Obhođaš, Safeta


 

 

Dio II

 

Nadira je u sarajevskim časopisima objavila dvije tri priče, na radiju jednu dramu i svaki put se nadala da će se nakon toga nešto desiti. Ona je nesvjesno usvojila davno Zinetino i daidžino mišljenje da je nekome važno to što ona radi. Ne nekome, ona je tačno znala da su to muslimanski intelektualni krugovi koji ne smiju ostati ravnodušni na novu žensko ime u književnosti. Sjećala onoga što je Zineta govorila u "njegovo" ime, pa je nakon svake priče očekivala da je neko pozove i upita je li joj potrebna pomoć. Ali ništa se nije dešavalo, niko je nije zvao, jedini zainteresovani za njenu prozu i dalje su bili samo Nada i Sreten. Iako joj je to prijateljstvo i dalje bilo dragocjeno, činilo joj se da joj nije dovoljno. "Kad objaviš prvu knjigu i uđeš u udruženje književnika, tek onda možeš očekivati da te ova sredina prihvati kao pisca", govorio joj je Sreten kao da je slutio njenu tajnu muku.

"Ali postoji još nešto, ti si suviše zakopana u tim svojim Palama, mislim da bi za tebe i kćeri bilo dobro da se preselite u grad."

Taj savjet je odmah usvojila. Prvo je pokušala nagovoriti Emina da on traži od fabrike stan u Sarajevu. Oko toga je izbila žestoka svađa, ali su svi njeni argumenti bili odbijeni. On ni za šta na svijetu ne bi proveo zimske mjesece u sarajevskom smogu i magli. Tada je ona poduzela nešto drugo, počela je tražiti posao u Sarajevu. Poslije desetak neuspjelih pokušaja dobila je, uz Sretenovu pomoć, mjesto u opštim službama jednog sarajevskog fakulteta. Tu je morala napraviti kompromis sa Eminom, on je dozvoljavao prelazak samo ukoliko se potpuno odrekne novinarskog posla. "Žena-novinarki imamo dovoljno, ali je malo onih koje objavljuju pravu literaturu", mislila je kako bi lakše preboljela taj gubitak. "I za mene je bolje da ne rasipam snage i na jedno i na drugo. Sreten me i onako često kritikuje što u svoje pripovijedanje unosim previše novinarskog stila."

Prelazak u Sarajevo značio je gubitak jednog sata dnevno na vožnju kao i skraćivanje jutarnjeg sna. Prvih mjeseci je u novoj sredini bila potpuno izgubljena, čak je sumnjala da se toliko žrtvovanje vremena uopšte isplatilo. Radni zadaci su bili puno komplikovaniji, odgovornost veća, odnosi među ljudima nejasni, skoro tajanstveni. Nove kolege su prigovarale upravi fakulteta što neprestano zapošljava osoblje sa strane. Nadira je čak mogla čuti komentare: pazite, stigla nam je još jedna seljanka. Njen novi doživljaj grada bio je skoro istovjetan onom prvom, gimnazijskom, kada je poslije svake rečenice neprestano očekivala da je neko "provali" i ismije. Ali ovog puta to nije potrajalo dugo, jer je ona ipak imala nešto iskustva a i znanja, što se ispoljavalo i u obavljanju posla a i u svakodnevnim razgovorima sa kolegama i sa profesorima. Uskoro je njena kancelarija postala mjesto za odlaganje ličnih i profesionalnih problema, njeno strpljivo slušanje je poticalo sagovornike da joj povjeravaju čak i to kako se poštena ambicija ostvaruje na nepošten način ili obratno. Nadirina zaliha književog materijala je bujala, što je za nju bilo značajno, jer su se priče uvezivale na nove, do tada nepoznate načine. To je bio period kada su se stvarnost i njena fikcija vrlo plodotvorno preplitale, pa su u zbirku priča neprestano dotjecale nove stranice.

Ponekad je i sama bila začuđena i zadivljena tim preplitanjem jer se nikad nije mogla naslutiti šta će izazvati varnicu neke nove ideje. Dugo nije mogla zaboraviti kako je pronašla naslov za svoju prvu nagrađenu priču.

Jedne subote ujutro, čim je popila kahvu, navukla dugačke gumene rukavice, i frkćući od nezadovoljstva, natočila toplu vodu u kante. Bio je to vikend kad je ona morala očistiti stepenište a to je značilo: na glupost potrošiti cio sat svog slobodnog dana. Kao što je već bila navikla, pustila je ruke da rade same a ona razmišljala o priči čiju je posljednju rečenicu otkucala prije dvadeset dana. Namjeravala ju je poslati na konkurs jedne značajne republičke nagrade za prozno stvaralaštvo. Rok za slanje je bio tu, isticao je za dva tri dana, ali njoj nikako nije uspijevalo pronaći naslov za priču.

Odjednom je do nje dopro neki neobičan zvuk, nagnula se preko stepeništa i osluhnula. Iz Milaninog stana na prvom spratu čulo se ptičije cvrkutanje. Sjetila se da joj je prijateljica pričala da mora nabaviti neke kućne životinje, kako bi se sin imao čime zabaviti dok je sam u stanu. Kad god je mislila o njoj, Nadira je zahvaljivala sudbini što su joj obje kćeri zdrave. Milana je izgubila nadu da će lijek za distrofiju mišića biti pronađen prije nego što njen sin dospije u invalidska kolica. Ta žena je sa nešto više od trideset godina izgledala kao da je na pragu starosti. Često se dešavalo da joj Emin ili druge komšije pomognu iznijeti sina i kolica u stan. Ponekad nije imala snage da zahvali, samo bi sklopila ruke i sa prigušenim jecajem zatvorila vrata.

Nadira je brišući stepenice dospjela do pred Milanin stan. Ptice nisu prestajale cvrkutati, kao da su nadvikivale jedna drugu. Nije znala zbog čega, ali poželjela je da ih vidi dok otvaraju kljuniće. Pritisnula je na zvono, Milana se čas kasnije pojavila.

- Svakako sam te jutros htjela zvati na kafu. Dok ti to završiš, ja ću nam skuhati.
- Ne, nemoj, nemam vremena. Htjela sam samo da vidim kakve su ti to ptice, kako samo čandrljaju, čula sam ih na gornjem spratu. Sigurno su neke velike pjevačice, rekla je Nadira provirivši da vidi kavez u hodniku.
- Kakve pjevačice?! Rođene seračice! Zovu ih australijske zebe. Nemaš pojma kako su bezobrazne. Ovamo pjevaju, pjevaju, a u pjesmi naseru pun kavez govana, a i po kući ako ih pustimo. Svakog dana moram čistiti za njima.
- Bar te nagrađuju pjesmom, odgovorila je Nadira i nastavila posao. "Australijska zeba, ptica seračica, ne ptica pjevačica... čini mi se da postoji nešto zajedničko sa, premotala je misli na jednu pa na drugu stranu. "Sa čim? Sa mojom pričom bez naslova. Onaj momak, Radivoje, on je prava australijska zeba. Rasipa se obećanjima, govori ih najumilnijim glasom, opčinjava onu djevojku. A na kraju sve uprlja. To ime, australijska zeba, potpuno mu odgovara. Milana hvala ti do neba!"

Nadira je u pet poteza završila brisanje, pa se brzo popela u stan. Sve ja bacila na pod, svukla rukavice i potrčala za svoj pisaći sto. "Sad moram naći mjesto u priči gdje ću ubaciti ptice. Evo, može ovdje, ova žena kod koje djevojka stanuje, ona ima par australijskih zeba. Fantastično, sad je sve tu!"

- Nadira, vikao je Emin iz dnevne sobe. - Šta radiš sad tamo, znaš da subotom ujutro pospremamo stan.
- Samo pola sata, molim te, moram nešto promijeniti.
- Radije promijeni sebe jer više ne znaš ni gdje si ni šta si. Pogledaj samo ovaj haos! Ne znam šta bi bilo od tebe da te ja stalno ne spuštam ne zemlju, u njegovom šaljivom tonu bio je vrlo oštar prigovor.
- Ostavi me na miru! Taj haos može pričekati pola sata, on neće pobjeći, a moje misli hoće.
- Mogu li ja bar subotom imati svoju ženu?

Izgubila je volju i koncentraciju, ali je zabilježila naslov i mjesto gdje će dopuniti priču. "Bože, mislim da nema smisla što me tako mučiš", gunđala je skupljajući veš za pranje. "Kad si mi već poklonio naslov, što nisi i jednu usamljenu subotu, samo jedan dan da mogu, nekoliko sati, bez osjećaja krivice, sjediti za pisaćim stolom."





Nadira je poslala priču na natjecanje pa je onda došao jedan dugi "sušni period", kako je ona u sebi nazivala vrijeme kad joj ne bi uspijevalo ni dotaći tastaturu pisaće mašine. Ona je to prvo zamislila kao jedan kraći predah u kojem će pozvati Klubere na jedan pravi ručak. Oni su do tada bili dva puta kod njih a ona ih je počastila kahvom i kolačima, jer nije bila sigurna da se smije iskazati sa svojim kuharskim umijećem. Kuhanje za porodicu joj je bio neopisivo težak teret kojeg je jedva otaljavala. Od pomisli da mora skuhati kompletan ručak, sa supom i nekoliko jela, hvatao ju je paničan strah. Ali želja da jednom dobro ugosti svoje drage prijatelje bila je jača od tog straha. Nazvala je Nadu telefonom, dogovorile su dan njihove posjete, bila je to sljedeća subota. Nermina je sama od sebe ponudila pomoć, pa su podijelile zadatke, Nadiri je pripalo kuhanje pite i glavnog jela, Nermini supe i deserta. Namirnice je morala kupiti Nadira, jer u druge nije imala povjerenja. Srećom bilo je to vrijeme između proljeća i jeseni pa je na pijaci vladalo obilje voća i povrća.

- Ja ne znam zašto su tebi ti ljudi toliko važni, čudio se Emin gledajući kako njegova oznojena, napregnuta žena okreće pitu u rerni. - Do sada nisi nikoga ni od svoje ni od moje porodice pozvala na ručak.
- Znaš da nemam vremena za to, a ni volje. Kuhanje i onako oduzima previše vremena.
- A sad ti ne oduzima? - rugao se on.
- Ovo je izniman slučaj. Oni su toliko učinili za mene.
- A šta su to učinili. Nahranili ti sujetu i okrenuli tako da ne znaš kud udaraš glavom.
- Prestani zanovijetati. Sljedeći put ti pozovi svoje prijatelje, obećavam da ću i za njih skuhati nešto ukusno.

