svoje obaveze, mrzim kuhati a svakog dana kuham. Uvijek nalaziš ispeglane košulje..., dok je to govorila još se više ljutila. Ona se mora opravdavati što previše radi, on ne mora što ništa ne radi.
- Koliko ti onda ostane vremena za mene? Ako se i smiluješ da si sa mnom, nismo nikad sami, jer nikad ne znam koja je od tvojih ličnosti tog trenutka u tebi, koja žena govori umjesto tebe.
- Ti nemaš pravo tako govoriti. Ti si znao da ja pišem i prije nego što smo se uzeli.
- Jesam, ali ne da je to smisao tvog života, tako da ti i vlastita djeca idu na živce. Ženo, shvati da tako možeš raditi samo zato što sam ja tolerantan i dozvoljavam da tjeraš svoje. Što nisi ostala sa Muftićem?
- Sto puta sam ti rekla da mi ne govoriš ženo i da ne spominješ mog bivšeg muža!
- Znaš šta, ženo - on ju je izazivački gledao. - Ti možeš svojim ličnostima određivati šta će govoriti, meni ne!

Bila je to njihova najžešća svađa otkako su u braku. Tu je prestala kontrola, i ona i on su iz svih kutova izvlačili sve što ih je u godinama zajedničkog života opterećivalo a što su do tada prešućivali i zataškavali. Ona je za njega bila luda, bolesna od ambicije, spremna sve uništiti i rasturiti samo da bi joj se njena baljezganja pojavila u izdanjima. Odgovorila mu je da to bar ima neku svrhu, makar će negdje ostati zapisane njene riječi. On samo krade bogu dane, pravi stražnjicom rupu na fotelji, gleda utakmice i kritikuje sve oko sebe. To je najlakše, iz poluležećeg položaja kritikovati druge što ne rade kako on misli da treba. Po njegovom, nije imao razloga da nešto stvara, jer svakako nema djece. Ona je to već odavno očekivala ali nije slutila da će se baš sada zasuti prebacivanjina što nije rodila djecu sa njim. Od neželjene trudnoće se zaštitila spiralom o kojoj on ništa nije znao. O zajedničkoj djeci njih dvoje nisu nikad razgovarali, slutila je da se on uvijek nadao da će do trudnoće doći jer on nije pazio.

- Sigurno ti ne pada na pamet da rodiš dijete, jer nisi dobra majka ni ovoj koju imaš. A nisi ni kćerka, i svoju majku posjetiš jednom u pola godine.
- Mojoj djeci ništa ne fali, a ja ne mogu biti dobra snaha i dobra kćerka. Ako budem posjećivala svoju majku, ko će služiti tvoju i slušati šta je sve žiga i boli.
- Ne laži, jer ti sa njom pričaš samo kad ti hoćeš!
- Ako sam već takva vještica, zašto ti uopšte živiš sa mnom?!
- Zato što je ovo moj stan pa ne mogu samo tako izaći iz njega, on je svoje riječi potvrdio glasnim ciničnim smijehom.

Pobijedio je, riječ "stan" mu je donijela pobjedu. Mada ga bez porodice sigurno ne bi dobio, on je stvari predstavljao tako kao da stanarsko pravo pripada samo njemu. Otišla je u sobu svojih kćeri jer one nisu bile kod kuće, sjela kod prozora i gledala napolje dok se nije smrknulo. Tada su stigle one, mlade, vesele, nasmijane, a njihovo dobro raspoloženje je samo pojačalo njeno očajanje.

- Šta ti je mama, nisu ti primili rukopis? - pitala je Azra čim su ušle dok se Nermina zabavila vađenjem sočiva. Nadira ju je gledala kako trlja oslobođene oči i stavlja stakalca u posudicu za pranje.
- Danas me desno sočivo cijeli dan žuljalo, mora da se zalijepila neka praška, rekla je pa stavila naočari i pažljivije pogledala majku. Nadira se trudila da sakrije buru u sebi, pa ih je uz osmijeh obje zagrlile. Nisu joj povjerovale, navalile su da im kaže šta joj se desilo.
- Ništa strašno, progutala je suze. - Izgleda da ćemo morati tražiti drugi stan.
- Ali Nadira?! - obje su bile preneražene, nešto tako okrutno nisu očekivale. Šutjele su nekoliko minuta, ona se bojala da će zaplakati.
- Zar ovo nije i naš stan? - pitala je Nermina. Nadira je pokušavala sagledati šta je čeka kad napusti ovaj stan. U roditeljsku kuću nije mogla, tamo je prenaseljeno, brat imao troje djece, a snaha dovela svoju sestru da joj pomaže. Uostalom, tamo više ništa nema, otac je za života sve prepisao bratu. Stan može naći samo u nekoj privatnoj kući, a kuće na Palama pripadaju onima koji su došli sa sela. Kirije se sigurno računaju u njemačkim markama, da ih ne bi pojela inflacija. "A trebalo je samo reći da se slažem sa njim, pauza mi je svakako bila potrebna. Sad ne bih razbijala glavu kuda ću sa djecom." Kajala se što im je priredila takvo veče.
- Mogli bismo naći stan u gradu, rekla je Nermina u pokušaju da zlo koje ih je snašlo pretvori u nešto dobro.
- Kćeri, u gradu ih nema, samo na periferiji, opet među seljacima.

