Obhođaš, Safeta

Uskoro se pokazalo da Zineta nije uvijek dotjerana i opuštena, da i ona ima napade čudnog raspoloženja i nemara prema samoj sebi. Kad su se dogovorile da gledaju "Američku tragediju", Zineta se pojavila turobnog lica, sa tragovima suhe, vjerovatno jučerašnje šminke. Jedna čarapa joj je imala pobjeglu očicu, a miris njenog parfema je bio ustajao, nimalo prijatan. Imale su sjedišta u ložama pa je Zineta, udobno zavaljena, prespavala skoro pola filma, probudila se tek kad je počelo suđenje junaku, čije su se životne merdevine omaknule baš u trenutku kad je bio na domaku ostvarenja svog velikog sna. Dalje je pažljivo pratila nadmetanja odbrane i optužbe i mrmljala nešto o američkom pravnom sistemu.

Nadiru taj sistem nije interesovao, pitala se zašto se Zineta toliko promijenila.

- Film sam već gledala, došla sam samo zbog tebe, jer znam da su ti izlasci potrebni kao voda i vazduh. Ne smijemo dozvoliti da te moja sestra Faketa zarobi u svojoj nacifranoj kući, rekla joj je kad su sjele za sto pred slastičarnom. - Ali mislim da bi bilo bolje da pročitaš knjigu po kojoj je ovaj film snimljen, pa onda možeš uporediti šta je u filmu dobro prikazano a šta nije. I to je način da se nešto nauči.

Već im je bilo postalo navikom da poslije predstave svrate u "Egipat" na sladoled ili kolače. Nadira je tu slastičarnu u sebi zvala "mjesto naravoučenija". Bila je svjesna da se tu ponaša kao proždrljivo ptiče iz gnijezda. Njena pitanja su zapravo bila gladno ptičije zijevanje i čekanje da joj Zineta ubaci u kljun kakvu zanimljivu, originalnu misao, što će joj kasnije poslužiti kao most prema novim saznanjima. Zato je bila razočarana što Zineta tog dana nije imala nikakvo naravoučenije za nju, sjedila je zamišljena i namrgođena, kao da je nervira sve što vidi oko sebe. Nadiri se jeo sladoled, svakog časa je pogledala prema susjednom stolu gdje je jedan mladić grabio iz pune porcije.

- Hoću li nam poručiti? - upitala je bojažljivo kad joj je mirovanje dodijalo.
- Dobro si se sjetila da imaš jezik, progunđala je Zineta nabusito. ;; - Vrijeme je da se počneš oslanjati na svoje sposobnosti, da ne čekaš sve servirano, Zineta je naglo sagnula glavu jer joj umorne pocrvenjele oči nisu mogle podnijeti bljesak sunca na izlogu preko puta.

Nadira je donijela dvije porcije sladoleda, ali joj je prvi zalogaj skoro prisjeo.

- Znaš da me jedna tvoja osobina zadivljuje, rekla joj je Zineta iznenada. - A to je uživanje u tolikom gotovanluku. Ipak nešto moram priznati, imaš izvanredno pamćenje, Zinetina namrgođenost se ublažila. - Ti pamtiš od riječi do riječi što ja kažem, tako da mogu prepoznati svoje misli i kad ih čujem iz tuđih usta.

Nadira nije razmjela o čemu se radi, poruga njene starije prijateljice ju je uvrijedila. Sagnula se, uvukla glavu u ramena, kao da čeka šamar a ne objašnjenje.

- Neki dan sam bila kod svoje prijateljice na Grbavici, stanuje u Lenjinovoj ulici. Bila je tu i njena sestra, balavica, kao i ti. Iznenada je počela pričati o filmu "Odmor ratnika". Od nje saznadoh što sam već znala, da je to "tipična muška predstava o ženi, njoj je data uloga da od ubice u ratu pravi mirnodopskog muškarca." Nisam ništa rekla, kasnije sam se malo raspitala i saznala da vas dvije idete zajedno u razred. Tako se objasnilo kako sam ja dobila svoje, doduše malo izokrenute riječi nazad.

Od te priče Zineta je ponovo postala vesela, vidjelo se da joj godi što djevojčice među sobom razmjenjuju njene misli.

- Ali kad govoriš, dodaj nešto i od sebe, nemoj ponavljati kao papagaj. Hajde da čujem šta si ti mislila o onome što si vidjela, kao i o mom komentaru.

Nadiri su pocrvenjeli i lice i uši, sladoled joj je curio niz bradu.

- Ne gledaj me ko zblanuto tele, Zineta se naljutila. - Jesi li bilo što pomislila? Ili si čekala da ja smislim za tebe?
- Pa, jesam, mislila sam. Ti sigurno govoriš o borcima koji nisu bili partizani i komunisti, u zemljama gdje vlada okrutni kapitalizam. Titovi borci su znali da se bore protiv fašizma, za slobodu naše zemlje, za bratstvo i jedinstvo. Oni su nakon rata bili srećni što je došla sloboda, što u miru mogu graditi zemlju, Nadira je bila ponosna što je i ona imala tako pametne zaključke. - A naše drugarice im pomažu da ostvare svoje socijalističke ideale.

Zineta je gledala u nju širom otvorenih usta, nije vjerovala da neko može smisliti takve gluposti. Onda je naslonila čelo na ruku kao da želi ublažiti bol u glavi.

- Zaboravila sam šta vi učite u školi. Sad ti je nastao lijep bućkuriš u glavi, pomilovala joj je obraz. - Žalim te, znam kako ti je, i sama sam kroz to prošla, Zineta ju je sažaljivo gledala ali Nadira nije shvatala zbog čega. - Pogriješila sam što nisam mislila o tvojoj mladosti i neiskustvu, razgovarala sam s tobom kao da smo istih godina.

Zineta je od konobara poručila kafu jer joj se sladoled nije jeo.

Zatim je nastavila svoju misao.

- Ali kad smo već kod ratnika, oni su nakon rata svuda isti. Oni koji dograbe vlast, drže svoju moć kao najubojitije oružje. Naravno, postoje i oni koji su u ratu imali ideale, ali čim svane mir, ostanu bez njih. Jednog takvog borca, naprimjer, tješim već nekoliko godina, imala sam priliku sve dobro proučiti. Ali ovo što ti sad govorim, ne smiješ prepričavati dalje. Ovo nije bezazleno kao moje mišljenje o filmovima.

Nadirine uši su narasle kao lopari, bila je srećna što dobija svoju porciju naravoučenija iako je tek mutno naslućivala značenje Zinetinih rečenica.

- A ko je taj "on"? - izletjelo joj je.
- E, to ne smiješ sad znati, saznaćeš kad dođe vrijeme. Ali pričala sam mu o tebi, on me je zadužio da radim s tobom, da te spasim od mahale i čaršije. On misli da naša, muslimanska inteligencija, tek mora porasti i sazreti. Ali nećemo o tome, takve priče nisu sad za tebe, ovo je vrijeme učenja, pa gledaj da naučiš što više.

