Obhođaš, Safeta

Taj iznenadni i neželjeni poljubac tašnara Muftića joj je nekoliko dana stvarao mučninu, pa je onda zaboravila na njega jer je Zineta za nju osvojila još malo slobode. Ona tih mjeseci nije više imala vremena za nju, jer je završavala magistarski rad, radila kao asistent na fakultetu i pripremala materijale za "njega". Opet nije stizala da uvijek bude počešljana i dotjerana. Često je bila odsutna duhom, nekad su je nervirala i Nadirina pitanja. Da je ne bi prepustila čami Faketine kuće, ubijedila je daidžu da se Nadirin daljnji duhovni razvoj mora odvijati u okviru njene generacije. "Ona je sad u dobu kad se stvaraju buduća prijateljstva. Ja sam o tome razgovarala i sa "njim". Ko zna šta će njeni školski drugovi kasnije postati, možda će među njima biti i značajnih ljudi. Kud god bude krenula, trebaće joj mladalačka prijateljstva, takva su najčvršća i najvjernija." "Ali ja sam odgovoran njenom ocu i materi!" - bunio se on. "Šta ako se nešto desi." "Ništa se neće desiti, ona je pametna djevojka. Taibbeže, ti si razuman čovjek, ti znaš da budućnost našeg naroda nije ni u tebi ni u njenom babi Dervi, nego u mladim obrazovanim generacijama." "Je li i to "on" rekao". "Nije, to kažem ja, imaš li šta protiv?" Daidža je popustio, njena dozvola za boravak napolju pomjerila se sa osam na deset sati. Školski izleti više nisu bili zabranjeni ali sale za igranke jesu.

Novi sadržaji su ispunili Nadirin život, prije svega prijateljstvo sa Sabrinom. One su se još nekoliko puta posvađale oko toga da li su stanovnici Sarajeva nekad mogli pomoći Jevrejima da su htjeli i da li i njih, nove generacije treba gristi savjest zbog sudbine tih ljudi. Sabrina je ostajala pri svome da se nje ništa ne tiče što su u njenom stanu nekad živjeli Jevreji, a Nadira je uporno tvrdila da se to njih i te kako tiče. "Ja ću uvijek žaliti što je ubijena Ana Frank. Zamisli koliko knjiga ona mogla napisati". "Moja komšinica priča da su oni imali puno para i htjeli vladati cijelim svijetom! Morali su ih spriječiti" - i Sabrina je imala svoje izvore. Njen otac je jednom čuo njihov razgovor i rekao da one ne smiju svoje lijepe glave zapošljavati sa tako teškim pitanjima. Ni svi eksperti genocida ne mogu odgonetnuti zašto su baš Jevreji doživjeli tako strašnu sudbinu.

Sabrinini roditelji su po svemu bili dva potpuno različita stvorenja. Tata je bio srednje visine, blag, na pragu ćelavosti, opsjednut željom da sazna sve novosti iz oblasti hirurgije, kao i sjećanjima na svoju rodnu Fojnicu. Majka je bila visoka i vitka kao Sabrina, samo nešto krupnije građe, a na njenom lijepom licu bi zatreperila sijenka zlobe kad god bi njen muž rekao, "kad sam ja bio dijete, u mom gradu..." On je sa oduševljenjem pričao o beznačajnim stvarima kao što je branje šljiva u jesen, pečenje kukuruza na žaru ili hlađenje lubenice u rijeci. Sabrina joj je povjerila da on, prije svake komplikovane operacije ide u Fojnicu da se napuni energijom i mirom. Majka Sofija mrzi tu bosansku kasabu i već odavno ne ide sa mužem u njegovo rodno mjesto.

Ako se izuzme ta mala nesuglasica, činilo se da su Fidahići u svemu ostalom jedana idilična građanska porodica i Nadira se radovala svakom dolasku u njihov stan. Tu je dobijala knjige na čitanje, slušala muziku, razgledala Sabrinine modne časopise. Sanjala je o njenom bratu Žakiju, Sabrina joj je umetnula bubu da će to biti njena prva velika ljubav. Po opisu njegove sestre, Žaki je bio najbolja kombinacija svjetskih ljepotana, bunt Džemsa Dina i njegova frizura, usne Marlona Branda, obrve i pogled Alena Delona. Nadira je imala u glavi scenario kako će se to zbiti. Sabrina i ona će sjediti u dnevnoj sobi i slušati muziku. Žaki će ući i njih dvoje će se pogledati. To je već vidjela u dosta filmova. Ako on bude toliko zbunjen pa ne znadne kako će započeti razgovor, ona će ga prva upitati koja mu se knjiga iz njihove biblioteke najviše sviđa. Zatim će je on pozvati na ples u "Slogu" a ona će, postiđena, priznati da ne pleše. Žaki će staviti na gramofon neku ploču sa tangom, natjerati je da ustane i pleše sa njim.

Njeno prijateljstvo sa Sabrinom je bilo staro više od mjesec dana a njoj se nikako nije pružala prilika upoznati tog očaravajućeg Žakija. Kad je ona bila kod Sabrine, on ili nije bio kod kuće ili nije ulazio u dnevnu sobu.

Ušao je, bolje reći upao, jednog poslijepodneva, baš kad su njih dvije, sjedeći na debelom tepihu, uživale u muzici Ravelovog "Bolera" i ljubavnim stihovima Žaka Prevera. Skočio je prema gramofonu i nogom izbacio gramofonsku ploču sa ležišta. Sabrina je pogledala u Nadiru i pokazala joj prstom da šuti.

- Poslije onolike lumperajke ne mogu podnijeti vaše ciguliganje, to je trebalo biti izvinjenje za grubost. Nadira je podizala pogled od njegovih bosih stopala prema licu. Najpoželjniji momak u gradu je tog trenutka palio cigaretu i ličio je na kicoša koji je nakon nekoliko probdjevenih noći ustao iza kartaškog stola. Njihove oči su se srele, u njegovim je bilo pitanje: "Odakle ova spodoba ovdje?"

Sjeo je na naslon fotelje, napola zatvorio oči i podigao jednu obrvu kao da provjerava može li, i pored mahmurluka, glumiti zavodnika.

- Žaki, molim te napusti sobu, smetaš nam, rekla mu je sestra vrlo učitivo, ali njen glas i pokreti su govorili da ga se ona boji.

"Bože moj, kakvo je ovo mrtvo puhalo", pomislila je Nadira želeći da što prije ode.

- Sabrina, ko ti je ovo? Ne, ne moraš mi reći, već sam pogodio. Školska drugarica Rumenka, ni Milan "bijeli luk" nije uspijevao na tako odvratan način izgovoriti to kravlje ime.
- Ne, ovo je moja drugarica Nadira, čak je i Sabrina pocrvenjela od nelagode. - Nadira, hoćeš li da idemo prošetati dok se ovaj potpuno ohaviza. U ovom polubudnom stanju je vrlo opasan.

On je zijevnuo i pomirljivo mahnuo rukom, što je značilo odobrenje da mogu ostati. Morao se nekome pohvaliti kako je sinoć u baru nadpio sina nekakvog pukovnika. Pili su čisti viski a društvo su im pravile dvije ambasadorove kćerke. Kad je Žaki pred zoru sa njima otišao, pukovnikov sin je ostao pod stolom.

- Ja ne znam zašto se ti time hvališ, jer su se tata i mama opet svađali zbog tebe. Sad idi pod tuš, usmrdio si cijelu sobu.
- To nisam ja, sigurno se Rumenka uneredila, Žaki se zacerekao i skoro pao sa fotelje. Nadira očigledno nije pripadala onoj vrsti djevojaka koja je odgovarala njegovoj don Žuanovskoj pohoti.
- Kad dođu tvoji prijatelji, vidjećeš kako ću ih izvrijeđati. Sad izlazi, inače ću reći tati sve što si ispričao i kako si se danas ponašao, Sabrina je, i pored straha, skupila nešto hrabrosti da mu se suprostavi.

"Ne, nisam se uvrijedila", mislila je Nadira a lice joj je gorjelo. "Ovakav idiot me ne može uvrijediti."

- Probaj, pa ćeš kupiti zube po podu, progunđao je on.

Kad je izašao, nekoliko trenutaka je vladala šutnja. Onda je Sabrina našla ispriku za Žakija, sigurno je previše popio pa ne zna šta govori.

"On je u grubosti i bezobrazluku nadmašio i moga brata", mislila je Nadira i radovala se što, eto, i savršenstvo Sabrinine porodice ima mrlje.

- Pa, idem ja, rekla je Nadira, zatim upitala može li posuditi Preverovu knjigu.

Žaki je tražio nešto u kuhinji, prevrtao sve ladice, otvarao kredenac sa suđem.

- Sabrina, gdje je keva sakrila one svoje pare, nemam ni kinte a večeras izvodim ambasadorovu kćerku.

Sestra mu nije odgovorila, izašla je zajedno sa Nadirom napolje. Pokazala joj je prozore na zgradi preko puta, tamo je stanovao brat njene majke.

- Upoznaću te sa svojim rođakom Sinišom, rekla je. - On je jedan fini momak, vjeruj mi, on mi je više brat nego Žaki. Vidjećeš, i tebi će se dopasti.

Poslije tog Sabrininog pokušaja da se iskupi za bratov bezobrazluk, svaka je pošla na svoju stranu.

Prijateljica je ispunila obećanje, već sljedeće sedmice je njen rođak Siniša pošao sa njima u kino. On nije bio kopija nikakog junaka sa filmskog platna, frizuru nije oblikovao briljantinom pa mu je kosa stršila kao ježeve bodlje. Bio bi neprimijetan da oko usana i u pogledu nije imao nekakav tvrdi pečat koji nije pristajao njegovim godinama. Ono što je govorio zvučalo je kao da dolazi iz glave nekog starijeg muškarca. Nadiri se činilo da je najzad srela nekoga ko odgovara opisu Titovih mladih saradnika i revolucionara. Ali taj čvrsti karakter Siniši više nije trebao, imao je nesreću da se rodi prekasno, kad su već sve bitke bile dobijene. On se nije mirio sa tim da je sve završeno bez njega, pa se, uz studije na filozofskom fakultetu, bavio i lovljenjem grešaka u teorijama marksizma, lenjinizma i titoizma, i proučavao kako se te greške odražavaju u praksi. Po njegovom, sve te teorije su došle prerano, u zemljama gdje svijest ljudi nije bila zrela za tako veliki iskorak u budućnost. Pitanja koja je postavljao i odgovori na njih, bila su preteška i dosadna, pogotovo što su se neprestano kačila za Rusiju a ne za njihovu zemlju.