Sad ćemo prespavati pa ćemo dobro razmisliti.

Prespavala je u kuhinji na pomoćnom ležaju a ujutro se nije potrudila da skuha ručak. Mada joj je pomisao da će morati tražiti stan bila strašna, ipak se nije mogla poniziti i moliti praštanje. Pošla je na rani autobus da izbjegne zajednički doručak i razgovor. Cijelog dana je u kancelariji jedva otaljavala posao a opet je vrijeme brzo prolazilo. Morala se vratiti kući i završiti juče započeti raskid. Da li je bila spremna za to? Već je živjela kao razvedena žena, taj status je nije nimalo privlačio. Imala je potrebu da s nekim razgovara o svojim problemina, pa je nazvala Nadu. Prijateljica je, kako se činilo, preboljela onaj izlet svog muža, ili je bila naviknuta na smjene vjernosti i prevara. Nada je odmah započela o nečem vrlo veselom, Sreten je nekako nabavio karte za premijeru "Rigoleta" u zagrebačkoj operi, pa se ona upravo bavila prišivanjem čipkane kragne na svoju staru večernju haljinu. Nadira joj nije htjela kvariti radost pričom o svom bračnom uraganu. "Da sam bar imala Nadinu sreću, da me muž vara i kao ispriku nabavlja karte za operske premijere u jugo-evropskoj metropoli", pomislila je kad je spustila slušalicu.

U autobusu je razmišljala o tome šta su njih dvoje juče u svađi rekli. "Možda se ovo nekako može zagladiti ali i pored toga mi smo dvije potpuno različite osobe. Novi požar će buknuti kad tad. Je li bolje živjeti sa tom prijetnjom ili sam?"

Na to pitanje nije mogla naći odgovor ali je odlučila da sama ne napušta stan. Ako Emin želi da ih se riješi, onda joj mora naći privremeni smještaj, ne može je izbaciti na ulicu.

Emina nisu mučile nikakve dileme, kad je ona stigla već je bio pojeo Nerminin ručak. Ona je te sedmice išla prije podne u školu pa se potrudila da nadoknadi ono što je majka propustila.

- Mama, hoćeš li se prvo tuširati ili jesti? - pitala je. Odnos između kćeri i Emina je bio sasvim normalan. Azra je sa njim vodila živu raspravu o svom školskom uspjehu.
- Da znaš, Emine, sigurno ću biti učenik generacije, tvrdila je djevojčica. Nabrajala je svoje pobjede na različitim takmičenjima, račun je pokazao da ima veliki broj bodova. On se nije slagao, nagrade nisu dovoljne.
- Imam sve odlične ocjene! - žestila se ona, a on je ostajao uporan, sve joj to nije dovoljno.
- Nemaš pravo ime! - objasnio je uz smijeh on.
- Zašto? Misliš nisam Otaš nego Muftić, ti mi nisi otac.
- Ne, Muftić ili Otaš, svejedno je.

Ni Nadira nije potpuno shvatala šta želi reći. Sjela je za sto, kćerka joj je servirala krompir i šniclu, njena glad se ustrostručila. Zahvalila se i poljubila Nerminu u obraz.

Azra je nastojala dokazati da ona mora postati učenik generacije.

- Prestani sa tim! Nećeš postati kao što nisam ni ja postala. U mojoj generaciji sam bila najbolja, ali je Jagoda Borić dobila nagradu jer je pobjedila na takmičenju "Titovim stazama revolucije", objasnila joj je sestra.
- Nije zbog toga nego zato što muslimanska djeca u Palama ne mogu dobiti takvo priznanje, rekao je Emin, zatim pogledao prema Nadiri. - Mislim da im to moramo reći, neka znaju.
- I sad mi to kažete, a mene ste natjerali da idem ovdje u srednju školu.

"O čemu oni pričaju, sjedim i slušam ih kao da nemam toliko drugih briga. Juče se desila katastrofa a danas izgleda kao da ničeg nije bilo."

Završili su ručak i Nadira je pospremila sto. Kćeri su izašle, ostala je sama sa mužem. On je rekao da u samoposluzi na Koranu ima namirnica po starim cijenama. Žene iz njegove kancelarije su tamo nakupovale toalet papir, kaladont i deterdžent.

- Zašto mi sad govoriš o tome, Nadira je drhtala. - Emine, ti znaš da nije lahko naći stan, počela je hrabro ali joj je glas zadrhtao.
- Kakav stan? - čudio se on. Pogledao je njene suzne oči i nasmijao se. - Hajde, svega ti, ženo, ne budali. Oboje smo malo pretjerali, on je pružio ruku i uzeo njenu. - Brzo se obuci, jer su nam se zalihe smanjile. Kakve su nove cijene, brisaćemo stražnjicu novinama.

Kćeri su čule Eminove riječi, njihov glasni smijeh je ispunio cijeli stan. Nasmijala se i Nadira i požurila da nađe cekere. Kad je već tako jeftino, uzeće veće količine i platiti čekom. "Haos od starih i novih cijena, inflacija, poludjeću od toga", mislila je. "Biće da moji i Eminovi bračni problemi nisu tako strašni kad ih može izbrisati rolna jeftinog toalet papira."





U apstinenciji od pisaćeg stola bila je vrlo odlučna, prilagodila se smirenju koje je došlo s tim. Bavila se kućnim poslovima i čitanjem. Spremila je namirnice u zamrzivač, napravila ajvar, isplela svakome po jedan džemer. Oko Nermininog se jako namučila, jer je ona izmislila neki komplikovan model, njena starija kćerka je uvijek željela imati nešto posebno. Slučaj dodjele nagrade se neumitno udaljavao, skoro je bila zaboravila na rukopis. Ali njen bivši profesor Jurišić nije na nju, pojavio se kod nje na poslu i to nenajvaljen. Ni njena kancelarija nije bila mjesto za povjerljivi razgovor, pa su se dogovorili sastanak u Gradskoj kafani.

"Šta li je to toliko važno što mi ima reći, da čak nije zaboravio na svoje obećanje", mislila je Nadira kad je otišao. "Zbog čega bi doktor profesor vodio brige o jednoj Nadiri Otaš?"

On nije odmah počeo razgovor o tome. Prvo su pričali o prošlosti, on je bio neprijatno iznenađen kad je čuo da se udala.

- Dijete, kako si to mogla sebi učiniti?! - ni sada, nakon toliko godina nije bilo ravnodušan.
- Nemojte me na to podsjećati. Bilo prošlo, stajalo je puno muke, ali iščupala sam se. Moja potreba da pišem je i to preživjela. Čak dobijam i nagrade! - isprsila se ona.

To ih je primaknulo temi o kojoj je profesor htio razgovarati. Počeo je okolo, raduje se što piše, objavljuje, izrazio je zadovoljstvo kad je čuo da je predala rukopis.

- Zašto onda govorite takvim tonom? - čudila se ona. Imala je utisak da on ipak ne cijeni ono što ona radi.
- Do mene su prvo doprli neki glasovi a onda sam se i sam raspitao. Ti si, drago dijete, izgleda suviše koncentrisana na sadašnjost, što malo ne zakopaš po prošlosti, on je nesvjesno preuzeo poziciju onog ko podučava.
- Ne o prošlosti, molim vas. Ja sam tu grbu zaista odbacila. Nadira Otaš je oslobođena prošlosti.
- Pogrešno. Da je još tu, onda bi sigurno odmah primijetila kako te podržavaju pogrešni ljudi. Oni manipulišu tobom, razumiješ!

Gledala je u njega, zbunjena ali i uvrijeđena.

- Ne, ja ne mislim ništa loše, želim samo da ti ukažem na neke stvari koje ti možda ne poznaješ jer se ne nalaziš u centru zbivanja... Hoćeš li da poručimo nešto jače od kafe?
- Ne, ne dozvoljavam da me omamite prije nego što izvršite vašu operaciju otkrivanja. Hoću da mi razjasnite to o manipulaciji, kako ste došli do toga.

On je prvo govorio o muku koji je propratio njeno primanje nagrade. Sjeća li se da prisutni nisu ni aplaudirali. Da li se je ikad upitala zašto se desio. Objasnila je da kod njih još nije stvoreno povjerenje u književničke sposobnosti neke žene.

- Ovoga puta nisi u pravu, on ju je kategorički presjekao. - To je zbog toga što te podržavaju pogrešni ljudi. Zato što je Deklić insistirao da baš ti dobiješ prvu nagradu.

Nadira je bila toliko uzbuđena da je mogla jedva misliti. Objasnila je da tog čovjeka nije poznavala, da ga nikad prije nije vidjela. Konkurs je bio anoniman, podaci su bili zatvoreni u koverti.

- I pored toga je sve moguće. Čovjek koji tebe podržava je Deklićev veliki prijatelj.
- Ni to nisam znala, činilo joj se da se njen odnos sa bračnim parom Klubera nadvija nad njom kao neka mračna sila.
- Tako to oni rade, draga moja naivna Nadira. Zavode mlade muslimanske intelektualce time što im pružaju mogućnosti kakve u svom narodu ne mogu dobiti. Mladost i neiskustvo poleti za tim, ne razmišljajući kuda će ih to odvesti.
- A ja sam se toliko radovala toj nagradi, nisam znala da moja priča ne valja.
- Ja nisam rekao da ne valja, priča je odlična, prva nagrada je pripadala samo tebi!
- Onda ne razumijem, ako sam zaslužila nagradu, je li bitno ko je insistirao da je dobijem.
- Nadira, iznenađuješ me svojom nelogičnošću. Ko bi jednoj Nadiri Otaš, dao tako značajnu nagradu da se iza toga nešto ne krije, on je smireno, riječ po riječ, objašnjavao tu zapetljanu misao. - Klubera je, moram priznati, vrlo vješt čovjek, i kad mu je brat otperjao, on je našao način da se održi. Ali vjeruj mi, on je opasniji od svog brata, jer onaj sve radi otvoreno, a ovaj tajno, prefrigano. Ja sam s mukom proniknuo u njegove mehanizme. On tobože daje mogućnosti mladim muslimanskim talentima. A u stvari ih priprema da, kad budu dovoljno zreli, ulete u mreže Beograda. Tako nešto se ne smije dozvoliti, muslimani su tradicionalno vezani za Zagreb.