Time ga je pogodila na pravo mjesto, on nije imao prijatelja. Sva njegova komunikacija s ljudima se odvijala na poslu i rijetkim lovačkim izletima. Kad joj je prepričavao odlomke tih razgovora, Nadira nije mogla povjerovati da se odrasli ljudi na tako dječiji način bave politikom. Mada nije direktno pitala, sve češće je pomišljala da je Emin, prije nego što je upoznao nju, živio vrlo usamljeno. Ni ona se nije mogla pohvaliti obiljem prijateljstava, ali su njoj briga o djeci, povjerljivi odnosi sa koleginicama na poslu i neprestani intelektualni rad stvarali opsjenu da ona u svom životu ima više kontakata nego što joj je potrebno. Prijateljstvo s Kluberama je bilo za nju nešto posebno a ti ljudi toliko važni da je potpuno ignorisala ono što joj se kod njih nije dopadalo.

Taj prvi ručak sa njima ju je koštao i vremena i nerava i para, ali je bila vrlo zadovoljna postignutim. Za tu priliku je na sto stavljen vezeni stolnjak, sa istim servijetama, poklon Eminove sestre za vjenčanje, zatim servis za ručavanje kojeg je Nadira donijela u ruhu. "Što mi ponekad i za sebe ne napravimo ovako?" gunđala je Nermina.

Svi u kući su dobili poklone od gostiju, ona nekoliko ruža, Emin šljivovicu, proizvedenu u Sretenovoj kućnoj radinosti, djevojke kutiju pralina, nana sarajevskog rahatlokuma.

Prijašnje posjete bračnog para Klubera su bile vrlo kratke, a tada je među njima je vladala nekakva nerazjašnjiva napetost koja nije dozvoljavala da se opuste i vode iskren razgovor. Ovog puta je već od početka sve bilo drukčije, Nadira je domaćinski sijala jer joj je ručak uspio, Emin ih je dočekao šalom da će, zahvaljujući njima pojesti prvi ukusan ručak otkako se oženio. Nadira se nije naljutila zbog toga, a Klubere su pohvalile Eminov smisao za humor.

- Ali to nije humor, to je istina, umiješala se Nermina, spremna da pomogne pri posluživanju.

Na Nadirinu veliku radost, za trpezarijski sto nije sjeo i njen veliki bauk, razgovor o tekućoj politici. Nada je malo pričala o svom lektorskom radu i značajnim izdanjima njene izdavačke kuće.

Usput je objašnjavala zašto je važno literarno otvoriti i obraditi golootočku golgotu, i tako isprazniti sramotu koja još uvijek pritišće svijest i savijest ljudi. Nadira nije imala vještinu za stolom, pa je trudeći se da kod posluženja bude sve u redu, propuštala dijelove razgovora. Emin je odgovorio da obični ljudi nisu ni bili svjesni šta se dešava među komunistima. Bili su zabavljeni golim preživljavanjem.

Sreten se, sa iskrivljenim kezom ispod debelih brkova, nadovezao pričom o njegovim prvim profesorskim godinama. "Imao sam samo jednu košulju i jedne pantalone u kojima sam se mogao pojaviti u razredu pred učenicima."

- Da se nisi dobro oženio, dugo ne bi kupio druge pantalone i košulju, nasmijala se Nada i sa ljubavlju metnula svoju na muževljevu ruku.
- Da nazdravimo ovim boljim godinama, Emin je dograbio riječ. On se otkravio od dvije čaše vina i saznanja da Klubere ipak nisu neka uštogljena gradska gospoda, nego njegov poslijeratni sirotinjski rod. - Znate šta se meni desilo kad sam imao, petnaest šesnaest, tek što sam počeo zagledati curice. Trebao sam sa razredom ići na prvomajsku paradu a nisam imao košulju. Rekao sam majci, a ona je iz sanduka izvadila komad platna i naumila da mi je do sutra ručno sašije. Sjela je u kuhinji pored prozora u akšam, šila, šila, a kad smo mi u kući zaspali, zaspala i ona. Kad sam ujutro ustao, ležala je na sećiji sa napola sašivenom košuljom u rukama. Nisam otišao na prvomajsku paradu, mislim da tog dana nije postojao nesrećniji momak od mene. I mati je plakala, i jadala se što nije mogla šiti cijelu noć.
- Moja žena pretjeruje kad kaže da sam se dobro oženio, dugo godina u braku sam imao samo jedne pantalone. Znate, Nada je iz čuvene trgovačke porodice Polskića, ali mi od toga nismo imali ništa, jer su im komunisti poslije rata sve bili oduzeli. Al' da vam ispričam o izgubljenim pantalonama. Onda smo moja žena i ja bili mladi i poletni, a kako nismo imali para za neke bolje provode, izmislili smo da volimo planinarenje. Jedne nedjelje smo pješice otišli na Trebević, čini mi se da smo brali gljive ili maline, ne sjećam se više. Oko podne je ucvarilo sunce, pa sam ja skinuo pantalone i svezao ih za poklopac ruksaka, a dalje išao samo u gaćama. U neko doba, kad smo sjeli da se odmorimo, Nada me upita gdje su mi pantalone. To nisu bile obične pantalone koje je čovjek mogao izgubiti, to su bile jedne jedine, bez njih sutra nisam mogao na posao. Krenuli smo istim putem nazad da ih tražimo. Ali nakon kilometar dva nismo više znali od kuda smo došli. Nada je plakala, meni to muški ponos nije dozvoljavao.
- Pa jeste li ih našli? - pitala je Nermina, ona je u kuhinji prisluškivala razgovor.
- Nismo, Sreten ujutro nije mogao na posao, pa sam ja rano otišla kod jedne prijateljice, pozajmila pare da mu kupim nove pantalone. On nije mogao nikud iz kuće, nije imao u čemu. To nam je bila treća pozajmica tog mjeseca, poslije smo se s mukom riješili duga.
- To je još jedan razlog da kažemo, hvala našem Titu što sad ovako dobro živimo, došao je trenutak da i nana nešto kaže.

Na to su se Sretenovi brkovi još ljepše nasmijali. On je imao najnoviji vic o Titu, ali ga nije htio pričati dok ga nisu uvjerili da kod njih ne postoje prisluškivači ni cinkaroši. I pored uvjeravanja, on je počeo priču tihim glasom, da ih uvjeri kako je vic vrlo, vrlo opasan, za njega se može zaraditi i "unakrsno sviranje na klaviru".

- Nemoj o politici, vidiš kako je lijepo kad ne pričamo o njoj, molila je Nada.
- Hoćemo da čujemo vic! - uzviknuli su drugi u glas.
- Dobro, samo vic, i onda dosta politike!

Nedavno je umro čovjek koji je načinio mnoge grijehove i Sveti Petar ga je poslao pravo u pakao. Došao preminuli tamo, i stao zaslijepljen ljepotom i svjetlošću. Nigdje ni traga od pakla, na sve strane žubore vode, pjevaju ptice, puni vrtovi rodnog voća. "Šta je ovo, mene su poslali u pakao?! Gdje su te čengele za vješanje griješnih, kotlovi, vatra, dim, muke?!" - viknuo je preneražen. Pokraj njega se našla druga duša prije osuđena na pakao. "E, moj dragi, do skoro je ovdje bilo strašno, ne daj bože da su te tada poslali ovamo. Ali stigao je jedan balkanski predsjednik, čim je došao podigao je kredite, zadužio se na sve strane, i na istoku i na zapadu, i za čas od pakla napravio raj."

- Zbog toga te ja ne bih poslala na "unakrsno sviranje klavira", rekla je Nadira. - To je sušta istina.
- Ali, draga moja, nije ovdje nastao raj samo od kredita nego i od socijalizma, nasmijao se Emin. - Od samoupravljanja radničke klase.
- Vidjećemo šta će biti kad ih nestane, kad presuši zapadna česma, protivurječila mu je Nada i podigla čašu sa vinom. Ručak im je odlično prijao, svi su hvalili Nadirinu pitu i musaku od tikvica. A Emin je dobio pohvalu za izbor vina.

U razgovor se umiješala i nana, ona je protestovala protiv viceva o njenom dragom Titi. "On je meni skinuo onu crnu krpu ispred očiju, da mu bog da lijepi dženet za to. Onda mi je teško bilo skinuti zar, prisilili su me takoreći, jer žena u zaru nije mogla kupiti ni hljeb. Al' sad ga ne bih naturila kad bi me osudili na smrt."

- Bako, pa u toliko godina vladavine, morao je nešto dobro uraditi, rekla je Nada sa naglašenom ironijom.
- Nećemo o politici, zapjevušio je Sreten, a zatim se požalio da ne smije više piti jer mora ženu zdravu i čitavu vratiti u Sarajevo.

Završili su s ručkom pa su njih četvero prešli u dnevnu sobu. Tu je Nadira donijela kahvu i desert, i najzad se opustila. "Pa ti i nisi tako loša domaćica," pohvalio ju je Emin. "Kad se potrudiš, sve znaš."

- A jesi li ti nešto pomogao? - pitala je Nada.
- Jesam, promijenio sam osigurač kad je iskočio. Nado, zar mislite da bi bilo u redu da pored toliko ženskinja u kući ja perem suđe i sjeckam povrće - Emin je podrugljivo, skoro izazivački gledao u gošću.
- Pa, niko ne zna šta ga čeka, djeca će sigurno otići, možda će se Nadira nekad razboljeti. Ja ne mislim da su to poslovi ispod muškog dostojanstva, ona je vrlo značajno pogledala svog supruga.
Na njegovom licu samo leden smješak. - Uostalom, Nadiri bi bilo potrebno malo više slobodnog vremena. Suđe možeš oprati i ti a ali ne možeš napisati onakve priče. Njoj je potrebno vrijeme da se razvije, Nada je u svoj govor unijela prosvjetiteljsku notu i zamolila da jedni drugima govore "ti".
- Nado, ne vidim kome su te Nadirine priče važne. Koliko ih je do sada objavila, pa niko je nije pohvalio osim vas. Još ću pomisliti da samo vas dvoje u njima vidite neku vrijednost. Ako bih ja bio prisiljen da zbog njenog pisanja perem suđe, ja bih se onda razveo, Emin je to mislio sasvim ozbiljno. - Ne, prvo bih je osramotio. Uzeo bih svoju lovačku pušku, izašao na balkon i pucanjem obznanio, Emin Otaš je prisiljen svojoj ženi prati suđe.
- Zašto ženi? - čudila se Nada.
- Nado, ne miješaj se, rekao je Sreten prigušeno.