Nadira je mućkala svoj rastopljeni sladoled, srećna što taj nepoznati pametni čovjek zna nešto o njoj.

- "On" je inače vrlo pametan čovjek, jedina mana mu je revolucionarna zanesenost. Ne prihvata dokaze da se obrazovanjem i zaokruživanjem pravnog sistema u jednoj zemlji može postići mnogo više nego bilo kakvim revolucionarnim idealima. Još jadikuje što je revolucija propala, jer se ne ostvaruje ništa od onoga za šta je četiri godine tobože krvario. Smrtno se uvrijedio kad sam mu rekla da su mu u ratu krvarili samo žuljevi na stražnjici, jer je svo vrijeme bio u štabu, pa je pri marširanju i bježanju uvijek jahao konja. Uvrijeđen je i što su njegovi drugovi i saborci izdali revoluciju, što sad samo grabe i grabe, nikad im dosta. Ali on tako priča samo sa mnom, prenese meni dio svog razočarenja, a već sutradan poletno drži govore i objašnjava radnim masama da Titove ideje radničkog samoupravljanja nemaju alternativu. Zinetina živost je nestala, izgledala je vrlo umorno. Šutke je popila svoju kafu, zatim se požalila da joj završetak magistarskog rada pada vrlo teško jer je došla do dijela gdje mora žestoko kritikovati građansko pravo kako bi dokazala da je njihovo, socijalističko, dostiglo vrhunac pravednosti. Nije ćorava a ni glupa da ne vidi kako takve teorije nemaju smisla.

Za Nadiru su ta objašnjenja bila "špansko selo", bilo joj je žao što Zineta nije nastavila priču o "njemu". Sve joj je to mirisalo na neku tajnu neobičnu ljubavnu vezu, a u tim godinama je i ona sanjala o nekoj velikoj ljubavi. Zatvorila je oči i poželjela da se, kad odraste nađe u jednom tako snažnom vrtlogu života, u kakvom se sad vrtjela njena prijateljica.

Zineta se požalila kako mora opet u Vijećnicu, tamo na nju čeka još jedna hrpa materijala kojeg mora proučiti do jutra. Bilo joj je žao, narednih petnaest dana se sigurno neće moći vidjeti. "Ali nemoj slučajno prihvatiti nešto od onoga što ti Faketa govori, moja sestra je promašila vijek u kojem se rodila", dobila je još jedan savjet na rastanku. Nadira se oprostila od nje i tužna što se neće tako dugo vidjeti, krenula prema Saračima.

Pogledala je na sat, njeno odobrenje za izlazak je važilo još skoro četrdeset minuta. Nije joj se žurilo da se vrati u dosadu daidžine kuće, zato je išla polahko i razgledala izloge. Najduže je stajala pred onim gdje su bile izložene cipele po najnovijoj modi. Dopadale su joj se sandale sa kaiševima i visokom petom, samo što one nisu mogle ni naviriti na njeno široko stopalo. Beznadežan slučaj, njoj će zauvijek biti uskraćeno zadovoljstvo da nosi tu lijepu obuću sa sjajnim šnalicama. Za nju su napravljene seljačke mokasinke sa ravnom petom. Negdje je pročitala da se ljudski nosevi mogu operisati i smanjiti, pa je požalila što joj priroda nije dala grbav nos umjesto tih pratljača stopala.

Tako rastužena, nezadovoljna sama sobom, svojim neznanjem i izgledom, naletjela je na tašnara Muftića, on je išao iz radnje kući.

- Hej mala, zar te nije strah da hodaš sama po mraku? - obratio joj se iznenada, pomislila je da ima akcenat pravog "sarajevskog pitara" sa čaršije.
- Kakav mrak, vidiš da se ni svjetiljke nisu upalile, - odgovorila je brzo i prešla na drugu stranu ulice. Htjela je pobjeći od njega, činjenica da ga Zineta nije podnosila je kao zaraza prešla i na nju. On je krenuo za njom, brinuo se tobože da tako neiskusna ne zaluta u akšamu.

Stotinjak metara su išli šuteći, njoj je njegovo puhanje strašno smetalo, nije joj dalo da misli. Onda se on sjetio da se pohavali kako na njenim Palama pravi kuću.

- Kuća ti je velika samo ti plan ne valja, - odgovorila mu je ona kad su se našli pred njenim avlijskim vratima.
- Otkud ti znaš kad je nisi vidjela? Plan mi je nacrtao pravi arhitekta. Kod mene je sve prvoklasno, hvalisao se on. - Hoćeš li da se uvjeriš? Pođi sa mnom u subotu na Pale, zinućeš od čuda kad vidiš kakvu sam vilu ozidao.

Nadiri je letjela kroz glavu Zinetina priča o ognjištu, zemljanim loncima i bosanskim jelima, pa nije imala želju da vidi Muftićeva čuda.

On je svakog časa pružao ruku da otrese nešto sa njenog ramena i ona se izmicala kao da će je udariti.

U tom trenutku je Faketa otvorila kapiju a lice joj se ozarilo kad je ugledala ko je dopratio Nadiru do avlijskih vrata.

- Irfane, Irfane, ti ne znaš dalje od naše avlije, čak je i njen prijekor zvučao kao dobrodošlica.
- Ne mogu odoljeti, ti uzgajaš ono što meni treba, nasmijao se i on, a sve je zvučalo kao da se njih dvoje više nego dobro razumiju.
- Stari si ti mačak, a u mojoj avliji je pile premlado, prekorijevala ga je Faketa.
- Nisam toliko star da ne mogu pričekati da malo poraste, sve je zvučalo kao neka igra riječima, i Nadira je jedva naslućivala da to ima neke veze sa njom. Pobjegla je, ne odgovorivši na tašnarevo "allah emanet".
- Kako je on pažljiv, dopratio te kući, rekla joj je daidžinca kasnije. - Vrijeme je da počneš ašikovati. Šta imaš od toga što, kao moja Zineta, stalno buljiš u knjige. Neka ti ona bude ogledalo kako ne treba raditi. Nauka joj je zavrtjela pamet, ostarjela je od nje, niko je više neće htjeti.
- Onaj glupi tašnar se sam nametnuo da me prati, nije to nikakvo ašikovanje, odbrusila je Faketi ne usudivši se reći da ništa na svijetu ne želi više od toga nego da bude nalik na Zinetu. Zatim je otišla u svoju sobu da razmisli o svemu što je pred slastičarnom "Egipat" čula od svoje prijateljice.

Nadira u roditeljskoj kući nije naučila da je Bajram neki poseban dan, niti da je to praznik kad duša muslimana nalazi svoj mir, oprost oko sebe i u sebi. Tvrdokornost njenog oca Derve se ogledala u tome što on nije mnogo držao ni do pomirbi ni do oprosta, ni do bilo kakvih rituala. Nije bio komunista, nije tvrdio da nema boga, nego samo da on ne može ispuniti ono što mu je kao muslimanu odredio. Ne želi tražiti oprost od njega i varati ga tako što će se na Bajram pojaviti u džamiji. Kad mu je Nadirina mati prebacivala zbog raspusnog života i nepoštivanja vjere, on bi samo odmahnuo rukom. "Ako ono što radim nije bogu milo, ja ću odgovarati pred njim, niko drugi. Ako griješim, radim to svjesno, pa neću da ga moljakam ni za šta. Nisam kao drugi, što lažu na tovare, varaju svakog živog, loču svakog dana, psuju i biju, a na Ramazan i Bajram trče u džamiju da to istresu iza hodžinih leđa." Mati ga nikad nije uspjela nagovoriti da najboljeg ovna odvoje za kurban, jer on među svojim precima nije nalazio nikoga kome bi ga mogao namijeniti u žrtvu. "Djeda nisam upamtio, otac mi nije ništa ostavio niti me bilo čim zadužio da ga se sjećam. Ja sam svom sinu Rasimu stvorio osnovu za život pa kad on bude domaćin u kući neka odlučuje o tome hoće li me se sjećati samo na Bajram ili kad god pogleda krov kojeg sam mu ja podigao."

Tako je Bajram u njihovom domu obilježavan samo sa ženske strane, nana je unucima šila nove haljine, mati je pravila kolače, pune tepsije baklava i hurmašica i noć uoči praznika glasno učila iz Kur'ana. Doduše ona nije učila samo uoči Bajrama, nego uvijek kad bi joj neka žalost opteretila dušu ili je spopala tuga što je osuđena da živi daleko od grada, sa čovjekom čija je narav bila tvrđa od ledine. Nadira bi se naježila od neke nepoznate ganutosti kad bi vidjela kako se majka priprema za taj ritual. Uvijek bi se prije toga okupala, pa iščešljala kosu i stavila na glavu svoju djevojačku vezenu namazbezu, ukrašenu zlatom protkanim čipkama. Onda bi sjela na pod na kožicu, raširila ispred sebe na sećiji svilenu bošču, na nju metnula Kur'an i otvorila svoje najmilije sure. Prvo bi izgovorila "bismillahirrahmanirrahim" zatim pustila svoj čudesno melodični glas kojeg nisu mogli prigušiti ni debeli zidovi njihove kuće. Komšije su napolju zastajale ili otvarale svoje prozore da ga bolje čuju. Dok je Nadira bila mala, uvijek je zapitkivala: "Mama, šta to pjevaš?" "Ne pjevam dušo, učim, kako nas je u mejtefu učila bula Fočakovka. Da kod nas ima mejtef, ja bih te tamo poslala." Mati je pokušala Nadiri prenijeti to svoje umijeće, ali je djevojčica bila prava kćerka svog oca. To se nije primalo u njenoj glavi a i melodija je za nju bila preteška. Nikad nije znala uhvatiti ritam ni obične dječije brojalice, a učiteljica joj je zabranila pjevati u razrednom horu. I mati je odmah shvatila da se kćerkino grgutanje nikako ne može pretvoriti u milozuvučno učenje, pa je digla ruke od nje. "Bolje je da u školi pamtiš što ti kažu, to ti je potrebnije", rekla joj je. "Od toga će ti budućnost biti bolja. A ja nemam drugu utjehu od ove."

Daidža i Faketa su bili razočarani kad su, nakon njenog dolaska shvatili da ona ne zna ni jedno sure i nema skoro nikakvo znanje o muslimanskoj vjeri. "E, moj Taibe, šta nam je ovo došlo u kuću?", daidžinca je bila istinski ojađena. "Svi će meleci pobjeći od nas kad vide kakvo smo neznabožče primili pod krov."

Daidža se nije složio sa njom, meleci ostaju uz one koji imaju dobru dušu, pa makar se i ne znali moliti bogu. Ispričao je priču o nekom mladiću, koji je davno nekad, kad je islam tek dolazio u Bosnu, pored carskog puta čuvao tuđa stada ovaca. Drumom su nailazili učeni ljudi iz Stambola a mladić je vidio kako pored vode uzimaju abdest i klanjaju pa i on poželio raditi kao i oni. I radio je, svakog jutra i akšama je vrijedno klanjao, ali kako nije znao molitve na arapskom, umjesto njih je šaputao na svom jeziku "crna ovca, bijela ovca, crna ovca, bijela ovca". Naišli drugi učeni ljudi, i zadivili se tome što jedan mlad čovjek u toj bosanskoj nedođiji zna za dragog Allaha dželešanuhu, pa ga zamolili da im glasno prouči jedno sure. On je, crven od stida, ponovio svoje "crna ovca, bijela ovca." Učeni ljudi mu se nisu smijali nego mu objasnili kako se moli bogu, šta se mora govoriti dok se pada na sedždu. Njemu se učinilo da je sve zapamtio, ali kad je htio to ponoviti, vidio je da je pola naučenog zaboravio. Učeni ljudi su već bili otišli i on je potrčao za njima da ga još jednom pouče. Trčao je i trčao i stigao do rijeke koju su oni već bili pregazili na svojim konjima, mahali su mu s druge strane. On nije mogao tamo, vikao je iz sveg glasa da je zaboravio što su mu rekli. Odjednom je voda pred njim usahnula, korito se osušilo i on se, lahak kao srndać, u tri skoka našao kod svojih učitelja. Oni su stajali, zanijemili od čuda. "Ja sam zaboravio šta ste mi rekli, naučite me opet," molio je on, ali su samo sagnuli glavu pred njim, zadivljeni tolikom milošću, koju je on zaradio kod Boga. "Idi svojim ovcama i klanjaj kako si i do sada klanjao, Allah je razumio kolika je tvoja vjera u njega, njegova milost za tebe je neizmjerna."

Nadira je sa interesovanjem saslušala i tu kao i druge daidžine bajke o dobroti i zlu, o svjetlu i mraku ljudske duše. Nije povjerovala u to čudo da je voda usahnula sama od sebe, ona je odmah zamislila da je neko uzvodno napravio neku branu i zaustavio vodu. Čobaninova molitva joj se urezala u pamćenje, pa kad god je uveče u krevetu, zbog pretjeranog razmišljanja, morala brojati ovce nesanice, uvijek je u sebi zamišljala kako preko ograde skaču jedna crna a za njom jedna bijela ovca. "Crna ovca, bijela ovca, crna...."

Bajram u daidžinoj kući je bio i lijep i svečan i Nadira je uživala u njegovim pripremama. Samo je tada rado pomagala u čišćenju kuće, pranju i peglanju vezenih ukrasa i jastučnica u dnevnoj sobi. Ta prostorija je bila je velika, prostrana i svijetla, podijeljena tako da se u gornjem dijelu, namjenjenom samo za gledanje, nalazila starinska sećija sa šiljtetima i presvlakama od kadife, serdžadama iz Persije, peškirima vezenim na đerđefu. Tu je još bio rezbareni stolić, dva sanduka ispletena od trske, ukrašena heklanim jastucima, a na zidovima slike Pejgamberovih gradova, Mekke i Medine. U donjem dijelu sobe se nalazili kauči, naslonjači i sobna vitrina, namještaj lošeg kvaliteta i jednostavnog izgleda kakav se tih godina mogao kupiti u prodavnicama. Tu se, na jednoj stalaži, pričvršćenoj na zid između dva prozora, nalazio radio zbog kojeg je Nadira voljela tu sobu. Za nju je bila svečanost kad bi tu bar nekoliko minuta ostala sama i na radiju uhvatila neku muzičku, poetsku ili obrazovnu emisiju. Faketa je, kako se Nadiri činilo, sa posebnom pakošću gasila radio kad bi primijetila da se ona sva unijela u slušanje. "Tako nećeš naučiti ono što ti treba za život", govorila joj je a često ponavljala da ne smije prihvatiti sve što joj Zineta govori, da njena sestra nešto zna, već bi bila udata i gojila vlastitu djecu.

Nadira je polahko shvatala šta je Zineta mislila kad je rekla da u njenoj glavi vlada pravi bućkuriš i bila je zahvalna što ima bar nju da joj kaže šta je dobro a šta nije, šta traba usvojiti a šta odbaciti. Od nje je saznala da je "Faketa žena koja na primitivni način čuva tradiciju", pa joj je to pomoglo da od njenih predikovanja napravi promahu u ušima, na jedno su joj ulazile, na drugo izlazile.

Nadira je u daidžinoj kući već doživjela dva svečana Bajrama, prvo hadžilajski, pa ramazanski, pa je opet na redu bio hadžilajski. Doduše, učestvovala je samo u uređivanju kuće, Faketa nije imala povjerenja u nju da je dorasla važnijim poslovima. Ona je uveče posebno brižljivo čistila i peglala odijelo i košulju svog muža, koje će on obući kad krene u džamiju. Ujutro ga je pratila do avlijskih vrata, a zatim se brzo vraćala u kuću, spremala sinove i korpu sa kolačima, suhim voćem i limunadom, oblačila najljepše haljine i čekala prvo kucanje na prozor, znak da su žene iz komšiluka krenule da sa darovima dočekaju svoje očeve, muževe, sinove, braću, kad oni poslije klanjanja Bajram-namaza napuste džamiju. U njihovoj, većinom muslimanskoj ulici, u bajramska jutra su dvije trećine kuća ostajala u mraku, sa zabravljenim kapijama. Tu su stanovali oni što su se zvali ateisti ili komunisti, a ti su se sklanjali od svega što je mirisalo na vjeru. Jedni zaista nisu vjerovali a drugi nisu htjeli doživjeti prozivanja svojih partijskih drugova, jer bi svaka vjerska mrlja mogla spriječiti da se dobije bilo kakvo rukovodeće mjesto na poslu. Mnogima su izgledi za napredovanje u karijeri propadali kad bi se na vagu metnula moralna podobnost. Tu podobnost nije mogao dobiti onaj ko je u bajramsko jutro prolazio suviše blizu džamijskih vrata. Nadirin daidža je dva puta skoro izgubio svoje šefovsko mjesto u računovodstvu fabrike za proizvodnju metalnih konstrukcija, jer je odlučno odbio ulazak u Partiju. Bili su ga čak smijenili, pa ga opet vratili, samo zato što u tako kratkom roku nisu mogli naći nikog drugog sa njegovim sposobnostima, nekoga ko bi takvom vještinom fabričke gubitke u proizvodnjii, na papirima obrtao u dobitke. On je tim obrtanjem brojki plaćao da ga ostave na miru.

Taj hadžilajski Bajram nije bio ni nalik na dva predhodna. Deset dana prije praznika, daidžina kuća se ispunila čudnim strahom i strijepnjom. On nije išao na posao, rekao je da je uzeo bolovanje, prvo otkako se zaposlio. Nigdje nije imao mira, čak ni u svojom sobi, među svojim knjigama, nego je hodao po avliji, ponekad se peo na klupu pored česme i gledao niz ulicu kao da nekog očekuje. Trznuo bi se svaki put kad bi se začuo zvuk automobilskog motora. Čak je i Faketa izgubila svoju bodrost, sve pripreme za Bajram je obavljala bezvoljno, prvi put je prepustila Nadiri da čisti po svom nahođenju. To je djevojci dalo slobodu, započela je pet poslova odjednom i ni jedan nije završavala do kraja. Prvo je oprala prozor na čardaku, zatim istresla ćilim iz dnevne sobe, pa onda izvadila gostinjsko suđe iz kredenca. Dok je prala šoljicu od finog porcelana, brojala je na njoj cvjetiće, bilo ih je pet i to ju je podsjetilo na jednu dječiju pjesmicu koju je naučila u osnovnoj školi. "Pet buktinja plamte, da pričaju svima, da u našoj zemlji, pet naroda ima", ponovila tri puta glasno i poskočila kad je daidža iznenada dreknuo: "Šta to govoriš?!" Ukočila se od straha, jer nikad prije nije čula da je njen daidža povisio ton.

- Da čujem koji su to narodi!? - on je mračnog lica, strogih očiju, čekao odgovor.
- Zar ne znaš koji su? Počeću sa sjevera Jugoslavije, Slovenci, Hrvati, Srbi, Crnogorci, Makedonci... eto, svih pet.
- A kojem od tih ti pripadaš, njegov pogled je postao žalostan.
- Kojeg si izabrala od tih pet?

Faketa ga je molila da šuti, jer i zidovi imaju uši i izvirila kroz prozor kao da provjerava da neko ne prisluškuje.

- Ne znam, mi smo muslimani, nismo se opredijelili. - Nadira nije shvatala zašto se daidža tako naljutio. - Jesmo li mi neki narod?

On je samo odmahnuo rukom, kao da nije imao volje za objašnjenja. Pomislila je kako ni pjesnici ne znaju sve, pa je ispravila stihove, šest buktinja plamti da pričaju svima da u našoj zemlji šest naroda ima. Nakon tog kratkog razgovora, daidža je još užurbanije šetao avlijom a zatim je odjednom odlučio. Ušao je u hodnik, obuo cipele i uzeo mantil. Faketa se izbezumila, uhvatila ga za ruku i molila da ne ide tamo, jer oni možda ništa i ne znaju o njemu, možda njegov prijatelj još ništa nije rekao.

- Pa nisam lud da idem tamo, bio je grub čak i prema ženi. - Idem na Pale po kurban, obećao sam čovjeku da ću danas doći. Ići ću sa Irfanom, autom.

Faketa je potrčala za njim da mu otrese mantil i popravi francusku kapu na glavi. Pitala je koliko mu treba para, a on joj odgovorio da je kurban već platio. "Ako oni dođu, reci im da ću se ja, kad se vratim, sam prijaviti", rekao je ženi šapatom, a ona je ponavljala kako će moliti dragog Allaha da sve okrene na hair i dobro.

Cijelog popodneva je Nadira zajedno sa Faketom čekala nešto, samo što nije znala šta a nije se usuđivala ni pitati. Popodnevni sati su se vukli, njih dvije su završile započete poslove, zatim u besposlici nastavile čekanje. Mrak se spuštao, kandilji na minaretu se upalili, komšija u kući iza njihove, uz dvodecu kruškove rakije započeo akšamluk, a daidža se nije vraćao. Faketino lice je bilo sve bljeđe, učila je i puhala oko sebe, pa onda izgubila snagu i za to. Povremeno bi pomilovala djecu zaspalu na kauču i promrmljala: "Sinovi moji, ostadoste mi sirote". Nadira ju je mrzila zbog tih zlih predskazanja, trčala je napolje i izvirivala na ulicu, u nadi da će ugledati Muftićevo auto i daidžu kako izlazi iz njega. Faketa joj je to zabranila, komšije ne smiju primijetiti da se u njihovoj avliji dešava nešto posebo.

Prošao je cijeli sat po akšamu, kad su ga najzad čule kako, uz odhukivanje i glasno "jarabi tobe stakvirullah" izuva cipele na verandi. Žena se uhvatila oko njega kao da se bojala da joj opet ne pobjegne. Nadira je više od godinu dana bila u njihovoj kući a to je bilo prvi put da su se pred njom zagrlili. Kad je ušao u sobu, noge su ga izdale, splastio se na fotelju.

- Šta je bilo, jesu li te... jesu li te udarili, Faketa je žurno, drhtavim rukama, cijedila limun u čašu, sok joj je kapao na sto.
- E, moja Faketa, ovo što mi se desilo mi je gore nego da su me uhapsili i pretukli. Kakvih sve ljudi ima na dunjaluku?! Hala, hala, kakvi smo?! Danas sam se začudio da on nije odavno propao, popio je ponuđenu limunadu. - Ovo mi ne bi onaj najgori Vlah, onaj hajduk sa Romanije uradio, što mi je učinio insan mumin, brat musliman.
- A gdje ti je kurban, odjednom je sinulo Faketi.

Daidža je skinuo kapu i metnuo je na lice kao da se on stidi pred Bogom onoga što su njemu drugi uradili. Nadira je shvatila da je neko iz njenog kraja, kako bi to uz smijeh rekao babo Dervo, daidžu "nasadio" za kurban. To za nju nije bilo ništa novo, u očevoj kući je često čula hvalisanja njegovih prijatelja o prevarama i dosjetkama, to je bio njihov način uljepšavanja života. Daidža je bio preneražen i poražen takvom ljudskom podlošću. Kurban je za njega bio svetinja, uvijek je birao najvećeg i najdebljeg kojeg je mogao naći i plaćao za njega koliko je zatraženo. Njegove kurbane su dobijali najsiromašniji u porodici, bližem i daljem komšiluku, uvijek su to bili komadi mesa od kojih su se mogla skuhati dva dobra ručka.

Polahko, rečenicu po rečenicu, opisao im je šta mu se desilo. Tašnar Muftić je na Palama otkrio najboljeg uzgajivača kurbana, i prije petnaest dana su otišli zajedno kod njega i izabrali najveće i najteže ovnove u stadu. Platili su pošteno i na ovnovske rogove vezali zelene strize, da se zna da su njihovi. Čak su platili i hranu što će ovnovi pojesti dok ne dođu po njih. Nigdje, ni na kraj pameti im nije bilo da bi u tom svetom činu moglo biti neke prevare. Prodavač Avdić im je čak obećao da će kurbane malo oprati i počešljati, da budu lijepi i za oči kad ih budu vodili kroz sokak. Kad su se danas pojavili u Avdićevom dvorištu, njega nigdje nije bilo a njegova žena im je pokazala prazan tor i dva kržljava brava na čijim roščićima su stajale njihove zelene trzline. Na njihove preneražene uzvike, pobjegla je u kuću i sa prozora im rekla da im neće vratiti pare, jer su to kurbani koje su kupili, zar ne vide svoje oznake. Rekla je još da će ih njen suprug tužiti što ga pravog zdravog nabjeđuju da je prevarant, jer se on nikad nije bavio prevarama nego poštenim poslovima i zna da se mora držati zadana riječ. Ako su već htjeli kupiti velike ovnove umjesto malih, morali su dublje odriješiti kesu i bolje platiti. Daidža i Muftić su krenuli po paljanskim birtijama u nadi da će pronaći i stisnuti za vrat tog prevaranta. Činilo im se da se svi ljudi koje sretali i pitali za Avdića, iza leđa grohotom smijali njihovoj muci. Odustali su od lutanja, vratili se njegovoj kući, ali ovog puta nije bilo ni žene ni ovnova, bilo je jasno da tu više ništa neće dobiti.

Dok je pričao šta mu se desilo, daidžin glas je podrhtavao od prigušenih jecaja. Nadiri ga je bilo žao, i njoj su potekle suze, ali se istovremeno u glavi smješkao šejtan babe Derve. "Vidiš li moj šura da dunjaluk nije dženetska bašča", ponovila je u sebi očeve omiljene rečenice. "Uvjerite se građani da i seljaci imaju soli u glavi."

U tom nadmetanju dobrog i lošeg, podsvjesno je bila na očevoj strani. Daidža je zapanjen jadikovao zbog ljudske podlosti, on i žena su molili da dragi Allah upiše ko je kriv što oni na taj Bajram nemaju kurban. Njen otac bi je šutke prihvatio, zapamtio, sačekao koji mjesec ili godinu zatim vratio istom mjerom.

"Allah će mu platiti", rekla je Faketa i odmah potvrdila Nadirinu misao. "A kad bi nam se razminulo samo na tome".

Ta druga rečenica je probudila daidžinu brigu sa kojom je živio posljednjih dana, pa je žalost zbog kurbana prepustila mjesto slutnji i očekivanju daleko veće nesreće. "Baš sam i ja pomislio", rekao je on. "Da se razmine na tome," dok je to govorio osluškivao je zvuk automobila koji se približavao njihovoj kući.

Na sam Bajram su joj daidža i daidžinca dali neočekivan poklon, cijelog poslijepodneva su je ostavili samu kod kuće. Kako taj koga su očekivali nikako nije stizao, odlučili su zajedno posjetiti Faketine roditelje. Kad se ona vratila iz škole, oni su, zajedno sa djecom, već bili spremni za polazak, Nadira je od Fakete dobila upute da nikom ne otvara vrata. "Ako neko dođe, ti samo reci gdje smo mi i da ćemo doći do večeri." "Kad nisu došli do sada, sigurno neće ni na Bajram", dodao je daidža.

Nadiri je bilo svejedno šta govore, željela je samo da što prije odu. Čim su zamaknuli niz ulicu, odmah je upalila radio, pretražila cijelu skalu radio-stanica u nadi da će naći neku zabavnu muziku. Ali svuda se samo pričalo i bila je ljuta što ima tako malo sreće, kad joj je radio na raspolaganju, onda nema ničeg interesantnog. Saslušala je odlomke iz novog romana jednog beogradskog pisca. Dvojica komunista, jedan stariji i jedan mlađi su raspravljali o tome da li partijska braća smiju prevrtati žene koje im se nađu na putu. Njoj je ta rasprava bila smiješna a poslije rečenice starijeg druga, o tome kako partijske ideje ne mogu provoditi oni koji nemaju tvrde potencijale među nogama, glasno se nasmijala iako nije razumjela pravo značenje. Odlučila je da upita Zinetu šta to zapravo znači, na koji način su povezane partijska ideologija i muška tvrdoća. "A možda je to nešto bezbrazno, pa ću se obrukati", pomislila je. Ne, prvo će pronaći knjigu i uvjeriti se šta u njoj zaista piše, pa će pitati Zinetu je li ona pročitala to isto. Okrenula je skalu i nabasala na pravu kaskadu ritmova i tonova. Sama nije znala otpjevati ni jednu notu, ali je bila sposobna uživati u muzici. Iz svog skrovišta iza ormara izvukla je knjigu koju je tih dana krišom čitala. Bila je to biografija kratkonogog, vječno pijanog pariškog slikara Tuluza de Lotreka. Sa čudnom strepnjom je pratila njegova lutanja po Parizu, na trenutke joj se činilo da je ona štap na kojeg se oslanjao, pridržavala ga dok je bazao po Monamartru, peo se po stepenicama javnih kuća i kabarea, ulazio i silazio sa fijakera. Zamišljala ga je kako nakazan, samo u razdrljenoj košulji, sa flašom vina nadohvat, stoji pred svojim platnima i slika likove posrnulih žena i plesačica. Da je ona bila na mjestu žene koju je istinski volio, ne bi ga ostavila ni prepustila njegovom pijanstvu. Onda je zatvorila knjigu i zamišljala kakva će biti njena prva ljubav i poželjela da to bude nešto intenzivno, nebesko, nešto što razara.

Nakon te imaginarne posjete Parizu imala je i jednu vrlo žestoku raspravu sa samom sobom, je li ili nije pogriješila što je jutros u školi odbila pomirenje sa Sabrinom. Još jednom je odvila cijelu scenu u glavi. Ta napuhana koleginica je donijela punu kutiju pralina da počasti cijeli razred jer je njen otac doktor dobio veliki peterosoban stan u centru grada. Svima je podijelila po jedan slatkiš, samo je Nadiru preskočila. Kasnije se pokajala, pa joj je prišla i ponudila dvije, i to one zamotane u sjajni papir. U Nadiri je sve poskočilo od radosti a opet se brzo izmaknula i grubo odsjekla: "Jedi ih sama, mene time ne možeš kupiti." Istovremeno joj je proletjelo kroz glavu da je Bajram dan pomirenja ali je već bilo kasno, uvrijeđenu Sabrinu su duge noge brzo odnijele na drugi kraj razreda.

"Zašto sam to učinila?", pitala se Nadira, jer joj je poslije toga ostao mučan osjećaj da je pogriješila. "Zašto je ne podnosim", pitala se. "Zato što je ohola i želi svima vladati? Ili zato što joj zavidim na njenoj vitkoj liniji, malim stopalima, lijepo skrojenim haljinama i roditeljima koji su neko u ovom gradu?"

Prije nego je proniknula u odgovor, o prozorsko staklo je ciknuo kamenčić. Odmah zatim i drugi. Nadira je, premrla od straha, izvirila iza zavjese. Nije kucala očekivana mračna sila, bio je to samo tašnar Muftić, uparađen u novo bajramsko odijelo, bijelu košulju i kravatu. Odahnula je i otvorila prozor.

- Daidža nije kod kuće, rekla je a u sebi se smijala, sjetila se kako su i njega na Palama prevarili za kurban.
- Je li Faketa tu, pitaj je da te pusti sa mnom u grad, on je stvarno imao oči mačka pred mišijom rupom.
- Nije kod kuće, otišli su u goste kod njenih roditelja, htjela je odmah zatvoriti prozor.
- Otvori vrata da uđem u avliju.
- Ne smijem, rekli su mi da nikome ne otvaram - odgovorila je nehajno. Odjednom se prisjetila da je njegova mati, kad je dolazila na kafu kod Fakete, pričala da je tašnar Muftić putovao u Pariz. "Pa on je vidio sve one ulice kojima se vozio slikar, sinulo joj je. "Možda bih ga mogla pitati da li postoji galerija u kojoj su izložene de Lotrekove slike i plakati. Kako bih željela otići tamo."
- Otvori vrata, slobodno, Faketa se neće ljutiti zbog toga, navaljivao je on.
- Ne mogu, moram učiti, sutra imam pet časova u školi.
- Ma, hajde, bona, šta će ti tolika pamet. Pogledaj Zinetu, učila je učila, pa na šta je spala, lice mu je sinulo pakošću.

"Zaostao, isto kao Faketa i babo Dervo", pomislila je Nadira i zatvorila prozor. "Zineta je pametna što ga nije htjela". "Neka, naletjećeš ti meni", rekao je on ali ga nije čula.

Podložila je vatru da ugrije vodu i okupa se prije nego što se domaćini vrate iz gostiju. Na trenutke je nailazila nelagoda, šta je tašnar Muftić htio od nje, zašto je navaljivao da uđe u avliju.

Zineta je došla u posjetu na treći dan Bajrama, bila je ispavana, odmorna, sa svježom šminkom i novima čarapama, ista ona lijeporječiva i vedro raspoložena žena od prije. Njen bajramski poklon porodici Taiba Karalića je bio neobičan, bila je to vijest koja je, sa tri dana zakašnjenja, donijela praznik u kuću. Nadiri se dvije sedmice činilo da pred prozorima stoji ogromni tusti oblak, njegove prijetnje strašnije od munja i gromova. A sad odjednom, poslije nekoliko Zinetinih rečenica, taj se oblak raspukao kao dječiji balon.

- Ne boj te se, sve je prošlo, objavila je prije nego je čestitala Bajram. Daidža je ustao da je pozdravi ali je poslije njene rečenice opet sjeo i gledao je sa nevjericom.

Nekoliko trenutaka su šutjeli kao da su čekali da Zinetina vedrina istjera strijepnju iz svakog ćoška dnevne sobe.

- Je li ti to "on" rekao? - daidža je ipak htio biti siguran.
- Jeste, "on" ti je poručio, ne moraš bježati u duvar, ne moraš se više bojati, gledala je u zeta sa osmijehom i sažaljenjem. - Sve je prošlo bez neke velike buke, samo sa blažim ispitivanjem a tvoj nekadašnji prijatelj je već dobio nalog da odmah napusti zemlju. Sad nije vrijeme da se oko toga diže previše buke i ispravljaju stari propusti.
- Zašto da napusti zemlju, zar ga nisu mogli pustiti kući?! - daidžina radost je u trenu opet potamnjela.
- Ne, za sve je bolje tako, da se izgubi, sada ne smije ništa izaći na vidjelo. Ovo je prijelomni period za nas, vrijeme odlučivanja i "on" misli da je najbolje..., u tom trenutku je Zineta u kuhinjskoj polutami uhvatila Nadirine oči svijetle od radoznalosti, pa je prekinula rečenicu i nekoliko trenutaka razmišljala. - Taibe, hoćeš li ti ili ću ja tvojoj sestrični objasniti neke stvari. Mislim da joj je bolje već tu, na izvoru, dati neko znanje, nego pustiti da sama domišlja šta bi kako moglo biti. Još bi bilo gore kad bi objašnjenja potražila kod nekog drugog. Ja sam ti već rekla, ona je jedna nadprosječno inteligentna djevojka, uz jedno temeljno obrazovanje bi mogla puno postići. Zato mislim da je bolje da joj već sad kažemo šta je čeka.

Daidža je šutio, i njegovo lice je, kao i Zinetino, bilo vrlo ozbiljno.

- Šta je čeka? - Faketa nije dijelila njihovu brigu. - Udaja, rađanje djece, pranje pelena, kuhanje, spremanje, dočekivanje, ispraćanje - ona nipošto nije željela da neko žensko stvorenje skrene i napusti već vijekovima propisanu životnu stazu.
- Imaš pravo, daidža je malo razmišljao a onda se složio sa svastikom. - Biće bolje da je u sve uputimo, da ne luta previše. Možda će ona kasnije, kad se taj njen dar za pisanje razvije, pisati baš o tome. To je za nas muslimane jako važno.
- Meni bi bilo važnije da je ono musafirsko suđe u kredencu složila kako ga je i našla, podsmijehnula se Faketa opet.
- Šuti, opet ćemo se posvađati! - Zinetu su njene upadice iznervirale. - A ja ne pričam s tobom nego sa tvojim mužem.

Daidža je sa prijekorom pogledao ženu i ona je ušutjela. Pokazala je glavom Nadiri da joj pomogne postaviti sto za večeru. Sad kad je opasnost minula, odjednom je oživjela Faketina žalost zbog toga što su taj Bajram dočekali bez kurbana. "Što zna bog saznaće i ljudi, u cijeloj mahali ću ispričati kako nas je taj jaramaz sa Pala prevario. Neću da se pomisli da smo toliko osiromašili da ne možemo kupiti kurban. U tome je moj Taib najkrivlji, dobar i budala, to dođe na istu. On svakom živom vjeruje. Da je mene pitao, nikad ne bi dao pare unaprijed," - mrmljala je dok je vadila meso iz šerpe i stavljala ga na tanjire a ona ih nosila na sto. U prolazu je hvatala razgovor između Zinete i daidže, oni su vrlo žučno raspravljali na temu o čemu bi trebali pisati muslimanski pisci. Daidži se, od saznanja da ga je "Crna marica" ponovno zaobišla, odjednom razvezao jezik. Pokazivao je da on ne razmišlja samo o prošlim vremenima i sreći Bosanca koji su u Stambolu rasipali pamet na arapskom, persijkom, turskom, nego i da budno prati šta muslimani Bosne i Sandžaka stvaraju na svom maternjem jeziku. Po njegovom, bilo je neoprostivo što pišu kao da podilaze komunistima... Najžešće se ljutio na pjesnika Skenderbega Kulenovića, koji je, po njegovom, prodao Srbima i pamet i ime, a i nam porodice Kulenović. I ne samo on, mnogi drugi! Muslimanski narod je obezglavljen, jer njegovi intelektualci nikad nisu bili sa njim. Čim malo izrastu pameću, neko ih ubije ili vrbuje da radi za njega. Molio je, da Zineta "njemu" prenese šta on misli o tome.

- Sad mu ne smijem govoriti o tome ali mislim da "on" to i sam zna, jer je rekao da ćemo se, ako nas priznaju kao nacionalonost, ujediniti oko jedne ideje, umirivala ga je Zineta. Daidža je molio da mu nekako ugovori sastanak sa "njim", jer "on" izolovan u vrhovima vlasti, pa mnogo toga sigurno i ne zna.
- Zna dosta ali misli da mi možemo postići nešto samo u okviru ovog sistema i to samo ako se partijsko rukovodstvo odluči da nas metne kao protutežu između Srba i Hrvata. Ja mislim da su on i njegovi na putu da nešto postignu. Ali se sad ne smiju sastajati sa vama koji mašete vjerom kao barjakom. Znaš da se to ne može sakriti od državne zaštite. I onda bi i oni i sve što su postigli u dokazivanju da nas moraju priznati kao nacionalnost, bilo upropašteno.

Faketa ih je upozorila da se mahnu te šuplje priče i prihvate jela. Nadira je osjećala kako se bućkuriš od pitanja bez odgovora u njenoj glavi još više mutlja i zgušnjava.

- Šta on ima protiv nas vjernika?! - upitao je daidža ljutito kad je progutao prve zalogaje.
- Ništa, samo je u ovom trenutku bolje da se sklonite, umirivala ga je Zineta. Vrlo određeno i sabrano je objašnjavala na kojim je pozicijama Taib, a na kojem taj svemogući i svevideći "on". Taibu je vjera osnov svega, to je duh i bit bosanskih muslimana. A "on" misli da nas ne određuje samo vjera, nego i kultura i prostor u kojem živimo i to što smo se izmiješali sa drugim vjerama i nacijama. On misli da smo mi Bosanci jer nam je Bosna jedina domovina i naše buduće ime bismo trebali dobiti po njoj.
- Otkud ja znam da je to sve istina što mi ti govoriš, možda ti nešto izokreneš na svoj način, ni daidža nije imao mnogo povjerenja u žensku pamet.
- Zašto bih izokretala!? Da ti pravo kažem, i ja mislim kao i on, u Zinetinom glasu je bilo prkosa.
- Što on ne dođe među nas da nam objasni na čemu oni rade, pa bi smo mu i mi rekli svoje.
- Ne brini, ja mu prenesem sve što čujem. Taibbeže, ako znam tumačiti građansko pravo, znam i vaše rečenice, ma kako bile zapetljane. Ništa se ne može postići preko noći. Ne može se sad za nekoliko godina riješiti ono što se vijekovima propuštalo, Zineta se, sa dozom podrugljivosti, prsila svojim znanjem.
- Ja hoću da ga vidim, reci mu to, vi smislite kako ćete to izvesti da se ne sazna, nije odustajao on.

To isto je ponovio i kad je Zineta polazila kući. Ona se oprostila od Nadire uz obećanje da će joj kad se sljedeći put vide sve potanko objasniti.

Nadira je pomogla Faketi oko pospremanja stola i pranja suđa, pa je otišla u svoju sobu. Kasnije se vratila da uzme vode i nenamjerno čula jedan vrlo oštar razgovor između daidže i njegove žene. Faketa je prvo uvjeravala muža da i ona mora poći sa njim kad on bude krenuo u posjetu tom drugu što visi na "visokoj čiviji."

- Ali šta ćeš ti tamo, ti ne znaš ništa o politici - čudio se on.
- Pa i neću sa njim pričati o politici, hoću da ga pitam misli li se on razvoditi ili ne. Šta je naumio, izgustirati moju sestru pa je ostaviti?
- Kako možeš tako govoriti o tome?
- Mene boli srce za mojom sestrom. On ju je zaveo...

Daidža joj je pokušavao objasniti da se tu ne radi ni o kakvom zavođenju, Zineta radi kao njegova sekretarica i pomoćnica, ona za njega istražuje u bibliotekama i priprema mu temelj da se ima s čime boriti za priznanje muslimanske nacije. Prenosi mu šta mi obični muslimani mislimo i govorimo o tome kako nas treba priznati. On iz svog kabineta malo može vidjeti i čuti.

- To znam, on je glavni, on je dragom Allahu, tobe stakvirullah, da se ogriješim, do brade, a moja sestra je u svačijim očima kurva. Ne mogu otići na tehvid a da me neko ne upita kad će se Zineta udati, a odmah znam na šta misli.
- Faketa, ako zaboga znaš, prestani pričati o onome što ne razumiješ! - daidža je najzad izgubio strpljenje.
- Ja ne razumijem, ali ti njega upitaj, kad ga vidiš, šta on misli sa mojom sestrom? - Faketa je uporno ostajala pri svom.
- Ne, nego ću ga pitati šta će biti sa nama ako nas ne priznaju, hoćemo li preživjeti do kraja ovog vijeka, mislim da je to preče nego tvoje rekla-kazala, daidža je odgurnuo ženu koja mu je zaprječivala put i brzo otišao u svoju sobu.

"A što ne bismo preživjeli? Pa niko na svijetu nije lud da opet baca atomske bombe i tako uništi cijeli dunjaluk," mislila je Nadira kad je legla u krevet i zbog nesanice izbrojala na stotine crnih i bijelih ovaca. "Šta je sa mojim daidžom, i on ponekad priča gluposti... Kad ću ja sve znati, onako kao Zineta, ona na svako pitanje ima odgovor."

U narednih nekoliko dana Zineta i daidža su se potrudili da joj daju poduke iz istorije koja se nije učila u školi. Nadiri se dopadalo to što se svijet počeo malo vrtjeti i oko nje, ali je s druge strane sve to bilo prava muka, jer je saznavala nešto što joj, po njenom mišljenju, baš ni za šta nije trebalo. Saznala je da je odmah poslije rata jedna grupa mlađih bosanskih intelektualaca, organizovana u grupi "Mladi muslimani", pokušala upozoriti javnost na socijalističku besmislicu ignorisanja postojanja jednog autohtonog naroda u Bosni. Njen daidža nije pripadao toj grupi, ali je bio prijatelj sa dvojicom članova. Njihove aktivnosti je svemoćno oko državnih zaštitnika vrlo brzo otkrilo, mladići i djevojke su se našli u hapsu. Optužba uobičajena, prizivanje mračnih sila prošlosti, nacionalističko djelovanje, podrivanje ustavom utvrđenog društvenog sistema, čak i teroristička djelatnost. I presude su bile strašne, četiri smrtne kazne, na stotine dugogodišnjih robija. Neki su robijali i bez pravih presuda, samo po sili nekog policijskog rješenja. Nekolicina je uspjela da pobjegne i sakrije se. Daidža se u roditeljskoj kući zavukao u ostavu između podrumskih zidova i tu proveo nekoliko godina, sve dok nije navukao teški bronhitis. Njen babo Dervo ga je izvukao na sunce, uvjerivši ga da ni u zatvoru nije gore nego u tom vlažnom podrumu. Taib Karalić je imao sreće, njegovo ime ni prilikom istrage ni na suđenju nije spomenuto, pa tako se on konačno usudio ponovo pojaviti u sarajevskoj čaršiji. Prijatelj iz studentskih dana u Zagrebu nije imao tu sreću, njegovo ime bio je na listi bjegunaca, i on je godinama ostao zatvoren u kući svoje tetke na Bjelavama. Niko od rodbine nije odao gdje se nalazi, iako su i brat i sestra, čak i otac, proveli nekoliko mjeseci u zatvoru bez ikakve optužbe. Prije mjesec dana, pred sami hadžilajski Bajram, neko iz komšiluka ga je nakon toliko godina primijetio kako noću hoda po bašči i priča sam sa sobom i odmah prijavio miliciji. Zbog toga je nastalo onoliko uznemirenje i iščekivanje u daidžinoj kući, bojali su se da taj prijatelj u istrazi ne spomene i njegovo ime. Srećom, nikome od političara nije više odgovaralo da davno potpopljeni slučaj Mladih muslimana opet izroni na površinu, jer su čuvari međunacionalne trpeljivosti i onako imali pune ruke posla sa hravatskim pokušajima bijega iz Jugoslavije. Zbog toga su tog daidžinog prijatelja iz mladosti, koji je u kućnom pritvoru postao starac, odmah eksportovali nekoj rodbini u Tursku i to sa upozorenjem da se više nikad ne vraća.

Da Nadira nije nedavno zajedno sa daidžinom porodicom doživjela strahovanja i iščekivanja, mislila bi da Zineta govori o nekom drugom vremenu, o onoj kraljevskoj Jugoslaviji prije II svjetskog rata, koja je, prema onome što su učili u školi, bila mučionica i zatvor svih pametnih i naprednih ljudi. Sve što je čula od svoje prijateljice izgledalo joj je istovremeno i blizu i fantastično daleko. