Obhođaš, Safeta

Ako je opis pet godina Nadirinog braka sa Muftićem mogao stati na tri četiri stranice, narednih pet se može opisati sa nekoliko rečenica, zapravo nekoliko riječi: učenje, rad, čitanje. Brigu o kćerima je skoro potpuno prepustila majci, ona je pokušavala nadoknaditi ono što je propustila. Ipak je morala izdržavati svoju djecu, pa nije moglo biti govora o redovnom studiju. Radila je u jednom birou čija je briga bila izgradnja društvenih stanova u njihovom mjestu, taj posao joj je pribavila bivša nastavnica Draginja. Studirala je vanredno, subotom i nedjeljom išla na predavanja, novinarsku praksu obavljala poslije radnog vremena. Bila je srećna ako bi joj za čitanje ostajao koji sat vremena pred spavanje.

Porodična situacija se i onako bila promijenila, kuća Smajića se prije njenog dolaska ispraznila. Sestra se udala, a tamo gdje je otišla obradovale su se sve metle i tarače redom, jer je i tamo nastavila neumorno ribati i prati. Nana je umrla, iznenada, u snu, ostvarila joj se želja da vlastitom snagom ode na onaj svijet. Nije ni dana ležala u krevetu niti joj je neko morao prinijeti čašu vode. "Allah me poštedio", rekla je Nadirina majka. Babo Dervo se potpuno stišao, njegovo srce nije moglo izdržati stalni napor i naprasitu narav, odlučilo je da štrajkuje i preskače. Ali njemu se nije žurilo da kroči na Sirat ćupriju i pred dragim Allahom položi račune, sad mu to nije izgledalo tako jednostavno kao kad je bio još zdrav i u snazi. Zbog toga je redovno uzimao lijekove, klonio se svih svađa i sukoba, a svoju iznenadnu raznježenost poklanjao Nadirinoj djeci, volio ih je više nego nekad svoju vlastitu. Svu njegovu silinu je naslijedio Nadirin brat Rasim, izgledalo je kao da je njemu prenio sve svoje žestoke psovke, prkos, skupljanje i rasipanje. Srećom, bio je vozač kamiona, pa se nalazio više na putu nego kod kuće. Mati nije bila srećna što je postala jedina domaćica u kući, možda je to došlo prekasno za nju. Voljela je ići u komšiluk i pozivati komšinice kod sebe, nije propuštala ni jedan poziv na tehvid, pa makar se on održavao na drugom kraju Pala. Nije više glasno učila iz Kur'ana, ljepota njenog glasa je usahnula, ali je zato redovno klanjala i postila. Pošto Nadira i ona nisu među sobom mogle progovoriti ni tri rečenice a da se ne posvađaju, komunicirale su najviše preko djece. Majka se više nije usuđivala da joj direktno da neki savjet ili izrazi svoje negodovanje zbog kćerkine svojeglavosti. Nadira nije bila ni svjesna svoje grubosti prema njoj, netrpeljivosti koja je dolazila od toga što ju je podsvjesno okrivljivala za sva svoja životna posrtanja. Majka se nije slagala s tim što je ona raskinula svoj brak sa Muftićem. U njegovoj kući joj ipak ništa nije nedostajalo, a male svađe i trvenja se događaju svuda. Ali bojeći se kćerkinog oštrog jezika, to nije govorila njoj, nego je pokušavala uticati preko djece. Kad bi, naprimjer, uveče klanjala akšam, ne bi se odmah dizala s kožice, nego bi ostajala da sjedi, a unuke su se igrale oko nje i vrtjele njen lijepi tespih od okruglih, crvenih kamenčića. Nana ih je milovala i kao usput govorila: "Vaša mati je eto puno postigla, doduše nije postala profesorica ali je službenica u kancelariji. Samo ta plata nije velika, bez nas ne biste nikako mogle preživjeti. Dok smo mi živi, biće vam lijepo, ali nismo ni mi vječni, dedo vam je od danas do sutra, ujutro ga srce može prekinuti. Kud ćete mi onda? Djeci bez očeve zaštite nije lahko. Ni ženi bez muške. Bi li vi voljele da rastete sa vašim ocem, da se vaša mati pomiri sa Irfanom."

Nadira je često slušala te majčine poruke ali se nije obazirala na njih. Naučila je da sve ono što je ljuti i sukobljava sa njenom ličnošću, jednostavno gura u stranu. Ako je baš bila nezadovoljna i zle volje onda bi prekidala tu majčinu tiradu i nabrajala joj čime su se oni ogriješili o nju. Vrhunac grijeha bilo je to što je prvog dana njenog braka nisu htjeli saslušati, što im nije mogla objasniti da se ona nije htjela udati za Muftića.

Čak ni taj brak nije više mučio Nadiru, sad ju je opterećivalo nešto drugo. Navukla je komplekse što nije redovno završila gimnaziju i redovno studirala, činilo joj se da će njeno znanje, koliko god da uči ostati krnjavo, nedorečeno. Sad je razumjela šta je Zineta mislila kad je govorila da ne smije biti istrgnuta iz svoje generacije. Za nju više nisu postojale mladenačke ljubavi i uzbuđenja, druženja i putovanja. Stalno je bila u grču i sa strahom je izlazila na ispite, činilo joj se da i profesori podcjenjuju sposobnosti zakašnjelih studenata. Za studij je izabrala novinarstvo, jer joj je to bilo najpristupačnije i nije zahtijevalo vježbe na fakultetu i redovno prisustvo seminarima. Ali je odmah shvatila da tu neće naučiti ono što je željela. Njena namjera je bila proniknuti u tajne jezika kao sredstva umjetničkog izražavanja. A učila je samo o tome kako postati socijalistički novinar, vjeran marksističkoj ideologiji i sposoban da od šuplje političke faktografije napravi čitljiv novinarski tekst. U njoj je još živjela ona potreba za izmišljanjem novih priča ili prepravljanjem već poznatih, pa se prilikom pisanja novinarskih tekstova za lokalne paljanske novine morala prisiljavati da to potisne. To joj nije u potpunosti uspijevalo, njen novinarski jezik je bio literarano obojen. Čitaocima se sviđalo, često su je zaustavljali u prolazu i govorili joj da u njihovim novinama prvo traže stupce potpisane njenim imenom.

Njena znanja o političkoj stvarnosti su bila maglovita. Zbog udaje za Muftića, Nadira je propustila mnoge značajne događaje i promjene u njihovom društvu. O studentskom pokretu i demonstracijama slušala je samo na radiju, a tu je govoreno samo ono što su diktirali političari. Ona je odmah pomislila na Sinišu, da li je on bio među tim mladim buntovnicima koji su se drznuli na takav način popravljati predhodnu revoluciju. Odgovor na to pitanje dobila je deset mjeseci kasnije, srela je Sinišu na Titovoj ulici, brat ga je gurao u invalidskim kolicima. Mada je on rekao da je imao saobraćajnu nesreću, ona je naslutila da je to povezano sa studentskim demonstracijama i policijskim "vježbanjem strogoće". On je htio pričati sa njom, čak ju je pozvao na kahvu, i ona bi rado pošla da u glavi nije kucao sat opomene, dijete kod kuće je bilo predugo samo. "E, draga moja Nadira, šta je bilo od naših života", rekao je on tužno kad su se rastajali. "Pa ja još imam mogućnost da se iščupam iz zamke, mene bar nisu vezali za invalidska kolica," pomislila je ona, ali to je bila gorka utjeha.

Desilo se još jedno proljeće, hrvatsko, komunisti i intelektualci su spremali otcjepljenje te Republike od Jugoslavije. Nije im uspjelo, Partija je još bila dovoljno jaka da provede silu, Tito je održao vatrene govore o krivicama rušitelja zemlje i spremnosti naroda da ih kazni. Otcjepljenje se nije moglo desiti a da se Srbi ne late oružja, jer su oni imali neizmirene račune sa Hrvatima još iz II svjetskog rata. Svjetskim moćnicima nije odgovarala da tog trenutka plane rat na Balkanu pa su ogromnim dolarskim kreditima pomogli Titovo ponovno uvezivanje zemlje. Rukovodioci u Hrvatkoj i Srbiji su smijenjeni, kumunisti patrioti su ponovo bili čvrsto u sedlu.

Temu "Priznanje muslimanske nacije" o kojoj je u daidžinoj kući toliko puta slušala, bila je skoro zaboravila. Jednog dana ju je iznenadila vijest da će se pri sljedećem popisu stanovništva uvesti i nova rubrika nacionalnosti, Bosna će postati domovina Srba, Hrvata i muslimana. Nadira je samo čas razmišljala o tome, činilo joj se da je tu nešto pogrešno. "Zineta je govorila da to za nas nije dobro. "On" je bio mišljenja da će se tako steći utisak da smo odnekuda došli u Bosnu, da nismo oduvijek živjeli tu. Govorio je da smo toliko različiti da nas ne može određivati samo vjera. Ali sad je i onako gotovo, ne vrijedi o tome razbijati glavu." Ne samo da nije vrijedilo, nego nije bila ni u stanju duže misliti o tome. U to vrijeme je bila drugi put trudna i očajna zbog toga. Nije željela roditi ali nije mogla ni pobaciti, činilo joj se da se konopci zamke urezuju u njeno tijelo i dušu.

Kad se iščupala iz te more i prvi put nakon dugo godina svojim očima pogledala oko sebe, vidjela je da je njihov društveni razvoj preskočio nekoliko desetina godina. Nešto svjetskih kredita je stiglo i u Bosnu, pa su novinari imali pune ruke posla da opišu sve radne pobjede dobro usmjerene radničke klase. Novi putevi, nove pruge, škole, fakulteti, elektrifikacija svakog sela, parade oružja u Beogradu slične onim moskovskim. Predsjednik zemlje je putovao po bijelom svijetu, omladina u čast njegovog rođendana nosila štafetu, paradirala, pjevala rodoljubive pjesme, da pokažu oduševljenje što se njihova domovina zove Jugoslavija.

I Nadira je, kao novinar na obuci, često morala pisati o tome, ali je komunistička ideologija nikad nije toliko opčinjavala da nije mogla vidjeti da u tim sjajnim okvirima često stoje iskrivljene slike. O tome je mogla razgovarati samo sa svojom bivšom nastavnicom Draginjom, ona je bila jedina žena koja se u njihovom mjestu usuđivala analizirati političku situaciju i na opštinskim skupštinskim zasjedanjima govoriti kritička mišljenja. Njene relacije su bile politika, obrazovanje i kultura, pa je Nadira od nje učila šta je to manipulacija javnošću i gušenje individualizma. Ti razgovori su stvarali i zabunu u Nadirinim razmišljanjima, jer ona je prije od Zinete i daidže primala saznanja kao muslimanka od koje se očekivalo da svoje intelektualne sposobnosti i svoj dar razvije i upotrijebi tako da se odmah prepozna odakle je potekla. Draginja je bila na sasvim drugom stanovištu, ona je bila komunista i Srpkinja, iz nje su često progovarale te dvije potpuno različite osobe. Nadira joj je bila zaista zahvalna jer joj je mnogo pomogla, ona je obavezala urednika lokalnog lista da joj omogući novinarsku praksu, upućivala je do izvora tema interesantnih za pisanje, savjetovala da ne ubada perom u očigledne političke propuste jer bi joj to moglo donijeti samo probleme i izbaciti je iz profesije. Ali je o kulturi govorila kao da je to samo srpska kultura, isticala samo ono što su Srbi stvorili na tim prostorima, oduševljavala se srpskim pjesnicima i prosvjetiteljima, išla čak do Svetog Save i korijena pismenosti među Srbima. Često je navraćala kod Nadire u kancelariju i donosila joj knjige koje je poručivala iz Beograda. Nadiri je, i pored toga što je njen duh bio gladan saznanja, od tih razgovora bilo nelagodno. Sve ono što je ona u daidžinoj kući naučila o istoriji i kulturi svog naroda izgledalo je blijedo u poređenju sa onim čime je raspolagala Draginja. Nekakav nerazumljiv stid ju je priječio da o tome bilo šta kaže. I njoj samoj je zvučalo smiješno dokazivanje da su tamo u dalekom Stambolu živjeli i pisali mnogi obrazovani muslimani iz Bosne. Nije smjela spomenuti ni Gazi-Husrefbegovu biblioteku u Sarajevu, jer nije imala pojma kakve se knjige i rukopisi tamo nalaze. Okamenjeni ostaci Zinetinih i daidžinih naravoučenija, Sinišinih analiza i najnoviji Draginjin uticaj, stvarali su pravu zbrku u njenoj svijesti. "Moram početi misliti svojom glavom," često je govorila sebi ali to joj nikako nije polazilo za rukom. Zbog svog neiskustva nije mogla vidjeti da su svi njeni učitelji imali neke ideje koje su pratili, pa su sve svoje misli i snage okupljali oko njih, i pokušavali ih predati dalje. Svi su oni uspijevali da je poduče, ali ne i da joj presade te svoje ideje. Ona se na novom popisu stanovništva opredjelila da bude muslimanka, ali se nije osjećala ništa bolje nego onda kad to nije mogla. Više nije imala osjećaj da se rodila u pogrešnoj porodici, sad je bila sigurna da je promašila i vrijeme i mjesto. Zbog toga joj je taj njen novinarski posao, iako mali i beznačajan, davao utisak da ipak ima nešto svoje. Samo se bojala da će on faktografijom potpuno uništiti svoju potrebu za izmišljanjem priča. Obećala je sebi da će se, kad završi studij, vratiti literaturi. Ali kako će i gdje naći te teme o kojima treba pisati, to još nije mogla naslutiti.

Brak sa Irfanom Muftićem je ostavio duboke tragove na njenoj intimi. Na sudu je pomenuto samo njeno neispunjavanje bračnih dužnosti. Muftić se vjerovatno stidio ispričati sa kakvom je odvratnošću njegova žena i odbijala i prihvatala njegovo fizičko približavanje. U njihovom krevetu su se desile mnoge dramatične scene, nakon kojih ga je ona još više mrzila, nikad nije ni primijetila koliko je on nesrećen zbog toga. Rijetko mu se obraćala ličnim imenom, za nju je on bio i ostao tašnar Muftić, neprijatelj koji je pokušavao njenu dušu zatvoriti u kavez. Ničim nije mogao probuditi ljubomoru kod nje, čak ni dokazima da može imati žene kakve hoće. "Budalo, pored tolikih ljepotica, ja želim samo tebe, moju ženu." "Blago tim ljepoticama, zavidim im što su pošteđene tvojih želja", odgovarala mu je ona i poslije najvatrenijih ljubavnih dokaza. "Užasno se kajem što sam se oženio tobom", od nemoći je cijepao čaršaf pod njima. "Kasno ti se sad kajati, bolje da si se pokajao kad si me namamio u kuću."

Kad se konačno oslobodila tog braka, godinama nije mogla podnijeti približavanje nekog muškaraca. Bila je skoro uvjerena da se njoj ne može desiti ljubav. "Ako dođe, dođe, ja je neću loviti", rekla je sebi i okrenula se onom što joj je bilo preče. Muškarci su, pak, vjerovali da svaka razvedena žena, samim tim što je bez partnera, bila dovoljno izazovan objekat za osvajanje. Nuditi svoje usluge slobodnoj ženi, to je pripadalo muškoj časti. Bili su uvrijeđeni, čak i brutalni, kad su nailazili na odbijanje. Nadira je imala sreću da se, iako razvedena, našla u zaštiti roditeljske kuće. Ubrzo je razvila jedan poseban sistem odbrane. Nije se protivila direktno, niti pokazivala svoj prezir prema njima. Čim bi naslutila da će joj neko predložiti sastanak u nečijoj vikendici ili u šumi iza Golog Korana, Nadira je odmah započinjala zahtijevan intelektualni razgovor u kojem se razmetala svim svojim znanjima i interesovanjima.

To je prvi put isprobala na uredniku lokalnog lista, gdje je bila jedan od najvrijednijih saradnika. Neugledni, nevjerovatno ishanđali partijski kadar, dugo se nije usuđivao da joj otvoreno pogleda u oči. Zbog toga je ona zaboravila da je on muškarac. Jednog popodneva, kad mu je donijela tekstove za sljedeći broj, naletjela je na nevjerovatnu dobrodošlicu, na stolu su bile dvije porcije pečenja i flaša bijelog vina sa dvije čaše. Njegovo opravdanje, time joj je želio zahvaliti na izuzetnoj saradnji, bez njenih tekstova ne bi imao od čega napraviti novine. Odlučio je da je nagradi bolje od ostalih saradnika.

- Mogu li ja izabrati tu nagradu? - njegov izgovor joj je zvučao logično.

Lice mu je sinulo, povjerovao je da je potrefio kad će kupiti vino.

- Samo izvoli, što god želiš!
- Želim pisati tekstove u kojima neću toliko "frizirati" informacije.

Takva želja ga je iznenadila, napravio je kiselo lice.

- Ma, pustimo sad posao, odgovorio je on i nasuo im vino. - Hajde ti meni reci kako ti izdržavaš tako sama?

Čim bi je neki muškarac upitao "kako izdržava sama", odmah joj je bilo jasno šta hoće od nje. Misli su joj letjele kroz glavu, ako ga "nalijepi" i kaže mu da je stari idiot, izgubiće ne samo tako dobar posao, mogućnost dodatne zarade, nego i nešto što je davalo smisao njenom životu.

- Druže Klačar, ima toliko dobrih knjiga za čitanje, tako da i ne primjećujem da sam sama, mala pauza. - Znate o čemu sad intenzivno razmišljam? Sa revolucijom u Rusiji je umrla i ona divna ruska klasika, jer je Staljin sve pisce pozatvarao i pobio, govorila je o desetoj temi samo da se izvuče iz čorsokaka kamo je neoprezno dospjela.
- Nemoj ti tako o našoj braći Rusima, on još nije shvatao šta ona namjerava.
- Zašto ne, i naša Partija je osudila izolaciju i uništavanje intelektualaca u Rusiji, nastavila je ona iako nije znala da li je to tako. Bojala da sad ne zapadne u još gori, ideološki čorsokak. - Ne znam jeste li čuli, kod nas naveliko objavljuje disidentska literatura. Imam ideju, kako bi bilo da u svakom broju lista predstavim jednu takvu knjigu?
- Otkud ja znam jesu li te knjige ispravne, ja ih ne čitam?! sad se i on uplašio da ona njega ne uvali u neku političko intelektualnu zavrzlamu. Više nije imao vremena da popije vino, odjednom mu se žurilo na neki sastanak.

"Upalio je", mislila je Nadira kad je izašla na ulicu. "Fantastična metoda, kako se prije nisam toga sjetila?"

To je odlično fukcionisalo, nije postojala muškost koja nije ispuhala kad bi ona razvezla govor zbog čega intelektualci bježe iz Sarajeva, zašto je Vuk Stefanović reformisao srpski jezik u Beču a ne u Beogradu ili zašto je Dostojevski umetnuo "Velikog inkvizitora" baš u Braću Karamazove.

Nadirin posao u kancelariji je bio veoma neobičan. Drug rukovodilac službe za izgradnju stanova se preko nekih veza i političkih zasluga dočepao tog mjesta. Za njega se moglo reći da je rođeni laktaroš, o sebi je pričao tako slikovito, da se moglo pomisliti da je on lično plaćao zidanje svakog stana u Palama. Njoj je prvo palo u oči da on ne zna čitati. Ona bi otvorila poštu, razvrstala i fascikle stavila na njegov sto. Šef bi malo sricao, požalio se zbog sitnih slova, pa bi pozvao Nadiru da mu glasno pročita ili samo prepriča šta mu je koja fabrika ili ustanova nakitila. U početku mu je izgovor bio da je zaboravio naočare, ali kako ih je zaboravljao svakog dana, Nadiri nije preostalo ništa drugo nego da odmah nakon otvaranja koverata brzo preleti dopise i usmeno ga obavijesti šta stoji u njima. On bi saslušao ko se sve na njega ljuti što su rokovi izgradnje probijeni peti put, što su cijene skočile do oblaka, a zatim bi počeo smišaljati izgovore i objašnjenja. Nadira je napetih prstiju čekala da on "odčepi", a on je hodao iza njenih leđa i koncentrisao se. Nije prihvatio njen prijedlog da ona prvo olovkom zabilježi njegove tirade, klepet pisaće mašine ga je poticao da razmišlja. Kad bi on izdiktirao svoja nesuvisla razmišljanja, nije se znalo ni ko gradi stan, ni ko ga plaća, koliko će još para trebati, kad će stvarno biti gotov. Poslije diktata bi nestao iz kancelarije, njegov važniji posao je bio obilaženje gradilišta. Ptice na grani su znale da su ti obilasci samo provjere da li se može još negdje nešto zdrpiti. Prilikom izgradnje svake zgrade uvijek je više materijala prodato, nego što je ugrađeno a sva kvalitetna stolarija je zamjenjivana najlošijom i najjeftinijom koja se mogla nabaviti.

Sve što bi joj šef izdiktirao, Nadira je morala preraditi tako da tekst ima početak i kraj, bar jednu razumljivu misao. "E, lijepa moja, jesi li ti ono naše sredila?" pitao je on kad bi se dva tri sata kasnije vratio. Našarao bi potpis ispod teksta, govorio je da ne mora čitati jer ima povjerenja u nju. Naučila je da je se to ništa ne tiče i ne dodiruje, ona je radila tu kako bi preživjela i prehranila djecu. Uskoro se podrazumjevalo da je sav kancelarijski posao njen, sazivanje skupština, zapisnici, obavljanje neugodnih telefonskih razgovora.

Jednom je u žurbi pogriješila, pa je umjesto novootkucanog pisma u koverat spakovala šefove baljezgarije. Žurila je jer je Milana, nekad njena drugarica u igri, sad koleginica u birou, imala nešto obaviti u fabrici na koju je bilo naslovljeno to pismo. Nadira ju je zamolila da usput ponese poštu i preda na protokolu. Čim je ona izašla, Nadira više nije mislila o tome, izvadila je na sto jedan započeti intervju sa lokalnim slikarem, odlučila je vrijeme dok je sama u kancelariji iskoristiti za svoju dušu. Bila je skoro pri kraju posla kad je zazvonio telefon.

- Stambeno? Jeste druže, ovo je Služba za izgradnju stanova... Šef nažalost nije ovdje, mogu li vam ja pomoći?
- A ko ste vi? - muškarac na drugoj strani je zbog nečeg bio bijesan.
- Vi ste nazvali, pa se i predstavite, čim bi neko povisio glas, Nadira bi se odmah sklupčala u debelog ježa najoštrijih bodlji.
- Emin Otaš, šef opštih službi u Fabrici. A sad mi recite s kim ja imam čast razgovarati?

Ime joj je bilo poznato ali se nije mogla sjetiti kako izgleda taj čovjek.

- Nadira Smajić, sekretarica u stambenom. Sad mi izvolite reći što se ljutite?
- Što se ljutim? Ko mi je maloprije poslao ono pismo?

"Oh, ne, majko moja, samo to ne, šta sam uradila, izdala sam šefovo povjerenje", nije znala da li se smije ili nariče.

- Zašto ne odgovorite? Ne znate o čemu se radi?
- Nažalost znam, izvinite molim vas, greškom sam poslala koncept pisma. Bila sam u žurbi, desila se greška. Pocijepajte taj papir, sutra ću vam poslati drugi dopis.

Otaš se glasno nasmijao.

- Ovo je sastavio vaš šef, zar ne? Znate li kakve ste gluposti otkucali. "Kao što znate, kao što je bilo dogovoreno. Pokušali smo da useljenje bude za Prvi maj, praznik rada. Ispriječile se više sile. Mi bismo bili srećni da za taj naš veliki praznik rada, useli zgrada, značajan doprinos i briga za radnog čovjeka."

Hoćete li mi reći šta sve ovo znači?

Nadira se previjala od smijeha.

- Ja sam to već bila prevela, kažam vam, u kovertu sam nepažnjom stavila taj papir, smijeh je prolazio, već ju je hvatala nervoza, šta ako slučaj dođe do šefovih ušiju?
- E neću ga baciti, prilijepiću ga na oglasnu ploču da svi vide kakve su budale na rukovodećim radnim mjestima.
- Molim vas, molim vas, nemojte! - skoro se ohladila od straha.

Drug Otaš je nekoliko trenutka šutio.

- U redu, neću, ali ako pristanete da vam lično vratim ovaj papir. Sad sam postao radoznao da vidim ko se krije iza tog lijepog glasa.
- Ja se ne krijem, pokazujem se uvijek stasom, glasom, imenom, to ste mogli vidjeti i u novinama, rekla je prilično oštro u nadi da će on shvatiti da nikakvo osvajanje ne dolazi u obzir.
- Poznato mi je vaše ime, inače se ne biste tako lahko izvukli. Ja ću sutra navratiti kod vas, svakako imam posla u opštini. Nadam se da kuhate dobru kahvu.

Nije joj dozvolio da protivurječi, ponovio je još "dolazim" i spustio slušalicu.

Bila je opet sama u kancelariji, koleginica je uzela slobodno popodne a šef se poslije jutarnje vizite nije više pojavljivao. Nadira je sa radoznalošću očekivala svog posjetioca. Juče se malo raspitala o njemu, saznala je da je neoženjen, živi sa majkom, u Palama ima ugled vrlo sređenog čovjeka i važi za poželjnog mladoženju. Kod njih nije bilo uobičajeno da neko neoženjen ukorači tako duboko u četvrtu deceniju, pa je i to bio razlog za Nadirinu radoznalost.