Nadira je nekoliko trenutaka sjedila kao omamljena.

- Profesore Jurišiću, ne interesuje me ni pogled na Zagreb ni pogled na Beograd. A ne vjerujem da je neko tamo zainteresovan za moje "ženske priče", kako ih naziva moj suprug.
- Draga moja, nisi u pravu, takav talenat bih i ja poželio i u hrvatskom narodu. U tvojoj prozi ima života, razumiješ, ovog našeg iskonskog. To nije malo, sadašnji pisci nemaju sposobnosti za tako nešto.

Šutjela je, jer su rečenice profesora Jurišića prevazivazile moć njenog razumijevanja.

- Moj dobar prijatelj je u odboru izdavača, tamo gdje si predala rukopis, skrenuću mu pažnju da te izdvoji, dodao je on.

Nadira je pogledala na sat, morala je požuriti da stigne sljedeći autobus.

- Ostavite mi vremena da razmislim o ovome što ste mi govorili. Sad se moram oprostiti.
- Evo ti moj broj telefona, javi se kad razmisliš. Tako se radujem što sam razgovarao s tobom. Imam osjećaj kao da sam te spasio.

Nije protivurječila, zašto bi mu kvarila radost. Pozdravili su se i ona je požurila prema Saračima. Došla je do slastičarne "Egipat" i tu zastala. Spontano je ušla unutra i poručila par tulumbi, nekad ih je tu jela sa Zinetom.

"E, moja draga kometo, izgleda da su mnoga tvoja naravoučenija bila pogrešna. Na osnovu onoga što si mi ti govorila, vjerovala sam da muslimani stoje po čaršiji i samo čekaju da se pojavi neka tobože talentovana budala kao što sam ja. Kako bih voljela da ti mogu ispričati šta mi se dešava. Od tvojih muslimana niko živ nije primijetio da sam napisala i jedno slovo. Ali zato imam izbor, hoću li uz one koji će me prevući na stranu Zagreba ili one koji vuku prema Beogradu. A ne postoji niko koga bih mogla upitati za savjet šta je bolje."

O tome nije mogla razgovarati ni sa Eminom, pred njim čak nije spominjala razgovor sa profesorom Jurišićem. Vjerovala je da bi to pojačalo njegovu odbojnost prema za nju najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.





U tih pet šest mjeseci pauze Nadira je pokušavala nadoknaditi zanemareno. Išla je u posjetu majci a to joj nije nimalo prijalo, jer se u roditeljskoj kući sada odvijala ista nekadašnja drama, samo sa promijenjenim ulogama. Njena majka nije htjela ispustiti uzde domaćinstva iz ruku i prepustiti ih snahi. Nadiru je čudilo što je ona potpuno zaboravila kako je bilo njoj dok joj je svekrva držala bič svemoći nad glavom. Nadirina pažljiva podsjećanja su je naljutila i rasplakala, otvorila sve ventile majčinih jadanja kako je niko ne razumije, čak ni vlastita kćerka. To je njena kuća, ona je u tu kuću i njenu dobrobit ugradila svoj život i snagu i ne može dozvoliti da joj sin i snaha otmu sve iz ruku i šire se po onome što je ona stjecala. "Mama", Nadira je od takvih gluposti iskakala iz kože. "Niko ti ništa ne uzima, sjediš u svom na svom. Ali šta se tebe tiče kako snaha pere veš?" "Baš to me se tiče, ako meće previše praška, onda se haljine raspadaju, pa se stalno mora kupovati novo. To je čisto rasipanje. Da sam tako radila, nikad ne bismo ovako stekli. Poznata je riječ, u radiše svašta bijaše, u štediše još više."

Razgovor se završio tako što joj je majka rekla da joj više ne dolazi, jer se i ona okrenula protiv nje. Nadira nije imala ni kod kuće mira, svekrva Alja je opet rješavala bračne probleme kćerke Selvete i naopako se zavadila sa zetom limarom Mustom Ahmetovićem.