Nadira je već od prije znala šta Emin misli, pa je njegova reakcija nije ni uvrijedila ni iznenadila.

- Moj muž je u tome malo tradicionalan, okrenula se da joj ne vide crvenilo na licu. Željela je skrenuti razgovor na neku drugu temu.
- Ali zato se mi žene oslobađamo tradicije. Moja mati i moja svekrva su, naprimjer, nosile zar. A ja čak pišem i objavljujem. Kao da smo preskočili vijekove, zar ne.

Dok je to govorila, u ustima joj se skupljala gorka pljuvačka. Bilo joj je jasno da se ona nakon udaje za Emina, u sebi nikad nije izravno suočila sa tom temom. Vjerovala je da bi to bilo nepotrebno rasipanje nerava i energije.

- Pa ni mi Srpkinje, iako nismo nosile zar i feredžu, nismo više postigle, ni naša tradicija nije milostiva prema nama. Sve žene Jugoslavije nemaju istoriju niti će je skoro imati, rekla je Nada.
- Dosta te feminističke propagande! - zapjevušio je njen suprug.

Razgovor se nakon toga vodio u istrzanim, nepovezanim rečenicama. Nisu više mogli oživjeti sjećanja na siromašno poratno vrijeme a svakodnevnice im je i onako bilo dosta. Sreten je popio još jednu čašu vina pa se njegova elokvencija naglo povećala, odjednom je on vodio glavnu riječ. Počeo je jednim malim predavanjem o sarajevskom multikulturnom životu. Nadira je prvi put slušala jednog obrazovanog Srbina kako hvali muslimanski doprinos svim vrstama tolerantnosti u njihovom gradu.

- Maloprije smo čuli od Nade da se mora otkriti i preraditi golootočka golgota. Ali ima još nešto sa čim ćemo se morati suočiti. To su osude, progoni i ubistva Mladih muslimana, a dešavale su se istovremeno kad i tragedija komunista.

Nadiri je stalo srce, sprava za usisavanje novih saznanja je proradila punom snagom.

- I ne samo to, i ovo najnovije suđenje muslimanskim intelektualcima je besmisleno, jer ljudi nisu uradili ništa drugo osim što su mislili drugkčije, ta mišljenja privatno razmjenjivali, Sreten se ponašao tako kao da širinom svog gledanja želi opčiniti domaćine.

"Da li nas želi uvjeriti kako on nije kao njegov brat?"

- Znate šta je najgore, što oni za sudije i tužioce uvijek izaberu ljude iste nacionalnosti, pa oni moraju, da bi dokazali svoj patriotizam, da bi se spasili i zadržali posao, izreći oštre presude, poslati nevine ljude u smrt ili na robiju, nastavio je on.
- Drago mi je da to čujem od tebe, rekao je Emin a Nadira je primijetila da je poblijedio, činilo joj se da drhti od uzbuđenja. - Ja se ne bih usudio reći nešto takvo.
- Znam da ne bi. Ali ovo nije nikakva provokacija, vjeruj mi. Čvrsto vjerujem da će doći vrijeme kad će se ovo društvo morati pozabaviti samosviješću baš tog naroda.

Sreten je napravio stanku kao da razmišlja da li smije dalje govoriti.

- Kako to misliš? - Emin je napregnuto gledao u Sretena.
- O čemu se radi? Svaki pokušaj političke a i druge emancipacije, koji je dolazio iznutra, mislim iz samog tog naroda, ugušen je u zlu i krvi. Mladi muslimani nisu bili nikakva protuustaška ni teroristička organizacija, nego intelektualci, koji su željeli podizanje opšteg kulturnog nivoa svog naroda.
- Ako nije dozvoljela feministička propaganda onda ne može ni politička, Nada je pokušala prekinuti supruga.

Pritisak u Nadirinoj glavi se pojačavao. Ona je živjela u kući svog daidže koji je pripadao toj grupi, ali ona nikad nije shvatila šta su ti ljudi htjeli, zbog čega su mu drugovi bili osuđeni a on potražio sklonište u duvaru. Nikad se nije usuđivala govoriti o tome, čak ni sa Eminom. Obećala je Zineti i daidži da će sve ono što je čula od njih zadržati za sebe.

Sjedila je, napeta od očekivanja šta će Sreten dalje reći.

- Ne znam ko im je to savjetovao, ali muslimani nisu smjeli prihvatiti ime po vjeri, nastavio je on a Nadirino srce je još jače zalupalo.- Tako su postali samo vjerska skupina. Da su se izborili za njihovo staro ime, Bošnjaci ili Bosanci, dobili bi sigurnost da tu pripadaju. Sa tom sigurnošću bi bili značajan faktor u očuvanju nacionalnog mozaika.
- Kojeg, bosanskog ili jugoslovenskog? - upitao je Emin vrlo žučno.
- Pa, i bosanskog i jugoslovenskog, rekao je Sreten iznenađen Eminovim uzbuđenjem. - Kad bi imali svoju nacionalnu i kulturnu sigurnost, onda se ne bi upustili u novo paktiranje sa Hrvatima, što vrlo iritira Srbe, pojasnio je Sreten dok se Nada vrpoljila od nelagodnosti. - Bolje bi bilo da ostanu sami svoji, nego da se osjećaju tako slabim da moraju pristati uz Hrvate.
- Pa ja to ne gledam tako, rekao je Emin, nakon čega je došla duža šutnja. Njemu je ponekad trebalo dosta vremena da u ličnom rječniku nađe potrebne riječi. Desnom rukom se gladio po tjemenu, to je bio prvi znak njegovog uzbuđenja. - Za stabilnost neke zemlje je najodgovorniji najjači većinski narod, nikad najslabiji i manjinski.
- Jugoslavija je po svemu izuzetna pa i po tome, nasmijao se Sreten. - U njenom očuvanja veliku ulogu ima upravo mali narod i njegova politička želja.
- Ne, ja nemam ništa sa tim, ja nisam neki veliki musliman, jedino što mene interesuje je radničko samoupravljanje, usprotivio se Emin. - Ali jedno znam sigurno, u očuvanju Jugoslavije muslimani nemaju ni najmanju ulogu.
- Šta je vama, kakve su vam to priče?! zabezeknula se Nada. - Vidite kako je lijep dan, kako bi bilo da izađemo u šetnju, da udahnemo taj čuveni paljanski zrak pun kiseonika.

Dok su se spremali za izlazak, Emin je pričao jedan ekološki vic. Sarajlija, čuveni Mujo, izašao je na planinu Jahorinu da se nadiše čistog zraka. Ali tek što je raširio pluća, pao je u nesvijest, nikako ga nisu mogli dozvati sebi. Naišao neki čovjek sa autom i zaustavio se da pomogne. Čim su do Muje doprli gasovi iz auspuha, on je odmah otvorio oči i zabauljao prema toj cijevi.

- Jeste da smo mi Sarajlije navikli na smrad otpadnih gasova, ali ne toliko da bez njih ne možemo živjeti, smijala se Nada.

Za vrijeme šetnje oko Golog Korana, Sreten se hvalio svojim prijateljstvima sa gradskim intelektualcima, od kojih su većina bili muslimani. Zatim je ponovio objašnjenje koje je Nadira već čula, kakva je uloga Sretena Klubere u kulturnom životu grada. Eminu i Nadi je to bilo dosadno, pa su njih dvoje pošli naprijed i zametnuli razgovor o ljekovitom bilju. Silazili su sa puta na livadu i brali čubar i kunicu. Sreten i Nadira su ostali na polju literature, on joj je objašnjavao šta je po njegovom to što je genijalno u bosanskom kult-romanu "Derviš i smrt." Nije mu protivurječila, mada je ona mnogo toga vidjela drukčije nego on.

- Ne znam Nadira da li si ti shvatila jedno, ja zapravo nisam Srbin, nego veliki Bosanac, u Sretenovom tonu bio je ponos nalik na razmetljivost.
- A kakva je to nacija? - upitala je ona podrugljivo.
- To je nacija koja toliko izrasla da prihvata sve najbolje od sva tri naroda koji ovdje žive, on joj je pogledao u oči da vidi da li ona razumije veličanstvenost njegovih riječi.
- Kad sam bila u pubertetu, mislila sam da ću postati Jugoslovenka.
- A sada!?
- Kad bolje razmislim, i ja sam Bosanka. Neka nam to bude zajedničko, da smo pravi Bosanci.

Stigli su do hotela i svratili da na terasi popiju kahvu. Tu su vodili razgovor o budućnosti njihove djece. Nada i Sreten su se međusobno optuživali što su im kćeri razmažene i lijene. "Hvala bogu, Nermina i Azra nisu Eminove, ali mi opet nemamo tih problema." Ta misao ju je raznježila i potaknula da se sa ljubavlju nasloni na svog muža.

- Da li je onaj čovjek mislio sve onako kako je govorio? - pitao je Emin kad su uveče legli u postelju.
- Misliš Sreten Klubera. Vjerujem da jeste, zašto bi se pretvarao?
- I ja se pitam zašto. Čudno da nemamo nikakve prijatelje muslimane, da sa njima razgovaramo o tome.
- Da sam ostala bliža majčinoj familiji, imali bismo, odgovorila je ona prisjećajući se svih poruka koje je "on" preko Zinete slao njenom daidži. Bile su skoro identične sa onim što je danas čula od Sretena.
- Ali ti kao i tvoj babo Dervo, mrziš čaršiju.
- Ne znam više ni šta volim ni šta mrzim, sve mi se pomiješalo. Ali sam zadovoljna što je danas sve bilo tako lijepo, Nadira se prepuštala valovima umora i sna.
- Ali on je brat onog Dušana Klubere što iz Beograda osipa drvlje i kamenje na Bosnu.

Nadiri se spavalo, nije mogla pohvatati misli.

- Vidiš i sam da komunisti olahko udaraju pečate nacionalizma. Hvala bogu pa im sve ne vjerujemo, mrmljala je okrenuvši se potrbuške. Samo je tako mogla zaspati, jer joj se činilo da sva teška pitanja i brige ostaju negdje iza njenih leđa.





"Sušni period" produžila je smrt Nadirinog oca Derve. Ona sa njim dugo godina nije imala nikakav dublji kontakt, sva im se komunikacija svodila na nekoliko rečenica. "Kako si, je li ti bolje?" "Nije, srce me opet guši." "Zar ti ne pomažu novi lijekovi?" Nikad mu nije oprostila strah koji je, dok je bio mlad i snažan, širio oko sebe. Taj strah ju je natjerao da prihvati brak sa Muftićem. Očeva kasnija blagost nije pomogla da mu oprosti.