Kad se iza podneva pojavio, bila je prijatno iznenađena njegovim izgledom. Nije bio puno visok, ali ga nije krasila ni pivska trbušina. "Moglo bi se čak reći da je zgodan i pristojno obučen." U izrazu lica, pogotovo u obliku brade imao je nešto tvrdo, što ju je istog trena podsjetilo na Sinišu. "Da li se meni sviđaju ovakvi muškarci?" mislila je Nadira dok im je kuhala kahvu. "Možda je vrijeme da se upitam postoji li neki tip za mene."

On je prvo upitao zašto izgradnja stanova toliko kasni, odgovorila je nabusito, ona se ne bavi zidanjem nego papirologijom.

- Pa nisam ni došao da pričam o stanovima, nasmijao se on.
- A zašto ste onda došli? Ovdje možete dobiti samo informacije o stanovima.
- Nije tačno, ovdje se ima šta i vidjeti i čuti. Došao sam da tebe vidim, da provjerim da li si onakva kao što se priča, on je odmah prešao na ti. Ni osmijeh, ni blag pogled nisu sasvim izbrisali tvrdoću oko njegovih usana.

"Ako samo upitaš kako izdržavam sama, letjećeš odmah napolje", mislila je ona sipajući kahvu. On je pažljivo gledao u njene ruke.

Nije rekao ništa slično, pitao ju je o njenom radu u novinama, zašto se odlučila baš za taj studij, koliko još ima do završetka.

Razgovor je tekao prirodno, odgovarala je iskreno, objašnjavala da najradije piše reportaže jer u njima može opisati stvari onako kako ih ona vidi. Zatim je ona njega ispitivala o njegovom poslu. On je nedavno postao vodeći u opštim službama u fabrici, pa je odlučio da taj birokratski fabrički dio malo pretrese i bolje organizuje posao.

- Znaš da nas dvoje imamo nešto zajedničko, rekao je iznenada.

Pogledala je začuđeno, šta bi to moglo biti?

- Pa ja sam jedini musliman iz Pala koji u fabrici ima neko rukovodeće mjesto. A ti si jedina muslimanka koja objavljuje tekstove u novinama.

Ta primjedba joj je izazvala jedan mali grč u stomaku, sjetila se šta su o njenom pisanju govorili u daidžinoj kući. "Spremamo je za buduću intelektualku, a ne za seosku udavaču", čula je Zinetin raspjevani glas. Kako je bila daleko od onoga što su joj daidža i Zineta proricali.

- Kako su ti kćeri, jesu li porasle? on je prvi prekinuo šutnju.
- Odakle znate da imam kćeri?
- Pa jednom sam dolazio kod tvog babe kad si se ti tek razvela. Ti mene nisi vidjela, ali ja tebe jesam. Provirio sam u kuhinju i vidio kako previjaš dijete na sećiji.
- Porasle su, sad je već lakše, odgovorila je preko volje.
- Pretpostavljam da je teško tako samoj podizati dvoje djece.

Rekao je nešto što nije očekivala.

- Roditelji se više brinu o njima nego ja, odgovorila je iskreno.
- Pa šta onda ti radiš sa svojim vremenom, mislim kad ne učiš i ne pišeš.

Na tom mjestu je Nadira spontano okrenula razgovor na drugu stranu. Samo nije odmah upotrijebila "Velikog inkvizotora", nego je pričala općenito o knjigama. "To je moj jedini prozor u svijet," rekla je. "Ja nemam para ni za izlet na Ilidžu, meni je i ona daleko. Zato na svijetu postoji literatura, iz nje se može naučiti kako su drugi ljudi na svijetu nesrećni."

Očekivala je da Emin brzo ustane i izgubi se, ali on je i dalje sjedio i pažljivo slušao.

- Da li bih ja ikad saznala nešto o španskom građanskom ratu da Hemingvej...
- Da on nije napisao, za kim zvono zvoni, ne pitaj, uvijek zvoni tebi...

Njena odbrana je tog trenutka bila poražena, prihvatila je njegov poziv da naprave jedan zajednički izlet na Ilidžu.

Nadirina veza sa Eminom je imala šablon i sve elemente ljubavnog romana. Dvoje usamljenih ljudi, on neženja, ona samohrana majka, spojila je jedna bezazlena greška. Rodbina i prijatelji su se podijelili, jedni su ometali drugi podržavali tu vezu, bilo je nesporazuma među njima dvoma, ali je na kraju njihova ljubav bila jača od svega. Vjenčanje kao prelaz iz burnih životnih voda u mirnu bračnu luku. Iako su Nadirini romantični osjećaji bili već odavno sahranjeni, morala je sebi priznati, da je u njenoj vezi sa Eminom bilo od svega pomalo, čak i ljubavi. Ali na spajanje svog života sa njegovim je nije natjerala ljubav nego nužda.

Njihovi prvi ljubavni sastanci su se događali daleko od Pala, u Sarajevu i na Ilidži. Poslije su šetali Kiseljakom, Hadžićima, Hrasnicom, a to su sve bila mjesta s druge strane Sarajeva. Ona je zapazila da on te puteve dobro poznaje, kao i kafane gdje se moglo odsjesti i dobiti dobro jelo. Nije joj bilo teško pogoditi da je na takve izlete vodio druge, vjerovatno udate žene. U sebi se čudila zašto i nju vodi tamo, ona je slobodna, nema muža, on neoženjen, mogli su se slobodno viđati i u Palama, nisu imali razloga da se kriju. Rekla mu je to, a on je začuđeno pogledao i uvrijedio je svojim smijehom.

Na sljedeći sastanak u Kiseljaku je došla sa zakašnjenjem i smrknutim licem. Ništa je nije moglo razvedriti, čak ni knjiga koju je donio na poklon. On je bio sve pripremio za jedan duži izlet, pokazao joj je sadržaj svojih torbi, nadajući se da će ga pohvaliti što se svega sjetio. Tu su bile kese sa hranom, sokovi, pivo, voda, voće, deka na kojoj će sjediti. Ništa nije rekla, išla je šutke za njim sve dok se nije predložio da se odmore ispod jedne velike jabuke na čijim granama se ljuljao bogat plod.

- Ali ne razumijem, planula je ona. - Zašto takav izlet nismo napravili u okolini Pala?
- Ne razumiješ?
- Ne. Jedino ako ti ne misliš da će ti škoditi ugledu zato što se motaš okolo sa razvedenom ženom, odlučila je da to odmah razjasniti.

Ona se prvo nasmijao, a onda su mu se usne jače stvrdnule.

- Draga moja, to nije samo zbog mene, nego i zbog tebe.
- Pa, mene bi moglo samo uzdići to što izlazim sa jednim poželjnim neženjom, ubrala je zelenu jabučicu, nešto veću od oraha i zagrizla je. To ju je podsjetilo na djetinjstvo, koliko je na svom putu od kuće do škole pojela takvih zelenih prašnjavih tek zametnutih plodova.
- Ti izgleda nemaš puno veze sa svijetom oko sebe, rekao je on podsmješljivo. Zatim joj je vrlo precizno objasnio da među muškarcima koje ona svakog dana sreće, u kancelariji ili na ulici, vlada opklada ko će od njih postati njen prvi ljubavnik.
- Ne vjerujem da sam toliko privlačna. Ne sjećam se da su se mladići nekad otimali oko mene, rekla je ravnodušno.
- Privlačna?! Nisi neka ljepotica ali si neobična i za njih neosvojiva.

To je bila konstatacija, nikakav komplimenat. Emin je objasnio zbog čega je bolje sakriti njihovu vezu, muška filozofija u koju je teško mogla proniknuti. On za sada nije znao niti je mogao pretpostaviti kuda će njihov odnos krenuti, da li će se više zbližiti ili će se rastaviti.

- Možda ću ja sutra sresti neku djevojku sa kojom ću se poželjeti oženiti, objašnjavao je on dalje a svaka njegova riječ bila je gorivo njene ljutnje.
- To znači da želiš biografiju sa manje mrlja i manje avantura kako bi mogao osvojiti neko čedno srce.
- Rekao sam, to je samo jedan razlog. Drugi, lakše ćeš se braniti od nasrtljivaca ako nema dokaza da te neko već osvojio.
- Znači, ti nisi u toj grupi koja se kladila? - gledala ga je izazivački. Ali on je našao nešto čime će je smiriti.
- Ne, meni je ova veza s tobom suviše dragocjena da bih je obezvrijedio nečim takvim.