Nadira nikad nije mogla odrediti kojoj vrsti ljudi pripada taj takozvani rođeni Sarajlija i poduzetnik. Nikad se nije moglo predvidjeti kad će se desiti drama. Dosta njegovih pijanstava je prolazilo samo sa spavanjem i mahmurlukom. Ali su neka bila pravo ludilo. Istukao bi ženu i djecu, polupao sve po kući i otišao u Sarajevo. Odatle bi poslao poruku da će ostati kod svoje majke i tražiti razvod. Ostajao bi tamo sedmicu dvije, pa se opet vraćao, pokunjen, mekši od pamuka, kupovao bi Eminovoj sestri kostime ili nakit, djeci što god požele, do sljedećeg ludila bi uglavnom živjeli u slozi i ljubavi. Selveti je najteže padalo kad bi on pocijepao zapalio neku njenu skupu haljinu, ona u kasnijim svađama nikad nije spominjala dobijene batine nego uvijek uništeno perje. Tako je taj brak bezbroj puta tonuo i opet izranjao, Eminova sestra se čas topila od nježnosti i ljubavi prema suprugu, čas ga zvala probisvjetom, sarajevskom barabom i jalijašem. Ovaj posljednji sukob je bio žešći nego ikad prije, jer je on namjeravao prodati zajednički napravljenu kuću. Eminova sestra mu to nije dozvoljavala, pa je period svađe trajao neobično dugo. Nadirina svekrva je to pratila sa pristrasnošću majke i nije imala druge priče osim kuđenja tog strašnog zeta.

"Eto vidiš", mislila je Nadira jer je i uz popodnevnu kahvu slušala o vratolomijama zaovinog braka. "Samo što odlučim da se, kako kaže Emin, vratim u ovaj svijet, oni me zatrpaju svojim smećem. Dosta mi je mojih problema. Ne, ja nemam problema, moji se mogu izbrisati jeftinim toalet papirom."

Sad se Nadira još više zabrinula da li će joj rukopis biti prihvaćen za štampanje. Ako ga odbiju, Emin će imati sve argumente u dokazivanju besmislenost tog posla. Ako ga prihvate, moći će nastaviti skupljanje građe za prvi roman. Hvatalo ju je nestrpljenje da ponovno sjedne za pisaći sto.

Priča o njenoj nagradi nije, kako je vjerovala, još bila završena. Kad ju je primala bilo je obećano da će nagrađene priče biti objavljene u časopisu za kulturu. Mladićev tekst je izašao već u drugom broju ali Nadirine priče nije bilo ni od korova. Razmišljala je šta da uradi, da li da zove predsjednika žirija ili da to zaboravi. Htjela je zaboraviti ali crv je neprestano grizao i pitao, zašto su njen rukopis odbacili. Najzad je nazvala redakciju časopisa, dali su joj privatni broj urednika proze jer je on bio spoljni saradnik. Nadiri je bilo poznato njegovo ime, nekad davno je sa Nadom i Sretenom razgovarala o njemu. Zvao se Ishak Kahvić i bio je vrlo cijenjen u literarnim krugovima, najviše se isticao interpretacijom mudrosti davno umrlih mislilaca. Nadira je čitala njegove objavljene knjige, prozu uopšte nije razumjela. Ali u njegovim publicističkim tekstovima su pjenile i vrtložile bujice različitih saznanja, tako da se ona osjećala kao potpunu neznalica. To je rekla svojim prijateljima, a oni su je tješili kako je sve to ipak napabirčeno, sve je to kabinetski rad, bez prave imaginacije. "Kako bi i meni dobro došlo malo tog kabinetskog rada", mislila je ona.

Nadira je oklijevala nazvati sveznajućeg Kahvića, jer je predosjećala da on ne voli da ga ljudi uznemiravaju. Dva tri dana se pripremala za to i ubjeđivala sebe da ona neće tražiti ništa drugo nego svoje pravo. "Bolje je znati zašto nije objavio, nego danima pogađati razloge. Možda i on misli da me podržavaju pogrešni ljudi."

Telefon je dugo zvonio i kad je povjerovala da se niko neće javiti, slušalica je bila podignuta, glas promukao od duhana je promrmljao "haalo". Predstavila se, rekla zbog čega zove a onda je uslijedila njegova duga šutnja.

- Nadira Otaš hoće da joj objavim priču, izgledalo je kao da nije slušao šta mu je govorila.
- Pa u uslovima konkursa je pisalo da će biti objavljena, rekla je preznojavajući se. "Kakav li je ovo insan?"
- Šta ja imam s tim šta oni obećavaju. Kako glasi naslov? Australijska zeba! Ha, ha, pobogu ženo što ne nađe kakvu bosansku pticu?!

"Bosanska je, ne brini, kad pročitaš, vidjećeš da je to jedna obična bosanska ptica seračica".

