Obhođaš, Safeta

Nadira je nekad davno pročitala ili možda čula od Zinete, više se nije sjećala, da život kao rijeka teče pored ljudi a oni sa njegove obale bacaju njihove mreže ne bi li u toj golemoj vodi upecali svoj dio sreće. Voda je uvijek zamuljana i neprozirna, mreže bacaju nasumice, tako da se u njih najčešće hvata ono što najmanje žele doživjeti i zadržati u sjećanju. Ali to što uhvate, ne mogu više odbaciti, vuku ga dalje kao nepotreban ali vječno prisutan teret. Ono što je lijepo, bljesne samo na kratko, ali dovoljno jako da im daje iluziju kako vrijedi živjeti.

Nadiri i Eminu se u prvoj godini baraka desilo nešto lijepo, dobili su, kako je on predviđao, troiposoban stan u novogradnji. Sad je nana imala svoju sobu, djevojke svoju, a i njih dvoje malu spavaću kamo je nekako smjestila i svoj pisaći sto. Nakon tog uzbudljivog događaja, Nadira je iz svojih životnih voda izvlačila samo prazne mreže. Emin je stišao njihov život skoro do nirvane. Bilo joj je jasno, onaj brak kojeg su joj nametnuli nije bio gori od ovog izabranog. U četvrto desetljeće je ušla sa pitanjem, da li bi ona na dan godišnjice njihovog braka trabala učiti tehvide samoj sebi. Godine i iskustvo su joj dali mogućnost da sagleda situaciju, ali su učinile da otupe njen bunt i volja da nešto mijenja.

Osjećaj da sama ne živi nego vegetira, dao je novi, burni poticaj njenom duhovnom životu. Svekrva Alja joj je svojom vječnom potrebom da govori, otvarala riznice svog bogatog iskustva. Kod nje su se preplitale dvije vrste priča, privatne i opšte. U opštim, koje su zapravo bile usmena, sa koljena na koljeno prenošena predanja, žene su prikazivane kao zao duh muškog roda, rušiteljice porodične tradicije i poretka. U njenim ličnim pričama se pokazivalo da je kazna za bilo koji od tih prekršaja bila strašna. Žene su kažnjavane i kad nisu griješile, samo ako su poželjele i ostvarile nešto neobično, nešto što nije odgovaralo društvenim i porodičnim nepisanim pravilima.

Alja je imala puno takvih bisera, u svakom razgovoru sa snahom je otkrivala po neki.

- A ti si studirala, naučila velike škole? - pitala je Nadiru jednog subotnjeg jutra, kad su zajedno pili kahvu.
- Jesam mati, Nadira je to "mati" teško prevalila preko usta, ta žena joj je ipak bila tuđa.
- Neka si, kad je bog dao, neka si. Kad sam ja bila curica i ja sam dobro učila u vjerskoj školi. Moj babo rahmetli je tada bio u Americi. A muž moje tetke je bio hafiz, on je vidio kako ja dobro učim u mejtefu, pa je rekao mojoj materi da me pošalje i u građansku školu, da naučim čitati i pisati. Mati je poslušala i upisala me, ali prije nego što je počela školska godina, eto ti moga babe iz bijelog svijeta. Ne znam koji ga je đavo donio nazad, što nije ostao tamo gdje je bio. Odmah mi je zabranio ići u školu. Znaš šta je rekao mom tetku, ako ja naučim čitati i pisati, onda ga više neću slušati, ići ću sama kud hoću... A znaš šta je rekao moj tetak mom babi. Da je magarac otišao u Ameriku, magarac se vratio iz Amerike.

Nadira se smijala, a Emin je prebacivao majci što pred Nadirinom djecom govori tako ružno o svom babi. On je sad njihov otac, pa će mu to srušiti autoritet.

- E pa budi ti njima bolji nego što je moj babo bio meni, odgovorila mu je mati. - Ja svom ocu nikad neću oprostiti, ne mogu mu od srca predati rahmet.

Emin je Nadiru iznenadio mnogim čudnim osobinama ali je to nadoknađivao time što je očinski prihvatio njenu djecu. Ponašao se zaštitnički, Nermina i Azra su to odmah osjetile. Čim bi im neko napolju učinio nešto nažao, trčale su da mu se požale. On nije ostajao samo kod riječi utjehe, nego je izlazio napolje da zaprijeti drzniku koji se usudio očešati se o njegove ljubimice. Djeca su uskoro otkrila da on nije, kao Nadira, škrt kad su u pitanju neki nepotrebni troškovi za sitna zadovoljstva. Zbog toga su svoje pipke više pružale prema njegovom nego prema Nadirinom novčaniku. On je davao više i nije puno ispitivao za šta im je novac potreban.

"Dobar je čova ovaj Emin", rekla je Nermina majci, sa osmijehom povjerljivosti na licu. "Kad si se ti htjela udati, ja sam se toliko bojala da on ne bude kao tvoj brat Rasim."
"Sreća je na vašoj strani, bolji je otac nego muž", pomislila je Nadira.

Takvog muža Nadira zaista nikad ne bi poželjela. Izgledalo je kao da je on u onoj njihovoj nepotrebnoj igri skrivalice potrošio svu snagu, pa su dan poslije vjenčanja sve njegove aktivnosti zamrle. Eminova životna maksima je bila, udobno, ugodno, bez talasanja, puhanja, promahe, bez suvišnog kretanja. "On je već starac iako je tek prešao četrdesetu, mislila je sa razočarenjem i gorčinom.

Emin je, naravno mislio drukčije, sebe je smatrao vrlo tolerantnim mužem. On nije izricao nikakve zabrane, mogla je čitati i pisati koliko hoće, svo vrijeme njegovog poslijepodnevnog spavanja i gledanja televizije joj je bilo na raspolaganju. U to je moralo stati i obavljanje kućnih poslova, jer je i on, bar na nekoliko sati dnevno, trebao društvo svoje žene. Svekrva je jedva dočekala da joj se teret domaćinstva skine s vrata, pa je učestvovala samo u lakšim poslovima, kao što je pranje suđa ili steranje veša na balkonski sušač. Tako je Nadira prvi put upoznala kako izgleda svakodnevnica zaposlene bosanske žene i često se pitala: "Šta mi je ovo trebalo." Tek sad je shvatila koliko joj je njena majka pomagala, ona joj je omogućila da pored dvoje djece studira i nadoknadi bar dio propuštenog obrazovanja. Majčino gunđanje, "kad će više nestati tih knjiga" bilo je bezazleno prema ovim svakodnevnim obavezama.

"Poludjeću ako budem mislila samo o tome u šta sam se opet uvalila" govorila je Nadira sebi i pokušavala se programirati tako da joj je svejedno šta ruke rade ako se mozak može zaposliti nečim drugim. Ta igra joj je uspijevala, njene ruke i glava su postala dva odvojena sredstva za rad. Puštala je da dijalozi i prepirke njenih ličnosti teku kako hoće, nije ih zaustavljala svojim ličnim problemima. Dešavao se neki skoro nevjerovatan proces, jer je se ono što je sama izmišljala miješalo sa onim što je čula od svekrve, Milane, što je pokupila negdje usput. Nekada se pitala gdje su te teme pogodne za literarnu obradu, sad se mučila sa njihovim preobiljem. Tek što bi izdvojila jednu, misli bi joj zavela neka druga, od druge ju je odvlačila treća, a kad bi opet došla na onu prvu, vidjela bi da ona nije onakva kakvom ju je ostavila.

Dugo se mučila dok se nije prisilila da razmišlja samo o jednoj temi. Danima je okretala u glavi neko usmeno predanje o ženama, tražeći mjesto gdje bi mogla ubaciti svoju dogradnju. Htjela je iz tih predanja istisnuti zlobu, dati ženama opravdanje i razloge za njihove postupke. Po njenom, one nisu mogle biti zle i prevrtljive samo od sebe i svoje prirode, morale su imati neke razloge za to.

"Bio tako neki hodža, skoro svetac, jer se u svakodnevnom životu držao nasihata iz Kur'ana", prolazilo joj je kroz glavu dok je u jedno subotnje poslijepodne ribala kadu i lavabo. "I taj hodža je naumio da mjesto u kojem je živio oslobodi od šejtana. Učio hodža, puhao, mamio, devet dugih godina dok nije namamio šejtana u jednu flašu. Čim ga je tu ugurao, odmah ju je začepio i metnuo na stalažu. Njegova žena, radoznala kao i svako žensko stvorenje, odmah je pitala šta je u flaši. "Nešto strašno", odgovorio je on. "Nešto što pravi puno zla po dunjaluku. Ako dodirneš, ruke će ti otpasti. Potrošio sam devet godina da zlo uguram u flašu." Sutradan hodža ode u čaršiju a žena odmah za flašu na stalaži, da vidi šta je on radio tolike godine kad se zatvarao sam u sobi. Izvadila je čep, a šejtan iskočio na stalažu. "Zaboravila si šta ti je čovjek rekao. Pobudaljeće kad vidi da sam opet na slobodi." Žena uze flašu, pogleda u nju i reče šejtanu da laže, jer on tako veliki sigurno nije mogao stati u tako malu posudu. Šejtan se raspametio ubjeđujući je, a ona i dalje tvrdila kako to nikako ne može biti istina. "E, pa da vidiš da sam bio", šejtanu je dodijalo da se nadurava pa je uskočio tamo gdje je bio kako bi joj dokazao da tako velik može stati u malu flašu. Ona je odmah ugurla čep i stavila je na isto mjesto gdje i hodža. On se tog trenutka vratio i nije mu promaklo ženino zajapureno lice. Odmah je upitao je li dirala ono što je zabranio. "Nisam hodža svega mi na svijetu", zaklela se žena a šejtan u boci se nasmijao. "Jeste, sveti čovječe, i pustila i opet zatvorila, da ti ispričam kako." Ispričao šejtan šta se desilo pa se od srca nasmijao. "E, moj hodža, čuvaj se ti prvo ženskog šera, sa pravim šejtanima ćeš ti lahko izaći na kraj."
"Hodža i šejtan zajedno, mislila je Nadira. "Dovoljno da se jedna obična ženska snalažljivost proglasi đavolskom moći. To je još jedan čisto muški bezobrazluk".

Nadira je u kadu nasula vodu i deterdžent, namjeravala je oprati odjeću od finijeg materijala.

"Ne, u toj priči nema mjesta za moju doradu, nju moram odbaciti. Da vidim dalje. Šta je nana pričala o onoj ženi što nam donosi sir i jaja, odakle joj oni ožiljci po licu? Ona je bila sirota, rasla je kod neke rodbine jer su joj otac i mati umrli. Kad je porasla, rodbina ju je udala za nekog momka iz sela. On je bio i ružan i tevečelija ali je imao veliko imanje i kuću. Sve su mislili da su učinili veliki sevap što su tako lijepo udomili djevojku bez miraza. Rodila je djecu sa tim svojim nevoljenim čovjekom, pa se zagledala sa komšijom iz sela", Nadira je vezla priču u glavi a istovremeno rukama gnjavila Eminov džemer i Azrin šal. Nije primjećivala šta radi, jer joj je zbivanje u glavi potpuno zaokupljao pažnju. "To sa komšijom je bila velika ljubav, ali mlada žena i pored toga nije htjela ostaviti muža i djecu i poći sa njim u grad kamo ju je on mamio. Nije htjela izgubiti sigurnost vlastitog doma. Ljubavnik ju je nekoliko puta pokušao pridobiti, nije uspio i odlučio je da joj se osveti. Upao joj je u kuću kad je bila sama i izrezao joj lice i poprsje nožem. Možda bi prošla i gore da nije doletio muž i odbranio je od razgoropađenog ljubavnika... Čekaj, ima li ova sudbina neke veze sa onim što mi je Milana pričala o njenoj tetki i neželjenoj kćeri? Nema nikakve ali kao da se nadovezuju jedna na drugu. Ne to je nešto previše dugo i široko, materijal za cijeli roman. A ja moram početi od priča."

- Nadira, šta radiš tako dugo u kupatilu? - viknuo je Emin iz hodnika. Ona je, uplašena, poskočila.
- A šta mogu ovdje raditi? Perem vunene stvari, odgovorila je brzo dovršavajući posao. Voda je bila ledena, ruke su zeble do kosti.
- Pereš ih duže od sata. Rekla si da ćemo prošetati.
- Ne mogu dok ovo ne završim. Moram ove vunene džempere okačiti da se iskaplju, znaš kako se teško suše.
- Požuri, neću te čekati do sutra! - gunđao je on.

Otvorila je čistu vodu da teče u kadu i opet pustila mislima na volju. Vratila se jednom već započetom tekstu, i njegova osnova je bilo jedno usmeno predanje, priča o tajni, mjesecu i ženskoj nepostojanosti. To je bilo peti šesti put da se vraća na tu temu.

"Žena i muž su išli sa sijela kući a iza brda se odjednom pojavio pun mjesec i osvijetlio im put. Muž je pogledao u njega i čudno se nasmijao. Ona je htjela znati zašto? Pitala ga je cijelim putem do kuće, nastavila kad su legli u krevet a mjesec im sijao kroz prozor. Upotrijebila je svu žensku lukavost i na kraju od njega izmamila tajnu, muž joj je priznao da je nekad, prije više godina na nekom pustom mjestu ubio čovjeka. Nikog nije bilo u blizini, samo mjesec na nebu. Pogledao je u njega i rekao mu da je on jedini svjedok onog što je učinio, a nema usta da to bilo kome obznani. Prošle su godine, a kad god bi se na nebu pojavio pun mjesec čovjek se prisjetio svog grijeha. Sad je to ispričao svojoj ženi, njih dvoje su nastavili da žive mirno, kao da se ništa nije desilo. Ali kad su se prvi put zavadili i muž joj nešto nažao učinio, žena je otišla kod žandarma i prijavila ga. Naravoučenije za sve muškarce, ni jednu svoju tajnu ne povjeravaj ženi, osvetiće ti se kad tad."
"U svemu ovom ima nečeg demonskog", mislila je. "Svi vjeruju u tu priču o ženskoj nepostojanosti, a ja želim izmisliti razloge zbog kojih je ta žena izdala svog muža. Je li on nju tukao ili je varao? Ja ne vjerujem da je ona samo tako postala izdajica. Moram je nekako odbraniti!" mislila je cijedeći posljednji džemper.

- Ženo, sad više nikuda nećemo ići! Napolju se naoblačilo, samo što nije kiša, Emin je otišao u sobu i ljutito zalupio vratima.
- Sto puta sam ti rekla da me ne zoveš ženo, zar ne znaš da imam svoje ime, odgovorila je proturivši glavu kroz vrata kupatila. - Ne mogu ostaviti nedovršen posao.
- Šta si do sada radila, imala si cijelo jutro.
- Zar misliš da je ručak došao sam na sto?!
- Ne kuhaš samo za mene!

Time joj je zavezivao usta, ne kuha samo za njega i njegovu majku nego i za svoju djecu.

Srećom počeo je neki film na televiziji, pa su se kćeri i Emin ukopali pred TV aparatom. Nadira je brzo okačila opranu odjeću, i požurila u malu spavaću sobu, gdje je bio i njen sto za pisanje. Kliker u glavi je brzo radio, razlozi zbog kojih je žena izdala muža su nastajali sami od sebe. Dok se televizijski film završio, imala je skoro gotov tekst, ostalo je samo da ga malo izbrusi i stilski dotjera.

"Prva završena priča", odahnula je duboko, osjećajući slabost u tijelu.

Zahvaljujući Eminovoj pasivnosti a i njenom nedostatku vremena, njih dvoje su živjeli potpuno povučeno. On je svu svoju energiju iscrpljivao na poslu, vodio je i dalje opštu službu u fabrici. I česte verbalne obračune sa onima koji nisu vjerovali u prava radničke klase i njeno samoupravljanje. Zbog toga je dolazio u sukob sa glavnim direktorom. Izgleda da je svemoćnom odgovaralo da ima jednu takvu rječitu i enegričnu opoziciju u fabrici, tolerisanjem vječnog buntovnika je mogao dokazati da samoupravljanje i radnička kontrola ipak postoje. Zbog toga se u samom Eminu stvarao osjećaj nepobjedivosti, svoju ulogu vječnog kritizera je neprestano uveličavao, činilo mu se da je moćniji i od samog direktora. Nadira je to odmah proniknula ali se nije usuđivala kvariti njegovu iluziju. Smetalo joj je što je on kritizerstvo ocjenjivao kao svoj veliki intelektualni domet. "Pa to nije nikakav rad", mislila je Nadira kad bi se on tako ponašao i u kući. "Najlakše je tako, sjediti u fotelji i izmišljati šta drugi ne rade dobro. Da sam ovu njegovu osobinu upoznala prije, sigurno se ne bih udala za njega."

U njihovim lokalnim političkim okvirima su se dešavala promjene, policija je češće hapsila one koji su se u krađi društvene imovine previše obezobrazili. Time je bio zakačen i Nadirin šef, samo što sljedeći nije bio nimalo bolji. Opet jedan polupismeni seljak, koji nije smatrao da uopšte treba odgovarati na dobijena pisma. Tako se Nadira oslobodila dijela posla, ali je dobila za vrat vatrenog udvarača. Nije se ustezao ni pred Milanom, koristio je svaku priliku da joj stavi ruku na koljeno i pozove na popodnevni ljubavni sastanak. Razmišljala je da li o tome treba govoriti Eminu ili jednostavno napustiti posao i živjeti samo od tankih novinarskih honorara. Tako nešto nije mogla učiniti zbog djece, sad joj se činilo da je u zamci naoružanoj oštrim šiljcima.

O opštim političkim kretanjima Nadira je saznavala po nešto iz novina ili televizijskih govora. U to vrijeme se dešavala vrlo podmukla ideološka i intelektualna ali i kako će se kasnije pokazati i nacionalna bitka između Sarajeva i Beograda. Sve je započelo još mnogo prije, kad su Sarajevo napustili jedan talentovani i hvaljeni pjesnik, poslije njega jedan pisac musliman. Beograd je te prebjege dočekao raširenih ruku. Disidenti su u glavnom gradu odmah počeli dijeliti intervjue o tome zašto im je sarajevska sredina bila pretijesna. Pjesnik Srbin je doslovno rekao da više nije mogao podnositi da u njegovoj sarajevskoj ulici hodža riče sa munare, a pisac musliman se u Sarajevu, zbog različitih porodičnih neprilika, pekao na čuvenoj ideološkoj vatri. Taman što su njih dvojica malo zaboravljeni, pojavio se najnoviji slučaj, u Beograd je pobjegao poznati direktor za Zavoda za zaštitu kulturnih spomenika, Dušan Klubera. Već se ranije šuškalo da je on odobrio rušenje nekih vrlo starih zgrada iz turskog vremena, koje je po željama istoričara trebalo restaurirati. Možda se to rušenje kuća od istorijske vrijednosti nikad ne bi potegnulo, da Dušan Klubera nije u jednom svom istorijskom tekstu, objavljenom u kulturnom časopisu, zakačio porodicu jednog visokog gradskog moćnika, koji i nije bio musliman. Od tog trenutka se digla prava hajka na njega, odjednom se znalo sve o njemu, šta je obnavljao, šta rušio, kuda je išao na proslavu Božića, gdje je držao govore o obnovi bosanskog srpstva. Stavljene su mu na dušu sve porušene kuće u Sarajevu. Kad mu je u tom gradu postalo gusto, iz Beograda su mu poručili da ga tamo jedva čekaju. Sarajevska štampa je to propratila karikaturama i cinizmom, u Beogradu se spremaju na rušenje Kalimegdana, jedne od rijetkih tvrđava preostale iz turskog vakta, pa su zato pozvali stručnjaka Kluberu, on će taj posao temeljito obaviti. Čim je umakao preko Drine, Klubera je poručio bivšim sarajevskim prijateljima da je to grad prepun panislamskog duha, koji je oživio poslije priznanja muslimanske nacije. Nadiru se ti slučajevi nisu mnogo ticali, pratila ih je samo preko štampe, ali je u sebi uvijek bila na strani tih individualaca i mislila je da je hajka protiv njih pretjerana, jer komunisti time žele potvrditi svoju moć. Samo u ovom novom slučaju, bilo je nešto vrlo kontradiktorno. U beogradskoj štampi su objavljivani intervjui sa Kluberom, gdje je on pjenio protiv panislamskog duha u Sarajevu, ali kad je navodio ime pojedinaca sa kojima je vodio bitke i ratove, onda je najčešće spominjao srpska ili hrvatska imena.