Počelo se dešavati nešto veoma čudno, čim bi Nadira došla kod Sabrine, odnekud se pojavljivao i Siniša. Prvo je mislila da je to slučajno ali su uskoro ti slučajevi postali pravilo. Izgledalo je kao da on sa svog prozora vreba na njen dolazak. Nadiri je to smetalo, jer joj je kvario žensko čeretanje sa prijateljicom. Nije pomišljala da bi iz tog čestog viđanja moglo nastati nekako zabavljanje, jer je znala da je njoj nemoguće imati momka Sinišu. "Kako to da on dođe, svaki put kad i ja", pitala je prijateljicu. "Ne znam, sigurno mu srce zaigra svaki put kad se ti nađeš u njegovoj blizini. Intuicija zaljubljenih, ti se njemu jako dopadaš." U takvu intuiciju nije povjerovala pa je otkrila da, poslije svakog njenog dolaska, Sabrina svuče roletnu na prozoru svoje sobe koja je bila okrenuta prema Sinišinom stanu.

Nadirinoj sujeti je godilo to što se ona nekome dopada ali je znala da se ta igra sa roletnom ne smije nastaviti. Nekoliko puta je to pokušala reći Sabrini. U pola rečenice bi zamucala i ušutjela. Kako će jednoj gradskoj djevojci, čija je majka Srpkinja a otac musliman, objasniti da je njoj apsolutno zabranjeno flertovati sa momkom druge vjere. "U njenim očima ću izgledati kao najzaostalija provincijalka. I ja znam da je to zaostalo i glupo ali ja ne smijem uvrijediti ni svoju majku, ni daidžu."

Kako nije mogla otvoreno reći šta je muči, Nadira je počela izbjegavati odlaske kod Sabrine. Prijateljica se čudila tom povlačenju bez razloga, neprestno ju je pozivala i donosila Sinišine pozdrave.

Izdržala je deset dana da ne svrati kod prijateljice. Kako u mladosti sve što je zabranjeno, postaje još privlačnije, i u njenoj glavi su se sve češće vrtjele misli o Siniši. Željela je isprobati da li se ona može zaljubiti u tog u nevakat rođenog revolucionara. Kakav je to osjećaj kad te neko voli? Kako bi bilo da okusi, samo malo, od tako male doze joj sigurno ništa neće biti. Niko neće saznati a ona će imati jedno dragocjeno iskustvo.

Nakon desetak dana je opet prihvatila Sabrinin poziv i opet se tamo našao i Siniša. Samo što ih je ovog puta i Žaki počastio svojim prisustvom.

Njih dvije su napravile limunadu od svježeg limuna, sve četvero su se smjestili za sto u dnevnoj sobi da je popiju. Žaki je bio namrgođen jer ga je "stari ostavio bez kinte" a Sabrina je stenjala zbog povrijeđenog ponosa. Prošle večeri je u Omladinskom domu odbila plesati sa nekim bratovim pajdašem i on joj je lupio šamar. Bila je ljuta na brata što je nije uzeo u zaštitu, a on se pravdao time što i on udari "šljagu" kad mu neka guska uvali korpu. Nadira je gledala u jedno pa u drugo, uvjerena da zbijaju šalu, jer nije mogla povjeravati da neko zbog odbijenog plesa može dobiti šamar. "Moj prijatelj je imao pravo", tvrdio je Žaki, sestra mu odgovorila da su obojica gori nego seoski papci. To "papci" je u Nadirinim ušima uvijek imalo neprijatan prizvuk, tako su građani obilježavali one koji su na gradske ulice stigli u skorija vremena.

- Jesam li u pravu? - pitao je Žaki Sinišu.

Nadira je sa strepnjom očekivala njegov odgovor. "Ako kaže da jesi, onda je i on mrtvo puhalo kao i ti."

- Ja ne znam kako je to došlo u ovaj grad. Šamar zbog odbijenog plesa je najobičnije siledžijstvo, uziknuo je njegov rođak na njeno veliko zadovoljstvo.
- Šta bi ti uradio kad bi te neka šmizla obrukala pred tvojim društvom i uvalila ti korpu. Čime bi povratio ugled?
- Moj ugled ne zavisi od toga hoće li neka djevojka odbiti moj poziv za ples.
- A, ja, ti bi svakako morao pošamarati sve djevojke u sali, jer bi sigurno sve odbile tvoj poziv. Griješim, ne bi sve, papanka Nadira bi ga prihvatila.
- Ako su i drugi građani kao što si ti, onda se ponosim što sam papanka, njen bijes je iznenada planuo, a naglost babe Derve joj je podigla šaku i opalila Žakija po uhu i obrazu. On je skočio, zabezeknut buljio u nju.

Siniša je sustigao Nadiru kad je izlazila iz zgrade. "Ja ne mislim kao on, kunem se", opravdao se i nastavio ići pored nje. Šutke su prešli ulicu, ušli u park i napravili jedan krug.

- On je zaista zaradio debele batine. Da znaš, građani se onako ne ponašaju. On nije ni papan, on je obični ološ, upao je u loše društvo i bruka svog oca, a ti znaš kako je čika Rusmir divan čovjek. Ukrali su neka kola pa su Žakija vodili u miliciju.
- Molim te šuti, neću da slušam o njemu!

Htjela je otići ali joj on predloži da sjednu na klupu ispod stabla rascvjetalog jasmina. Šutjela je i gledala čovjeka u šeširu kako hrani golubove. Šeširdžija se pojavio u parku prije nekoliko mjeseci i sad je pripadao tu, kao i drveće, klupe, golubovi.

- Znaš li ko je on? - pitao je Siniša.

Odmahnula je glavom.

- To je otac jednog mog školskog druga, proveo je na Golom otoku skoro deset godina. Kasnije je bio u bolnici, u glavi mu nije sve u redu.
- Kakav je to otok, šta ima na njemu?
- Ništa, samo kamen. Kamen, more, vrelo sunce i nebo.
- Pa šta je radio tamo tako dugo? - čekao ljudoždere da dođu i pojedu ga, ali nisu došli, i on se vratio na kopno, nasmijao se Siniša, zatim dodao nešto što je već odavno bilo fraza a za nju potpuno novo. - Revolucija najslađe jede svoju djecu.

"A ja sam mislila da jede Mlade muslimane", pomislila je ona. O društvenim zbivanjima je imala samo neke istrzane informacije, nedostajala joj je sposobnost da o njima stvara svoje mišljenje. On je želio da joj pokaže kako je daleko otišao u razmišljanju o njihovoj stvarnosti. Samo što su njegove misli skakale tako da ih ona nije mogla pratiti. Odjednom se u njima obrela Lejdi Četerli i njen ljubavnik. Siniša je tvrdio da mladi potpuno pogrešno čitaju tu knjigu, tražeći u njoj samo lascivne stvari o tome kako se mlada gospa podavala svom potentnom šumaru. Niko ne vidi da je slatka lejdi imala toliko mozga da nam ukaže na to šta je jedan čovjek sposoban učiniti drugome. Čak ni ona nije mogla zatvorenih očiju proći pored engleskih rudara, od kojih su drugi ljudi napravili krtice. To je svuda isto, u Engleskoj, Jugoslaviji, Rusiji, svuda je prisutna ta žeđ za vlašću i moći. Njegova studentska grupa je raspravljala i o tome šta je rekao njen ljubavnik, šumar. Razmjena mišljenja je bila burna, ali su se na kraju svi složili da niko nema pravo reći, mi ništa ne možemo popraviti, pustite nas da u miru proživimo naše male živote, Siniša je u zanosu uzeo Nadirinu ruku i prinio je svojim tvrdim usnama. - Ako treba, dizaćemo novu revoluciju da popravljamo ovu prošlu.

Kad je on tek počeo govoriti, ona je planula o od stida, jer je iz knjiga već bila naučila šta je to podavanje i potentnost. Pitala se kako se on usuđuje govoriti joj takve stvari. Zbunjena, propustila je njegov dalji tok misli. "Šta ako naiđe neko poznat i vidi kako mi drži ruku. Kod kuće će me odmah pitati ko je on. Ako saznaju da mu je ime Siniša", u jednom ćošku glave je otkucavala ta opomena a u drugom komanda: "Ustani, ne smiješ više ni trenutka sjediti! Diži se i bježi!" On je bio u svom govorničkom zanosu, srećan što je našao nekog da ga tako pažljivo sluša. Neprimijetno je napustio teren surove proze i promašenih ideala i prešao na čisto pjesničko viđenje slobode. "Hoće li sloboda umeti da peva, kao što su sužnji pevali o njoj", recitovao joj je stihove pjesnika-samoubice, Branka Miljkovića. Tako nadahnut prebacio joj je ruku preko leđa, provukao ispod njenog pazuha i stavio šaku na njenu dojku. Odskočila je takvom žestinom da je on skoro izgubio ravnotežu.

- Ma, stani, što si tako divlja!? - začudio se on. - Vjeruj mi, to je bilo nesvjesno. Samo sam htio da mi budeš bliže.
- Mene ne možeš, nisam ja kao one cure iz "Sloge". Sa mnom ne možeš, kako ti hoćeš, mucala je goreći od stida što se našla u takvoj situaciji.
- Pa šta sam uradio, zar nije prirodno zagrliti djevojku koja ti se sviđa? - čudio se on.
- Ja tebi nisam rekla da se ti meni sviđaš. Briga me za tvoje revolucije i tvoje pjesnike! - potrčala je preko parka, golubovi su prhnuli a čovjek sa šeširom je gledao za njom.

Cijelog popodneva ju je boljela glava, bilo joj je muka. Jedva je uradila domaću zadaću iz matematike, umjesto da rješava artimetičke nepoznanice, pokušavala je naći odgovor na pitanje: "Kako mi se to moglo desiti?! Jesam li zaljubljena u njega. Ne, sigurno nisam!"

Izgledala je tako čudno da ju je Faketa pitala je li dobila slabu ocjenu u školi. "Ne, matematika je suviše teška, ne mogu da riješim zadatke", nekako se izvukla mada joj je lice poblijedilo kao i bluzica na njoj.

Rano je otišla u krevet ali ne da spava, nego da razmisli o svemu. Nikako nije mogla dovesti misli na ono što joj je bilo važno, jer su one tumarale kud su same htjele. "Hranilac golubova je bio na Golom otoku, čekao ljudoždere a oni nisu došli. Bio je nesrećen što mu nisu oglodali kosti. Siniša je sigurno izmislio tu priču, on previše izmišlja. Nova revolucija, koja popravlja prošlu. Zaboravila sam ga pitati zašto se ubio pjesnik Miljković? Zbog neispunjenih ideala?! Kakvi su moji ideali? Da li su obični ili neobični. Željela bih pročitati sve značajne knjige. Željela bih govoriti i pisati o nečem neobičnom, imati toliko znanja da bez straha mogu reći svoje mišljenje. Ali da me ljudi ne ismijavaju i ne zovu Rumenka. Možda će se to desiti kad budem imala svoju diplomu i platu kao Zineta. Ona sve to ima a ljudi i o njoj govore ružno! Da li bih ja Siniši dozvolila da me ljubi i stavlja ruku da grudi da je on musliman?"

Te noći je sanjala da se ljubi sa nekim muškarcem u onom istom parku. Znala je da to ne smije ali se ipak osjećala prijatno i željela da to nikad ne prestane. Čovjek sa šeširom nije hranio golubove, sakrivao se iza grmlja i vrebao njih dvoje. Kad se podigao, prepoznala je oca Dervu. "Bježimo odavde!", viknula je Siniši ali to nije bio on nego tašnar Muftić.