- Nagradili su takav naslov! Taj žiri nije imao pojma.
- Pa pročitajte priču, pa ćete vidjeti. Odakle znate da ne valja.
- Iz iskustva. Kako si rekla da se zoveš? Nadira Otaš... Čekaj, to mi je poznato. Sad sam se sjetio. Tvoj rukopis su mi uvalili na recenziju. Pobogu ženo, što nisi ostala samo kod jedne priče, ko će čitati sve što si napisala.
- Zašto vi niste ostali kod jednog teksta, usta su joj bila suha, jedva je artikulisala riječi.
- A taaako, ti si uvjerena da imaš što reći.
- Rukopis je kod vas, pa pročitajte! "Dabogda crko onaj ko ti ga je dao".
- Znaš, ja imam važnijeg posla od čitanja početničkih škrabanja.
- Pa zašto ste onda uzeli rukopis? - ona se približavala tački izgubljene kontrole.
- Zato što se to plaća. Ali dobro, nećemo se svađati. Šta je danas? U petak, oko jedanaest, dođite na Akademiju scenskih umjetnosti. Tamo ćemo imati generalnu probu mog novog komada. Ja ću do tada malo pročešljati rukopis.

Pozdravili su se, Nadira je osjetila trnce kroz cijelu ruku. Pogledala se u ogledalu, cijelo lice i vrat su joj bili u crvenim flekama nervnog naprezanja. "I čemu sve to?!", pitala se sasvim blizu očajanju.





Kad je u petak pošla prema Akademiji scenskih umjetnosti, bio je prekrasan proljećni dan, divlje kestenje u punom cvatu. Toplo sunce a ona se tresla od zebnje. Kad je izašla na "Obalu" srela je ženu-žbun. Visoka, vitka, podignuta na štikle, uvećana natapiranom frizurom i lepršavom suknjom sa šlicevima, dotična dama je bila zaista impozantna pojava. Nadira ju je pozdravila ali se ona napravila da je ne poznaje. Nada joj je jednom rekla da je ona dobila mjesto urednice strane književnosti u najvećoj izdavačkoj kući. "Ko li stoji iza nje, muž, ljubavnik, porodica? I ja sam postala zla, zašto to ne bi bile njene vlastite sposobnosti. Da bar imam figuru kao ona, mogla bih izgledaom pokazati da sam nešto posebno. A mene je priroda zdepala kao pravu slavensku ženu i šminka mi stoji kao žabi gaće... Ali čekaj, kuda sam ja sad pošla? Na generalnu probu."

Ušla je u zgradu Akademije i sišla u podrum gdje je bila bina. Po slici iz novina je prepoznala Kahvića, sjedio je u prvom redu i dovikivao se sa jednom čovjekom na bini.

- Ne zanima me jeste li gotovi ili ne! - Kahvić je bio strašno ljut. - Ja sam došao sa Dobrinje da vidim generalnu probu. Nikakve izmjene u tekstu neću prihvatiti, moje autorsko pravo... bogamu, vi režirate po onome što sam ja napisao.

Nadira je shvatila da je bolje da mu se ne približava, pa je sjela na stolicu pri kraju reda. Bila je radoznala šta će se desiti. Čovjek sa pozornice je nestao, a Kahvić je iskoristio pauzu da napuni lulu duhanom. Radio je tako pažljivo kao da na svijetu nema važnijeg posla. Na trenutak je pogledao prema njoj, nerviralo ga je njeno prisustvo.

- Ko ste vi, šta hoćete.
- Nadira Otaš, vi ste me pozvali da dođem.
- Da jesam, oprosti. Hodi ovamo.

Sjeli su jedno pored drugog, nju je gušio njegov gusti dim.

- Nas dvoje imamo zajedničkog poznanika. Sreten Klubera mi reče da si udata, imaš djecu. Pitam se, šta pored tako lijepo uređenog braka, tražiš u umjetnosti. Nema tu, bona, ničeg, samo zavaravanje.

Režiser je izašao na pozornicu, pitao Kahvića hoće li razgovarati sa glumcima.

"Zašto ja ovdje stojim kao kakva učenica i čekam šta će on reći?" - pitala se dok se on derao kako želi vidjeti generalnu probu i ništa više.

- Gdje smo ono stali? - opet se okrenuo prema njoj. - Draga koleginice, pročitao sam vaš rukopis. Moram prizanati sa interesovanjem. Moja djevojka je bila kod mene. Dok sam radio, uzela je nešto sa mog stola i čak mi dva sata nije smetala. Kad sam se u neko doba prenuo, vidio sam da se udubila u čitanje. I zamisli šta mi je rekla: čekaj da završim. Tvoja usrana ptica joj je bila primamljivija od mog milovanja. To me navelo da se malo udubim u tekst.

Nadira nije mogla procijeniti da li se on šali ili misli ozbiljno. Rekao joj je da ne brine, njegova recenzija će biti pozitivna.

Tu vijest je primila šutke, nije znala treba li zahvaliti ili se samo pozdraviti i otići.

- Šta još čekaš? - pitao je on. - Moje "ali"... Imaš pravo, postoji i ali... razmišljao je nekoliko trenutaka, dimovi njegove lule su postali gušći.

Po njegovom mišljenju, suviše se bavila sadašnjicom, nije otvorila ni jednu stranicu prošlosti. On je, zanesen, pričao dalje o svojim iskustvima. Nema ničeg boljeg za pisca nego pomoću prošlosti objašnjavati sadašnjost. Tada je glava slobodna od bilo kakve samocenzure ili ideologije.