Pošli su dalje i proveli jedan prekrasan dan u prirodi. On im je čak upecao jednu pastrmku u rijeci. Pekli su je na žaru a on joj je pričao da mu je riba, uhvaćena rukama u paljanskoj rječici Miljacki, u žalosnom poslijeratnom djetinjstvu, bila glavni izvor proteina. Zatim su razgovarali o tome šta su oni željeli kad su bili djeca i šta se od toga ostvarilo. "Ništa mi se nije ostvarilo", mislila je Nadira. "Nisam ostvarila baš ništa od onoga što sam željela."

Tog dana su se njih dvoje toliko zbližili da su znali da se neće skoro rastati.

Veza sa Eminom je Nadiru na izvjestan način vratila u stvarnost. Negdje u daljini je postojala mogućnost da on jednog dana poželi upoznati njenu djecu. Do tada je u podsvijesti imala predstavu da njena djeca svakako moraju biti dobro vaspitana ali nije znala odakle joj takvo vjerovanje kad u njihovo vaspitanje nije ništa ulagala. Otkako je sa njima boravila u roditeljskoj kući, bila su to za nju neka imaginarna djeca. Sad su odjednom postala stvarna. Prva dva tri dana godišnjeg odmora je posmatrala šta kćeri rade i užasnula se kad je vidjela da su potpuno podivljale. Nije bilo dana da se nisu pobile s nekim djetetom iz komšiluka ili nekome napravile štetu. Njena majka se zbog njih posvađala s mnogim prijateljicama, čak i sa svojom rodicom. Ona joj je izrekla zabranu, kad dolazi kod nje ne smije dovoditi i svoje nalet-unuke. "Kako da to prije nisam vidjela?" pitala se Nadira u paničnom strahu. Svakog dana su u dvorište dolazile žene da se požale zbog Nermininih i Azrinih nestašluka. Sestre su zajedno savladale jednog dječaka i natrpele mu pijesak u usta, Azra je umakala šipku u blato i na opranim prostrtim čaršafima nacrtala kuće i oblake, Nermina je zajedno sa druge dvije djevojčice opustošila jedan komšijski jagodnjak.

"Užas, užas!" bubnjalo je u Nadirinoj glavi a majčinska savjest ujedala svom žestinom. "Ja sam zanemarila svoju djecu, mislila sam da je dovoljno što im obezbjeđujem egzistenciju."

- Mama, što mi nisi prije rekla kakva su mi djeca? Zašto si im toliko popuštala? - neuspio pokušaj da odbaci dio krivice.
- Djeca su ti predobra, kakva si ti, uzvratila joj je majka. To mišljenje je potpuno ohladilo Nadiru i jako zaboljelo. Čvrsto je naumila da se ozbiljno pozabavi svojom djecom. Počele su pljuštati zabrane i prijekori, što ih je bilo više, djevočice su bile sve jogunastije. Umjesto mira koji je do tada vladao između Nadire i kćeri, nastao je pravi rat, obje su se jednako tvrdoglavo opirale njenim nevještim vaspitnim metodama.

"Ma šta je ovoj Nadiri, što se odjednom probudila iz zimskog sna? čula je kako Nermina pita sestru. "Jedva čekam kad će opet zaspati".
"Šta da radim sa njima?" - mučila se Nadira noću, pošto je ni crne ni bijele ovce nesanice nisu mogle uspavati. Razmišljala je o svom djetinjstvu, šta je nju navodilo na poslušnost. Nanine prijetnje da će sve reći ocu, majčin strah pred njim. Ali Derve se više niko nije bojao, izgledao je kao vuk kojem su davno poispadali zubi. Majka Ifeta je bila potpuno u vlasti njenih kćeri, kad bi joj se popele na glavu ona im ne bi rekla da siđu. Kako bi bilo da u blizini podigne strašilo njihovog oca, tašnara Muftića. Čime bi ga mogla popuniti, kad on viđa djecu dva puta u godini i tada se topi od očinske ljubavi, dokazuje je poklonima, skupim igračkama i nepraktičnom odjećom.
"Ali ja njima moram dati mogućnost da upoznaju ono od čega sam ih spasila", mislila je Nadira ne bez pakosti. "Možda će od toga postati bolje." U glavi joj je uvijek bila činjenica da ona tu djecu nije htjela ali njen osjećaj odgovornosti je bio toliko jak da ih nije mogla napustiti. "One poznaju samo slobodu koju imaju uz mene, možda će je znati bolje cijeniti ako bude postojala opasnost da je izgube."

Nije mogla djecu samo tako poslati u Sarajevo, morala je prvo razgovarati sa njihovim ocem. Pojavili su se i drugi razlozi, zbog kojih ideja od podizanja očevog strašila i nije bila tako dobra. "Kad vidi koliko su kćeri divlje, on će odmah okriviti mene. Onda će me ogovarati po svoj mahali, porodici, možda i ovdje na Palama."

"To ću ostaviti kao posljednju mjeru", mislila je okrećući se na drugu stranu. "Od sutra će na dnevnom redu biti razgovori sa djecom. Samo i u tome moram naći mjeru, postaviti granice ali ostaviti prostor da se razvijaju kao slobodne ličnosti."

Već sutradan je za kuhinjskim stolom pokušala održati prvu pridiku. Rekla im je da će joj od sada morati objasniti svaki svoj nestašluk i loše ponašanje. One su je gledale sa nevjericom, posebno kad je pričala da sa djecom iz komšiluka moraju živjeti u prijateljstvu. To joj se nametnulo kao prva tema, jer su njene ratoborne djevojčice svakog dana imale neki sukob s druge strane avlijskih vrata. Nadira je dobila vaspitnu inspiraciju, poletno je objašnjavala šta to znači imati prijatelje. Nije bila svjesna da sve što govori nije njeno iskustvo iz djetinjstva, nego ono što je u to vrijeme čitala u različitim knjigama. "Nermina, ti možeš, naprimjer, tvom školskom drugu Zlatanu pokazati matematiku. On je veliki i jak pa će te zaštititi od druge nevaspitane djece", Nadira je pronašla primjer da objasni svoju ideju.

"Mama", djevojčica nije mogla doći sebi od čuđenja. "Zlatan nikad ne prođe pored mene a da me bar ne povuče za kosu". "Vjerovatno ga nečim izazoveš", majka se nije dala smesti. "Pokušaj prijateljski razgovarati sa njim." Nije dozvolila da joj protivurječe, morale su do kraja saslušati mamino idealističko viđenje dječijeg svijeta.

Drugog jutra na programu je bila druga tema, pa onda mala pauza, pa je Nadira poželjela jedan razgovor za kuhinjskim stolom o tome kako se primjenjuje ono što je ona teoretski obradila. Samo što je izgovorila, Nermina, Azra, dođite ovamo za sto, njih dvije su, jedna preko druge, pojurile prema izlazu. "Spašavaj se ko može", vikala je starija. "Nadiru opet napao virus pridikovanja." Pobjegle su i cijelog dana joj nije uspijevalo dovesti ih za sto. "Šta da radim, kako da im stvorim povjerenje u moje mišljenje?" pitala se, shvatajući da nije dorasla za ulogu majke. "Ipak ću ih poslati malo ocu, da vide kako je tamo." Odluka je ovog puta bila čvrsta, samo nije bilo lahko skupiti hrabrost i naći se oči u oči sa Muftićem. Zbog toga je odlagala provođenje odluke i izdaleka nadzirala djecu. I prvi put otkrila da u dječijem svijetu ima malo bezazlenih dječijih igara, da njena predstava o tome nema nikakve veze sa stvarnošću. Nadira je stajala zapanjena okrutnošću mladih bića. Njene kćerke su bile posebno na udaru jer nisu bile pod očevom zaštitom.

Razbijala je glavu kako da se približi kćerkama i nije joj palo ništa bolje na pamet nego da im kupi igračke. Mlađa, Azra je dobila loptu kakvu je odavno priželjkivala a starija neku novu igru. Samo što je Azra sa loptom izašla iz dvorišta, naletio je već pomenuti Zlatan sa ekserom u ruci. U prolazu je probušio loptu i ogrebao je po nadlaktici. Nadira je, kad je čula kćerkin plač, protrnula od užasa. Odlučila je da se umiješa i zaštiti svoje dijete. Otišla je na vrata Zlatanovoj majci i rekla šta je učinio njen sin, zahtijevala da joj da novac za drugu loptu. Umjesto izvinjenja dobila je prijetnje brezovom metlom kojom je razbješnjena žena mela dvorište. Iz nje su sipale sve moguće pogrde i uvrede. Prvi put joj je u lice rečeno da je mrska raspuštenica koja mami tuđe ljude. Dovela je te dvije šejtan-kćeri, od njih niko u mahali nema mira.

"Da li se svijet izopačio ili je uvijek bio ovakav?" mislila je Nadira izgubljeno. Nije razgovarala s djecom o tome, nije nalazila nikakvo objašnjenje. Mati joj je te večeri, opet posredno, preko kćerke poslala svoje mišljenje. "Teško djeci, naročito ženskoj, kad nemaju svog zaštitnika. Da se Zlatan boji muške ruke, ne bi joj danas probušio loptu."

"Ali da ste me onda saslušali, ja sad ne bih bila raspuštenica i ne bih kod vas morala tražiti utočište sa djecom", pomislila je Nadira. "Nisam ja žena bez srca. Ne samo da ih volim, nego im želim pružiti ono što nisam sama imala!" Kako će im to pružiti, to nije znala, ali ju je spopao do tada nepoznat osjećaj nježnosti prema kćerima, osjećala se krivom što ih je rodila u tako okrutnom svijetu. "Kad je svijet okrutan, onda se ljubav traži kod najbližih. Moje kćeri to moraju dobiti od mene. Od mene moraju dobiti i ljubav i vaspitanje. Ali kako, sve što sam pokušala ne uspijeva. Znači, ja to prvo sama moram naučiti. A dok ja to naučim, one će već odrasti i zadržati u sjećanju samo nepravde koje sam im nanijela. Neka ostane sve ovako kao i do sada, ako hoće neka se uče na mom primjeru šta znači samostalnost i čvrsta volja. Za ostalo nisam sposobna."

Eminova i njena igra skrivalica bila je uslovljena i klimom njihovog kraja. U kasno proljeće, ljeto i ranu jesen bilo je čak i prijatno ići na izlete u mjesta oko Sarajeva, ali kad su se spustile prve ledene novembarske kiše, ohladile su i njihovu ljubav. Ostali su zarobljeni u Palama i cijele zime se viđali samo u prolazu. Ponekad je on zvao telefonom u kancelariju ali kad bi se javio neko drugi, Milana ili šef, on je spuštao slušalicu. "I bolje je tako, neka se završi samo od sebe", mislila je Nadira i čudila se što je takva predviđanja ne ostavljaju ravnodušnom.

Da bi ispunila prazninu nastalu Eminovim povlačenjem, Nadira je učila više nego prije i položila sve ispite, do diplome su joj ostali samo seminarski radovi. Morala je odlučiti, da li se prepustiti žrvnju novinarskog poziva ili opet pokušati pisati literarne tekstove.

Njen kancelarijski posao joj je padao sve teže. Šef je i dalje bio ljubazan prema njoj i obraćao joj se "lijepa moja jesi li ti sredila ono naše" ali njoj je bila muka od tog pitanja, gorjela je od želje da mu baci u lice ono što stvarno misli o njemu. "Ne mogu se više pretvarati da mi njegovo povjerenje nešto znači."

Sa Milanom se dobro slagala, pokrivale su jedna drugu kad god je bilo potrebno. Ona je imala neku posebnu vedrinu, bila je uvijek spremna da se našali ili ismije nekog zadriglog samozadovoljnog moćnika, koji je navraćao u kancelariju da vidi može li iskopati kakav besplatni materijal za gradnju kuće ili vikendice. Od nje je dobijala svoje dnevne doze humora i ironije, potrebnih za preživljavanje sumorne svakodnevice. I ne samo njih, kad kod bi Milana išla u jedno pračansko selo, u posjetu muževljevoj rodbini, donosila je skoro nevjerovatne priče o životu seoskih žena. Nadira nije stizala bilježiti te priče, ali je osjećala da one ne prolaze samo kroz njen sluh, nego da upadaju u neko određeno mjesto u njenoj svijesti i tu ostaju, da bi se kasnije, kroz mjesec dva, javile u nekom drugom obliku, povezane sa nekom drugom pričom. Nadiri se ponekad, najčešće kad bi sama išla kući ili radila neki posao za koji nije bio potreban umni angažman, činilo da joj ti likovi, povezani različitim zavrzlamama skaču po glavi i zahtijevaju nešto od nje. Naročito uporno se vraćala Milanina priča o sestri njene svekrve. Nadira nije poznavala tu ženu ali joj njena sudbina, kao ni sudbina njene kćeri koju je poslije rata rodila sa nekim nepoznatim vojnikom, nisu davale mira. Žena je vjerovala da joj je muž u ratu poginuo a on se pojavio iz mrtvih kad je ona bila pred porodom. Vojnik, otac djeteta, već je bio nastradao. Da je muž ne bi istjerao iz kuće i drugo troje djece ostavio sirote, odrekla se tog neželjenog, tek rođenog, dala ga je nekom svom rođaku u neko daleko mjesto pored Drine. Kad god bi se muž napio ispaštala je za taj grijeh, ali je život tekao dalje, ona je bila poštovana majka i domaćica. Prije nekoliko godina pojavila se ta odbačena kćerka, udala se u isto selo gdje je rođena. Ta žena je odbila da je vidi i primi u kuću. Onda je muž umro, sinovi se razišli, ona se razboljela a kćerka došla bez poziva da njeguje bolesnu majku.

Nadira nije znala što te junakinje običnih i neobičnih priča, nalaze toliko mjesta u njenoj glavi, šta žele od nje. Slutila je da će se jednom morati suočiti sa njima ali je taj susret stalno odlagala, jer je imala važnijih obaveza. Dan joj je bio potpuno ispunjen, učenje, pisanje novinarskih tekstova, čitanje, dosadni posao.

Diplomirala je, jedna briga manje, ali se opet nije usudila da napravi neku reviziju u svojoj svakodnevici. Pritisak u glavi se pojačavao, siluete stvarnih ljudi su tu igrale neke čudne igre, zahtijevale od nje da im posveti pažnju. Ne samo pažnju, one su je željele zarobiti, potčiniti svojoj volji. Polahko je shvatala da će ih se osloboditi samo ako ih prenese na papir, ali za tako nešto još nije imala hrabrosti.

Milanin izvor narodnog kazivanja je odjednom presušio, jer ju je pogodila strašna nesreća. Odvela je mlađeg sina doktoru zbog nekih smetnji pri hodanju i saznala da boluje od distrofije mišića. To je za nju bio takav udarac, kao da je uveče zaspala u jednom, sutradan se probudila u nekom drugom životu. Nadira se osjećala potrebu da pomogne koleginici. Prešutno je preuzela na sebe sav kancelarijski posao. Milana se posvetila traženju lijeka za svoje dijete, putovala je sa njim u sve banje, posjećivale sve čuvene nadriljekare. Nadira je znala da lijek ne postoji ali joj to nije mogla reći, činilo joj se da bi ubijanjem nade ubila i tu ženu. Ako bi Milana ujutro došla vedrija na posao, Nadira bi odmah pogodila da je dobila vijest o nekoj čudotvornoj banji koja liječi čak i distrofiju mišića. "Pa, dobro idi tamo", rekla bi joj. "Poslije nećeš sebi prebacivati kako nisi ništa pokušala."

Na to bi se prolila rijeka suza, Milana je bila očajna jer su se svakog dana množile pretpostavke da je ona u nečemu pogriješila dok je bila trudna ili kasnije, nakon poroda. Samooptužbe su se množile, nije ga dojila dovoljno dugo, radila je kad je bio mali, pala je u trudnoći i sigurno povrijedila dijete u stomaku. Nadira je osjećala kako se i njeni nervi polahko rastaču, vjerovala je da neće moći dugo podnostiti Milanino jadikovanje. Suosjećala je sa njom ali je znala da to ništa ne pomaže, genetska greška se više ne može ispraviti. Smetalo joj je i to što se Milana sve više vezivala za nju, zvala je čak i svojoj kući, a tu se vodio uvijek isti razgovor, da li njen sin stvarno ima distrofiju mišića ili su ljekari utvrdili pogrešnu dijagnozu. Samo što bi izrekla te sumnje, misao je skakala na to da li će biti pronađen lijek za tu bolest prije nego što njen sin dospije u invalidska kolica. Onda opet priča o nekoj banji ili nekom nadriljekaru čije trave liječe sve bolesti. Njen muž više nije vjerovao u čuda, ubjeđivao je ženu da prestanu sa traženjem jer im je to napravilo ogromne dugove.

Između Nadirine volje i njenih likova stalno su nicale nove barikade. Poslije zimskog saosjećanja sa Milanom, u proljeće se obnovila i njena ljubav sa Eminom. Bila je čak intenzivnija nego prošlog ljeta. Na prvim sastancima su razgovarali o tome šta su u dugim zimskim mjesecima pročitali.

Tako je saznala da je područje njegovog interesovanja daleko od njenog. Njegova strast su bili ratna literatura i borbeni filmovi, znao je tok svih značajnih bitaka prvog i drugog svjetskog rata, onih u vrelim afričkim pustinjama kao i onih u ruskom kalu i ledu. Napoleonovi ratovi, američki bratoubilački obračun, ruska revolucija, njihova narodnooslobodilačka borba, imao je u glavi sve značajne podatke o tim, po Nadirinom mišljenju, ogromnim ljudskim nesrećama. On to nije gledao kao nesreće, njega su interesovali mehanizmi po kojima se sve dešavalo i preokretalo, kako su se moćne ratne mašinerije pretvarale u poražene. "Izgleda da muškarci žale i kad učestvuju u ratu i kad ih rat mimoiđe", rekla mu je ona jednu davnu, malo izokrenutu Zinetinu misao. "Pa niko ne očekuje da žene razumiju muške poslove", odgovorio joj je on. Ipak, na njen poticaj je pročitao Dostojevskog i Selimovića, i rekao neke pametne rečenice o tome knjigama, što je nju umirilo i dalo joj osjećaj da među njima i pored velikih razlika postoji i bliskost. Iako nije htjela sebi priznati, ipak joj se sve češće nametala majčina misao da i njoj i djeci treba neka zaštita. Da je ona mogla zaprositi njega, vjerovatno bi to učinila, i odmah riješila tu dilemu. On se, i pored nekih dokaza ljubavi i privrženosti s njene strane, nije odlučivao na to. "Suviše je okorio kao neženja", mislila je Nadira plašeći se da njihova ljubav neće preživjeti još jednu zimu. Strepila je od njenog približavanja i nadala se da će jesen natjerati Emina na neku odluku. Tim prije što joj je majka već nekoliko puta nagovijestila da ne može neograničeno koristiti zaklon roditeljske kuće. Brat je bio naumio da se ženi i tražio je cijelo dograđeno krilo za svoju porodicu. U starom je bilo pretijesno za bolesnog oca, željnog mira, njenu djecu, majku i nju samu.

Treće subote u septembru majka ju je probudila prije sedam. Nadira je ustala i, još žmireći, sjedila na sećiji i čekala da voda u džezvi provri. Predhodne večeri je čitala i razmišljala, vrijeme se izvuklo, zaspala je uz prvo svitanje. Nakon nekoliko sati sna nije znala ni gdje je ni zašto je ustala.

- Ifeta, šta ti je, jesi li poludjela, danas ne idem na posao! Što si me probudila? viknula je odjednom i skočila u namjeri da opet potraži zaklon toplog kreveta.
- Probudila sam te da pospremiš i očistiš kuću - majka joj je preprječila put.
- Da čistim kuću tek što je svanulo?! Jesi li ti normalna!? Spava mi se.
- Moraš se probuditi, jer će nam danas u goste doći moja rodica sa jednom ženom, u majčinim žućkastim očima titrao je lukavi plamičak.
- Tvoja rodica sa nekom ženom?! I zbog toga me dižeš u cik zore?!
- Je li ti vidiš kako je prozor prljav, i ćilim, i pod neoriban. E pa je na mogu stići da poslužim Dervu, kuham tvojoj djeci i čistim cijelu kuću.
- Nisam ni rekla da možeš. I ne moraš, neka stoji, očistiću kad mi dođe volja, Nadira se polahko razbuđivala, oči su je pekle od nesanice i dugog čitanja.
- E pa nećeš kad ti dođe volja, nego odmah poslije doručka, neću da žene vide i poslije pričaju kako je kod nas prljavo. Doći će jedna fina žena, Smailaginca, Eminova majka, Ifeta ju je opet podozrivo pogledala, čekajući na njenu rekaciju.
- Ko će doći? - Nadirina je sad povjerovala da spava i sanja razgovor s majkom.
- Smailaginca, ona je prenoćila kod moje rodice, pa će danas obje doći na kahvu, a mi ćemo ih zadržati i na ručku.

Nadira ništa nije rekla, nasula je bijelu kahvu u šolju i odrezala krišku hljeba. Još nije bila sasvim sigurna da je budna. Emin je ponekad spominjao svoju majku ali se njoj činilo da ta žena nema nikakve veze sa njom, čak ni jednom nije pomislila da će, ako se uda za Emina, živjeti sa njom u istom stanu.

- Pohiti kćeri ako nećeš da se osramotimo, opomenu je majka.

"Draga moja Nadira, eto ti opet mogućnost da se strpaš u već pripremljeni kalup", pomislila je i opekla se na vreli držak posude za kahvu.

- Ali dobro, zašto ona dolazi, postoji li neki razlog? - htjela je razjasniti situaciju.
- Ne znam, valjda ti znaš zašto dolazi, odgovorila joj je majka svađalački. - Zar ti nije rekao njen sin Emin?
- A zašto bi mi to on rekao?!
- Zato što se vodate skoro godinu dana.

Nadiri se presjekao dah, s mukom je progutala ježeve zaglavljene u grlu.

- Vodate li se onako, ko dva slijepca ili se mislite uzeti?
- Ja sam ti već rekla da se ne mislim udavati.
- A šta ćeš drugo? Čim prođe drugi Bajram brat će ti se ženiti? Ako ti nije valjao tašnar Muftić, šta ovom fali? Učio je škole, ima dobar posao, stan.
- I brat musliman, narugala se Nadira.
- Jeste, musliman. Ti si u svom životu sve zasrala sa onim Sinišom u Sarajevu. Hvala bogu da si se makar u tome opametila, pa ne trčiš za tuđima...

Nadira je izgubila volju za prepiranje.

"A tako, znači tajna je odavno provaljena, nismo ni primijetili kad se to desilo", pomislila je i odjednom ju je spopao smijeh, najvedrije raspoloženje kakvo se može zamisliti. Smijala se dok je prala prozor i ribala pod, kačila oprane zavjese, brisala tragove stopala sa tepiha.

- Vidi kako si poletna kad hoćeš, rugala joj se Ifeta. - Moraću Eminovu majku češće pozivati na kahvu, tada će mi kuća biti čista.

Nadira je negdje u dubini svijesti bila užasno ljuta na sebe, čak je stala pred ogledalo i lupila po svom obrazu žestoki šamar. Ali ni to je nije pomoglo odagnati potrebu da se Eminovoj majci prikaže u što boljem svjetlu. Kćerima naredila da tog dana paze kako se ponašaju, sva vika i svađe su bile zabranjene.

Ni po čemu nije izgledalo da je povod toj posjeti bila želja da se malo bolje razgleda i upozna buduća nevjesta i kuća u kojoj živi. Nadiri je bilo smiješno kako ta žena glumi običnu gošću koja se raduje što je tu pozvana na kahvu i ženski razgovor. Eminova majka je imala toliko toga da ispriča, posebno o svojoj mladosti, o tome kako se udala za svog Smailagu, kako ga je voljela i čekala četiri godine da je zaprosi. Onda su i druge dvije žene, Nadirina majka i rodica, pretresle svoje djevojačke uspomene, sjećanja na to kako je nekad bilo teško čekati mladoženju. Sve što su djevojke imale, bila je udaja a nikad nisu mogle same izabrati za koga će se udati. Imale su veći strah od toga da ne ostanu plesti sijede kose u roditeljskoj kući, nego od toga kako će im biti kad odu u tuđu familiju. Ifeta se nije mogla pohvaliti da je begenisala svog prosioca, druge dvije žene jesu. Ali svejedno, kad su se udale, nisu bile srećne. "Svekar i svekrva a i zaova bili su mi džebari božiji, otrovali su mi svaki nevjestinski dan", pričala je Eminova majka Alja. "U tim prvim godinama nakon udaje sam često govorila, da me Bog stvorio muško, pa da mi je dao da budem cuko i čuvam ovce kod tora, i to bi mi bilo bolje nego što sam žena."

Već ova rečenica je bila dovoljna da Nadirine uši porastu. "Pa, vidi, ovo bi mogla biti vrlo interesantna nana", mislila je Nadira dok se mučila sa razvijanjem jufki. Mama Ifeta joj je prepustila da se pokaže pred budućom svekrvom, uvalila joj je kuhanje ručka. "E, pa danas mi je svanuo naopak dan", mislila je dalje, okrećući leđa ženama da ne vide koliko joj je jufka poderana. "Da je ova nana još kakva dosadna krvopija, crkla bih što mi je slobodan dan otišao ni u što."

Ali Eminova majka se nije zadržavala samo na prošlim vremenima, ona je imala i novih dokaza za to da je bolje biti muški cuko nego žena u ljudskom rodu. Pričala im je kako njena kćer Selveta devera sa svojim mužem, limarom Mustom. "Selveta, Selveta", premetala je Nadira u glavi. "To je ona što radi u opštini. Ona što hoda kao da je pred njom modna pista. Možda je njen muž i progoni ali je i moderno oblači."

- Ali svi kažu da je on veliki kućenik, tvoja Selveta je uvijek obučena po modi. Ima dvije bunde.

Nadira se mučila sa savijanjem pite pa nije čula kad su žene iz sadašnjosti otišle u prošlost. Govorile su o vremenu kad su se kod njih žene bile pokrivene. Eminova majka je tvrdila da ništa na svijetu nije mrzila kao zar. Čim bi sa jaranicama odmakla od kuće, odmah bi skinula feredžu i metnula šal. Ali kad se udala, onda su joj nametnuli valu do pasa. Jednom je sa svojim Smailagom išla niz Bistrik, ulica strma i poledila, nemaš gdje stati da ti se noge ne izmaknu. Vala je joj je bila duga i gusta, nije vidjela ništa pred sobom. Jednom rukom se držala za muža a drugom podigla platno da bolje vidi gdje staje. Njen dobri Smailaga kojeg je toliko voljela, odjednom se obrecnuo na nju. "Aljo, Aljo, šta to radiš?! Ako se ti tako otkrivaš kad sam ja s tobom, šta tek radiš kad ideš sama u čaršiju."

Poslije te rečenice je malo pošutjela, pa još dodala: "Znate šta, da komunisti nisu ništa dobro učinili, jesu to što su nas žene oslobodili onog mraka. Ne bih više naturila onaj zar i valu kad bi mi donijeli pištolj na čelo, kad bi me umorili glađu. Bolje i umrijeti nego ne moći vidjeti dunjaluk oko sebe."

Nadirino srce je zadrhtalo, čak su joj oči zasuzile. "A to je bilo prije trideset i koju godinu. Ne daj bože da sam se rodila prije, pa da nisam mogla čitati ove lijepe knjige?! I da, kako kaže Eminova majka, nisam mogla gledati dunjaluk, ni pisati za novine. Kakav bi to užasan život bio?!"

Ukusno skuhan ručak je pokazao da je nešto naučila i u Muftićevoj kući. Njeno kuharsko umijeće posebno je pohvalila Eminova majka Alja.

Sljedeće sedmice, posljednjeg septembarskog vikenda, Emin ju je pozvao na izlet, predložio je da odu žičarom na Trebević. Ujutro je bilo lijepo vrijeme, pa se ona radovala sunčanom danu u planini. Ali samo što ih je žičara iznijela na vrh, zbili su se oblaci i puhnuo leden vjetar. Napravili su jedan mali krug i smrznuti potražili zaklon restorana. Sala je bila skoro prazna, sjeli su u ćošak, poručili čaj sa rumom i bosansku baklavu. Razgovor im je zapinjao, oboje su znali da moraju nešto važno odlučiti. Tvrdi izraz na njegovom licu značio je da se ljuti što mu Nadira ne pomogne izreći ono što mu se već mjesecima vrtjelo po glavi Nadira mu nije mogla dati poticaj jer toga dana nije bila sigurna da li joj je taj čovjek dovoljno blizak za zajednički život. Bojala se da će se morati odreći mnogo toga da bi dobila žaštitu udate žene.

- Šutimo već petnaest minuta, Emin joj je prekinuo misli.
- Je li to dokaz da smo već sve ispričali? - osmjehnula se ona.
- Hoćeš li da uzmemo sobu u pansionu?
- Neću, dodijalo mi je da sve vučemo po pansionskim sobama i krevetima sumnjive posteljine, glas joj je odavao nezadovoljstvo.
- Da znaš i meni je!, Emin odjednom postade energičan. - Kako bi bilo da okončamo ovo naše?

Ona ga podrugljivo pogleda, znači nije prošla na ispitu pred njegovom majkom.

- Mislim ovo besmisleno lomatanje po izletištima. Nismo više tako mladi.
- Nudiš li nešto drugo?!

Ona ništa nije nudila, izazivala je njega da ponudi.

Da bi izbjegao odgovor, on je poručio još jedan čaj. Nadira je prvi imala već u mjehuru i morala je, čim prije u toalet. Ali kako da ode kad očekuje da prvi put u životu bude zaprošena. Možda joj je nikad više neće pružiti takva prilika.

On je razmišljao, tražio riječi.

- Nadira, suviše sam okorio za romantiku, a čini mi se i ti. Od fudbala me boli desno koljeno, ne bih mogao ni kleknuti pred tebe. Može li ovako, jednostavno, kako bi bilo da se vjenčamo i živimo zajedno. Ako ti misliš to isto, možemo to uraditi još ove jeseni.

Izgledao je kao čovjek oslobođen velikog tereta. Tvrdoća brade i usana se ublažila, ali nije izgledalo da se boji šta će ona odgovoriti, njemu je bilo jasno da ona pristaje, jer je samo čekala na njegovu odlučnu riječ. "E, pa ne pristajem!" pomislila je ona ali takvu misao nije mogla glasno izgovoriti. On je nekoliko trenutaka čekao znak pristajanja, a onda zaboravio na njega. Htio je objasniti neke praktične stvari njihovog braka. Njegov dvosobni stan je pretijesan za cijelu porodicu ali njegova fabrika upravo pravi veće stanove. Ako se uzmu, on će odmah skočiti na visoko mjesto na rang-listi, vjerovatno će u sljedećoj godini dobiti trosoban stan.

- Vjeruješ li da se mi dobro poznajemo za...
- Da smo se dobro upoznali, možda bismo već davno pobjegli jedno od drugog. U braku ćemo imati priliku za bolje upoznavanje.

Tada ju je prvi put iznenadio nelogičnošću svog razmišljanja, kasnije u braku joj je time svakog dana ispitivao podnošljivost nervnog sistema.

- Ti znaš da ja imam dvije kćeri, ponekad mi ni samoj nije lahko sa njima. Nemoj mi poslije reći da nisi znao.
- To je zato što nemaš puno vremena za njih, ili si na poslu, ili ganjaš svoje novinarstvo ili mene, on ju je namjerno izazivao.
- Ja te ne ganjam! Ako nećeš...
- Izvini, pretjerao sam. Mislio sam samo, ako se uzmemo, imaćeš više vremena za djecu. Pa i ja ću biti tu da pomognem.

Pogledala ga je kao da provjerava može li mu vjerovati.

- Ali postoji još nešto o čemu ti nisam govorila...
- Tvoj bivši muž?
- Ne, zaboravila sam da postoji. Znaš, ja često pišem, ne samo novinarske tekstove, moram ti to reći, da kasnije ne bi bilo nesporazuma.
- Ljubavna pisma? Kako to da ja ni jedno nisam dobio?
- Nisu ljubavna pisma, smetala joj je podrugljivost. - Kratke priče, neke si mogao pročitati u našim novinama.
- Znao sam ja da si ti neka uvrnuta žena čim sam se ja zakačio za tebe. Ali u redu, ako prihvatam djecu, prihvatiću i to.
- To nije jedno te isto?
- Vidjećemo šta je kad pročitam tvoje pisanije.
- Izvini, moram prošetati, čaj je brzo prošao.

Kad se vratila izašli su iz restorana jer se opet pojavilo sunce. Stajali su na uzvišenju, pred njima se prostiralo pola Sarajeva. Tamo, u izmaglici na drugoj strani, nalazilo se groblje na kojem se Zineta zauvijek smirila. "Kako bi sad izgledao moj život da je ona ostala živa, da sam redovno završila gimnaziju, redovno studirala, bila pošteđena ranog materinstva. Gdje li je Sabrina, šta radi? Namjeravala je studirati psihologiju, sigurna sam da ona već uveliko kuha svoju profesorsku karijeru. Srećna cura, njoj su sve dali kad se rodila. A meni utrapili taj "božiji dar" da sama pravim nešto od njega. Mimoišle su me sve sreće svijeta, samo se on prikačio i prirastao za mene i to samo da mi ne da normalno živjeti. Danas me je zaprosio čovjek kojeg na izvjestan način i volim a ja se opet osjećam izgubljenom, i praznom, i tužnom. Ni on mi ne može dati ono što sam već davno izgubila."

- Čini mi se da te nisam usrećio, Emin se čudio njenoj dugoj šutnji.
- Nisam mislila o tome nego o nekom dragom, koga sam davno izgubila.
- Tvog muža?
- Ne spominji ga, molim te. Njega sam ostavila, nisam izgubila.

Čekao je da mu povjeri to što nije znao o njoj.

- To je jedna prijateljica, umrla je kad sam bila u trećem gimnazije.
- Zašto se sad sjećaš mrtvih, zar nemaš ništa veselije?

Zašto, na to nije mogla odgovoriti ni samoj sebi.