- Po njegovom ispada da su komunisti panislamci. Šta misliš je li to logično? - pitala je Nadira Emina.
- Ma, pusti, to je opet neka politička igra, odgovorio je on. Kako u toj igri nije bilo samoupravljanja, nije ga puno interesovala.

Nadira nikad ni u najluđem snu ne bi mogla pomisliti da će taj Dušan Klubera imati bilo kakve veze sa njenom željom da piše. Ona nije mogla prosuditi da li je on zaista "nacionalističko čudovište" kako su ga zvali u Sarajevu ili je "još jedan progonjeni srpski um", kako je glasila njegova beogradska etiketa. Ali je bila sve uvjerenija da je hajka protiv tog čovjeka pretjerana i da je treba zaustaviti. Samo što takvo mišljenje nije smjela javno reći.

Slučaj Klubera je dobio upotrebnu vrijednost i na njihovom lokalnom nivou. U paljanskoj fabrici za preradu drveta radnici su odlučili da najure direktora jer je rasipao i poklanjao više nego što se moglo podnijeti, pa su radničke nadnice bile sve tanje ili nisu ni stizale. Mnogo toga mu nisu mogli dokazati, ali najnoviji grijeh jesu, od njihovih para je kupio stan svojoj najdražoj ljubavnici. Nadira je po novinarskom zadatku otišla u tu fabriku, na sastanak radničkog savjeta, na čijem dnevnom redu je bio i direktorov grijeh. Sjela je u zadnji red i čekala dešavanje tog čuda, po kojem je radnička noga dobila moć: rasipnog direktora šutnuti napolje.

Prije nego što su istraživači slučaja snašli, drug Ostoja je ugrabio riječ, iz njega je potekla prava salva rečenica. "Drugovi radnici, komunisti, sljedbenici Titove ideje o bratstvu i jedinstvu, jeste li čitali jučerašnje beogradske novine, jeste li se uvjerili šta Dušan Klubera piše i kako nama Bosancima radi o glavi". Čim je spomenuto to ime u sali je nastao muk, bilo je znano da je taj grijeh veći od ovog kojeg su oni imali na tapetu. Direktor Ostoja je odmah shvatio da je ubo na pravo mjesto i požurio je da to iskoristi. "Juče smo o tome vodili raspravu na Centralnom komitetu naše Republike. Zamislite, taj otpadnik od svoga roda je čak napisao i knjigu, zašto mu u Sarajevu nije bilo dozvoljeno rušiti spomenike od ner... neprocveljine... neprocjenjljive kulturne vrijednosti. Zamislite, on je bio planirao da rasturi cijelu Baščaršiju, samo zato što naša braća muslimani, to jest, poturčeni Srbi, tako je on napisao, misle da je sve njihovo, što je ostalo od turskog vakta..." Ta Ostojina bravura je imala fenomenalan uspjeh. Niko nije tražio da vidi tu knjigu Dušana Klubere, ispisanu mržnjom prema muslimanima u Bosni, niti su prisutni spomenuli povod tog sastanka. Predsjednik radničkog saveta je, na direktorov mig, izvadio već sročeno protesno pismo, adresirano na srbijanski centralni komitet. Navedeni su svi Kluberini grijehovi i traženo da se on izruči organima gonjenja u Sarajevu, da bi se tom raspirivaču nacionalne mržnje moglo suditi. I radnici su imali još neke svoje prijedloge kako bi se tom disidentu moglo dohakati, ali se oni u opštoj graji nisu mogli potpuno razumjeti.

Nadira je prije kraja sastanka izašla napolje. "Ne, ne vjerujem ni svojim ušima ni svojim očima, ovako nešto nije moguće. Za koga su oni danas spremali omču? Za direktora Ostoju!"

Bila se toliko zanijela u misli da nije prepoznala vlastitog muža, kad je naletjela na njega na ulici.

- Ženo, šta je s tobom, on joj je protresao ruku.

Bila je toliko izgubljena da nije čula njegovo "ženo".

- Znaš šta sam maloprije doživjela. Šok, ništa drugo. U omči se umjesto direktora Ostoje našao Dušan Klubera. Direktor se ne samo izvukao nego ubrao i političke poene jer se kao Srbin izjasnio protiv srpskih nacionalista.
- Što se uzbuđuješ zbog toga? Ako nastaviš tako, zabraniću ti da se baviš novinarskim poslom.
- Nije važno to hoću li se ja ili neću baviti novinarskim poslom. Ja sam se danas prvi put prepala od toga šta nas čeka u budućnosti. Oni na ovakav način uništavaju racionalno mišljenje, mi smo samo jedna obična masa za zavođenje.
- Hajde, budalo, narod je uvijek masa za zvođenje. Šta misliš kako je na zapadu, oni zavode narod podjarivanjem potrošačkog mentaliteta.
- Isti si kao direktor Ostoja. Ja pričam jednom, a ti o nečem sasvim drugom...
- Ne, nego mi govorimo o istoj stvari samo iz različitih uglova.

Njih dvoje su raspravljali tako živo da su prolaznici mislili da je to jedna burna bračna svađa.

- Ti ne čitaš knjige koje ja čitam. Ja sve teže mogu podnijeti misao da živim u zemlji u kojoj su se desila tolika nepotrebna suđenja, Goli otok...
- Ne postoji zemlja u kojoj nije bilo takvih suđenja. Niti ona u kojoj se ne manipuliše javnošću.
- Šta me se tiču druge zemlje. Emine, mi živimo u ovoj!
- Pa šta, meni je u njoj dobro.

Čim je ukoračila u kuću dobila je još razloga za ljutnju. Ostavila je svekrvi da dokuha ručak, a ona je vjerovatno pridrijemala i filovane paprike su zagorjele, smrad se širio po cijelom stanu. Djeca su za čas tehničkog u školi pravila makete gradova, pa su se makaze ljepak, papiri, alat, nalazili razbacani po cijeloj kuhinji.

- Sklanjaj to, eto zmaja, uzviknula je Azra čim je čula majčin glas.

Nadira je u trenu zaboravila šta se maloprije desilo, bila je očajna što mora kuhati drugo jelo. Nije se mogla savladati da ne protestuje, na što joj je Emin prebacio da joj je već nekoliko puta rekao da nanu mora osloboditi od brige za ručak, jer starica nije više bila sposobna za to.

"Najbolje je da vas oslobodim od svega i pretovarim sve na sebe", Nadira je silom progutala ljutnju. Bila je nemoćna pred činjenicama da su kćeri njene, a stan njegov.

Nana se poslije ručka prihvatila pranja sudova, Emin je pomagao Nermini oko makete, a Nadira se povukla u sobu da malo predahne. Na radnom stolu je našla pismo, vjerovatno su ga kćeri uzele iz sandučića i ostavile tu. Okrenula je koverat i prvo vidjela pečat časopisa na čiju je adresu poslala svoju priču. Prevrnula ga je nekoliko puta, unutra je mogao biti samo list papira, nikako rukopis vraćene priče. Brzo je otcijepila rub, a sa njim i komadić pisma. Čitala je prvo zadnje pa prve rečenice. "Drugarski pozdrav... Nazovite telefonom, reći ću vam kad možete doći kod mene u redakciju. Nesumnjivo imate dara za pripovijedanje, sa velikim interesovanjem pročitao priču, Drugarice Otaš..." Pogledala je ime potpisanog urednika. "Sreten Klubera! Nije moguće, još jedan Klubera. Koliko ih ima u našem gradu?!"

Sjela je na krevet i pažljivo pročitala cijelo pismo. Bilo je jasno, on misli da ona ima dara ali ne i da je priča dobra. "Sad se smiri! Važno je da on nije bacio tekst, onda ima nade da će ga objaviti. Da li da odmah kažem Eminu ili tek poslije telefonskog razgovora, kad znadnem nešto više."

On joj nije dozvolio da oklijeva, ušao je u sobu i odmah spazio neobičnu poštu.

- Pogledaj, evo čitaj šta sam dobila, utrpala mu je pismo u ruke prije nego što je mogao posumnjati da nešto skriva od njega. Poljubila ga je nekoliko puta, željela je dokazati da dijeli radost s njim.

On je pročitao, ali nije primijetio ime urednika.

- Pa, šta, zašto skačeš od radosti? Ženo, ja mislim da se ti previše zanosiš, njegov glas je imao prizvuk podrugljivosti. - Koja je to priča?
- Ona o ženi, tajni i mjesecu. Uzela sam sve kako je u predanju, samo sam nju malo opravdala, imala je razloge za svoju izdaju.
- Kome je to važno da li je ona imala razloge ili nije?
- Mislim da je to čista pakost s tvoje strane, uvijek nađeš način kako ćeš mi sve pokvariti.

Legao je na krevet i pružio ruku da ona može staviti glavu na njegovo rame.