- Oprostite, ali u toj vašoj prošlosti kakvu su ulogu imale žene. Koliko ih je bilo pismenih, koliko je pravilo karijeru. Šta su radile? Je li im osnovni zadatak bio rađati sinove za topovsko meso.
- Pretjeruješ! Bilo je čak i kraljica na ovim prostorima! - uzviknuo je on.
- Jeste, bila u srednjem vijeku zla Jelena, žena nekog despota... I prokleta Jerina, za koju su građene tvrđave i gradovi. Njih su već opisali muškarci, to su one što su se hranile mladom muškom snagom. Uveče su mamile mladiće u svoje odaje, a ujutro ih slale u smrt. Neki ljubavnici su završavali pod mlinskim točkom, neki zazidani u kulama, neki iskomadani, Nadira nije bila svjesna svog uzbuđenja i povišenog tona. Kao ni toga da je otišla tako daleko u svojim razmišljanjima o bosanskoj ženi.
- Jeste li vi u feminističkom pokretu pa ne dozvoljavete da se žene tako predstavljaju? - nasmijao se on. - Ja sam vam samo rekao svoje mišljenje, gdje se mogu naći najbolje teme.
- Hvala, ja nemam tamo šta tražiti, ostaću u sadašnjosti.

Na pozornici su se iznenada pojavili glumci i to u vrlo čudnim kostimima, njihovi ogrtači boje plijesni su se vukli po zemlji, a na glavama blistale neke smiješne kape, nalik na čamce. Samo je kralj bio u crvenom i sa ogromnom krunom. Kahvić je pošao prema njemu, autor i kralj su počeli vikati jedan na drugoga. Njegovo visočanstvo je odbijalo probati dok se nešto ne razjasni. Autor ga je upućivao na režisera, on je zadužen za upute glumcima.

- Hoću razjašnjenje u tekstu, derao se glumac. - Zašto se po pozornici motamo nas deset, kad ti u cijelom komadu imaš samo dva lika, on je bio toliko uzbuđen da je dizao žezlo prema autorovoj glavi. - Kako me definišeš čovječe, nije mi jasno.
- Kao kralja, ti si kralj koji odsjeca glave podanicima jer...
- To znam, ali su u komadu svi podanici isti, isto govore, isto reaguju, ponašaju se. Pa ljudi se razlikuju, makar bili i podanici.
- Ali to je masa kojom vladaš, zato su isti. Masa za zavođenje! Zar nemaš toliko mašte da to shvatiš?

Nadiri je bilo žao otići, htjela je vidjeti hoće li kralj nadjačati autora. Ali vrijeme njene pauze je već odavno bilo isteklo. Izašla je napolje i pitala se je li to onaj isti dan kad je srela ženu-žbun i vidjela kestenove u cvatu. "Šta mi je Kahvić rekao, temu sam promašila ali će recenzija biti pozitivna. Baš me briga šta misli o mojim temama, važno je da me nije sasjekao. Kako će to biti lijepa vijest uz današnju kahvu. Emin će siguno biti razočaran, on čeka da se njegova žena okani ćoravog posla i pripada samo njemu. Ko li je drugi recenzent? Da li Sreten zna nešto o tome. Da zna sigurno bi mi javio. Sad neću da mislim o tome što mi je govorio profesor Jurišić. Kod nas je sve moguće, pa i to da on govori istinu. Sad je najbitnije objaviti prvu knjigu.

A ko me podržava, kako i zašto, to me ne interesuje. Ja nisam ništa tražila. Šta je ono rekao profesor? On bi se obradovao i jednom ovakvom talentu u svom narodu. Žao mi je, uvaženi gospodine, tu važe neke druge zakonitosti. Zineta je govorila, Bog to radi nasumice, nije dao dar ni begovskoj ni gazdinskoj kćeri, nego posijao kod evlada nepismenog Derve krečara. Zašto baš tamo? Ali Zineta u mnogo čemu nije imala pravo. Ja još nisam upoznala nekog muslimana koji se tome obradovao. Ishak Kahvić je musliman, žena-žbun je muslimanka. Ni jedno od njih se nije potrudilo ni da mi kaže riječ ohrabrenja."

Nije pošla putem prema poslu nego je nesvjesno skrenula u Titovu ulicu i našla se pred Sretenovom kancelarijom. "Da vidim je li gore, da mu kažem", pomislila je i brzo se popela uz stepenice. Sreten je imao lijepu veliku kancelariju na prvom spratu gradskog kulturnog centra.

On je poskočio kad je ona upala kod njega.

- Nadira, već tri puta sam te zvao telefonom. Čekaj, čekaj, da prvo vidim osmijeh od uha do uha pa ću ti onda reći o čemu se radi.

Nadira je stala i gledala u njegove brkove i čvrstu zubnu tarabu. On je htio da je još malo muči, pa je otišao do ormarića i izvadio piće za nazdravljanje. Nasuo je u čaše, obavljao je sve polahko, kao da je u usporenom filmu.