Probudila se i u snu zarekla da više nikad neće ići kod Sabrine ni pričati sa Sinišom.

Iako je bila jako usamljena, držala se tog obećanja sve do pred sam raspust. Sa prijateljicom je pričala samo u školi, ne dozvoljavajući da joj spominje svog rođaka. Sinišu je jednom vidjela na ulici okrenula je glavu da izbjegne njegov pogled. Loša savjest je polahko popuštala, sad je taj doživljaj izgledao potpuno bezazleno, činilo joj se da je od komarca uobrazila magarca. Još nekoliko puta je na različite načine sanjala situaciju u parku, pa je i to prošlo. Opustila se jer je u dnevniku imala dobre ocjene, a profesor Jurišić je njen pismeni rad iz jezika ocijenio odličnim. Zinetu je vidjela dva puta i to kratko, kad je dolazila u posjetu sestri, nije bilo prilike da razgovaraju nasamo. Namjeravala je jednom sa njom razgovarati o tome šta joj se desilo sa Sinišom. Nadala se da od nje može dobiti neki savjet o odnosu prema mladićima. Je li ona zaista kriva što je samo jedan mladić druge vjere, pokazao interesovanje za nju?

Tri dana pred raspust Sabrina nije došla u školu, što je kod Nadire izazvalo čuđenje. Namjeravala ju je pitati da joj pozajmi neke knjige iz biblioteke, jer je dugu ljetnu dosadu u roditeljskoj kući mogla ispuniti samo čitanjem. Zbog toga je odlučila da svrati kod nje, tako će pokazati svoju prijateljsku zabrinutost zbog njenog nedolaska u školu i usput uzeti knjige.

U hodniku Sabrininog stana se odvijala neshvatljiva scena. Majka Sofija je zatvarala kofer a otac Rusmir je sa praga svoje radne sobe molio ženu da to ne čini, jer to više nema nikakvog smisla.

"Ali nema više nikakvog smisla da tvoja majka od moje kuće pravi džamiju!"- odgovarala je Sofija prigušeno i tražila cipele u ormariću. On ju je i dalje preklinjao da ostane a ona je odjurila kao da je goni štapom. Sabrina je plačući nestala u svojoj sobi a Nadira je pošla u kuhinji da joj donese vode. Jedna nana, u dimijama, pod šamijom, stajala je u dnevnoj sobi. Izgledala je izgubljeno kao da ne zna zašto se tu našla.

Doktor Fidahić je polahko savladao uzrujanost, pa je prišao staroj ženi i zagrlio je.

- Nadira, ovo je moja majka iz Fojnice, rekao je. - Molim te da joj naspeš sok i skuhaš kahvu.
- Ma, nemoj sine, nemoj se ti oko mene mučiti. Idem ja. Što mi je krivo što sam došla, ne bih ovo okabulila ni za šta na svijetu. Nisam ja znala moj Rusmire da je tebi tako teško, duša me boli što sam te nasekirala. Hajde ti, sine moj, lezi, odmori se, mene će ova cura odvesti do taksija. Otići ću kod rodice, pa ću biti kod nje dok obavim preglede.

"Sve nane umiju buditi sažaljenje", mislila je Nadira dok je čekala da kahva provri. Slušala je kako sin ubjeđuje majku da je to njegova kuća, da tu uvijek ima mjesta za nju. On će joj obezbjediti preglede kod svojih kolega.

- Skini šamiju i idi sjedni na kauč, molio je on strpljivo.
- Kakav ti je ono kauč, nije kao kod ostalog svijeta. Tvrd je kao klupa u željezničkoj stanici, na njemu se ne može sjediti.

Nadira se u kuhinji nasmijala, starica je imala pravo, stilski namještaj je bio čudo od ljepote i neudobnosti. Ali se i dalje pitala kako je moguće da i ovdje teče jedna nevesela porodična priča. Slutila je odakle ona dolazi i bilo joj je nelagodno zbog toga.

Donijela je kahvu na sto, nasula u šoljice, pa se sa čašom soka u ruci uputila u Sabrininu sobu. Prijateljica je već bila obučena, željela je poći za svojom majkom.

- Zašto nana dolazi kad je ovdje niko ne želi. Svaki put nam napravi pometnju u kući, požalila se Sabrina kad su se našle napolju. Nisu mogle dalje od ulaza, jer se odjednom prosuo žestoki sarajevski pljusak, cijela bujica je potekla ulicom. Na suprotnoj strani od njih su stajali mladić i djevojka, on je držao svoju jaknu iznad njihovih glava i koristio je kao zaklon za poljupce. Nadira je zamislila kako su to Siniša i ona i trnci zadovoljstva su joj prošli tijelom.

- Da li se moja mama negdje sklonila? Ako je pljusak uhvati na ulici, razboljeće se. Ona ima osjetljiva pluća.

Ljevanje kiše se smanjilo ali nije prestajalo.

- Zar je tvoja nana stvarno toliko zla? - upitala je Nadira iznenada. - Da tvoja majka mora bježati kad ona dođe.

Sabrina se zamislila, pa odmahnula glavom, ne starica nije bila zla ali ima mišljenje koje ne odgovara modernim vremenima. I neće da se odrekne klanjanja, čak ni kad dođe kod njih, što mamu užasno uzruja, kaže da je to podsjeti da njen muž nije kao ona.

- Pa, od početka je znala da nije, zašto se udala za njega?

Da nema njegove Fojnice i majke, ne bih imala pojma da su njih dvoje različiti. Po svemu je to obična ljubavna priča, završena brakom. Tata je poslije rata studirao medicinu u Beogradu, upoznao mamu, studenticu muzike. Ona ga je odvela svojoj kući na ručak, jer su u to vrijeme studenti gladovali, i on je ostao da stanuje kod njenih roditelja. Oni nisu imali ništa protiv kad su se njih dvoje zaručili, mada su se ljutili što je on, poslije završenog studija, čvrsto odlučio da se vrati u Bosnu. I Sofija je, sa Žakijem u naručju, pošla za njim. Ona nije imala pojma kakav je šok preživjela njegova majka kad je čula da joj je sin uzeo ženu druge vjere. Tata se u početku zaposlio u rodnom mjestu ali Sofija nije mogla podnijeti taj, njoj potpuno strani provincijski svijet. Preselili su se u Sarajevo, tu je već bilo drukčije, jer su našli puno prijatelja koji su bili slični njima. Tata je, kao da je još dječak, ostao vezan i za svoje rodno mjesto i za svoju majku. Njena shvatanja pripadaju devetnaestom a ne dvadesetom vijeku. Još uvijek, kad nam dođe u posjetu, donese svoj tespih i serdžadicu za klanjanje, a mama neće da prihvati da se to radi u njenoj kući. Tata Rusmir ponavlja kako joj to ne smije niti može zabraniti i kako moja majka mora pokazati tolerantnost, zato što je mlađa i zato što pobožnost njegove majke stvarno nikome ne smeta. Sofija je pokušala biti tolerantna ali je starica, kad su je posjetili na Bajram, tražila i od svog sina da ide u džamiju u Fojnici. "Ne možeš živjeti tako da ne pripadaš nikome, nisi ni Srbin ni musliman, gdje si, ni na nebu ni na zemlji." Tata joj je pokušao objasniti da on i ne mora nigdje pripadati, on je komunist i ateist, kao što su i mnogi pametni školovani ljudi sa kojima se druži. Znaš šta je nana na to rekla, lahko ti je sad kad je moda biti bez vjere i naroda, ali šta ćeš kad ta moda sutra prođe? Mene tada neće biti ali ćeš se ti sjetiti mojih riječi. To je mamu toliko naljutilo, da je svekrvi zabranila dolazak u njihov dom. Svaki put kad ona dođe, odigra se ovakva ili slična scena. Tata Rusmir ostaje pri tome da je on dužan brinuti se o svojoj majci i dovede je svaki put kod nas kad se ona tobože razboli.

Kiša je skoro prestala, mladić je pustio djevojku iz zagrljaja, oni su, preskačući lokve, nastavili put. Bili su tako veseli i zagledani jedno u drugo da ih se sav ostali svijet nije ticao.

"Blago njima. Meni to nikad neće biti dozvoljeno", pomislila je Nadira i uzdahnula.

- Tata misli da njihova generacija još mora živjeti tako, između dva uvjerenja koja su dvije krajnosti. Mi ćemo biti oslobođeni jer će uticaj starih za nekoliko godina biti potpuno oslabljen. On misli da se već naše generacije osjećaju kao Jugosloveni.
- Utješno, rekla je Nadira i pružila ruku da uhvati curak kišnice sa nadstrešnice.
- A što ti izbjegavaš Sinišu, mislila sam da ti se on sviđa, Sabrinino pitanje je bilo direktno.- Zato što je Srbin?
- Ne, zato što je revolucionar, želi popravljati svijet, nipošto nije htjela odati da je ona još uvijek duboko u onoj zaostaloj krajnosti i da se neće tako skoro osloboditi.
- Mislim da je on pravi momak za tebe, obrazovan je i pažljiv a to se teško može naći. Bolji ti je on nego neki čaršijski bleđak.

Pred stepeništem se zaustavio taksi, iz njega je, pokisla i uplakana, izašla Sofija. Sabrina je potrčala prema majci a Nadira je pomislila kako na svijetu nema ničeg drugog osim usamljenosti i košmara.

U Sabrininoj porodici su se problemi brzo razriješili, staricu su poslali kod rodice, mama Sofija je od tate Rusmira, uz molbu za izvinjenje, dobila prsten sa dijamantom i buket cvijeća pa su se svi zabavili planiranjem dugog ljetnjeg boravka na moru. Sabrina je pakovala velike kofere, jer je ona imala tri odmora u jednom ljetu, sa roditeljima u vojnim hotelima u Kuparima kod Dubrovnika, sa majčinom sestrom udatom za nekog uvaženog Beograđanina, zatim u tetkinoj vikendici na Zlatiboru. Nije se namjeravala vratiti u Sarajevo prije početka nove školske godine.

Prijateljica je htjela znati da li i ona nekud putuje.

- Kako da ne, na moje Pale. Tamo postoje tri livade gdje ćemo skupljati sijeno za naše krave. To je uvijek uzbudljivo, naročito kad moramo skupiti osušene otkose prije nego pljusne kiša. Znaš, tako provode ljeto oni koji nisu imali sreću da im tata bude hirurg, mama Beograđanka a rođaci visoki oficiri.

Sabrina ju je optužila da je zavidna, što je Nadira priznala i pitala šta bi se desilo da je kojim slučajem obrnuto.

- Što nisi rekla prije, ja bih zamolila teču da nabaci jedno mjesto i za tebe.
- Hvala, ljetovanje na moru sada ne mogu sebi priuštiti. Ali doći će vrijeme i za to, kad završim studij i zaposlim se, sve želje koje je mladost mogla imati ona je odlagala i govorila, ispunjavaću ih kad budem imala svoju platu.

Raspust je prolazio onako kako je očekivala i već od djetinjstva bila navikla. Ljetnog posla je uvijek bilo previše i Nadira se trudila da pomogne majci. Fizički je bila prisutna u porodici, radila što su joj naređivali i čega bi se sama sjetila, ali je duhom bila vrlo daleko. Čitala je, najviše ujutro dok bi čuvala krave i uveče, kad bi drugi već spavali. U akšam je često sanjarila, mislila o tome šta radi Sabrina, je li se na moru zaljubila u nekoga, gdje je Siniša, da li ponekad naiđe pored "njihove klupe" u parku. Nedostajao joj je grad, njegova svjetla, škola, odlasci u kino. Ponekad ju je samoća grizla do suza, pa je to prolazilo i javljala se čežnja za ljubavlju. Koga će ona moći zavoljeti i kada?! Hoće li se to desiti već ove jeseni? Pokušala je napisati neku ljubavnu pjesmu ali to joj nije uspijevalo, poezija se ni sada nije kačila za njeno pero.

Sredinom avgusta su im, sasvim neočekivano, u goste stigli daidža i Faketa, tašnar Muftić i njegova majka. Čim je prepoznala njegova velika kola, Nadira je iz dvorišta pobjegla u bašču. Radije neće pozdraviti daidžu nego da se opet nađe oči u oči sa tim čaršijskim glupanom. Pronašla posao za sebe da skrati čekanje. Uzela je pripremljene letvice i kanapu, počela podvezivati paradajz. On ju je pronašao u vrtu, pojavio se baš kad je zadizala suknju da uhvati jednog ljutog mrava koji ju je nekoliko puta ujeo.

- Lijepo vam je ovdje, nisam znao da vam je kuća ovako velika, rekao je on a oči su mu se radosno smijale. Ona je sakrila za leđa svoje pocrnjele, radom nažuljene šake i upitala šta traži u njenoj bašči.
- Zar ne znaš, tražim tebe, došao sam da te vidim, jer se tvoj raspust predugo otegnuo.

"Zašto bih se stidjela svojih radničkih ruku", pomislila je ona i nastavila posao. Saginjala se, a on se nadvirivao da kroz otvor na bluzi vidi njene male uzdignute grudi. Nije više gledala prema njemu, vezala je stabljike kao da ga nema.

- Hoćeš li poći sa nama da mi vidiš vikendicu? - on joj se primaknuo na jedan korak.
- Neću, ne interesuje me. Sve kuće su iste.
- Čuješ, mala, ja sam došao zbog tebe. Vidim da si tužna, da ti je ovdje na selu dosadno. Reci čime te mogu razveseliti.

Pakost je osvijetlila cijelo njeno lice.

- Znaš, tu iza tebe je jedan veliki mravinjak. Skini pantalone i sjedi na njega, smijaću se dok te mravi budu ujedali.

Nadiri su šaljivi, bezobrazni i ironični odgovori ili razgovori drugih osoba, često letjeli kroz glavu ali nije mogla shvatiti kako se desilo da ih izgovori glasno. Pocrvenjela je, preznojila se od muke što joj se to omaknulo, ali nije mogla spriječiti blesavo cerekanje. Muftić je zinuo od nevjerice, uzeo šaku zemlje, ljutito je bacio na nju, zatim brzo otišao iz bašče. Ona je sjela na travu i cerekala se i dalje, sve dok joj nisu potekle suze. Obrisala ih je prstima a po licu su joj ostale zeleno žute muzge od lišća i polena.

Pola sata kasnije se tako prljavog lica pojavila u dvorištu. Muftićeva majka Ramiza i Nadirina nana su sjedile na šiljtetu pod lipom i vodile vrlo živ razgovor o djevojačkim vrlinama. Nana nije dobro poznavala goste, samo je svojom ženskom lukavošću naslutila da su oni tu zbog njene starije unuke. Radovala se što je to tako, jer momak ima velika kola, radnju u čaršiji a mati mu je prava gradska hanuma. Zbog toga nije spominjala da je jutros ružila unuku što kasno ustaje i pola noći čita, nego je oduševljeno pričala sve što bi budućoj svekrvi bilo milo čuti. Po njenom, sva kuća se raduje kad djevojka dođe iz grada, čak i metla za vratima. Kako se ne bi radovali takvoj čistunici i vrijednici, kad ona dođe sve zablista. Ramiza hanuma se mogla i sama uvjeriti da im je u kući sve čisto i na svom mjestu, ali nije znala da je to tako i kad Nadira nije tu, zato što je njena mlađa sestra Mirsada neumorna u ribanju, pranju, metenju.

- Pa što onda nije kod Fakete tako vrijedna? - Muftićeva majka je bila ipak nepovjerljiva. Nije stigla saslušati odgovor jer se njenom sinu iznenada žurilo da odu, tvrdio je da ima puno posla na vikendici. Niko ga nije mogao zaustaviti, odbio je čak i kahvu, a svi su se začudili njegovoj iznenadnoj osornosti.

Kad je otišao, Faketa, Nadirina majka i nana su otvorile savjetovanje oko toga zašto se Muftić naljutio. Pitale su djevojku je li ga nečim uvrijedila. Klela se, nije mu ništa rekla, samo je navratila mrave u vrtu da ga izujedaju.

Daidžinca je počela hvaliti svog komšiju, dobar, vrijedan, ne pije, ne puši, u radnji pravi tašne iste kao one u Parizu, ima mušterija kao pljeve.

- Džaba to pričaš, opomenuo ju je daidža. - Ni Zineta ni Nadira nisu za njega. Njemu treba kakva obična žena. One se moraju udati za visoko obrazovane ljude, da bi mogle ostati na visini.
- A što ti porediš vašu Zinetu sa mojom Nadirom, odgovorila mu je nana oštro. - Zinetino vrijeme za udaju je davno prošlo, a moja unuka je još dijete.

Na to je Faketa ušutjela i poblijedila a daidža se od nelagode nakašljao, i tako se taj razgovor o dobroj prilici za udaju, na Nadirinu radost, završio. "Hvala bogu, riješih se i tašnara Muftića", pomislila je i pošla opet u bašču da, po majčinom naređenju, nabere buraniju za ručak.

Kad je od majke saznala da je Vildana sa nekim tuđim čovjekom pobjegla sa Pala i bez traga nestala u daljini, Nadira je stvorila u glavi sliku kako se to desilo. Vidjela je kako se djevojka penje na visoki greben, skače sa njega i nestaje zauvijek. Nepunih pet mjeseci kasnije to se isto desilo i njoj, samo što ona nije skočila nego ju je slijed tragičnih i nesrećnih događaja i okolnosti povukao sa vrha na kojem je stajala. Ona nije letjela, nego je klizila, kotrljala se i tumbala niz strminu i zaustavila hiljadu kilometara daleko od svog sna o lijepoj, sadržajnoj i duhom ispunjenoj mladosti i budućnosti. Kasnije je utrošila svu energiju i volju koje je mogla naći u sebi da se iščupa iz te provalije.

Početkom septembra se, sa pocrnjelim izgrebanim nogama, žuljevima na dlanovima i glavom punom pročitanih knjiga, vratila u grad. Dostojevskog je načela na samom kraju raspusta, jednu njegovu knjigu, "Idiota" je zgurala u glavu, "Braću Karamazove" nije stigla. Vjerovala je kako će je u gradu čitati natanane, ali joj je za čitanje ostajalo malo vremena, već u prvim školskim satima profesori su ih zasuli novim saznanjima.

U daidžinoj kući više nije bilo prijatno živjeti, Faketa nije krila nezadovoljstvo što opet stanuje kod njih. "Zar ti nemaš neke druge rodbine?" pitala je vrlo uvrjedljivim tonom, čak pred suprugom. On ju je opomenuo da ne kvari njegova obećanja, Nadira će stanovati kod njih dok ne završi gimnaziju.

Proljećni doživljaj sa Sinišom je bio zaboravljen, opet je bez grižnje savjesti posjećivala Sabrinu. Njena prijateljica se poslije trostrukog odmora vratila u Sarajevo sa punim koferom avantura. Na ljetovanju u Kuparima je doživjela svoju veliku ljubav i bez ustezanja joj je ispričala sve pojedinosti o tome. Nadiru je opčinjavao taj vodoskok životne radosti. Sabrina se na obali ubola na morskog ježa, pa joj je taj momak, zvala ga je Pol, jer je ličio na čuvenog Bitlsa, pincetom vadio bodlje iz tabana. Da bi zaboravila koliko je boli, on joj je poljupcima davao anesteziju. Prvi put joj se desilo da je nečiji poljupci omame, tako da nije ni osjetila kad se njegova ruka našla među njenim nogama. To je za Nadiru već bilo prejako, skoro šokantno, raširenih očiju je čekala nastavak priče.

- Moja mala puritanko, smijala joj se prijateljica. - Pa ti još vjeruješ da djevojka mora ući nevina u brak. Ne budi luda, seksualna revolucija uveliko traje.

"Kako to da je Sabrina vesela, da nema grižnju savjesti niti se boji trudnoće", pitala se Nadira.

Sabrina se zaista ničeg nije bojala, za nju nisu više postojali nikakvi tabui, pogotovo tjelesni. Bila je toliko srećna zbog toga, kao da se nije rodila ni zbog čega drugog nego da u sebi otkrije ljepotu seksualnosti. Ležala je, zavrnute suknje, raspuštene kose, poluzatvorenih očiju, na tepihu u dnevnoj sobi i uživala u opisivanju svojih prvih ljubavnih iskustava. Nadira je sjedila malo dalje od nje, činilo joj se da Sabrinina čulnost stvara vibracije koje zrak zajedno sa mirisom probuđene ženke kovitla po cijeloj prostoriji. Bilo joj je toplo od toga a u želudcu je osjećala gađenje, mada nije znala odakle je ono dolazilo.

- Ne znam kad ću ga opet vidjeti, možda za novembarske praznike kad budem ponovno putovala u Beograd. Ali ako ga nikad i ne vidim, biću mu zauvijek zahvalna, jer me je potpuno oslobodio. Prvih nekoliko dana smo se kupali goli, pokazao mi je da se ljubav može voditi i bez pravog... ovaj, da ne odleti nevinost. Držao mi je tijelo kao instrument, kao da svira na njemu. Onda smo išli dalje i dalje, dok ja nisam naučila da je i njegovo tijelo to isto. Malo sam se bojala trudnoće, ali da se to desilo, sredila bih to preko mamine rodice, znaš njen prijatelj je ginekolog u Novom Beogradu. Uvijek sam se pitala kako će to biti, kad će se to desiti ali nisam slutila da će biti ovako fantastično.

Nadira je šutjela, gađenje u želucu se pojačalo. Tog trenutka je mrzila Sabrinu, imala je poriv da je udari, vrijeđa. "Odvratna, gadna, gladna ženka!" bubalo joj je u ušima.

- Ti mi zavidiš, zar ne?

Nije mogla progovoriti, samo je odmahnula glavom. Htjela je otići ali nije nalazila izgovor za to.

- Znaš šta, ja mislim da bi ti mogla ovo isto doživjeti sa Sinišom. Zašto ne pokušaš?
- Ne, Siniša mi se ne dopada. Interesantan je kad priča, od njega se svašta može saznati, ali...

Sabrina joj nije povjerovala, brzo je otišla u svoju sobu i svukla roletnu do pola. Nadira je istog trena požurila da se oprosti. Na ulaznim vratima se sudarila sa Žakijem, on ju je pogledao sa interesovanjem.

- Hej, Rumeniko, pa ti si se preko ljeta proljepšala, pokazao joj je sve svoje lijepe zube. Pokušao joj je staviti ruku na struk.
- Ja tebi to ne mogu reći, izgledaš kao da te izbacila poplava!
- Nažalost nisi postala pametnija!
- Ti ni u najvećoj morskoj dubini ne možeš potonuti. Kad ne bi znao plivati, na površini bi te držala tvoja prazna glava!

"Hoću da budem pakosna, prema takvim gadovima kao što su Žaki i Muftić, prema njima ću uvijek biti zla. Govoriću glasno ono što mislim o njima, jer mi nije važno šta će oni misliti o meni. Kako mrzim te uobražene muške budale."

To je mislila sjedeći na klupi u parku gdje je proljetos doživjela Sinišinu blizinu. Golubovi su šetali između prvog opalog lišća, čovjeka sa šeširom nije bilo. "Da li je pronašao neki pametniji posao od hranjenja ptica, ili se vratio na golo ostrvo."

Vidjela je Sinišu kako ulazi u park, brzo je ustala i otišla.

Tih dana je Zineta ponovo imala vremena za nju, išle su zajedno u pozorište i gledale prvo "Medeju", zatim dramsku postavku jednog srpskog satiričnog romana. Kad su pošle na filmsku predstavu čuvenog "Grka Zorbe" dugo su sjedile u slastičarni "Egipat", jele sladoled, pri tome je Zineta najviše pričala o svom magistarskom radu. Nadira nije razumjela te pravne termine, bilo joj je dosadno slušati o tome u čemu je razlika između prava u građanskim i jednopartijskim državama kao što je njihova. Njena prijateljica je bila srećna što je završila taj rad, predala ga i što je njegova odbrana zakazana već za početak godine. Ali bi njeno zadovoljstvo i hipu isparilo kad bi spomenula sadržaj svoga rada, u kojem je dokazivala nadmoć socijalističkog prava nad građanskim. "Morala sam dokazati nešto što ne postoji, i to me duhovno užasno mučilo. Ali da to nisam "dokazala", ne bih imala nikakvu šansu da mi prihvate rad. Zato se bojim da ću prilikom odbrane biti neuvjerljiva."

Pošto se film završio kasno, Zineta ju je dopratila kući. Daidža je čekao na njih, bio je ljut na svastiku što mu u posljednje vrijeme nije donosila nikakve vijesti od "njega" i želio joj je to reći.

- Dragi moj Taibbeže, da ima nešto novo, ti bi sigurno prvi saznao. Za sada je, to sam ti već ljetos objasnila, sve obustavljeno.
- Ali zašto, zaboga, pa nećemo čekati do sudnjega dana! Nadira nikad do sada nije vidjela daidžu tako uzrujanog.

Zineta je zatražila vode, u nekoliko gutljaja iskapila čašu, zatim smireno objašnjavala da je sve dovedeno u opasnost. "On" se ne smije sresti ni sa kim na koga je pala trun sumnje da je bio blizak sa Mladim muslimanima.

- Hoćete li da vas opet hapse, muče i ubijaju, da se sakrivate u duvarovima?! Jesi li ti već sve to preživio?! - pitala je uz prigušeno šištanje, ali joj je lice bilo jako blijedo. - Ti nemaš pojma kako je njemu teško.
- Ali sva će nam se inteligencija rasuti, postaće ili Srbi ili Hrvati! Poslije neće biti važno hoće li nas priznati ili neće.
- Ako se opredijele za druge strane, onda ih mi i ne trebamo. Taibbeže, molim te da se smiriš i strpiš. Nešto se desilo, ja ne znam šta, samo naslućujem. Problem je i kod naših, što su jedni za to da se prihvati i naziv "muslimani". "On" je protiv toga, jer to ne znači ništa!
- Kako ne znači ništa, to znači sve! - daidža se uhvatio za glavu.
- Muslimani su i oni u Persiji i oni u Arabiji. A mi pripadamo ovom tlu, ako ne dobijemo naziv po zemlji gdje živimo, onda i nemamo pravo na nju, izgledaće kao da smo odnekud došli.
- Važno je da nas priznaju, bilo kako!
- Taibbeže, to se neće desiti tako skoro. Možda baš zbog takvih kao što si ti. Da znaš, sve je na ledu, a ja ću ti javiti kad se otopi.

Bilo je prekasno da Zineta ide kući, pa joj je Nadira namjestila ležaj na kauču u dnevnom boravku. Daidža je, namrgođen, otišao u svoju sobu, ostale su same. Ni jednoj se nije spavalo ali im se nije ni govorilo. Zineta je vatom i dječijom kremom obrisala šminku sa lica, zatim skinula odjeću. Imala je prekrasno rublje ispod haljine, Nadirine oči su zasjenile od bijelo ružičastog bljeska kože i čipke.

- Što me tako gledaš? - pitala je Zineta.
- Ti sigurno imaš veliku platu kad možeš sebi kupiti tako prekrasne stvari.
- Kad sam bila kao ti, i ja sam mijenjala dvoje iskrpljene gaće. Kako smo mi u gradu gladovali u poslijeratnim godinama? Ali, vjeruj mi, nije sreća ni u ovim italijanskim krpama.

"Pa što ih onda nosiš"? pomislila je Nadira.

Kroz tišinu noći su se čuli ponoćni otkucaji sa Katedrale.

- O čemu to tako duboko razmišljaš, što ne ideš spavati, sutra moraš rano u školu?
- Mislim o tome, kako si ti postala takva, kao da ti Faketa uopšte nije sestra? Vi nimalo ne ličite.
- Pa i ti imaš sestru, je li slična tebi?
- Imaš pravo, ja sam zaboravila da je moja sestra u nekom rodu sa mnom. Ali i Faketa je išla u školu...
- Ali ona je slušala samo ono što se govori u mahali, šta kažu tetka, strina, komšinica, čitala je samo vjerske knjige. Jedan naš rođak, sin našeg amidže koji je stanovao na prvom spratu naše kuće, studirao je pravo i postao advokat. On nam je pričao o tome a ja sam ga nekoliko puta krišom gledala kako sprema svoje govore pred sudom. Poslije sam ga pokušala oponašati i tako sam pobjegla od mahale.

Zineta je legla u krevet, pokrila se do brade, i zadovoljno se protegnula. Nadira je nekoliko trenutaka razmišljala da li smije nastaviti sa svojim ispitivanjima.

- Dijete moje, umorna sam, ali tebi nikad dosta priče. Hajde reci o čemu se radi?

Nadirine dileme su samo čekale taj poticaj, nahrupile su sve odjednom, nadovezivale se jedna na drugu, preplitale i miješale, tako da ni sama nije znala da li postavlja pitanja ili daje odgovore. Ispričala je šta joj majka stalnu tuca u glavu, šta je uradila Vildana, kako je daidža rekao da njih dvije mogu ostati na visini samo ako nađu obrazovane razumne muževe, ona uopšte ne može imati momka jer se sviđa samo jednom Siniši, a ne smije ni pomisliti da se zabavlja sa njim. Sabrina se već na moru ljubakala s nekim Polom kojeg možda nikad više neće vidjeti, ali nema nikakvu grižu savjesti, niti se kaje što je to radila. Ona bi željela biti kao Sabrina, kako može naučiti da se ne boji, da sama odlučuje šta smije a šta ne smije.

Zineta se podignula na lakat i pažljivo je gledala. Njenim licem su letjele sijenke saučešća i sažaljenja. Kad je Nadira završila i obrisala suze navrle od silnog uzbuđenja, pogledala je u nju očekujući da joj objasni košmar u kojem se našla. Ali ni starija prijateljica nije imala objašnjenje, izgledala je nesrećnije od nje same.

- To što si mi sad ispričala, to je i moja djevojačka priča, skoro do nijansi. Ja ti ne mogu dati odgovor, jer ga ni sama nisam našla. Imala sam momka kad sam išla u gimnaziju, ostavila sam ga iz obzira prema roditeljima, prema svima koji su mi bili dragi.
- Ali što se nisi kasnije udala? - Nadira je bez daha i treptanja očekivala objašnjenje.
- A za koga? Ti obrazovani i razumni muškarci muslimani, koje je za nas poželio tvoj daidža, oni se vrlo rijetko žene muslimankama. U mojoj blizini se nije našao ni jedan takav. Ako je za mene ostao samo tašnar Muftić, onda volim ostati neudata.

Nadira je sa nerazumijevanjem gledala u Zinetu.

- Ti si suviše mlada da bi to shvatila. Naši obrazovani muškarci se svjesno ili nesvjesno udaljavaju od svog porijekla. Jer ovdje se čovjek mora skoro stidjeti zato što se rodio kao musliman. Oni žele praviti karijere, domoći se bar malo vlasti. Lakše im je dokazati da nisu muslimani ako je pored njih žena druge nacije. Oni koji ostanu pri svom porijeklu ožene se domaćicama kao što je moja sestra Faketa, treba im neko ko će čuvati tradiciju. Čak ni tvoj pametni daidža nije izabrao neku drugu.
- Kako ti znaš da je to tako? Je li ti neko rekao ili si sama smislila?
- Rekao mi je "on", kad mi je objašnjavao zašto se oženio Srpkinjom. Upozorio me je da naš tradicionalni odgoj, budi smjerna, poslušna, čedna, povučena, čekaj onog ko ti je suđen, ništa ne valja, on nam neće donijeti mladoženje o kojima govori tvoj Taibbeg. Ja sam kasnije puno razmišljala o tome i shvatila sam da je "on" u pravu. Ali to mi nije donijelo olakšanje, kad znaš, onda te još više opterećuje.

"E pa lijepo, sad si i ti mene opteretila", pomislila je Nadira. "Ali ti si već stara usidjelica, a ja sam, kako kaže moja nana, još dijete, imam vremena. Preda mnom je završetak gimnazije i cijeli fakultet. Do tada će se već nešto promijeniti."

Zineta je shvatila njen smiješak.

- Vrijeme prolazi, draga moja Nadira, vidjećeš kako se brzo kotrlja. Ja bih bila srećna da me neko prije upozorio na ovo što će mi se desiti. Ali, dušo moja, nemoj izvan ove kuće ni pred kim pomenuti šta mi ovdje pričamo. Samo pamti i ponešto zapiši, sigurno će ti nekad zatrebati.

Sutradan ujutro, kad je Nadira bunovna i neispavana ustala, Zineta i daidža su, pomireni, čak dobro raspoloženi, sjedili za doručkom. Ona je opet pričala o svom magistarskom radu a on joj obećavao da će na proljeće cijelu familiju voditi na Vrelo Bune kod Mostara, gdje je sa svojim drugovima poslije rata proslavljao dva Bajrama. Tvrdio je da na svijetu nema ljepšeg mjesta i da on tako zamišlja lijepi dženet. Izlet na Bunu sa janjetom na ražnju i cijeli porodični hor, sa puno dobrih pjevača sevdalinki, biće njegova nagrada za njenu prvoosvojenu titulu. A doći će na fakultet kad ona bude branila rad, kad komisija bude ocjenjivala da i Zineta nešto zna.

- Naravno da znam, dvije godine života sam sahranila u biblioteci, naljutila se ona.

On joj se izvinio, nije mislio ništa loše, nego se sjetio jedne svoje komšinice Fatime. Ona je prije II svjetskog rata išla u školu i postala učiteljica. Morala je polagati državni ispit, pa su je pitali hoće li da polaže samo pred ženskom komisijom, kako je to onda za žene muslimanke bilo propisano, ili će pred veliku komisiju u kojoj ima i žena i muškaraca i to različitih nacija. Fatima je došla kući i pitala oca šta da radi, jer ona nije ništa odlučivala bez njega. On je razmislio pa joj odredio da ide pred veliku komisiju, da svi vide da i "Fatima nešto zna."

- Da svi vide da i Zineta nešto zna, nasmijala se ona. - Još ćete se vi ponositi vašom Zinetom.

Faketa je odmahnula glavom, nije vjerovala u to.

Nadira se vratila iz hodnika da se pozdravi sa njom. Čula je još kako govori daidži da njihova grupa uskoro ima sastanak u vikendici njegove sestre u blizini Sarajeva. Donijeće se odluka da li još treba čekati ili nastaviti sa radom na priznavanju.

- Molim te, pitaj ga mogu li i ja jednom doći u tu vikendicu, samo da mu nešto kažem.

Nadira nije čula šta je odgovorila, morala je brzo otići. Ko zna zašto, vratila se sa pola avlije, kucnula na kuhinjski prozor, Zineta joj je na pozdrav odgovorila mahanjem i upozorenjem : Idi, zakasnićeš u školu.

To je bio posljednji put da je vidjela svoju učiteljicu i čula njen glas.

Nesreća se desila dvije sedmice kasnije, kod vikendice "njegove sestre" u blizini Sarajeva. Ustvari Nadira je samo pretpostavljala da se to desilo tamo, jer niko nije označio tačno mjesto a ni adresu događaja. U porodici je kružilo objašnjenje da je Zineta u vikendici bliske prijateljice, u društvu prijatelja, proslavljala završetak magistarskog rada. Mladi ljudi su malo pričali, malo pili, malo pjevali. Zineta se u kasno poslijepodne požalila da je boli glava i pošla je u šetnju. Prošla je šumarak, prešla preko jedne livade i našla se na cesti. Zbog larme i muzike društvo pred vikendicom nije čulo ni automobil, ni udar, ni krik, ništa. Sat poslije su je pošli tražiti i našli je nekoliko metara daleko od puta, ležala je mrtva i sklupčana u žbunju, kamo ju je mogao odbaciti samo neki automobil u brzini. On nije pronađen, čak nije bilo ni pretpostavki čiji bi mogao biti.

Sve što je neobično i nerazjašnjeno, budilo je maštu ljudi do neviđenih razmjera. Faketa i daidža su tugovali i nisu govorili o tome šta se moglo i kako desiti, za njih je to bila nesreća koja je donijela ogromnu bol. Ali je Nadira, svaki put kad je išla kod majke na Pale, tamo čula novu verziju o Zinetinoj smrti. U svakoj od njih je njena prijateljica bila razbludna žena, koja je zavodila muškarce i slamala brakove. Pričalo se da je "njegova" žena vozila to auto, došla je u vikendicu da traži svog muža, naletjela na Zinetu i ubila je iz osvete što joj je razorila brak. Drugi put je "on" vozio auto, Zineta je bila trudna i tražila je od njega da se razvede, ali "on" to zbog položaja i ugleda nije mogao. A treći su pretpostavljali da je uopšte nije udarilo auto, ubijena je u kući i bačena u grmlje pored puta.

Nadira se trudila da ne misli o tim ljudskim strastima zvanim glad za senzacijama. Nije imala snage ni da im se suprostavlja, nije mogla čak ni majci objasniti kakva je bila Zineta i šta je ona od nje dobila. Sto puta je ponovila u glavi posljednje veče kad su bile zajedno. Šta su razgovarale u slastičarni, šta uveče, kad su poslije predstave došli kući. Prisjećala se svega što je rekao daidža i Zineta odgovorila. "Naravno da i Zineta nešto zna, u biblioteci je sahranila dvije godine života." "I sve je to bilo uzalud!" mislila je Nadira, okrećući se bezbroj puta u postelji. Njena mašta je bila strašna kazna. "Da li ju je zaboljelo kad su je udarila ta kola? Da li je odmah umrla, čim je pala u grmlje ili je još bila pri svijesti i osjećala kako život otiče iz nje. Je li nekog dozivala? Da li je mislila na svoj magistarski rad ili na "njega." Ili je možda imala neku drugu ljubav. Da li se željela udati, imati djecu? Ja ne znam ništa o njoj, nisam je upoznala, jer sam bila egoistična, samo sam mislila na ono što mi ona može dati. Nikad je više neću vidjeti! Plamtjela je i ugasila se, kao kometa." Nadira više nije znala da li je boli zbog Zinetine smrti ili zbog onoga što je ona izgubila.

Faketa se dobro držala, ona je u roditeljskoj kući pripremila tehvide i primala rodbinu i prijatelje koji su dolazili na žalost. Obavljala je to mehanički, kao da nije umro neko njoj blizak. Nadira joj je pomagala i mrzila je zbog te ravnodušnosti. Nadala se da će ugrabiti povoljan trenutak i ući sama u Zinetinu sobu. Željela je od onih sitnica koje su ostale, stvoriti neku sliku kakva je ona zaista bila. Ali ta vrata su bila zaključana, o njoj nije mogla doznati ništa više nego što je znala.

Bez obzira na to što je Zineta bila član Partije, dženaza se održala po vjerskim običajima, žene nisu imale pristupa. Tako su htjeli roditelji, a i Faketa. Daidža se sa sahrane vratio skoro satrven, sedmicu dana poslije nije izlazio iz svoje sobe. Nije dozvoljavao Faketi da uđe kod njega, ti imaš kameno srce, ti je ne žališ, govorio je. Ponekad je zvao Nadiru da dođe i molio je da mu priča o Zineti, kuda su njih dvije išle i šta su sve razgovarale. Njoj je to padalo teško, morala je procjenjivati šta mu smije a šta ne smije reći. Njeno pitanje, zašto je Bog uzeo baš nju, i to sad, kad je bila na putu da nešto postigne, ostalo je bez odgovora. "Dijete moje, i ja se pitam zašto?!", odgovorio je on.

Kad se najzad oporavio od psihičkog šoka, Taibbeg se vratio svojim uobičajenim poslovima. Samo se teško vraćao u stvarnost, Faketa i sinovi su svako pitanje morali ponavljati nekoliko puta, da bi izmamili neki odgovor od njega.

Mjesec dana kasnije mu je nekim čudom, kako je on mislio, stigao poziv da radi u republičkoj knjigovodstvenoj kontroli. To je bio važniji i bolje plaćen posao nago što je u fabrici gdje je radio. Time mu je skinuta velika odgovornost, sad je on imao priliku da kontroliše kako drugi rade. Teško se odlučio da to prihvati, jer je morao putovati po cijeloj Bosni.

- Znam da mi je to "on" namjestio ali ne znam zbog čega, rekao je ženi. - Kad bih ga samo mogao vidjeti da ga pitam, zašto. I da mi objasni šta se zbilo sa Zinetom.
- Kako je bilo da je bilo, nje više nema, da joj Allah da lijepi dženet, Faketa nije dozvoljavala da se pred njom podiže teški poklopac kojim je ona pokrila sestrinu smrt.
- To mene najviše i boli, što na tako besmislene načine gubimo naše najbolje intelektualce. Zineta bi sigurno doktorirala i postala profesor. Bila bi ugled za sve. Ne mogu se pomiriti da je nema.
- Da se udala, imala bi djecu i ostala živa, odgovorila mu je žena.

Nadira je taj razgovor prisluškivala iz svoje sobe. Poslije Zinetine smrti, njena odbojnost prema Faketi se pojačala, nastojala je da ne bude u njenoj blizini. Nakon te rečenice o udaji i djeci, Nadira ju je mrzila. "Moraću tražiti neki drugi smještaj, jer tu ženu ne mogu podijeti. Kad bi mi bar dozvolili da se preselim u srednjoškolski dom."

Usamljenost je gonila Nadiru da traži Sabrinino društvo, a nju opet nije mogla podnijeti zbog energije i radosti koja je prštala iz nje. Sabrini nije mogla govoriti o tome šta je izgubila, jer u njenoj blizini nije bilo mjesta za tugovanje. Pet puta je slušala o tom o njenom morskom ushićenju, o Polu i njegovom ljubavnom repertoaru, tako da joj se na kraju stvarno povraćalo od njega. Već kod druge posjete prijateljici, pojavio se, kako se nadala, i Siniša. Predosjećala je da bi on bar donekle mogao ispuniti prazninu koja je zjapila nakon Zinetinog nestanka. Od velike boli za Zinetom, ali i saznanja da je sve besmisleno, otupila je moć njenog osjećaja za odgovornost. Kad se već tako lahko nestaje sa zemlje, zar je onda važno hoće li se ona odreći nečega ili neće, zar je važno hoće li ispuniti nečija očekivanja, zar je važno što je Siniša druge nacije. Sav strah od porodice i njenih nepisanih pravila je nestao u nekoj dalekoj magli, ona je na neki poseban način bila slobodna, mogla se prepustiti svojoj unutarnjoj potrebi da bude u blizini nekoga ko bi na duhovnom planu mogao zamijeniti Zinetu.

Nije bila sigurna šta se dešava, da li se ona sa Sinišom zabavlja ili se njih dvoje samo druže. Njih dvoje nisu imali puno fizičkih dodira, ljubili su se dva puta, jednom u kinu, jednom u Sabrininoj sobi. Tada mu je ona pričala zašto se boji vitrine koja je tu stajala a on joj objasnio da nisu samo Jevreji nestajali u masovnim hrvatskim gubilištima, nego i Srbi, puno Srba, cijeli gradovi. Pokajala se što je to spomenula, Jer ju je on "udavio pričom" šta su u II svjetskom ratu Hrvati uradili Srbima.

- Predlažem da ne govorimo o tim morbidnim temama, najzad ga je ušutkala. - Hoćeš li da odemo u park?

Dok su išli tamo, pitala ga je zašto čovjek sa šeširom više ne dolazi. Odgovorio je da su ga pojeli ljudožderi, i to ne na Golom otoku, nego ovdje. Nije izdržao pritisak onog što je preživio, ubio se.

- Siniša, imaš li ti danas šta drugo na repertoaru?!

"Lijepa je ova zemlja, meni najdraža, nigdje toliko algi kao u uvali mog djetinjstva. Dođi prijatelju, mi smo na Balkanu, u Jugoslaviji", na njihovoj klupi je Siniša podrugljivim glasom recitovao poznatu rodoljubivu pjesmu. Nadira ga je zamolila da ušuti.

- Imaš pravo! Hajde da se radujemo našoj mladosti i ovoj lijepoj sunčanoj jeseni.

Složila se sa njim ali mu nije dozvolila da je grli tu, na otvorenom. Negdje je u glavi ipak kucala opomena da je pogrešno to što se vezala za Sinišu. On nije niti može biti nadomjestak za Zinetu.

- Hoćemo li se dogodine oboje prijaviti za omladinski radnu akciju? - pitao je on.

Nasmijala se i ispričala mu kako se njena mati udala za oca samo zato što su je htjeli poslati na dobrovoljni rad, čak na drugi kraj Bosne.

- Vidiš, svijet se ipak promijenio, da ti sad pođeš sa mnom, to više ne bi bilo nikakvo čudo.

"Varaš se, dragi moj, toliko se nije promijenio", pomislila je Nadira. "Da znaš koliko se bojim da me neko ne vidi s tobom."

Siniša joj nije govorio ništa od onoga što je slušala od Zinete, od njega je dobijala poduke iz jedne druge oblasti, iz čiste ideologije. On je pred njom vježbao svoje retoričke i analitičke mogućnosti, jer je bio čvrsto uvjeren da će jednog dana biti među onima koji će popravljati revoluciju napravljenu u ratu. Samo da pomru ili odu u penziju oni nepismeni, što su u ratu znali dobro pucati, sakrivati se i bježati, da stasaju novi obrazovani socijalistički kadrovi, pa će njihova zemlja zaista postati onakvom kako o njoj pjevaju pjesnici. Nadira mu to nije ni vjerovala ni nevjerovala, nije protivurječila, samo je slušala i slagala u svoje škrinje te misli koje joj u tim trenucima nisu puno značile. Bile su vrlo zanimljive, jer ih je on kombinovao sa literarnim objašnjenjima. Stalno se vraćao na "Velikog inkvizitora", taj filozofski odlomak iz "Braće Karamazovih" je iskoristio za teoretsku analizu njihovog društva. Bio je oduševljen tom knjigom i širinom ruske duše i kulture.

"To o kulturi i duši baš i ne vjerujem", Nadira je svoje neslaganje sa njegovom teorijom ipak zadržala za sebe. "Takvih budala kao taj stari Karamazov ima kod nas koliko hoćeš. Kad neko piše o takvima, on ne predstavlja kulturu svog naroda, nego nekulturu. Šta je važan taj Karamazov da se piše o njemu? Moj babo Dervo nije čudovište kao šta je on, ali ja ipak neću pisati o njemu zato što je zaostao", mislila je Nadira.

On je htio znati nešto više o njenoj porodici, ali ona o tome nikad nije govorila.

Malo po malo se oslobodila, dozvoljavala je Siniši da je čeka pred školom. Zatim ga pratila do Vijećnice gdje je on najčešće učio. On je širio krug njenih interesovanja, ubrzo je sa klasične ruske literature prešao na disidentsku, od njega je prvi put čula da su Rusi svoje najbolje intelektualce potamanili u sibirskim gulazima. Razgovori sa njim, bolje reći njegovi monolozi su joj pomagali da svoje misli prenese na nešto drugo, da se udalji od stvarnosti i strašnog gubitka nastalog Zinetinom smrću. Nije zaboravila, sjećanja i odlomci njihovih razgovora su joj se neprestano ponavljali u glavi, samo što je izolacija proteklog vremena činila da je manje bole.

Njen boravak u daidžinoj kući bio je nepoželjan, to joj je Faketa stavljala na znanje svaki put kad bi Taib otputovao iz Sarajeva. Ona joj je nametala Muftićevo društvo. On je nekoliko puta dolazio kod njih a daidžinca se onda nalazila u poslu i ostavljala ih same na verandi. Njih dvoje nisu imali o čemu pričati, sjedili su i šutjeli što je njoj bilo jako neprijatno. On ju je pozvao da izađu zajedno, nije prihvatila. Spominjao je i ženidbu, a ona slijegala ramenima, nije je interesovalo ko je njegova izabranica.

Nadira je bila toliko neoprezna i uvjerena da se nikoga ne tiče šta ona radi, da je bez straha da će je neko vidjeti, šetala ulicama sa Sinišom i pratila ga do Vijećnice. To je njemu dalo pravo da od nje traži više od prijateljskog druženja. Na rastanku je privijao uz sebe, i ljubio u obraz i usta.

Tog dana je zapazila da ih neko prati. Kad se pred zgradom Vijećnice oprostila od Siniše, vidjela je Muftića kako izviruje iza jednog stuba. Nelagodnost je krenula od nožnih prstiju, u stomaku se pretvorila u zebnju, a do glave stigla kao paničan strah. Nelagoda i bubnjanje u ušima ju je pratilo do kuće. Tu se malo ohladila, na kraju krajeva šta se Irfana Mutića tiče s kim ona šeta! On nema pravo da je prati i špijunira šta radi, uvjeravala je samu sebe. Njeno je pravo uzeti od života što joj nudi, jer on sutra može biti prekinut, kao Zinetin.

Nadira nije predosjećala da je ona već kliznula sa one visine na kojoj je stajala i da će je ta naivnost povući još dalje i dublje.

Siniša ju je sutradan sačekao pred školom, dogovorili su se da odu zajedno u muzej, on joj je htio pokazati neke zbirke predmeta iz srednjovjekovne Bosne.

Na zadnjem času ju je mučila podmukla slutnja, predosjećaj nečeg vrlo neprijatnog. Nije bila sigurna da li je to zbog jučerašnjeg susreta sa Muftićem ili zato što je Siniša navaljivao da odu negdje gdje bi je mogao nesmetano držati u naručju. Za tako nešto nije bila spremna, ljutilo ju je što se on sve češće ponašao kao mužjak. "Ne", mislila je Nadira silazeći niz stepenice. "Ja još nisam spremna za to i moram mu reći da ne očekuje moje popuštanje."

Sve se odigralo takvom brzinom da se ona kasnije nije mogla sjetiti svih pojedinosti. Sišla je niz stepenište, Siniša je stajao pored jednog tek posađenog drveta. Prišla mu je, pozdravila ga samo dodirom ruke, izbjegavši njegov zagrljaj. Predložila je da do muzeja pođu pješice, kroz Vilsonovo šetalište.

Majka i Faketa su ih čekale iza prvih stabala. Nadira je vidjela dvije žene u mantilima ali nije obratila pažnju na njih. Bila je šokirana kad ju je jedna od njih ščepala za kosu i oborila na zemlju, a kad je prepoznala majčino bijesom izobličeno lice, skoro se onesvijestila.

- Šta vam je, jeste li poludjeli, - vikao je Siniša a Nadira je poželjela da je majka pritisne i udavi, da ne mora nikad ustati sa zemlje i suočiti se sa svojim poniženjem. Majka je udarala, nemilosrdno, po glavi, po obrazima, ogrebala je prstenom po čelu.
- Prestani, Ifeta, prestani, ne pravi još veću bruku, - šištala je Faketa i pokušavala da joj uhvatiti ruke. U jednom momentu kad je stisak razjarene žene popustio, Nadira se dignula, odgurnula Sinišu koji je, izbezumljen poskakivao oko njih. Pokušala pobjeći, ali je majka nevjerovatnom hitrinom, opet bila kod nje, uhvatila ju je za ruku i povukla prema tramvajskoj stanici. Nadira se, bez volje i snage, prepustila majčinoj furijskoj snazi.
- Gospođo, da vam objasnim, vikao je Siniša za njima a Nadira je mislila kako joj od njegovog glasa strašno zuji u ušima.

Nadira se kasnije nije sjećala čime su joj bili ispunjeni dani kad se odlučivalo hoće li ona dalje stanovati kod daidže i ići u školu ili će se vratiti kući na Pale. Nju niko ništa nije pitao, njena krivica bila je dokazana. Mati je otišla u školu da provjeri da li je redovno pohađala nastavu i kakve su joj ocjene. Donijela je povoljne vijesti bratu, njena kćerka nije bila zabrazdila tako duboko, nije imala neopravdanih izostanaka i ocjene su joj samo bile mrvicu bile niže nego prošle godine. Njih dvoje su se tri puta savjetovali oko toga šta da učine sa prestupnicom. Faketa je bila odlučna, Nadira više ne može stanovati kod njih, ona nije imala razumijevanja za djevojku koja je tako izigrala njihovo povjerenje i obrukala ih. "Ti vodi kćer kući", savjetovala je zaovi. "Neka sjedi, skuplja ruho i čeka da se bruka stiša, naići će neka dobra prilika za udaju."

- Ma, kakva bruka, zar je to neka bruka što se malo zabavljala, mati je sad branila kćerku. - Nije mi došla sa stomakom, ne dao bog. Ja ne znam što si ti digla toliku halabuku? - čudila se majka koja je, kad se bijes stišao, osjećala grižu savjesti što je onako izudarala dijete. Nadirin odličan uspjeh u školi ju je smekšao, sad se trudila da ublaži njenu krivicu.
- A da je došla sa stomakom, onda bi Faketa i Taib bili krivi što nisu pazili. Ja tu odgovornost više neću primiti na sebe. Ako nas je jednom prevarila, varaće nas uvijek.

Nadira je vidjela da je na majčinom jeziku pakosna primjedba o Faketinoj sestri ali se na vrijeme obuzdala. Nadira je znala šta to znači, koga je moliti, nije ga ljutiti.

Faketa i mati su se tako natezale više od pola sata, nijedna nije mogla dokazati da je u pravu. Odlučio je daidža, Nadira može i dalje ostati kod njih i ići u školu, da se ne bi dizala veća bruka nego što u stvari jeste. Ali svi izlasci, osim odlaska u školu su joj zabranjeni, kao i druženje sa Sabrinom. Daidža je preuzeo na sebe da ode kod Sinišinih roditelja i upozori ih da se on više ne smije približiti njegovoj sestrični.

Nadira se toliko bojala da je ne pošalju kući na Pale, pa je takvu kaznu primila sa olakšanjem. Bila je zahvalna daidži ali nije imala snage da mu se izvini, iako ju je grizla savjest što ga je uvrijedila i iznevjerila. On joj je dao još jednu priliku, svoju ljutnju joj je pokazao time što nije htio razgovarati s njom.

Nadira nije znala da će joj gubljenje slobode tako teško pasti. Bilo joj je gore nego kad je tek došla u grad, tada bar nije znala kako je lijepo kad se može ići u pozorište, kino, na korzo, izlet. Siniša se više nije pojavljivao u njenoj blizini, Nadira je shvatila da je daidža ostvario svoju namjeru. Sabrina joj se narugala i pitala je kad će se ona odriješiti od svojih provincijskih zaostalosti i postati građanka. Kako Nadira nije znala šta će odgovoriti na tu uvredu, Sabrina je dodala da ni sama ne zna zašto se družila sa takvom glupačom.

Tako se završilo i njeno zabavljanje i jedno lijepo prijateljstvo, bila je opet sama.

Nakon sedmicu dvije, daidža je malo omekšao pa je razgovarao sa njom. Rekao je da mu je život bio lakši dok je očekivao kakve će Zineta donijeti vijesti, dok je postojala nada da neko nešto radi za njih, muslimane. Žalio se što se prihvatio tog besmislenog posla u knjigovodstvenoj kontroli. Niti je koga mogao kontrolisati niti kazniti što upropaštava društvenu imovinu. "Ova zemlja ne može opstati da u njoj uvedu hiljadu samoupravljanja", on se savijao pod teretom tuđeg nepoštenja i svoje nemoći da bilo što popravi. "Lopovi su joj već oglodali korijen, nema dovoljno ni za čistu reprodukciju. Pravo je čudo da se grane društva još drže. Ali kad počnu padati, mnogima će se sručiti na glavu."

Nadira nije mislila na ono što on priča, nju država nije interesovala. Čekala je povoljan trenutak da ga zamoli za popuštanje stega.

Bila je toliko zaokupljena nestrpljenjem da opet osvoji bar malo slobode, da nije primijetila kako je dospjela u zamku.

Tog dana daidža je otišao u Visoko, a Nadira je nakon škole pošla u granap, po namirnice. Dugo je stajala pred oglasnom pločom sarajevskih kina, bio je izložen i plakat "Prohujalo sa vihorom", taj film se prikazivao u kinoteci. Da je daidža bio kod kuće, molila bi ga da je pusti da gleda samo taj film. Tužna i više nego ikad uvjerena da ju je neko metnuo u pogrešnu porodicu, prihvatila je cekere i pošla nazad kući. Tamo ju je sa osmijehom i poklonom, bila je to velika čokolada od riže, čekao tašnar Muftić. Daidžinca Faketa se topila od ljubaznosti, skuhala mu je čak i kahvu i ispitivala ga kako idu poslovi u radnji. I on se hvalio, puna mu je radnja robe, vikendicu na Palama je završio, sprema se da renovira kuću gdje živi i u njoj napravi kupatilo.

Nadiru to ništa nije interesovalo pa nije ni slušala. Zamišljala je kako će doći Zineta i pozvati je da izađu.

- Faketa, hoćeš li pustiti Nadiru da večeras ide sa mnom u kino?, iznenada je upitao Muftić. Njoj se presjekao dah, čekala je šta će Faketa odgovoriti.
- S tobom ću je pustiti, rekla je daidžinica sa osmijehom odobravanja. - Samo pazi da je na vrijeme dopratiš nazad. Muftić se zakleo da će njih dvoje prije deset biti kod kuće.

Nadira je prečula sve ostalo, interesovalo ju je samo jedno, najzad će izaći iz kuće i ponovo gledati neki film. Prisustvo tašnara Muftića će jednostavno zanemariti.

Nije računala s tim da on ne prihvata ulogu zanemarenog.

Te večeri se brdo na kojem je stajala jednostavno survalo, ona je skliznula sa njim u provaliju čije se dno u prvim trenucima nije dalo naslutiti.

Pet godina je ostala u toj provaliji, na njenim različitim spratovima, a opis tog vremena je zauzeo nekoliko stranica sudskog zapisnika, napravljenog na dan kad se razvodio njen brak sa Irfanom Muftićem. Na postavljena pitanja je odgovarala sa toliko zajedljivosti i prkosa, da je ona proglašena krivom za raspad bračne zajednice. Nije joj smetalo, preuzela je i krivicu i dvije kćeri dobijene u tom braku.

- Drugarice Muftić, vaš muž tvrdi da ste vi od prvog dana vaše bračne zajednice bili nezadovoljni, da ste odmah htjeli da ga napustite.
- Bolje da vam je ispričao kako je uopšte počeo naš brak. To je bila prevara, u kojoj je učestvovala i moja daidžinca Faketa Karalić. Ona me tobože pustila sa njim u kino i naglasila da se moramo vratiti do deset. Ja sam zaboravila da film traje duže, zakasnili smo skoro pola sata. Kad sam došla kući, dočekala su me zaključana vrata, na moje lupanje i dozivanje niko nije odgovorio. Daidža i onako nije bio kod kuće, nego na putu. Bilo me stid lupati jače i buditi cijeli komšiluk a tako kasno nisam mogla ići na drugi kraj grada gdje je stanovala mamina sestra. Ne znam ni da li bi me primila. Bila sam očajna, ali je tada iz svoje kuće izašla tašnareva mati Ramiza i pozvala nas unutra, objasnila je da je Faketa morala hitno otići roditeljima, majka joj se iznenada razboljela. Ali ja sam slutila da je ona u kući, da mi je namjerno zaključala vrata, kako bi me kaznila zbog zakašnjenja. Ušla sam kod Muftićevih, jer sam se bojala ostati sama na ulici. Nije prošlo petnaest minuta došlo je puno nekakvih ljudi i žena i svi su Ramiza hanumi čestitali snahu. Nisam znala o kome se radi. Saznala sam kad je on došao u sobu gdje su mi namjestili da spavam.
- Zašto niste otišli već sutradan?
- Na to pitanje neka vam odgovore moji roditelji. Onda nisu mogli dozvoliti takvu bruku u porodici da im kćer bude udata samo jednu noć. Sačekali su više od pet godina, pa su dobili nazad i mene i moje dvije kćeri. Mom babi Dervi je popustilo srce, mislim, nije mu kameno kao prije, pa me nije izbacio kad sam mu došla s djecom.
- Ali vi ste ipak nastavili školovanje. To je platio vaš muž.
- To je on obećao mom daidži, jer se on bunio što se sve tako odigralo. On me sigurno ne bi ostavio tu da Faketa nije rekla: Dosta nam je bila jedna Zineta u životu, ne treba nam druga. Onda je daidža insistirao da ja idem dalje u školu. Gimnaziju nisam mogla vanredno polagati, pa sam završila srednju upravnu, što, priznaćete, nije isto. A Muftić je, da me umiri, obećao i da će me povesti u Pariz, što naravno nikada nije ispunio.
- Vaš muž tvrdi da ste se u kući sa svima svađali, da ste vrijeđali njegovu majku i udarili njegovu sestru?
- Njegovoj sestri sam vratila kad me ona prva udarila. Znate zbog čega? Jer me je natjerala da po njenoj već obojenoj plavoj slami nanesem crnu boju, gospođica je htjela preko noći postati crnka. Oprostite što se smijem, umjesto crne dobila je boju tinte. Optužila me da sam joj to namjerno uradila i udarila me linijarom. Dobila je od mene oklagijom, pa joj više nije naumpalo da me maltretira. A Ramiza hanuma, njegova mati, to vam je jedna krvopija dunjalučka. Nikad mi nije htjela pričuvati dijete da odem na predavanje ili ispit. "Što nisi završila školu, pa se onda udavala?", rugala mi se. "Zato što je tvoj sin siledžija", tako sam joj rekla. Kad mi je govorila da sam seljanka, i ja sam njoj da je čaršijska tračibaba.
- Vi je i sada vrijeđate?
- Ako je istina vrijeđa, baš me briga.
- Vaš muž kaže da ste zanemarivali domaćinstvo, djecu, da niste htjeli kuhati.
- Neka dovedu našu djecu pa ćete vidjeti kako su zdrava i napredna i lijepo obučena. To su prije svega moja djeca i njih nikad ne bih mogla zanemariti. Udala sam se iz škole i u početku nisam znala kuhati. Kasnije sam naučila ali ne onako kako su htjeli moja svekrva i moj muž. Nisam htjela pola dana provoditi pored peći. Kad smo išli u njegovu vikendicu na Palama, vodili su cijelu bolumentu rodbine i prijatelja. Za ručak su se pravili specijaliteti, kuhalo se na ognjištu u zemljanim sudima. Gospoda su sjedila u hladnjaku, šetala, a meni su prepuštali da im pečem hljeb pod sačem, kuham bosanski lonac i dinstam meso. Uradila sam to dva puta, ispekla ruke a niko mi nije rekao ni hvala. Posude sam kasnije morala ribati, ali tiho, da zveckanje ne probudi zaspalu gospodu. Tada sam rekla mom mužu da nađe sebi drugu sluškinju, zemljane šerpe i sač sam bacila u jednu jamu iza kuće. Na svijetu ima puno važnijih stvari od ispunjavanja želja kojekakvim čaršijskim nabiguzicama.
- Drugarice Muftić, pazite šta govorite. Još ćemo vas proglasiti krivom. Vaš suprug tvrdi da niste htjeli ispunjavati bračne dužnosti, da ste ga vjerovatno varali?
- Ne znam ko je to nazvao dužnosti, ja ih nisam htjela prihvatiti kao takve. Bolje pitajte druga Muftića zašto. Nisam imala ljubavnika, samo sam rekla da bih voljela da je neko drugi otac mojoj djeci.
- Samo ste to rekli!? Vaš muž kaže da vas on nije istjerao, da ste sami otišli. On čak nema ništa protiv da se vi vratite ako se popravite.
- Oprostite što se opet moram nasmijati, ja nisam dijete ni nezrela osoba da neko traži od mene da se popravim. Moj muž zna da sam se upisala na studij i da se toga neću odreći. Svi u kući su na razne načine ometali moje učenje. Kad bih položila neki ispit, oni su mi uvijek nabrajale sve šta nisam u kući uradila. Za njih sam bila seljanka koja pokušava na silu postati građanka.
- Vaš muž kaže da vam je poklanjao nakit kojeg kasnije nikad nije vidio.
- Nije ga ni mogao ni vidjeti, jer sam ga ja odmah prodavala da bih mogla platiti školarinu. Morala sam kupiti i mašinu za kucanje, u školi sam morala učiti daktilografiju.
- Znači, vi priznajete da ste pokrali vašeg muža?
- Zovite to kako hoćete. Samo to ne može nadoknaditi moje traume zato što sam morala napustiti gimnaziju i što sam izgubila sve što mi je značilo u životu. Interesuje me da li bih ja njega mogla tužiti što me one noći silovao.
- Vaš muž kaže da niste htjeli razgovarati sa njim.
- A o čemu? Mene nisu interesovale ni njegove tašne, ni njegov promet, ni mušterije. Ni njega moje teme. Svađa mi je bilo preko glave, zato sam radije šutjela.
- Ali drug Muftić tvrdi da vas nikad nije tukao!
- Nisam ni rekla da jeste. Samo mi je svakog dana tucao hren na glavi da se popravim.
- I vi niste htjeli?
- Nisam se mogla prilagoditi njegovom kalupu, mislim onome kako je on zamišljao ženu. Mi smo potpuno različite osobe.
- Vi svjesno razarate vaš brak?
- Ako sam ga nesvjesno stvorila, mogu ga svjesno razoriti.

Iako je brak razveden njenom krivicom, djeca su po tadašnjem običaju dodijeljena njoj na staranje. Tašnar Muftić je donio potvrde da od svojih prihoda jedva preživljava, pa je nadoknada za njihovo izdržavanje bila više nego sramotna. Ona nije imala ni snage ni želje da to ispravlja.