Nadira je vjerovala da ne osjeća žalost za ocem, ali kad se nakon tehvida pogledala u ogledalo vidjela je da je potpuno žuta u licu. Ti običaji su joj teško padali, mislila je da ni zbog čega drugog nisu izmišljeni nego samo da čovjeku oduzimaju vrijeme. Prilikom pripreme sedmine se posvađala i sa majkom i sa sestrom. Po njenom uvjerenju bilo je dovoljno da se prilikom rituala ženama ponudi kahva i somuni, dok su one navaljivale da se skuha kompletan ručak. Kuhanje za veći broj ljudi je za Nadiru bio pravi horor-doživljaj. Nije mogla izbjeći svoj dio obaveze, pomagala je pri spremanju i stalno rondala protiv onih koji su izmisliti te glupe običaje. Svekrva je bila na njenoj strani, ona je tvrdila da se tehvidi nisu prije pripremali kao gozbe, nego samo kao vjerski obred. Prepričavala je angdotu, kako je spremanje gozbi poteklo od jedne paljanske snahe. Ta žena je izgladnjivala svekrvu dok nije umrla a onda za tehvid pripremila pravo slavlje, da dokaže kako u tako bogatoj kući nije moglo biti gladi.

"Poludjeću od vaših priča, svi ste mi dodijali, svih sam vas sita", mislila je Nadira dok je punila paprike mesom. "Samo mi žderete vrijeme i snagu. Ja moram završiti svoju zbirku, a vi imate u glavi samo vaše glupe običaje i prestiž, da se dokažete među rodbinom i komšijama."

Ali nije imala hrabrosti za glasnije proteste.

Ujutro, prije tehvida se nakon dugo godina susrela sa daidžom i njegovom ženom. On je bio u bolnici pa nije mogao doći na dženazu njenom ocu. Nadiru je nešto zaboljelo ispod grudne kosti kad ga je vidjela. Imao je naočari sa predebelim staklima ali je i pored toga vrlo slabo vidio, sestričnu je prepoznao tek kad joj je čuo glas.

- Nadira, draga moja djevojko, obradovao se i zagrlio je. - Slušao sam ja onu tvoju radio-dramu na radiju, znaš, sad ne mogu ni čitati ni gledati televiziju, samo slušam radio. Bilo mi je neobično što više nisi Nadira Smajić. Sjetio sam se Zinete i svega nekadašnjeg. Što ti svom daidži nikad ne dođeš, da pričamo kao prije.
- Nemam vremena, odgovorila je glasno. "Zato što mrzim tvoju ženu Faketu", dodala je u sebi.
- Meni je drago što onaj tvoj dar nije nestao. Ali mislim da nisi našla pravu temu o čemu ćeš pisati. Ja ću ti naći teme. E, moja Nadira, da ti samo znaš kakvi smo mi Bošnjaci bili junaci, za koga smo sve ratovali i pobjeđivali. Turska nije vodila ni jedan rat a da nije uzimala regrute iz Bosne. Austrougarska monarhija bi u I svjetskom ratu kapitulirala već u prvoj godini da nije bilo bosanske vojske. Došao sam do novih značajnih podataka o tome. Austrougarska je dobila bitku na italijanskoj granici zahvaljujući Bosancima.
- Daidža, o tome ti možeš pričati sa mojim suprugom Eminom, on zna sve bitke napamet. Ja sam ubijeđeni pacifista, ja ću pisati samo o miru među ljudima, prekinula ga je ona. "Pa šta je ovim muškarcima, ako nisu budalasti kad su mladi, onda pobudale pod stare dane", pomislila je, i uz izvinjenje da je čekaju u kihinji, pobjegla od daidže. "Da pišem o junacima. Taman posla, to je jedino na svijetu o čemu ne želim pisati."
- Dođi kod nas, daidža je došao za njom u kuhinju da joj da dodatna objašnjenja. - Ako hoćeš da pišeš o svom narodu, moraš nešto znati o njemu. Ja ću ti sve ispričati.

"Neću o narodu, pisaću, svima uinat, o bosanskim ženama. Čekaj, o kojim ženama? O ovima što su zaboravile da je minuo devetnaesti vijek. O njima ne, ali postoje i drukčije žene. Pisaću o ženama kao što su Zineta i Nada."

Nadira nije prisustvovala samom tehvidu, nije mogla podnijeti bulin vaz o džehenemu. Bula je opisivala džehenem i muke koje nas griješne tamo čekaju, tako slikovito i sa toliko pojedinosti, da je Nadiri bilo muka od toga. "Ako su ove džehenemske muke plod njene mašte, onda je ova bula sadista", cerila se Nadira u sebi.

Sav taj ugođaj ju je ljutio i gonio da skače od nervoze, ali ju je jedna anegdota na kraju razveselila i natjerala na smijeh. Majčina prijateljica iz mladosti je, iako je stanovala u jednom mjestu sa druge strane Sarajeva, došla na tehvid. Dok se na odlasku opraštala, naglasila je tu svoju žrtvu. "Draga moja Ifeta", rekla je Nadirinoj majci. "Ja sam došla tebi, a nadam se da ćeš mi to, akobogda vratiti, pa ćeš doći i ti meni kad ja budem učila tehvid." "Za kim ćeš ti učiti, tvoj čovjek je još živ", čudila se Ifeta. "Živ je, živ, i još u kuvetu, ali kad umre napraviću veliki tehvid."

Nadira je pobjegla u ljetnju kuhinju i sakrila glavu u jastuke na sećiji, kako drugi ne bi vidjeli da se ona u danima žalosti smije kao luda.





Period nepisanja je iz jedne faze prelazio u drugu. Kad su prošli prvi tehvidi nakon očeve smrti, na red su stigle porodične brige. Azra je dva puta za redom imala upalu grla a Nermina se žalila da joj jačina novih skupih naočara nije dovoljna. Ona je u pubertetu postala kratkovida, to je bilo treći put da su se stakla morala pojačavati. U Nadiri je bilo živo sjećanje na daidžine skoro ugasle oči, uhvatio ju je strah da ti problemi sa vidom nisu nešto nasljedno. Ali gdje naći ljekara u kojeg se moglo imati povjerenje! Doktorica u domu zdravlja nije davala nikakva objašnjenja, samo je propisivala nova jača stakla.

Održano je malo porodično savjetovanje, Emin je predložio da se više ne ide kod običnog ambulantnog specijaliste nego da se pomoć potraži na klinici. Ali da bi se tamo stiglo, predhodilo je nešto što je Nadira najviše mrzila, ispitivanje svih poznanika i prijatelja da li imaju neku vezu za Očnu kliniku. "Kad će se u ovoj našoj zemlji moći bez tih predigri ići doktoru?!" - to je bio još jedan razlog za Nadirinu nervozu. Oni su poznavali tako malo ljudi sa dobrim vezama. Nazivala je tamo-amo, pitala koleginice na poslu, pa kad ništa nije upalilo, ispričala je svoju muku Nadi. A ona je odmah, kao iz rukava, istresla pravog džokera, veza se mogla napraviti preko Sretena, jer je muž njegove polusestre bio u prijateljstvu sa prvim specijalistom na klinici. Nadira je u njihovoj mesari na Palama kupila teleći but i poslala ga toj porodici, koja je bila u prijateljstvu... Ali za doktora je morala smisliti neki elegantniji poklon, jer se u ordinaciji nije mogla pojaviti natovarena cekerom šnicli. Sve su to bili vanredni izdaci, uzela je svoj prvi crveni saldo u banci. "Za zdravlje svoje djece ne žalim", mislila je više se brinući oko toga šta će doktor reći, zbog čega se dioptrija tako naglo povećava. Noću nije mogla spavati, ustajala je iz kreveta, išla u toalet, pričala sama sa sobom.

- Zbog čega se toliko brineš?! - ljutio se Emin jer ga je pri ustajanju uvijek budila.
- Briga je jedno a moja uvrijeđenost drugo. Zašto smo toliko prepušteni samovolji i pohlepi pojedinaca? Kad bi bar postojala neka tarifa da znam koliko ću dati. Ako kupim poklon, možda ima već deset takvih.
- Najbolje je da mu daš marke, raspitaću se u fabrici, možda će neko prodati.

Emin je nabavio tristo maraka, Nadira je kupila skupi uvozni viski. Na klinuku je stigla kako je dogovoreno, oko devet ujutro. Rečeno joj je da mora pričekati. Pričekati, za Nadiru je to bilo pola sata, sat, ali se čekanje otegnulo skoro do podne. Ona je već u jedan imala neki važan sastanak na fakultetu. Kad su joj se svi nervi pretvorili u končiće, pozvali su ih da uđu.

Doktor specijalista Garvin ih je primio veoma ljubazno. Bio je to krupan visok čovjek ogromnih šaka, ali je radio tako strpljivo i tako vješto, da je Nadira odmah stekla povjerenje i zaboravila ljutnju zbog dugog čekanja. "Dobro je da nismo stigli kod nekog početnika", pomislila je gledajući ga kako u zamračenoj prostoriji prinosi instrumente Nermininim očima i briše joj suze sa obraza.

- Ljepotice, za šta tebi treba oštar vid? Da odmah spaziš nekog dobrog momka, odjednom je prekinuo šutnju i sa osmijehom pogledao prema Nadiri.
- Ne zato, momci nisu interesantni. Idem u tehničku školu, mi stalno nešto crtamo, Nermina je pocrvenjela ali se nije zbunila. Nadira je bila ponosna na kćerku zbog tako jasnog odgovora.
- Ko te je to tako pogrešno naučio? Da nije tvoja lijepooka majka? - on se smijao na način dobrodušnog čovjeka. - Da se nešto dogovorimo, ja ću ti dati stakalca i to čarobna, da odmah uočiš pravog. Sa njima ćeš odmah spaziti one koji imaju puno para i izglede u karijeri.
- Mislim da niste u pravu, umiješala se Nadira. - Dajte joj ona sa kojima će prepoznati vlastiti put.
- Nemojte mi ta feministička sranja, molim vas, ništa ne mrzim kao to. Otkako žene prepoznaju svoj put, sve nam ide naopako.

Dobrodušni čiča se u trenu pretvorio u pravog muškog šovinistu. "Ko me vukao za jezik, ovdje sam zbog Nermininog vida a ne da objašnjavam svoje životne stavove", pomislila je i stisnula usne da zaustavi druge rečenice.