- Recenzija?! - dahnula je ona.
- Čekaj, što si tako nestrpljiva.

Nazdravili su, ona nije znala čemu. Konjak joj je prijao, premda joj je zderao niz grlo.

- Čula si za književnika Vitomira Topića??
- Čula sam ali ga ne poznajem.
- Nije važno. On me sinoć nazvao i napričao mi bajke o jednoj književnici koja se tek pojavila. Ne samo to, napisao je jednu hvalospjevnu recenziju o njenoj prvoj knjizi. Ha, možeš li pogoditi ko je ta ženskica?

Nadira je sjela na njegov kožni kauč, htjela je popiti još malo konjaka ali joj je ruka zadrhtala i alkohol je pokapao bluzu. Dobila je od Sretena maramicu da se obriše.

- Ovo sam bio pripremio za suze radosnice, a ti rasipaš moj konjak. Šta će ti reći muž kad dođeš kući, da si negdje lumpovala.

Nadira je gledala njegovu ruku gdje se još vidio bijeli trag noktiju. Zagrlio ju je, sa lahkoćom koja nije odgovarala širini njegovih ramena. Iz njegove odjeće je mirisala lavanda, što je u Nadirinoj glavi otkucalo upozorenje da je to Nadin suprug. Oko njega se širio ženin dozodorans, spravljen od listova lavande i alkohola. "I ovaj Sreten je kao muškarac nepodnošljiv", mislila je Nadira. "Ali on mi nikad nije rekao, ženska glavo što ne ostade kod jedne priče." Da nije bilo tog Nadinog mirisa, opustila bi se na njegovim grudima. Prvi put u životu ju je spopala takva slabost, da su joj čak i muške grudi izgledale kao mjesto utjehe i odmora. "Suviše mi je blizu, moram se odmaknuti od njega", mislila je a željela da se privije čvršće. "Odmakni se, Nada ga pršće tim mirisom da odbije druge žene. Povuci se prije nego što bude prekasno."

- Izgledaš čudno, kao da se nisi obradovala. Sad više nemaš razloga za brigu. Drugu recenziju je dobio Ishak Kahvić, a sa njim to mogu srediti. I ja sam njemu pomogao kad su ga drugi otpisali.

Nadira se oslobodila njegovog zagrljaja i povukla se na drugi kraj kauča. Gledala ga je pravo u oči.

- Sretene, već odavno sam te htjela upitati. Glupo mi je da te to pitam ali moram. Važno mi je... molim te, odgovori mi istinu.
- Ne znam hoću li moći.
- Zašto si ti meni pomogao?!

Primijetila je da su mu se oči ovlažile, da mu je drhtaj prošao tijelom. Prepala se da će sad doći onaj banalni odgovor o tajnoj zaljubljenosti, pa se pokajala što je uopšte pitala. "Samo to ne, molim te, to ne mogu čuti a ni podnijeti."

- Hoćeš iskren odgovor, a možda nećeš povjerovati u njega. Ipak ću ti reći. Pomogao sam ti zato što sam u tebi prepoznao dar, glas mu je zvučao jasno i čvrsto. - Cijenio sam to što je on preživio sve što ti je sudbina napravila. Možeš pitati i Nadu, mi smo o tome često razgovarali. Kad si stigla kod nas, prvo smo se začudili tvojoj pojavi a onda se uplašili da te ne izgubimo. Radujem se ako je naše ohrabrivanje pomoglo da napraviš prve, najteže korake. Ali ako želiš stvoriti nešto od toga što si u genima dobila, onda je pred tobom ogroman rad. Ne znam da li je to, u uslovima u kojima živiš, uopšte moguće. Možda će biti ako budeš vjerovala u samu sebe. A to je najteže, za ženu našeg podneblja najteže.
- Vidi, pa i u ovom gradu žive muški slučajevi koji citiraju svoje žene.
- Nemoj mi te feminističke propagande...

Nasmijala se ali u njenom smijehu nije bilo ničeg veselog.

Već je bila kod vrata, kad ju je on zaustavio.

- Nadira, moram te nešto zamoliti. Htio bih prodati ono svoje bibliotečko izdanje Kur'ana, novac mi je potreban jer su mi kola dotrajala. Nemam ništa drugo na prodaju. Ako poznaješ nekoga sa puno para...

Takvo pitanje nije očekivala, nije mogla tako brzo prenijeti misli na nešto tako daleko od njenih briga, nada i strahovanja.

- Vidjeću, raspitaću se, odgovorila je i pojurila niz stepenice.

Na poslu je pukovnica Rajka odmah osula prigovore, već su htjeli zvati Traumatološku kliniku i provjeriti je li tamo dospjela. Dekan ju je tri puta tražio, bolje da mu se sad ne javlja jer je prokuhao od ljutine.

Nadira nije mogla misliti ni o tome. Sjela je za sto, poduprla čelo dlanovima i poželjela samo malo mira i praznu glavu.



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net