- Neću da ti kvarim, samo te spuštam na zemlju. Urednik nije napisao da će objaviti tekst.
- Ali ga nije ni bacio!
- Dobro, čestitam što je urednik zaboravio da ima korpu.

Legla je pored njega, razočarana što on ne želi učešće u njenoj radosti. Ali nije bila ni ljuta, doći će već vrijeme kad će se on uvjeriti da njen dar u godinama mirovanja nije iščilio. Prvi put ga je istinski osjetila u sebi, bila je sigurna da će moći skupiti snagu i završiti ostale započete priče. "Samo da probijem led, da urednik Klubera objavi "Ženu i tajnu." Da li je on stvarno u rodu sa onim otrovnim Kluberom u Beogradu?"

Tada im telefon u stanu još nije bio priključen, pa je urednika nazvala iz svoje kancelarije. Odgovorio joj je vrlo ljubazan i kultivisan glas, čula je čak i zahvaljivanje što se javila. Dogovorili su se da sljedećeg ponedjeljka, ujutro u devet, dođe u njegovu redakciju. Nadira je pokušala u glavi zamisliti lik koji bi odgovarao tom glasu: asketsko lice, duža kosa, potkresana brada, izdužen, mršav. Razmislila je o tome i shvatila da je tom glasu dala izgled njenog bivšeg profesora Bernarda Jurišića.

Njen zamišljeni lik je bio potpuni promašaj. Sreten Klubera nije izgledao kao neki knjiški duh, imao je čvrstu građu prigradskog seljaka, tamne oči prodornog sjaja, iznad debelih usana guste sjajne brkove i svjetliju na tjemenu prorijeđenu kosu. Nadira ga je zamislila kako zamahuje kosom, završava otkos, ostavlja alatku pod strehom, zatim radnu odjeću mijenja za izblijedjeli džins, i spreman je da se predstavi kao čovjek koji radi glavom a ne snagom. "Uzalud se maskirao i dalje izgleda kao kosac", mislila je Nadira crveneći zbog svojih misli. "Nizak, nabijen, preplanula koža, neprevilni zubi..."

- Što crvenite? - pitao je on kad su se upoznali.
- Znak da još nisam sasvim ostarila, odgovorila je ona. Ako si očekivao neku ljepoticu sigurnu u sebe, promašio si kao i ja, pomislila je.

On je telefonom poručio dva čaja, Nadira se za to vrijeme malo smirila i sa nestrpljenjem čekala šta će joj on reći. Ali njemu se nije žurilo, prvo joj je opisao šta on radi. Uređivanje proze u časopisu "O umjetnosti" mu je samo honorarni posao, inače je zaposlen u Gradskom kulturnom odjeljenju, čiji je zadatak organizovanje priredbi i festivala. Usput se i žalio, svi žele izvanserijske kulturne događaje i doživljaje ali neće da daju pare zato. "Koliko god gradski oci na drugim stranama rasipaju, toliko na kulturi štede", dodao je još, zatim iz ladice izvadio njen rukopis.

- Sigurno mi nećete povjerovati koliko sam se obradovao vašem tekstu, oči su mu postale prodornije, od čega je Nadiru prošao drhtaj neprijatnosti. - Obradovao sam se tome što se jedna žena iz muslimanske sredine usudila pisati prozu. Tekst sam odmah pokazao svojoj ženi Nadi. Ona radi kao lektor u izdavačkoj kući. Onda smo nas dvoje dugo pogađali ko ste vi, kako izgledate, živite.

Nadira se ljutila na sebe što joj je lice opet buknulo. "Prava seoska rumenika", rugala se da joj bude lakše.

On je šutio i gledao je, od čega se još više zbunila.

- Pa zašto mi ne kažete nešto o sebi? Šta ste studirali, šta radite, jeste li udati?
- Nemam ja neku biografiju, to mi je prva završena priča. Studirala sam novinarstvo, ali novinarski posao radim honorarno.
- Sve sam pogodio, nasmijao se on. - Kad upoznaš moju ženu, pitaj je šta sam joj rekao. A sad, da malo razgovaramo o tekstu.

Prvo joj je nabrojio sve pozitivne strane njene proze, interesantna, životna, izraz nov i neobičan, nije kopirala neke druge pisce čije su teme također u muslimanskoj sredini. Odmah je vidio da to nije došlo samo od sebe, da ona sigurno ima bogato čitalačko iskustvo. Ako se potrudi, za koju godinu će imati i spisateljsko.

- Vjerujem da vi pokušavate i dalje pisati, da ova priča nije plod trenutnog nadahnuća.
- Nemate pojma koliko me muke stajalo da je iscijedim iz sebe, dahnula je ona.
- E, to sam primijetio, i to je znak da niste savladali zanat pisanja, njegov poletni govor se odjednom stišao, na red je došlo "ali" pa je on tražio kako da ga objasni a da je ne povrijedi. - Ne podižite se sa stolice, nije ništa strašno. Pozvao sam vas da vam kažem da imate dara, to se odmah prepoznaje, ali je priča veoma neujednačena. Neki odlomci su prepuni nepotrebnih atributa a drugi opet novinarski suhoparni. Hoćete li da vam pročitam neke rečenice, vidjećete kako zvuče neprirodno.

Ona je kao hipnostisana gledala u njegovu ruku koja je čvrsto držala crveni flomaster i podvlačila njene s mukom otkucane redove. "Ovo je dobro, ali ovdje je razvoj radnje nelogičan", podigao je glavu i direktno pogledao u njene raširene, strahom i razočarenjem ispunjene oči.

- Ako priča ne valja, zašto ste me zvali? - glas joj je bio ljutit. "Kako će mi se Emin smijati".
- Ali ovo su sitnice, nastale zbog vaše zanatske nevještine. Sa nekoliko pravih poteza se sve može dovesti u red, samo vas neko mora usmjeriti.

Ona nije razumjela smisao njegov riječi, bila je sigurna da ju je pozvao u redakciju da je izvrijeđa i da joj se naruga. Jednim brzim potezom ruke mu je otela svoj tekst, obrazi su joj bili crveni kao i flomaster ispod redova. Bojala se da će zaplakati.

- Čekajte, nisam vam sve rekao.
- I ne morate, sve mi je jasno... Oprostite što sam vam oduzela vrijeme.
- Ženska glavo, čujete li vi šta ja vama govorim?! Sjedite, smirite se, pokušajte razumjeti...
- Ne, nemam više vremena. A nije ni važno, uopšte mi nije važno, okrenula se da pođe pa joj je odjednom kroz glavu proletjelo nešto drugo. Zaustavila se i pogledala ga. - U posljednje vrijeme se puno govori o jednom drugom Kluberi, je li vam on neki rod?

Sad se i on namrštio, bilo mu je neprijatno što je to pomenula.

- Najgori mogući način da se postane poznat, zar ne. Nisam srećan što je moj brat nastavio svoje političke obračune i kad je otišao iz Sarajeva.
- Dušan Klubera je vaš brat?! - ona je poskočila od iznenađenja.
- Jeste, on mi je brat, vi ga nemojte napadati i ja ga neću braniti.

Nadira je bila toliko zbunjena, da nije mogla progovoriti. Promrmljala je samo, "doviđenja" i izašla iz njegove kancelarije. Primijetila je da pada tek kad joj je kiša nakvasila kosu. "Nije mi žao što mi neće objaviti priču", mislila je otvarajući kišobran. "Nego što je Emin dobio više razloga da me spušta na zemlju."

Suprug je nije ništa pitao, po izrazu njenog lica je pogodio da je urednik ipak napunio korpu za papir. Cijelog popodneva se nije mogla smiriti, ispeglala je sav nakupljeni veš, čak i onaj što ga je mjesecima gurala u stranu. Čim bi se zamislila, pred očima je vidjela Sretenovu preplanulu šaku kako šara flomasterom.

Prošla je jedna sedmica a od njega je stiglo novo pismo. "Poštovana drugarice Otaš, zaboravili ste mi dati svoj broj telefona, pa vam zbog toga opet pišem. Nadam se da ste završili priču, jer sam za nju rezervisao dvije srednje stranice u sljedećem broju. Vjerujte mi, bolju prozu od vaše nemam na raspolaganju pa vas molim, pomozite mi da se dokažem kao urednik."

Nadiru je sadržaj tog pisma toliko iznenadio da se čak nije ni obradovala. "Ali sve je to besmisleno! Odakle ja znam šta on ima u glavi, šta on hoće od mene? Mogu li ja napisati priču kakvu on hoće."

Skupila je hrabrost, izvadila iz ladice išarani primjerak. "Negdje nakićeno suvišnim atributima, negdje novinarski suhoparno, tako je rekao." Pročitala je jedan označeni odlomak, poskočila od uzbuđenja. Zaboravila je na urednika, u njoj je uzavrela želja da već ispisane rečenice kombinuje na neki drugi način.

Otkucala je tri stranice pa se morala preseliti u kuhinju jer se Eminu spavalo. "Samo ti tako, sjedi do pola noći ko jejna, a ujutro ćeš, kad zazvoni, lupati po satu", gunđao je on.

Nadira se potrudila da ga ne čuje.

Kroz tri dana je predala pismo na pošti, u njemu su bili njen novi rukopis, kao i kratka poruka sa brojem telefona u njenoj kancelariji. Mislila je da će je on već sutradan pozvati, ali danima nije stizao nikakav odgovor. Imala je vremena da razmišlja o slučaju Klubera. Štampa je polahko zaboravljala na prebjega, svakog čuda tri dana dosta. "Nešto tu nije u redu, mislila je Nadira. "Jedan brat se ogriješio o Sarajevo, utekao u Beograd, odakle je osuo svu moguću vatru na Bosnu. A drugi brat, Sreten, i dalje mirno radi svoj posao, kao da se ništa nije desilo. Šta je govorio daidža, da komunistička metla počisti i sve članove obitelji okrivljenih. Kako to da joj je Sreten umakao?"