- Ušutjeli ste. To se ne slaže sa bajkama koje mi je o vama napričao rječiti Klubera, doktor Garvin je uperio snop svjetla u njeno lice. - Do sada nisam znao da se na Palama može naći žensko stvorenje koje nešto piše.
- Nisam došla zbog literature, bolje mi recite šta je sa očima moje kćeri?
- Strpljenja, samo malo strpljenja, ustao je sa stolice, uzeo Nerminu za ruku i izveo je u hodnik. Nadira je premrla, sigurno je nešto strašno kad neće da kaže pred djevojkom. Ali on je svu pažnju okrenuo Nadiri.
- Cijenjeni Klubera i nema tako loš ukus, sad se cerekao.
- Čestitam, stekli ste pravog obožavaoca. Sjedio je pola sata kod mene i pričao samo o vama, pitao sam se kakva je ta mačka koja ga je tako opčinila.
- Oprostite, mislim da ste pogrešno razumjeli. Mi smo samo prijatelji, promucala je.
- Prijatelji? To ne vjerujem, on je pričao kao da je zatreskan do ušiju, doktor je opet okrenuo svjetlo prema njenom licu.
- Nisam došla ovdje da pričam o svom odnosu prema porodici Klubera. Molim vas, recite mi, vid moje kćeri...

On joj je tada, smireno i bez podrugljivosti, objasnio kako nema razloga za brigu, iako će ovakva pubertetska dioptrija ostati za čitav život. Malo se poigrao latinskim izrazima i dodao da se njen rast može zaustaviti jedino sočivima. Odmah je izračunao koliko to košta i Nadiru je uhvatila prava briga, crveni saldo u banci to nije mogao pokriti. Uzela je recepte iz njegovih ruku i pošla prema vratima.

- A zna li cijenjeni Klubera da ste vi zaboravni koliko i lijepi, njegov smijeh ju je zaustavio na pola puta. Osjetila je kako joj krv navaljuje u glavu a obrazi postaju purpurni. Nikako se nije mogla osloboditi tih mladalačkih znakova nesigurnosti. Promrmljala je izvinjenje, vratila se do njegovog stola i stavila na njega flašu sa viskijem i kovertu sa novcem.
- Sretenova ljepotice, nemojte crvenjeti zbog toga, to je sitnica, samo ste zaboravili da ste se ušetali ovdje kao da sam vam ja kućni ljekar. Takvu čast imaju samo sretnici sa dobrim prijateljskim vezama kao što je vaša. Viski niste morali kupovati, jer mi je podrum već prepun.
- Onda napišite na vratima kolika vam je tarifa da ne moram pogađati.
- Doviđenja lijepa gospo, reći ću prijatelju da je imao sreću.

Zavidim mu, meni se takve ne dešavaju.

- Možda i vama trebaju naočari da odmah prepoznate pravu, odgovorila je. - Doviđenja, hvala vam na ljubaznosti.

Nermina je, obuzeta strahom, plakala u hodniku.

- Mama, hoće li me operisati?
- Ne, dušo, sve je u redu, samo moramo kupiti sočiva, utješila ju je Nadira i uzela je za ruku jer ona zbog raširenih zjenica nije vidjela kuda ide. Povela je kćerku sa sobom na posao, sa tim sljepilom bilo opasno hodati ulicama. "Pa, on sigurno misli", sinulo je Nadiri odjednom. "On misli da smo Sreten i ja... da smo ljubavnici! Ah, ne! Nada kaže da me njen muž svuda hvalio, pred svim njihovim prijateljima. Možda sad svi misle kao i ovaj doktor. Baš sam se usrećila. Kud god se maknem, to će ići za mnom... Ma ne, baš me briga šta ljudi misle, neću žrtvovati jedino prijateljstvo koje imam da bih spriječila nečije pokvarene sumnje. Neću da od toga pravim još jednu brigu! Sad je najvažnije da kupim Nermini sočiva i završim rukopis... Večeras sjedam za radni sto, pa neka se cijeli svijet prevrne."

Nije sjela ni te ni naredne večeri, jer je Azru skoro ugušio novi napad angine. Iscrpljena temperaturom i antibioticima, djevojčica se pretvorila u svoju sijenku, u kosti presvučene kožom. Specijalista za uho grlo nos je odredio da se krajnici odmah moraju izvaditi.

Opet je tražila veze. Zbog prošlog iskustva, Nadu i Sretena je ostavila kao posljednju rezervu. Vijest o operaciji prvo je proširila u blizini svog radnog mjesta. Za pomoć se javila Rajka Vukić, njena saradnica, referentica za daktilografiju i protokol. Na toj klinici je radio rođak njenog muža. Ona se raspitala o svemu, taj ljekar nije uzimao ništa, ni viski, ni zlato, čak ni devize. Veza je bila potrebna samo zato da se odmah dobije mjesto u bolnici. Nadiri je lahnulo, jer bi sad i Emin morao napraviti crveni saldo u banci. Samo, radost je trajala kratko, nestala je poslije dva dana uzaludnog sjedenja u čekaonici. Medicinska sestra zadužena za prijem novih pacjenata jednostavno ih nije prozivala. Trećeg dana je konačno shvatila zašto, pa je nakupovala punu kesu poklona i utrpala je u ruke prvoj sestri koja je naišla. Za pola sata bila je u ordinaciji poštenog specijaliste. On je odmah pregledao nalaze, pogledao grlo i odredio operaciju za sutra.





I pored sve komunističke propagande, Nadira je političke igre u njihovom društvu već odavno mogla sagledati u pravom svijetlu. Bila je već navikla da ne obraća pažnju na sve kontradiktornosti na papiru opjevanih ljudskih sloboda i željezne diktature u stvarnosti. Svoja znanja o tome je uvijek nabirala usput, od vremena prvih Zinetinih i Sinišinih naravoučenija do svojih zaključaka i sažimanja. Ali nju to nikad nije bliže doticalo, politika i vlast, to je nešto daleko od nje, da li valjaju ili ne valjaju, to nije imalo nekog većeg uticaja na njen život. Ona se nije bavila njima i nadala se da se ni oni nikad neće baviti njom. Poznavala je mnoge slučajeve kad su se pisci našli na udaru vlasti. Mislila je da se to njoj ne može desiti, jer će ona uvijek pisati priče iz života, i to onog ženskog, do kojeg se politika malo probija.

Dvije posjete ljekarima su je natjerale da malo bolje otvori oči i vidi šta se stvarno dešava u tom sloju društva, koji se po njenom shvatanju, nalazio daleko od politike. Bila je preneražena onim što je vidjela. Svo društvo, od dna do vrha, bilo je prožeto tim fenomenom lahke zarade i brzog trošenja. "Kupovati, rasipati, nositi najmodernije krpe, graditi vikendicu, na moru, na planini, to je bila života maksima mnogih. Tom društvenom bolešću su svi bili zaraženi, nije važno kakvo su obrazovanje imali. Nadira je taj fenomen ispitivala kod njene saradnice Rajke. Ona nije bila samo mala fakultetska službenica, nosila je i titulu "pukovnica" jer joj je muž imao neki vojni čin. Nadira se odmah pokajala što ju je zamolila za tu vezu na klinici, jer je Rajka htjela odmah naplatiti svoju uslugu. Dva dana je odlazila s posla ranije, ostavljajući joj brdo neotkucanih materijala. Trećeg je rano ujutro nekud otišla, vratila se kroz dva sata sa novim kožnim kostimom.

- Pogledaj šta sam našla u "Utoku" po staroj cijeni, pukovnica se presvukla, požurila da novi kostim prošeta po svim hodnicima i odajama i pokaže ga koleginicama. Takve kostime su, zbog cijene i marke, nosile samo probrane žene, što je kod drugih budilo zavist.

Kad se vratila iz modne šetnje, Rajka je izvadila kozmetiku, morala je promijeniti boju karmina, jer joj se nije slagala sa bojom kostima. Savjetovala je Nadiri da i ona pođe u istu prodavnicu, ostao je još jedan kostim po staroj cijeni, sigurno je Nadirin broj.

- Ne mogu sad izlaziti imam posla, odbila je Nadira. - Možeš li požuriti sa tim šminkanjem, pripremila sam novi izvještaj.
- Oh, što si dosadna sa tim poslom. Kvariš mi zadovoljstvo što sam se ovako lijepo obukla. Sad će mi doći neki prijatelji, hoću da im pokažem kostim. Izaći ćemo na kahvu, pa ću otkucati taj materijal poslijepodne. Nadira, znaš ti mene, kad ja sjedem za mašinu to ide za tren.

Nadira je uzdahnula, Rajki je čin njenog muža davao toliko moći, da joj se nikad nije smjelo prigovoriti. Prihvatanjem njene usluge, Nadira je potpuno srozala svoj ugled šefice.

- Nadira, već sam ti odavno htjela reći da ti moraš promijeniti svoj način odijevanja. Da ti samo znaš kako smo se mi tebi rugali kad si ti tek došla. Svi smo te zvali, ona seljanka sa Pala. Ko god bi obuo ravne cipele i kupio tašnu od skaja, zvali smo ga seljanka Nadira. Sad si se malo popravila, bar ti se boje slažu. Ali se vidi da ti je to sve kućna radinost. Potrebni su ti neki orginalni komadi, kao ovaj kostim. Da se ne znam dotjerati, ne bih ni ja bila lijepa.

"Kad bi bar obrijala noge i depilirala brkove, možda bi bila još ljepša", pomislila je Nadira a dodala glasno. - Znaš šta, ja ovdje dolazim da radim a ne da šetam gardarobu.

- Pa i ja dolazim da radim, uvrijedila se Rajka. Maramicom je obrisala višak karmina sa usana, pogledala da joj nije ofarbao i zube. - Uz ovaj kostim bi mi se slagala jedna lijepa svilena bluza.
- Rajka, zašto si tolika kaćiperka, zapjevala joj je Nadira.
- Znaš šta, hoću da proživim, dok sam mlada i lijepa.

Mlada i lijepa Rajka je otišla sa društvom na kahvu i nije se više vraćala. Nadira je sama otkucala izvještaj i poslala ga na fakultetki odsjek. I ona je izašla s posla sat ranije, morala je otići u bolnicu po Azru. "Ko zna koliko će me Rajka zbog te male usluge ovako driblati. Ne smijem prigovoriti, jer će mi možda opet zatrebati. Pa sav je ovaj sistem jedan kolovrat "ja tebi, ti meni", ne zna se ko je čiji i kakav talac", razmišljala je u prepunom autobusu koji je vozio na Koševo. Bila je pritisnuta između jedne žene sa cekerima i dva učenika sa školskim torbama, znoj joj se sljevao niz lice i leđa.