Razgovarala je o tome sa Eminom, pitala ga je li to znak da njihovo društvo postaje tolerantnije.

- Ne, nego mudrije, objasnio joj je on. - Da su se okomili na Dušanovog brata, onda bi on zaista imao sve dokaze kako je Sarajevo mala uskogruda sredina sa tim panislamskim duhom. Ovako oni mogu dokazivati da je Dušan kriv, pa je zato i pobjegao, a njegov brat i dalje radi svoj posao.
- Znači, to je samo prividna tolerantnost, a ne stvarna.
- Ženo, prođi se toga, to je politika, a ti to ne razumiješ.
- Nisam ja tolika budala kao što ti misliš! Kakve koristi imamo od toga što smo samo zbog političkih razloga tolerantni, a ne zato što zaista mislimo da ne treba progoniti Sretena ako je krivac Dušan. Zbog toga sam na Dušanovoj strani, uostalom nije on jedini koji je pobjegao odavde, žestila se ona.
- Ja mislim da ti lupaš koješta!
- Ne govori mi da lupam! Onda ću ja tebi reći nešto gore.
- Samo probaj. Pitam se, odakle te Klubere odjednom u našoj kući, šta nas se oni tiču.
- Mene se ne tiču oni, nego kakav je grad u kojem živim.
- Ne živiš u gradu nego na Palama.
- Kako možeš izvaliti takvu besmislicu?!
- Pusti me da čitam, sad je najinteresantnije, četnici ganjaju partizane po planini. Kako je Lalić opisao Crnogorce, nije čudo što su ga se oni odrekli. Moraš pročitati "Svadbu", da vidiš kako je pisac vidio crnogorsko čojštvo i junaštvo. Emin je čitao jedan Lalićev roman o partizanima i četnicima u II svjetskom ratu i pokušavao nagovoriti Nadiru da mu se pridruži.
- Rekla sam ti da me ratna literatura ne interesuje, progunđala je ona, ljuta što joj je rekao da lupa.
- U ratu se otkrivaju prave ljudske osobine.
- Emine, znaš šta je govorila moja rahmetli nana? Djeco, ne daj nam bože da opet bude rata, bilo bi gore nego četrdeset prve.
- Šta žene znaju o tome? - odgovorio je on uz pakosni osmijeh.

Nadira se kajala što je započela razgovor s njim, mogla je već unaprijed pretpostaviti da će doći do toga kako žene ništa ne znaju, posebno kad je u pitanju sveta muška stvar kao što je ratovanje. Najčudnije je bilo to što je ona mogla započeti razgovor o bilo čemu, uvijek su nekako stizali na njegovu omiljenu temu "rat", a svako njeno pacifističko izjašnjenje je sa njegove strane bilo označeno kao ženska potreba da lupa o onome što ne razumije.

Otišla je za svoj radni sto i izvadila još jedan započeti rukopis. Bila je to radio-drama o dovođenju vode u jedno muslimansko selo. Radnja je dobrim dijelom bila istinita, pokupila ju je na jednom novinarskom obilasku predjela između Pala i Prače. Mada je još uvijek sumnjala da su namjere Sretena Klubere prema njoj prijateljske i da će se priča zaista pojaviti, ipak ju je nešto vuklo za radni sto i prisiljavalo da završava započete rukopise.

Nije se javio Sreten nego njegova žena Nada. Ona je imala divnu novost za nju, priča je štampana u časopisu. Uz to su išle i pohvale, Nadira sigurno ima bogato misaono iskustvo jer je, kako se čini, odmah uskočila u zrelu fazu pisanja. Sretenova žena je molila da njoj pošalje svoje druge rukopise, željela joj je pomoći da dođe do svoje prve knjige.

- Moj muž vam je sigurno rekao da radim kao lektor i prevodim sa ruskog i francuskog. Moram priznati da se kod nas svake prestupne godine pojavi neka žena sa završenim rukopisom kojeg obično ne prihvate za štampanje. Jeste li nekad razmišljali o tome koliko nam je literatura bez ženskog stvaralaštva jadna i siromašna?

Nije, ali bilo ju je stid priznati da njene misli nikad nisu krenule u tom pravcu. Nju je jedino vrijeđalo kad bi čula Eminovo podcjenjivanje ženskih razboritosti i to što su žene u usmenim predanjima prikazivane kao vještice. Ali ona nije imala nikoga s kim bi o tome mogla razgovarati.

Obećala je da će već sutradan poslati sve što je do sada napisala, a Nada da će je, čim pročita, pozvati na kahvu i razgovor.

Dok je čekala na novi poziv, opet je upala u intenzivna razmišljanja o samoj sebi. Sretenova žena je dugogodišnji lektor, prevodilac, žena koja ima i znanje i mišljenje. O čemu god bude pričala sa njom, lahko će otkriti da je Nadirino obrazovanje nema solidnu osnovu filozofskog fakulteta, da je sastavljeno s brda s dola, i da nema odgovor ni na jedno pitanje koje je muči.

Kad je Nada ponovo nazvala, kad su se dogovorile o danu i vremenu susreta, Nadiru je tek onda spopao strah od toga da će se pred jednom pametnom ženom, otkriti kao mala glupa provincijalka. "Ja ću šutjeti, neka ona priča. Kao nekad Zineta", odlučila je. Uveče je sanjala da polaže neki ispit pred bivšim profesorom Jurišićem. On je uporno tražio od nje da izrekne svoje mišljenje o nekoj knjizi a ona je, izbezumljena, nabrajala naslove izdanja koja su se nedavno pojavila u sarajevskim knjižarama. Ali nije mogla reći ni jednu svoju misao o njima, jer joj je glava bila prazna.

Emin se natuštio kad mu je ujutro za doručkom saopštila da poslijepodne neće doći kući.

- A šta ćemo ručati?! - pobunio se.
- Sataraš i šnicle sam sinoć skuhala, u frižideru su, neka nana ili Nermina podgriju, odgovorila je ona, zadovoljna što joj ne može prebaciti da je zbog te posjete zanemarila svoju ulogu dobre supruge.
- Ti znaš da ja ne jedem bajatu hranu.

Stavila je pred njega šolju sa ugrijanim mlijekom i donijela na sto pavlaku i mermeladu.

- Ja danas neću doći kući pa ti jedi šta god hoćeš! - odbrusila je i pogledala oko sebe kao da prvi put vidi sirotinjski izgled njihovog namještaja. Izlizan tepih, na ploči stola otisak od pegle, rasklimane stolice, prazni zidovi bez ukrasa i slika. Pred njom je iskrsao novi problem, kako će kasnije u ovako otrcan stan pozvati Nadu i njenog muža?
- Ženo, ja mislim da se zbog objavljivanja priča ide u redakciju a ne po tuđim kućama, Emin se još nije pomirio sa usamljenim popodnevom. I ona je negdje duboko u sebi osjećala krivicu zbog toga, ali to nije htjela priznati. - A ne znam ni kome je toliko važno to tvoje pisanje. Na svijetu postoje milioni knjiga, svih vrsta i sadržaja, zar je bitno hoćeš li ti na tu gomilu dodati još neku svoju ispisanu stranicu?
- Važno je meni, ne znam zašto, ali znam da mi je to potrebno.
- Onda radi šta hoćeš, samo nemoj poslije meni kukati kako si opterećena, pomirio se on najzad.

Nju je obradovalo to njegovo popuštanje. "U suštini, on je ipak razman čovjek," pomislila je. "Prema mraku u mom prvom braku, u ovom drugom sija najčistija mjesečina."

Da ju je neko upitao zašto je u njenom prvom braku bilo tako mračno, a u drugom svijetlo, ne bi znala odgovoriti. Nije bila ni svjesna da se njen mehanizam prilagođavanja konačno naštimao na pravu mjeru pa joj zbog toga sve izgleda drukčije.

Na pragu Nadinog i Sretenovog stana su nestali svi njeni strahovi. Doček je bio prijateljski, gotovo rodbinski, a Nada nije izgledala kao kakva uobražena gradska intelektualka ovisna o spoljnjem sjaju. To je bila malo krupnija gospođa, dostojanstvenog držanja, čije je lice već dobilo tragove vremena, a kosa srebreni sjaj sjedine. Nadira je bila toliko zaokupljena njenom pojavom, da nije primijetila kakva je soba gdje su ušle. Tek kad joj je domaćica skrenula pažnju da sjedne u drugi naslonjač jer je udobniji, gošća je pogledala bolje oko sebe i stid zbog otrcanosti njenog vlastitog stana je odmah nestao. U sobi su se nalazila tri grbava potpuno različita naslonjača, pred njima okrugli stolić sa jednom, pod prozorom polovina masivnog pisaćeg stola i to ona sa ladicama, regali, zapravo police od neobojene daske kamo je stala obimna biblioteka, otoman sa pokrivačem isheklanim od ostataka vunice i jastučićima od izblijedjele crvene svile. Parket pod je bio skoro go, samo je ispod otomana bila prostrta pravougaona seljačka tkanica. Jedino što je ovdje bilo punije i ljepše bili su zidovi, na svakom od njih je visila neka slika ili grafika.

Sjela je na ponuđenu fotelju, jedna grba joj je bila pod leđima, druga pod stražnjicom. Ali joj to nije smetalo, činilo joj se da iz te žene isijava nešto što je njoj najpotrebnije, nešto što je nakon Zinetine smrti godinama uzaludno prizivala. Nije bilo misli o tome da je nacionalista Dušan Klubera, čije je pero od muslimana pravilo bauka, u nekoj rodbinskoj vezi sa ovom porodicom. Nije se više bojala ni svojih misli, kao ni svog manjkavog obrazovanja. Osjećala je da je ova žena neće ismijati zbog toga. Čekala je da Nada progovori o pričama koje joj je poslala, ali u njoj nije bilo nelagodnosti, nego nestrpljenje da dobije jedan novi značajan nauk.