Nije mogla ni pomisliti da kćerki, izmučenoj operacijom, priredi još vožnju autobusom do Pala. Uzele su taksi odmah ispred klinike, Nadira je imala priliku vidjeti kako taksimetar guta njen novac namijenjen za nove cipele.

Emin je već bio kod kuće a ona je morala na nekoga istresti svoje duboko nezadovoljstvo. "Jesi li ti ikad pomislio", ljutila se dok je postavljala ručak na sto. "Da su nama potrebna kola."

Emin je kažiprstom kuckao po stolu, tako je pokazivao nestrpljivost da mu se tanjir napuni što prije.

- Ne, otkud ti to. Da su čovjeku potrebna kola, onda bi se rodila sa njim. Ja, baš tako, uz dijete bi se rodila i jedna kolica i rasla bi zajedno sa njim.
- Ne razumijem kako možeš pričati takve gluposti.
- A kako ti možeš pitati takvu glupost?!
- Kupuju ih ljudi i koji zarađuju manje para od nas!
- Ozbiljno, ma nemoj, ma vidi ti nje šta je ona smislila. Ima crveni saldo u banci a hoće da kupi kola. Gospođo draga, zašto ne štediš?!
- Šuti, šuti, nisam ništa rekla. Nermina, nano, dođite da jedete!

Azri ćemo kasnije napraviti keks sa mlijekom.

Ali Emin nije htio da ušuti, on je nastavio priču o tome kako će žene finansijki upropasiti cijelo društvo, sav bankarski sistem. Njima se čekovne knjižice odmah moraju oduzeti, jer one više nemaju mjere, razvile su cijele sisteme kako će zaobići plaćanje a dograbiti se najskupljih stvari. Ispričao je šta sve njegove saradnice kupuju za te prazne papire.

- Pitam se koja je budala dala ženama da troše koliko hoće? - vikao je Emin između dva srkanja vruće čorbe od graha. Nadira je gledala kako kašikom kupi žitku kašu, a graške ostavlja u tanjiru. Sve ju je, i njegov glas i odbacivanje graški i srkanje do te mjere iritiralo da je željela skočiti i otići od stola. Savladala se zbog djece.
- Kakav auto ima naš otac, vidjela sam ga neki dan u Palama, novi model "mercedesa", rekla je Nermina odjednom, kao da je bila isključena iz cijele Eminove tirade.
- Lijepo što ima, samo vi ne živite sa svojim ocem nego sa nama, odgovorila joj je nana i ponosno pogledala sina.
- One žive sa mnom, promrmljala je Nadira i sagnula glavu nad tanjir.

U tom trenutku je zazvonio telefon, slušalicu je podigla Azra.

- Mama, za tebe je, neko nepoznat, nisam razumjela ime.

Čovjek se predstavio, Vaso Deklić, predsjednik žirija za dodjelu literarne nagrade.

- Vi ste Nadira Otaš... Drago mi je drugarice Otaš, jer vi ste, dobili ste nagradu za vašu priču "Australijska zeba". Čestitam vam od srca.
- Čekajte, pa to je pravo iznenađenje! Dobila sam nagradu za "Australijsku zebu"?!

Čovjek joj je objasnio, članovi žirija se nisu mogli usaglasiti oko prve i druge nagrade, pa su taj fond ujedinili i dodijelili dvije prve nagrade, jedna je njena, drugu je dobio jedan mladić iz Sarajeva. Da se on pitao, prvu nagradu bi dobila samo ona jer je njena priča, po njegovom mišljenju, bila najbolja. Obavijest će dobiti kroz koji dan, zvanična dodjela je u septembru u Kreševu.

- Djeco, dobila sam nagradu, viknula je Nadira. kad je spustila slušalicu. Mada nikad nije znala plesati, sad se okretala u ritmu unutarnjeg valcera.
- Dobila nagradu, čudila se nana. - A ja mislila da se nešto desilo.

Emin je odmah ustao da iz svojih zaliha donese flašu dobrog vina.

- Nano, desilo se to da će pisanje moje žene ponovno dobiti na važnosti, on je stenjao jer se čep nije dao izvući iz grlića.
- Važno je da si ti meni prlijepio etiketu "tvoja žena".
- Moraš priznati da sam ti ja donio sreću. Kada si se udala za mene, riješila si sve druge brige, pa možeš pisati u miru i rahatluku, nasuo im je vino pomiješano sa komadićima pluta.
- Ali ja sam pisala i prije nego što sam se udala, pobunila se.
- Jesi ali kao novinar a to je nešto drugo. Djeco, da nazdravimo toj nagradi. Ženo, a možemo li od nje kupiti kola, makar polovna?
- Rekla sam ti... U redu, da nazdravimo mojoj prvoj nagradi... Ne ovo je moja treća nagrada. Da se zna, ovo je moja treća nagrada za literaturu.

Nakon nazdravljanja je požurila da tu novost javi svojim prijateljima Kluberama.

Nada se obradovala njenoj vijesti ali je njen glas bio bez boje, kao da je bolesna.

- Šta je s tobom, jesam li te probudila?
- Ne nisi, oprosti, nešto mi se desilo, sad ne mogu... Nazvaću te kasnije, Nadira je shvatila da se njena prijateljica bori s jecajima.

Nada je, smirena, nazvala kroz pola sata. Čestitala je na nagradi i pozvala je da u subotu dođe kod nje u vikendicu.

- Znaš, nalazim se u jednom vrlo čudnom stanju. Možeš li žrtvovati taj slobodan dan za mene?
- Nije mi to nikakva žrtva, rado ću doći, ali znaš i sama koliko se poslova mora obaviti subotom. Nazvaću te dok vidim sa Eminom šta će on raditi.

Nadira je odmah dobila slobodan dan, jer je Emin imao poziv Lovačkog društva da za vikend pođe sa kolegama na radnu akciju, planirano je uređenje okoline oko njihovog doma u planini. Bila je zadovoljna što se on vratio toj svojoj nekadašnjoj aktivnosti, tako je dobijala malo više slobodnog prostora za sebe.

Kćeri su se raspravljale oko toga šta će kupiti za njenu nagradu, već je bilo ustaljeno da im ona daje svoje honorare za vanredne izdatke. Uvijek je bilo više želja nego para.

"Pa ipak smo mi jedna srećna porodica", mislila je Nadira. "Nekad izgleda jako tijesno, ali se prilagođavanjem sve može dovesti u red."





Tog mjeseca je vladala nestašica kahve, Nadira je preko Milanine sestre, šefice u jednoj prodavnici, nabavila nekoliko kesica po dvjesto grama. Dobila ih je u subotu ujutru, pred polazak u posjetu, pa se desetak minuta borila sa svojim tvrdičlukom, htjela je svojoj prijateljici pričiniti radost a istovremeno joj je bilo žao, jer nije znala kad će ponovo moći kupiti kahvu. Onda je dobila napad darežljivost, pa je uz jednu kesicu zamotala i jednu lijepu svilenu mahramu. Ako je iko zaslužio da dobije nešto od nje, onda je to bila Nada.

Put do Ilidže je bio predug, prvo autobusom, pa tramvajem, pa čekanje na stanici na dolazak lokalnog autobusa.

Po tome šta su joj o svojoj vikendici pričale Klubere, Nadira je zamišljala kako oni uživaju u nekoj velikoj kući sa terasama u drvetu i staklu. A našla se pred ovećom kolibom, napravljenom na jednu vodu, sa čije prednje strane je dograđena dugačka veranda od providnog pleksiglasa. Ispred kuće je bio vrt, nekoliko redova krompira, pet šest pritki buranije, teže brojive kućice graha, lijeha mrkve i peršuna, nekoliko stabljika paradajza. Voće je obećavalo malo bogatiji rod od vrta, na stablima šljiva i jabuka rudjeli prvi, na višnji ptice jele posljednje plodove. Tu je još bila pumpa za vodu, nadstrešnica za drva, plast sijena. "Ipak sam bila u pravu, Sreten kosi travu i slaže plašće. Još nije zaboravio svoje seljačko porijeklo."

Nada ju je vidjela sa prozora i, obradovana, mahnula objema rukama. I prije nego što je ušla, Nadira je znala kako će izgledati unutrašnjost kućice.

U prvoj prostoriji nalazila se druga polovica nekad velikog pisaćeg stola od hrastovine, ova je bila bez ladica. Na njoj su stajale otvorene knjige i rječnici, stranice Nadinog rukom pisanog prijevoda. Na polici iznad, poredane šivene lutkice i nekoliko vječnih kalendara od nikla. U jednom ćošku hrpa nepotrebne starudije, u drugom krevet od daske prekriven dekom ukrašenom suncokretima, čija je jarka boja sunca odudarala od patine istrošenosti kojom su bili presvučeni svi drugi predmeti u prostoriji. Na zidu iznad kreveta okačene slike predaka i ikonice od orahovine i ružinog drveta. "Pripadale su mojoj majci", rekla je Nada. "Bila je vrlo religiozna."

Na slikama su djed i otac imali isto uštogljeno držanje, neobično slične crte lica, samo im je odjeća bila drukčija. Stari gazda je imao velike zavrnute brkove, starinski fes i čohani prsluk. Statusni simbol potomka bila je kravata i u njoj zlatna igla. I Nadina baka je nosila fesić sa dukatima i duge biserne naušnice, a koketni osmijeh je govorio, gledajte me kako sam lijepa i nakićena. Nadina majka je međutim izgledala kao prava trgovačka gospođa, nakrivljen šeširić sa perom, i zlatni sat na bujnim prsima. Tu, ispred njene slike je gorjelo kandilo, zapravo sjajnim treptajima titrao žižak stavljen u jednu keramičku posudicu.

- To sam zapalila jutros, za pokojnu dušu moje majke.

Upalo joj je u oči da Nada izgleda staro i oronulo, bore oko usana su otkrivale više gorčine nego ikada prije. Nešto duboko intimno je mučilo tu ženu ali njih dvije do sada nisu jedna drugoj otkrivale šta škripi u njihovim bračnim i ostalim porodičnim vezama. Tek u po nekoj istrzanoj rečenici Nada bi pomenula da njen suprug nije imao strpljenja sa njenom majkom, kao što ga sad nema ni sa kćerima. Šta se krilo iza toga "nema strpljenja", Nadira nije htjela pretpostavljati. Oni su za nju bili posebni ljudi, tako da im nije željela otkriti onu tamniju stranu.

- Već danima imam ta predskazanja, Nada je maramicom obrisala suzu. - Sanjala sam da silazim niz stepenice, više puta, na ulici sam imala osjećaj da me neko prati, a u kući su nekim čudom stvari bile pomjerane, nikad ih nisam nalazila onako kako sam ih ostavila. Dešavalo se isto tako kao one godine kad su Sretena vodili na saslušanje.

U Nadirinom stomaku se nešto zgrčilo, koliko je stanovnika Sarajeva bilo optuživano i isljeđivano, a oni su opet živjeli u iliziji da je to najpravednija zemlja na svijetu.

- Je li to bilo nešto u vezi sa njegovim bratom Dušanom, otelo se Nadiri. Oni tu temu među sobom skoro nikada nisu doticali.
- Ne, ne, to je bilo prije, puno prije. On je to spominjao pred vama. Imao je jednog prijatelja, koji je nekad davno, u mladosti bio optužen da je pripadao Mladim muslimanima. Taj čovjek je bez ikakve osude proveo pet godina na prisilnom radu u rudniku "Breza." Kasnije je završio započeti studij i napisao svoja sjećanja. Dao ih je Sretenu, jer je moj muž želio znati više o tome. Sreten je bio zgranut time šta su komunističke vlasti uradile tim mladim intelektualcima. Pričao je s nekim o tome, bilo je to šire društvo pa poslije nije mogao reći ko ga je potkazao. Zbog toga su ga isljeđivali ali nisu ništa našli.

"A moje naivno vjerovanje da me se politika ne tiče. Zbog toga mi je Zineta naređivala da njihove riječi ne širim dalje, mislila je Nadira. Trudila se da nađe vezu između tog nekadašnjeg događaja i Nadinog sadašnjeg stanja. Ali ta veza nije postojala, prijateljica je željela samo objasniti da su ona kriza od prije i ova sad imale iste znakove.

- Ovo sam ti ispričala samo usput, ti si pisac pa neka ti se nađe u zalihama, Nada je gledala u kadilo kao da u njemu traži podstrek za daljnju ispovijed. - Ja sam toliko toga propatila zbog Sretena, i njegovih nepromišljenosti, ovakvih ili onakvih...

Nadira se uplašila od onoga što će sad čuti. Željela je pobjeći od toga, pa je izašla na verandu, sjela u jednu staru fotelju koja je bila prislonjena uz kuću. Kroz providni zid verande je mogla vidjeti prirodu napolju.

- Moja pokojna majka je uvijek sjedila tu gdje ti sjediš, nastavila je prijateljica kad se malo smirila. - Nadira, ti ne znaš, ja sam svoju majku žrtvovala zbog Sretena. Uradila nešto strašno. Ali znam da je to ona meni oprostila. Jutros sam čula tiho kucanje na prozor, pa šuškanje papirom u sobi. Moja mati zna koliko mi je teško i došla je da me utješi. Zato sam joj zapalila kandilo.

Nadiri se nije dopadala ta priča o duhovima. Gledala je napolje, dvije kao zift crne vjeverice su se igrale na zemlji, ispod jedne pitome lijeske crvenih listova. Jedna od njih je skočila na debelu granu, provjerila jesu li lješnici zreli, pa se opet našla na zemlji.

- Nadira, ja ne razumijem sklop muške svijesti, sve što čovjek za njih žrtvuje, oni to smatraju normalnim, vjeruju da im to po nekom nepisanom pravu pripada.

Nadira se teško koncentrisala na njenu priču, pratila je pogledom vjeverice, one su se sad igrale na grani jalovog oraha. "E, tu jesenas nećete ništa naći", pomislila je. "Pazite da vam neko ne odnese lješnike."

- Moja majka, ona je uvijek bila tu, uz mene. Kad sam studirala, provodila je noći u apoteci i pravila svoje kreme. Prodavala ih je krišom kod kuće. Meni ništa nije smjelo nedostajati. Bila je tu kada sam se udala, rodila djecu. Dolazila sam s posla na sve gotovo, cijelo poslijepodne bilo je moje. Umjesto da kuham i perem suđe, ja sam učila jezike, išla u pozorište, čitala, prevodila, čak sam na dvije godine otišla u Francusku u neku kulturnu misiju. Sretenu je naravno smetalo vječno prisustvo moje majke... Nadira, oprosti, moram s nekim pričati o tome, znam da ćeš me ti razumjeti...
- Zbog toga sam danas i došla, zar ne? - rekla je. "Licemjerko, da si znala da će ti pričati o duhovima, sigurno ne bi došla", to je bio dodatak za nju lično.
- Znam, znam, ovo je nešto što me strašno muči. Moja majka je i u godinama bila fizički zdrava ali je počela zaboravljati, bolest se svakog dana pogoršavala. Sreten je bježao od kuće i ja sam se strašno bojala da ću ga izgubiti. Ona je vegetirala i cviljela, a ja sam bila sve bliže ludilu... Uletjela sam u pakao bolesti nepripremljena. Moja prijateljica s posla, Hrvatica, ona mi je ispričala da je njena bolesna tetka pod starost našla utočište u katoličkom manastiru. Meni je to postalo opsesija, da majku pošaljem tamo i spasim brak. Preko te prijateljice sam se raspitala, časne sestre su pristale da je prime, nisu čak pitale ni za vjeru. Onda je mama došla sebi i kao da je predosjećala šta se dešava, molila me da je ne šaljem tuđim ljudima. Poslije toga se stanje još više pogoršalo i ja nisam imala izbora, jer je Sreten htio da se odseli. Odveli smo mamu u manastir i ja sam jedno vrijeme bila mirna, mislila sam da joj je tamo lijepo, ljepše nego kod nas. Ona je opet došla sebi i plakala je za mnom... Oni nisu dobro pazili na nju, ostavili su otvorena vrata, izašla je na pljusak i dobila upalu pluća. Nije mogla podnijeti te tuđe ljude oko sebe, htjela je umrijeti.

"Riječ je o onoj dami sa šeširom i zlatnim satom", mislila je Nadira. "Kako je život komplikovan i nepredvidiv. Živjela u pravoslavlju, umrla u katoličkom manastiru. Nevjerovatno!"

- Samo da sam izdržala još malo, samo još tih nekoliko mjeseci. Zašto sam bila toliko nestrpljiva?!
- Mislim da je besmisleno da se toliko mučiš. Učinila si sve što si mogla. Ja te razumijem, imam staricu u kući, doduše nije moja nego Eminova majka. Spopadne me živi užas kad pomislim šta me čeka sa njom za koju godinu. Ako mi se desi nešto takvo, doći ću kod tebe i pitati gdje je taj manastir, svaka izrečena riječ je bila iskrena.
- Najviše me boli što su joj sigurno promijenili vjeru.

"Čime se sve ljudi opterećuju, umrla je starica osuđena na vegetiranje. Ne vjerujem da je znala koje je vjere."

- A Sreten nikad nije shvatio da sam to učinila zbog njega.
- Učinila si to zbog Sretena ali i zbog sebe. Ni ti nisi više mogla izdržati.
- Izdržala bih, ja je nikad ne bih odbacila. Kad bih samo znala da li mi je oprostila. Htjela bih da joj se izvinim, ali kako.

Nada se odjednom trgnula, i pored dubokog duševnog poniranja, njen sluh je uhvatio zvuk automobilskog motora. "Mislim da dolazi Sreten. A rekla sam mu da me danas ostavi na miru. Šta još hoće od mene?!" Nada se s mukom pribrala i obrisala suze. "Molim te, nemoj mu odati da sam ti ovo ispričala!"





Sreten nije znao da tog dana imaju gošću u vikendici, pa se na njegovom licu prvo pojavilo iznenađenje, zatim olakšanje i radost. Supruzi je uputio jedan pogled pokajnika, predao joj ceker sa namirnicama i dva izdanja beogradskih novina. Nada je izgledala izgubljeno, zastala na pola puta između imaginarnog svijeta gdje su se nalazile uspomene na majku i stvarnosti u kojoj je bio prisutan njen muž. On je pokušavao privući njenu pozornost, zagladiti neki jaz, koji je, slutila je Nadira, zjapio među njima. Odglumio je jedan naklon i molbu da gošći poljupcima čestita jednu tako značajnu nagradu, kojoj su i oni doprinijeli. "Do sada nisi tražio moju dozvolu da ljubiš tuđe žene", promrmljla je Nada, njoj je muževljevo glumatanje bilo mučno.

On je prečuo njene riječi, posvetio se čestitanju i objašnjenju zašto je ta nagrada toliko važna za Nadiru. Sjeo je na drugu stolicu preko puta nje, obrisao znoj sa čela i zavrnuo rukave na neispeglanoj košulji. Dugačke crvene ogrebotine noktima su odmah privukle Nadirin pogled, pružale su se od zgloba desne šake prema laktu. "Izgleda da je imao posla sa divljim mačkama", pomislila je ona i odjednom joj je bilo jasno zašto je Nada toliko uporno prizivala uspomene na svoju majku. Oči su im se srele, osmjehnuo se krajem usana i nastavio priču o Nadirinom radu. Obećavao joj je pomoć dok ne objavi prvu knjigu a kasnije će se morati snalaziti sama. Ona to svakako može, jer se vidi da radi, razmišlja, uvijek dalje, uvijek šire. Mnogi početnici koje je on sreo su imali talenta, ali ne i strpljenja da ga razviju i ostvare.

- Samo se nemoj zanositi da je ovo kraj učenja. Šta su to stvaralačke muke, otkrićeš tek kad budeš pisala roman.
- Nemoj je unaprijed prepadati, sve će to polako sazrijevati, rekla je Nada. Ona se zaposlila oko peći, spremala im je improvizovani ručak od jaja i šampinjona. Sreten je htio kahvu, pa je Nadira ustala da je skuha. Pitala ga je kako on sve zna o pisanju, a nije pisac.
- Mnoga škrabala su kod mene odlagala svoje jade. Moji lični pokušaji su propadali već na početku.

Uz kahvu se razgovor prenio na njegovu vikendicu, htio je znati kako joj se sviđa.

- Da budem iskrena, zamišljala sam je većom, odgovorila je njemu "I bolje uređenom", za sebe.
- Zar misliš da se radom u kulturi može puno steći? Ja još uvijek ne smijem izgubiti pantalone, jer imam samo jedne radne i jedne paradne, smijao se on. - A ovaj moj kućerak bi mogao imati i munaru, pravio ga je jedan musliman iz mog sela zvanog Kremiša, veliki vjernik, Abid Kozlić...

"Ko o čemu - on o muslimanima. Je li to neka opsesija ili namjera", mislila je Nadira. "Radije ću slušati o Nadinim duhovima, nego njegovim vjernicima. Ja sam ih sita, gledala sam ih cijelog života, htjela bih i nešto drugo. Željna sam "feminističke propagande"."

- Slušaš li ti što ti ja pričam, - Sreten joj je pošto po to htio prenijeti istoriju svoje vikendice. - Abid Kozlić je veliki majstor za gradnju od drveta, ako budete nekad nešto pravili, pozovite samo njega. On je mnogima napravio kuću, ali svoju nikad nije završio. Znaš li zašto je pristao da dođe čak ovamo? Htio je bar jednom klanjati Bajram-namaz u Begovoj džamiji, među sarajevskim uglednicima. To mu se osladilo pa sam ga nekoliko puta uveče morao voziti tamo, godilo mu je da bude sa čaršijskim ljudima. Znaš da sam tom Abidu zavidio na njegovoj vjeri, on je iz džamije izlazio kao preporođen, kao da je prozračio dušu. Nas dvojica smo postali veliki prijatelji, kad god posjetim svoje u Kremiši, obiđem i njega. Kad pođemo sljedeći put i ti ćeš sa nama. Kako se nisam prije sjetio da te pozovemo.

"Hvala, sita sam svih provincija i svih sela oko Pala a i njihovih stanovnika. Radije bih malo u bijeli svijet. Samo što mi niko ne nudi svjetske metropole", mislila je Nadira.

- A Abidaga je bio i lijep čovjek, moja žena je bila zaljubljena u njega. Pitaj je pa ćeš čuti.

Nada je preko volje progovorila, ona nije dijelila Sretenovo oduševljenje o Abidu. Majstor je stalno nešto podozrijevao, nije joj vjerovao da mu ne podvaljuje svinjsko meso. Morala je posebno kuhati kako bi on pristao da jede sa njima. Ako bi posumnjao da nije sve čisto, jeo bi samo svoj pekmez i hljeb.

- Al' ti si ipak bila zaljubljena u njega.

Nadiri je zasmetalo što on pokušava iznuditi šalu i osmijeh na licu svoje žene. Htjela je pokazati da joj je dosta te priče o Abidu pa je uzela bogradske novine ostavljene na stolu. Ona je bila izvan svih političkih zbivanja, skoro da nije imala pojma ko je koga i zašto smjenjivao i birao. Na prvoj stranici "Politike" bila je slika predsjednika Srbije, a iznad nje naslov: Kad će Kosovo ponovo postati srpsko? Nije obraćala pažnju na riječi, gledala je izraz na licu tog čovjeka. Bila je zapanjena brutalnošću tog lica, njegov pogled je u njoj izazvao istinsku jezu.

- Pogledajte, otelo joj se. - To čelo, te oči, iz tog izraza izbija samo zlo.

Okrenula je sliku prema domaćinima i upitno ih pogledala. Očekivala je odobravanje a oni su gledali u stranu. "Zar sam rekla nešto pogrešno?" - pitala se u čudu. - "Zar i oni ne vide što i ja?"

- A šta je tu zlo? - reče on nakon duže šutnje. - Tu se vidi samo njegova odlučnost da vrati Srbiji ono što su njegovi predhodnici upropastitli. To je briga za budućnost srpskog naroda.

"Izgleda da postoji nešto o čemu ja ništa ne znam", mislila je Nadira. "Do sada je uvijek bilo slobodno kuditi nekog socijalističkog predsjednika. Mora da je ovo neki poseban kadar kad ga brani vrhunski intelektualac."

- Ako on misli o našoj budućnosti, onda nam je ona vrlo mračna, sad se ona prisiljavala na šalu. To nije primijećeno.
- Mnogima smeta to što je Srbija najzad dobila vođu koji će braniti interese srpskog naroda, Nada se pozabavila raspremanjem stola, namjeravala je postaviti tanjire za ručak.
- Ali u ovoj zemlji ne žive samo Srbi. Sretene, ti si sam rekao da si po shvatanjima Bosanac.
- Bosanac u okviru Jugoslavije. Ali ničiji interesi ovdje nisu ugroženi kao srpski, Sreten više nije bio onaj čovjek od maloprije, kad je pričao o svom majstoru Abidu Kozliću. Ni Nada nije bila ona žena koja joj je povjeravala svoju tajnu muku i grižnju savjesti. Ovi ljudi su joj odjednom bili strani a da nije znala zbog čega se to desilo. Kakve veze imaju oni koji žive u Sarajevu sa nekim srbijanskim predsjednikom Miloševićem?
- Kosovo i Vojvodina se moraju vratiti u Srbiju, da ona postane republika kao i ostale, pa da se onda vidi kome je zaista stalo do Jugoslavije, Sreten je udarao rukom o sto.
- Ja se mogu odmah ispovijediti, rekla je Nadira šaljivo, u pokušaju da razmekša zategnutost. - Priznajem da sam za Jugu, kunem se...
- Ne moraš se sada zaklinjati, biće vremena i za to, Sreten je prihvatio šalu i više nisu razgovarali o politici. Poslije ručka su prošetali, brali divlje maline pored puta i razgovarali o djeci.

Nadira je odjednom postala umorna, bila je sita i pametnih i praznih razgovora, željela je ostati sama sa svojim mislima.

- Vrijeme je da krenem, i kod kuće me čeka stotinu poslova, ispričala se, a Sreten je odmah ponudio da je odveze do stanice na Ilidži i tako joj bar malo skrati put i čekanja.
- Je li ti Nada pričala nešto o našim problemima? - upitao je Sreten čim su krenuli.
- Ne, nije, a zar imate problema? - nasmijala se Nadira i pokazala na njegove ogrebotine. - Oprosti, ovo progovara radoznalost pisca.
- Piscima je sve oprošteno. Znam da ti je pričala koliko je žrtava morala podnijeti da bi me zadržala. Ona ne shvata da ja dobrovoljno ostajem.
- Ali se tvoja divlja mačka ne slaže sa tim.
- Ah, to je samo jedan bezvezan izlet, ozbiljno shvaćen od druge strane, nažalost. Šta pisac još želi znati?
- Je li zgodna ta oštrokandža?! - Nadira se smješkala, taj divni razumjevanjem ispunjeni Sreten nije drukčiji od drugih muškaraca.
- Bila je to vrlo interesantna žena, sve dok nije povjerovala da ću zbog nje ostaviti porodicu, odgovorio je iskreno. - Shvatio sam da naš doktor za lijepe oči, onaj koji je pregledao i tvoju kćerku, ima pravo, za ljubavnice uvijek treba birati udate žene. I one čuvaju svoj brak a vezu gledaju kao neki lijep izlet. Dok traje, traje... Ova moja mačka je nažalost bila slobodna, njoj je bio potreban muž.

"Hvala ti na pouci, skoro sve važeće zakonitosti života sam naučila iz naravoučenija drugih, sama sam tako malo doživjela i proživjela", mislila je ona. Onda ju je iznenadilo njegovo pitanje kako joj se sviđa očni specijalista.

- Zašto bi mi se sviđao, platila sam tristo maraka i bila prisiljena slušati njegove bezobrazluke, Sreten joj je pružio mogućnost da istrese bar malo ljutnje koja je još nije prošla.
- A ti se njemu jako dopadaš. Sad vidim, očni specijalista ima i ono drugo oko, ono što gleda ispod površine. Postoji u tebi, kako je rekao, nešto oporo ali jako svježe. Moj savjet piscu, ne skupljaj samo tuđe priče, moraš nakupiti i vlastitog iskustva. Ove moje ogrebotine su bolne, ali će jednom biti lijepe uspomene. Hoću li mu dati tvoj broj telefona, svakako onaj na poslu?

Nadira je morala sebi priznati da je to veliki izazov, zaista je željela bolje upoznati cijenjenog doktora. Ne zato što je njoj lično bio privlačan ili što je o njemu razmišljala na ženski način. Mislila je kako bi bilo dobro proniknuti u psihičku strukturu takve ličnosti, jer je znala da joj u njenim zalohama književnog materijala baš to nedostaje. Ali se istovremeno i plašila, slutila je da se tu može žestoko opeći.

- Muška solidarnost je zadivljujuća, nasmijala se dok se auto zaustavljalo. - Ali nažalost, moj život je tako pun da u njega ne može stati onolika ljudina. Hvala ti za vožnju.

Nadira se zadovoljna i umorna od utisaka vraćala kući. U tramvaju je razmišljala o doktoru. Ko li troši one njegove marke dobijene od pacijenata, njegova žena ili udate prolazne ljubavi. "Da sav ne pjeni mačoizmom, vrijedilo bi iskušati koliko je darežljiv neko ko dobija puno novaca na lahak način. Zašto bih ja bila drukčija od većine ostalih žena? Možda će biti zadovoljstvo šetati bunde po ovom gradu."

U autobusu za Pale se bavila novom pričom, Nada, Sreten, mačka dugih noktiju, zanimljiv trougao. Kad bi se tu umiješale i Nadine biljke, nastala bi prava mućkalica.

Stigla je kući prije nego što je smislila kraj priče. Emin se već bio vratio, sjedio je u sobi u jakni i pio toplo mlijeko. To je bio njegov način da spriječi ljetnu prehladu. "Sad ću tri dana slušati gdje mu je sve uštaklo i koliko se pretrgnuo kopajući par decimetara kanala. Zaboga, ni vjetar nije htio stati dok se on preznojavao sa krampom u rukama."

- Kako je gore na brdu puhao vjetar, Emin je glasno nastavio njen monolog. - Čini mi se da me sasvim propuhao. Boli me pola glave a u vratu mi škripi.

"Škripi u našem braku. Ne škripi, nego se sve ubuđalo, vrijeme je da i ja napravim promahu u njemu", mislila je Nadira.

Pogledala je u kuhinju pa u kupatilo i poskočila od radosti. Kćeri su obavile dobar dio kućnih poslova, imala je cijelo slobodno veče za čitanje.



 


Svako umnožavanje, obrada ili publiciranje na ovim stranama objavljenih djela najstrože je zabranjeno i mora mu prethoditi pismena suglasnost autora djela ili nosioca autorskih prava.

Ova strana je dio projekta Kitabhana.Net