Ali Nada se, nakon prvih rečenica koje su služile za bolje upoznavanje, prvo pozabavila analizom stanja duha u njihovom gradu, a zatim ulozi žena u kulturnom životu grada. Nadira je upijala njene riječi. Opet je ličila na ono gladno ptiče sa široko razjapljenim kljunom.

- Ja ne mogu reći da nema žena u realizaciji, tu su se nekako probile, ja poznajem neke vrlo vrijedne urednice, profesorice, glumice... Ali ih nema direktno u stvaralaštvu, pogledaj ovu novu Antologiju bosanskohercegovačke priče. Od trideset uvrštenih autora, dvije su žene. Zbog toga mislim da svaki pokušaj da se u tome nešto promijeni, mora biti podržan i poguran da ide dalje. Preuzimam na sebe guranje, možemo preći na "ti", zar ne... Zapravo, moj suprug misli da ti ne smijemo dozvoliti da odustaneš od pisanja. Jedan tako svjež ženski talenat iz muslimanske sredine odavno nismo imali. Ah, uostalom, ne samo muslimanski, nedostatak ženskog stvaralaštva je fenomen cijele Jugoslavije.

Nadira je nastojala da to što je čula od Nade poveže sa onim što je već imala u glavi. Nekad davno su njen dar poticali Zineta i daidža, ali oni su joj bili rod, na kraju krajeva muslimani kao i ona. Odakle su se pojavili ovi tuđi ljudi, druge nacionalnosti? Oni govore ono isto što je i prije čula, samo na drukčiji način. "Nije važno šta je u tome drukčije, važno je da dobijam krila od same pomisli da se neko opet interesuje za mene samo zato što znam napisati ono što mi je u glavi. Baš takav poticaj mi je potreban, nešto što će me uvjeriti u važnost te sposobnosti."

- Sreten mi reče da te on uplašio kad ti je objašnjavao slabosti u tvojoj priči, zbog toga sam ja ovaj razgovor preuzela na sebe. Nemaš nikakvog razloga za strah ili nepovjerenje u samu sebe. Iz onog što sam pročitala, mogu ti reći, bilo bi grijeh da se nisi prihvatila pera. Jer ti imaš šta reći.
- Hvala vam, hvala ti, ne znam čime sam zaslužila takvu pažnju.
- Time što si hrabra, odgovorila je Nada direktno, a zatim su njih dvije nazdravile punim čašama višnjevače koju im je Nada nasula u čaše.
- Oprez, ovo je slatko, ali brzo uhvati, posebno ako je stomak prazan, opomene je Nada. Ispričala joj je da tu rakiju pravi sama, od višanja iz njihovog vrta. - Znaš, mi imamo vikendicu i bašču sa nešto voćaka, pola sata vožnje od Ilidže. Dalo se primijetiti da su taj vrt i vikendica nešto vrlo značajno u Nadinom životu. Svakog vikenda suprug i ona idu tamo da ispušu svoj umor i nervozu nakupljene tokom sedmice, što je naravno pravi praznik za njihove kćeri, jer tada dobiju prazan stan na raspolaganje. Nada joj je još ispričala kakve ljekovite biljke tamo nalazi, kakvi se fantastični začini i destilati mogu praviti od njih.
- Odakle vam takvo interesovanje? - pitala je Nadira. - Odrasla sam na selu, tako reći na livadi, a poznajem pet ljekovitih biljaka, možda ni toliko.
- To mi je ostalo od moje pokojne majke, ona je radila kao apotekarski pomoćnik. Njene kreme za lice su bile nešto posebno. Ostavila mi je recept, kad odem u penziju baviću se samo mućkanjem i destilovanjem. I neću više nikad pročitati ni jednu knjigu, dosta mi je tuđih misli, nasmijala se Nada, zatim brzo ustala i iz druge sobe donijela posudicu sa uljem i žižkom. - Spomenula sam majku, moram zapaliti kandilo za pokoj njenoj duši. Nemoj mi zamjeriti.
- Zašto bih zamjerila, rekla je Nadira.

Nekoliko trenutaka su šutjele i gledale u plamenčić.

- Tako se radujem što sam te upoznala, u tebi ima nečeg jako pozitivnog, rekla je njena nova prijateljica, zatim im donijela iz kuhinje kiflice sa sirom i kafu. Nada je upalila još jedno mirišljavo kandilo, i Nadiri se, da li zbog višnjevače ili atmosfere u toj sobi, zavrtjelo u glavi. Osjećala se prijatno, opušteno.

Dok su pile kahvu, razgovor se vrtio oko feminizma. Nadira je vrlo malo znala o tome, pa se nije usuđivala reći je li to nešto pozitivno ili negativno.

- Pred svojim mužem to ne bih smjela reći, ali mislim da je i kod nas potreban jedan takav pokret, ne pokret nego jedna prava oluja feminizma, da bi se nešto probudilo. Samo naše žene nisu još spremne za takvu agresivnost a ni organizovanje. Zato ih nekako treba poticati da za sada stvaraju individualno, Nada je vrlo slobodno iznosila svoje mišljenje, ona je znala o čemu govori.
- Individualno?! - i Nadira se napregnula da koncentriše svoje misli. - Mislim da nisi u pravu. Jer kad je čovjek individualan, tj. sam, onda je izgubljen. Ja to najbolje znam, jer sam istrgnuta iz svoje generacije, bilo mi je onemogućeno stvoriti neka važna intelektualna prijateljstva. Od tada plutam sama, bez snage i mogućnosti da se negdje pričvrstim. Šta god radim, čini mi se da nemam podlogu pod nogama.
- Tačno je da je individualizam težak put ali drugog nema. Sigurna sam da će se ti mali izvori jednom skupiti u veliku rijeku, to jest dovesti do organizacije, institucije. Mi, žene takozvanog realnog socijalizma, imamo nesreću da čak ne možemo ni postaviti žensko pitanje. Kod nas vlada uvjerenje da je radnička klasa slobodna, pa su samim tim slobodne i žene. Samo se nadam da nam oni sa tom ideologijom neće još dugo jahati na leđima i svijesti.

Nada je to rekla sponatano a onda se uhvatila za usta, jer Nadiru ipak nije poznavala tako dobro da joj je mogla povjeravati tako griješne misli.

- Ali Nado, ne moraju to biti organizacije i institucije na nekom višem nivou. Šta hoću reći? Sreten i ti, vi ste mi dali samopouzdanje. Možda bi neko drugi na njegovom mjestu odmah bacio tekst... A ti si me pozvala... Nisi me poznavala a učinila si za mene...
- To se zove ženska solidarnost, pomogla joj je Nada. - Razumijem šta želiš reći.
- Nisam to mislila, na vjerujem da Sreten može imati žensku solidarnost, nasmijala se Nadira a u sebi se grizla što ne nalazi riječi da izrazi ono što misli.

Nada se zamislila, izraz njenog lica se promijenio, kao da su joj misli postale naporne.

- Kod njega se to može nazvati solidarnost sa talentovanim početnikom. On svoj posao shvata tako kao da ima zadatak da pronalazi, otkriva i podržava ljude koji se bave umjetnošću. Mislim da je u pravu. Ali kad si ti u pitanju, tu smo udružili snage, jer ja kao žena mogu bolje proniknuti u ono što pišeš. I još nešto, tebi, ženi, je duplo teže odvojiti vrijeme za to, nego nekom muškarcu.

Ta njena rečenica je skrenula razgovor u privatni porodični rukavac. I Nada je imala dvije kćeri, nešto starije od njenih pa su razmijenile svoja materinska iskustva. Zatim je došla na red verbalna pobuna protiv svakodnevnice koja ždere i vrijeme i snagu. Nada je pričala da je jedna njena prijateljica studirala muziku, bila je talentirani sopran, predskazivali su joj internacionalnu karijeru. Negdje na pola puta se zaljubila i udala. Troje djece, muževljeva karijera, bolesna majka, uništili su je potpuno. Prije neki dan je rekla Nadi da je zaboravila i kako se pjeva, više i ne zna gdje joj je glas.

- A da se to ne bi desilo i tebi, da zaboraviš zapisivati svoje orginalne misli, moramo ti zajednički učvrstiti temelje. Hajde da napravimo malu analizu ovog što si mi poslala. Možeš se potpuno osloniti na moje dugogodišnje lektorsko iskustvo, Nada je sklonila posuđe sa stolića i tu raširila njene listove. Nadira je osjećala nevjerovatnu lahkoću, činilo joj se da tu ženu poznaje već godinama. "Da sam imala ovakvu majku, sve bi u mom životu bilo lakše i drukčije. Nevjerovatno, ni Zineta nije znala ovako jednostavno i razumljivo iznijeti svoje mišljenje. Ipak imam sreće, velika je sreća upoznati ovakvu ženu."

Nadira je htjela pokazati kako se tu osjeća kao kod kuće, pa je podigla tacnu i odnijela je u kuhinju. A tu je stajala ogromna gomila prljavog suđa, kakvu ona u svom životu nije vidjela. Trenutak je bila zbunjena, pa se osmijehnula. Bilo je prijatno saznanje da je neko lošija domaćica od nje. "Šta bi rekao Emin da ovo vidi?"

- Vidjela si, na Nadinom licu je bio izraz nezadovoljstva.
- Jednostavno ne mogu više. Odlučila sam da malo štrajkujem, da vidim hoće li kćeri to oprati kad nestane posljednji čisti tanjir.

Vratili su se njenoj radio-drami. Nada se nekoliko trenutaka koncentrisala kako bi izbacila iz misli rusvaj u kuhinji, pa je iz nekog ćoška svoje duše izvukla poletnost i oduševljenje za Nadirinu prozu. Njeno objašnjenje nije trajalo dugo, već nakon prvih pet rečenica Nadira je shvatila gdje su slaba mjesta njenog dramskog teksta. O pričama nije rekla ništa, samo je upozorila da je pored "zgužvanih odlomaka" metnula upitnike. Njih će sama morati preraditi.

- Sreten je već razgovarao sa dramskim urednikom Radio-Sarajeva, on je vrlo zainteresovan za tvoju temu. Evo ti njegova adresa, možeš poslati ili odnijeti lično.

Nadira je naslućivala da se Nadina vedrina i polet tope i nestaju, da naporom volje zadržava osmijeh na licu. Osjećala se krivom jer joj je uzela cijelo popodne. "Kako da joj uzvratim?" mislila je a zatim brzo rekla: Nado, predlažem da te zajednički oslobodimo onog balasta iz kuhinje.

Domaćica je bila zatečena tim prijedlogom, razmislila je malo, zatim odmahnula glavom.

- Ne, i to sam ti željela reći, ove glupe radove u kući može svako sa malo truda uraditi. Ali tvoje priče možeš napisati samo ti.
- Mislim da ono suđe u kuhinji čeka ipak na tebe.

Kad je Sreten stigao kući njih dvije su bile pri kraju posla. Nekoliko trenutaka je stajao na pragu kao da ne vjeruje da pred njim blista njihova kuhinja. Zatim je ukorio ženu što je od jedne talentovane književnice napravila svoju kućnu pomoćnicu.

- Ne, ovo je bila moja lična demonstracija ženske solidarnosti, odgovorila mu je Nadira srećna što joj je takav odgovor pao na pamet. Inače su joj kćeri uvijek govorile da ima inteligenciju koja kasno pali.
- Ah, teško nama muškarcima ako vi žene postanete solidarne, Sreten je prihvatio šalu.
- Ti si u istom položaju kao i moj suprug. Dvije kćeri, emancipovana supruga.
- Ne, zaboga, samo pred Bosancem ne govorite o emancipaciji, ovdje je to potpuno pogrešno protumačeno.

Nadira se zbunila, smetao joj je prodorni sjaj Sretenovih očiju a nije shvatila šta podrazumijeva pod "pogrešno protumačenom emancipacijom."

- Sreten je u pravu, rekla je Nada. - Mora se biti oprezan sa upotrebom te riječi. Mi smo na repu Evrope, dok ideje otuda stignu do nas, potpuno se iskrive. Kod nas su ti emancipovane žene one što koriste sva sredstva da dođu do cilja. Tu se ne podrazumijeva šta imaju u glavi, nego kako koriste svoje, ovaj, recimo, ženske draži. Ne smeta im da do cilja stignu preko nekog ili ispod nekoga, Nada je vrlo značajno pogledala supruga. Nadira je naslutila da je ta žaoka namjenjena njemu.

On nije htio nastaviti ženinu misao, potpuno se okrenuo Nadiri. Savjetovao joj je da za sada sa svojim temama ostane u muslimanskom miljeu jer ga odlično poznaje. Nada se nije složila sa njim, Nadirine priče pokazuju da je ona proniknula u dušu bosanske žene, upravo one koja se batrga u omčama tradicije i nazovi emancipacije. Nadira se pitala o čemu njih dvoje pričaju, ona tako nešto nikad nije imala na pameti. Zapisivala je priče iz života, onako kako su joj dolazile. "Pa ja ne poznajem ni samu sebe", pomislila je. "Ne mogu čak objasniti sa kakvom namjerom iznosim svoje misli na papir. Nikakvom!

Htjela se oprostiti i otići ali Sreten nije dozvolio. I on je imao za nju jednu listu naravoučenija. Naveo joj je naslove knjiga koje obavezno mora pročitati i savjetovao da povremeno ode na, u gradu čuvena otvorena predavanja o književnosti, koje na fakultetu drži profesor Jurišić.

- Od njega sam već nešto naučila, predavao mi je u gimnaziji, rekla je Nadira.
- Ne slušaj ti mog muža, umiješala se Nada. - Kad profesor Jurišić drži predavanja ti si sigurno na poslu ili kuhaš ručak. Mislim da ti nikakva predavanja ne bi mogla pomoći da nemaš taj istančani osjećaj za sliku i dijalog. To je ono što moraš razvijati u sebi.

Sreten se složio sa svojom ženom, pa je opisao scenu iz Nadirine drame koja je po njegovom mišljenju bila najbolja, najjača. To je ona kad se muslimani posvađaju, skoro pobiju oko toga hoće li priključiti vodu seoskom hodži. Jedni su za to da mu se da, samo zato što je hodža i što je blagoslovio njihov rad, a drugi bi ga na svoj komunistički način ostavili žednog, jer nije dao ni groš samodoprinosa za cijevi, niti se oznojio kopajući kanala kamo će biti položene. - Mene je zadivilo to kako si ti uhvatila sve nijanse primitivizma tog muslimanskog miljea.

Nadira se trudila da pronikne kroz gustiš njegovih misli.

- Zašto primitivizma, pobunila se. - Ja sam samo htjela prikazati koliko smo mi muslimani različiti.

On se zamislio, pogladio svoje debele brkove.

- U pravu si. Srbi bi popu priključili vodu ne upitavši se da li je trebao raditi zajedno sa njima, odgovorio je on a u Nadirinoj glavi se javljalo mutno sjećanje na daidžine optužbe muslimanskih pisaca, oni uvijek prikazuju samo ono što je negativno u tom narodu. Je li to ona, nesvjesno, uradila isto?

Ali Sreten joj nije dozvolio da razmišlja, uzeo je sa polica neke knjige i naredio joj da ih mora pročitati. Onda joj je sa slavodobitničkim izrazom na licu pokazao svoj skupocjeni bibliotečki primjerak Kur'ana. "Ti si muslimanka, a siguran sam da nemaš ovako nešto u kući", hvalio se dok je ona prevrtala stranice Svete knjige, čija je skupocjenost dolazila i od toga što je bila ilustrovana slikama znamenitog slikara Mersada Berbera. Tako nešto ona do sada nije vidjela, čak ni pomislila da postoji takvo izdanje. Sreten joj je objasnio da je izašlo samo petsto takvih primjeraka, štampanih nekom posebnom tehnikom kako bi stranice dobile taj patinirani izgled. Nije htio odati koliko ga je platio, a Nada se smješkala, zbog čega je Nadira povjerovala da se radi o poklonu. "Zašto se on meni toliko hvali time? Možda je to zaista neki vrijedan primjerak, ali meni ne znači puno. Ja ne držim puno do takvih stvari."

- Svi moji prijatelji muslimani su pokušali da ga otkupe od mene, ali ga ne bih prodao ni za šta na svijetu. Neka mi bar imaju na čemu zavidjeti, rekao je on. Zatim je održao mali govor o svojim štićenicima. U gradu Sarajevu su se istovremeno pojavila tri četiri vrlo talentovana početnika, rekao je njihova imena, slikar Tafro, dramaturg Jahić, pripovijedač Nadira Otaš, još jedan pjesnik... On će učiniti sve što je u njegovoj moći da oni ostvare svoju prvu predstavu, prvu knjigu, prvu izložbu.
- Ali ja ne mogu slikati i pisati za vas, to morate sami uraditi, dodao je Sreten kad se Nadira opraštala od njega.

Nada ju je zagrlila i pozvala da opet dođe.

"Ko je ovaj čovjek?" mislila je ona u liftu. "Mecena mladih muslimanskih intelektualaca? Kako to da se nije našao niko drugi da nam pomogne osim brat Dušana Klubere? Da li on to iskreno, ili je sve neka igra? A zašto bi bila igra, šta on može očekivati od mene? Ja nemam nikakav ni uticaj ni ugled, nikoga u vlasti... A nisam ni emancipovana na taj način da mi je svejedno kako ću stići do cilja, preko nekog ili ispod nekog."

Sa takvim mislima je stigla kući. Tu ju je dočekala Eminova ledena dobrodošlica, ostala je duže nego što je on očekivao. Nadira je bila suviše umorna da se s njim objašnjava, upitala je kako je on toliko godina živio bez nje, a sad mu je predugo i jedno osamljeno popodne.

- Onda nisam znao kako je lijepo kad si tu.

Njenom ženskom biću je godio takav odgovor, ali je slutila da to dovodi u opasanost njena nastojanja da oživi svoj dar, da ga stvori nešto od njega. Sve teže joj je padalo saznanje da je on gleda samo kao sredstvo kojim je moguće ispuniti prazninu vlastitog života, da ga se ni tiče šta ona želi i hoće.

- Ako ti žena nedostaje, znači da si se dobro oženio.
- Ti si se bolje udala, nego što sam se ja oženio. Dopušteno ti je da u bračnim vrtovima gajiš svoje iluzije.

Nju su često iznenađivale njegove dobro sročene rečenice.

- Pa i ti u tim vrtovima možeš sijati šta god hoćeš, odgovorila je i otišla pod tuš, vrela voda je odnijela dio umora.
- Ovaj svijet bi bio stravično pust bez iluzija, rekla je kad je legla na krevet pored njega i spustila glavu na njegovu ruku.
- Zašto sam baš ja morao nabasati na ženu koja tako misli, progunđao je on i privio je čvršće uz sebe.

Pisanje novih priča je išlo sporije nego što je Nadira očekivala. I pored Nadine i Sretenove podrške, bilo je teško to malo polje slobode zaštititi od svakodnevnice. Nije mogla sebi priuštiti sistematski rad i razmišljanje, sve je zavisilo do toga koliko će joj ostati vremena kad podmiri sve ostale obaveze udate žene i majke. Odlomci dijaloga i različitih ljudskih posebno muško-ženskih odnosa vrtjeli su joj se po glavi dok bi obavljala kućni posao ili išla sa Eminom u šetnju. Ako tih dana ne bi stigla sjesti za pisaći sto, sve bi to nekud potonulo i pritajilo se, pa bi nakon nekog vremena ponovo oživjelo, često u nekom drugom obliku. Na taj način je u podsvijesti polahko savladavala zanat pripovijedanja. Iako nije puno pisala, ipak je odmicala dalje, što su potvrđivale Nadine i Sretenove pohvale, njihove intervencije na njenim tekstovima postajale su sve rjeđe. Svaku završenu priču je prvo davala njima, njihov sud joj je bio potreban kao i samo pisanje. Primijetila je kako njihovo povoljno mišljenje hrani i održava njeno samopouzadnje. Ponekad je mislila da je takvo intelektualno prijateljstvo sam dar neba. Bila je zahvalna što se može osloniti bar na njih, pa je sitnim pažnjama i dobrim raspoloženjem učvršćavala i produbljivala to prijateljstvo.

Od kada je objavila svoju prvu priču i dodala nove u prvu zbirku, lakše je podnosila svakodnevne obaveze u porodici. Sa kćerima je imala jedan prešutni dogovor, ako su one pazile da ne nagaze granicu njenog strpljenja, ona im je ostavljala punu slobodu. Obje su bile izvanredne učenice, već se govorilo o njihovim budućim studijama. Emin je bio ponosan kao da su to njegove vlastite kćeri, odlične ocjene je nagrađivao posebnim dodatkom na džeparac. Nermina i Azra su često gunđale protiv Nadirinog tvrdičluka. Ona je bila čvrsta u stavu da ne izdaje čekove bez pokrića i ne pravi crveni saldo u banci samo zato da bi joj se djeca mogla šepuriti u krpama svjetskih marki. Kako je i obična konfekcija u prodavnicama bila vrlo skupa, često je znala provesti vikend savijena za šivaćom mašinom. Nikad nije sjedila besposlena dok su pili popodnevnu kahvu ili zajedno gledali televizor. Tada je ušivala porube ili vrtjela iglama, rezultat njenog pletenja bili su vrlo lijepi džemperi i puloveri koje su svi u porodici rado nosili.

Svekrvino prisustvo u kući se, i pored Nadirinih nastojanja, nikako nije moglo zanemariti. Postojalo je nekoliko stvari koje su grizle njeno strpljenje. Starica je o muškom rodu uopšte imala vrlo negativno mišljenje, naročito žestoke kritike i prijekore je upućivala svom zetu limaru Musti. Ali je obožavala svog sina Emina, on je za nju bio uzor svih najboljih ljudskih osobina. "Ne pije, ne puši, ne hoda po kafanama, pošten je na poslu, gleda tuđu djecu kao svoju, poštuje majku, pažljiv je prema ženi." Starica bi se našla u čudu kad bi snaha pored tolike dobrote, kod njenog sina našla neku sitnu mahanu. "Ne znaš ti što je muška silina, da znaš, svakog dana bi mi zahvaljivala što sam ti rodila i odgojila ovakvog muža."

Ona se nadala da je dobila snahu ne samo za poslove po kući nego i za razgovor, da se ima kome požaliti zbog reume u kostima, nesanice, teškog života u mladosti. "Ova tvoja žena me gleda kao radio", jadala se sinu. "Kad hoće uključi me da pričam, posluša koliko je njoj dosta, pa me isključi i ode." Nadira je morala priznati da je baš to željela postići, da starica priča samo kad se njoj sluša.

Svekrvu je kopkalo i Nadirino često čitanje i povlačenje u svoju sobu. Kad bi joj dodijala samoća a naumpala neka stara ili novija porodična priča, sama bi potražila snahino društvo.

"Pa ti si završila one svoje škole?" pitala je ne čekajući da je snaha uključi.
"Jesam, davno", odgovarala je Nadira preko volje jer se upravo divila majstorstvu Milana Kundere, htjela je proniknuti način na koji je on sklopio priču "Lažni auto-stop".
"Zašto onda stalno čitaš? Treba li ti to za posao?"
"Nano, ja imam jedan važan posao, da bih ga radila moram puno čitati i naučiti".
"A hoćeš li za njega dobiti puno para?"
"Ne, poneki honorar, ali ne puno."
"A je li moj Emin znao da ti radiš taj posao prije nego što ste se uzeli?

Nadira je pogledala svekrvu direktno u oči, što je rijetko činila, jer podsvjesno, nije željela nikakav dublji odnos sa tom ženom. Njena kazivanja, pa i prosuđivanja bila su vrlo interesantna i često se pretvarala u Nadirin književni materijal. Ali je teško podnosila da neko neprestano kopa po njenom životu, to nije dozvoljavala čak ni svojoj majci. Eminova majka se nije znala a nije ni htjela povući na odstojanje, željela je biti u centru porodice. Vjerovala je da ona mora kontrolisati da li je taj brak njenom sinu dovoljno udoban.

"Znao je, rekla sam mu", odgovorila je Nadira. "Zar ti misliš da je to nešto loše?"
"Nisam ja rekla da je to loše, ne dao bog. Čitaj ti i piši kad to voliš, nije to meni krivo, pitam onako. Ako on to odobrava, i meni je pravo. Vidiš kako je moj Emin dobar, on nam čak govori, ne glamite, Nadira piše. A znaš šta je njegov otac rahmetli govorio? On se pred jaranima hvalio da je sigurno zaradio lijepi dženet jer je oženjen najljućom hercegovačkom zmijom. Moji su porijeklom iz Hercegovine, a Hercegovke bije glas da su ljute žene. Ali nije to bilo tako, on se za prave nije havjestio šta je pričam. Samo kad sam ne bi nešto htio da uradi, onda je govorio da ne smije od žene. Kad bi mu jarani tražili para u zajam, za rakiju i meze, on bi odgovorio da se boji žene i njenog degeneka pa im zbog toga ne smije uzajmiti... Imali smo tako jednu junicu dobre pasmine, pa komšija htio da je kupi. Ali moj čovjek nije htio prodati, pa je opet rekao da ne smije od žene. I tako, malo po malo, svuda se pronio glas kako sam ja zebanija božija, a moj čovjek dobar ko mehlem... Dragog mi Allaha, to nije bilo tako, ko je još čuo da čovjek sluša ženske naredbe."
"Baš dobro, maloprije si sa Kunderom bila malo u Evropi", mislila je Nadira. "Sad se opet lijepo vrati svom bosanskom porijeklu. Zineta je govorila da je to najkvalitetniji intelektualni bućkuriš."
"Al' ne mogu gubiti dušu, Eminov otac i nije bio zao. Da ti samo znaš šta je deverala moja sestra sa svojim muškim. Pet knjiga bi ti mogla od toga napisati. Ja ću tebi sve ispričati, pa ti to metni negdje u te svoje čitabe. Taj hrsuz je jeo pečenje i kad djeca nisu imala hljeba i mlijeka. A da ti ispričam za lubenicu. Jednom se smilovao pa je kupio djeci veliku karpuzu. Maksumi se radovali, nisu mogli iščekati da se ona ohladi. U to su mu došli jarani da sjede i sijele. I on je naredio ženi, mojoj sestri, da pred njih iznese karpuzu. Djeca su plakala, ali nije bilo druge, ona je morala poslušati. Uzela karpuzu i donijela pod hladnjak gdje je muškinje sjedilo, a on, bahsuz, zamahnuo štapom i naredio joj da vrati tu malu i donese višu karpuzu. Tako nekoliko puta, ona je donosila, on je vraćao i naređivao da donese višu. Kad je njoj dodijalo, stala je pred njima i rekla: Dobri ljudi, nemamo nego ovu jednu lubanicu, ja ne mogu donijeti veću kad je nema. "Neka, neka ženo, otići će jarani, platićeš ti meni za ovo." Kad su, u neko doba gosti otišli, on je na drvljaniku izabrao jednu tvrdu letvu da njome tuče ženu, moju sestru. Ali kad je pošao uz basamake, naredi dragi Allah da se jedan otruhli basamak slomije. On se strmeknuo s vrha do dna, polomio rebra i ruke. Poslije se u komšiluku pričalo da je ona namjerno ohlabavila taj basamak. Ja ne znam je li, ali on je onako zgruhan pao njoj na teret, morala ga je podizati, prati, hraniti... A kad je umro, nije pustila ni suzu, govorila je, kad mi ga srce ne žali, ni oči mi ga ne plaču."

Sad je došao trenutak kad je Nadira poželjela isključiti taj radio ali dugme za to nije postojalo. Starica je ostavila prošlost, vratila se u sadašnjost. A tu je glavna tema bila njena kćerka Selveta i njen nesrećni brak sa limarom Mustom. A to Nadira više nije mogla podnositi, jer je u toj priči uvijek sve bilo isto, ciklične smjene ljubavi i mržnje, Mustinog opijanja i trježnjenja.

- Nano, moram nešto otkucati, prvo je pokušala sa ljubaznim upozorenjem. Nije djelovalo.
- Nano, smetaš mi, ne mogu se koncentrisati.

Svekrva se trgnula kao da se probudila iz transa.

- Dobro, dobro idem. E, bog ga ubio, staro uvijek smeta. Ne znam vala što bog daje da se stari. Treba umrijeti čim se pređe pedeset.
- Uvijek tako govoriš, a čini mi se da ti nije mrsko živjeti.
- A što bi mi bilo mrsko? Sad mi je dobro, bolje nego ikad prije u životu. Neka me još koji dan da gledam dunjaluk, naležaću se i u crnoj zemlji, ovdje za malo, tamo zauvijek. Eh, i mlado može umrijeti a staro mora.
- Nano, evo počinje utakmica, hoćeš li da gledaš? - dovikivao je Emin iz dnevne sobe.

"Spasonosno dugme", Nadira je u mislima zahvalila svom suprugu i ponovo uzela knjigu.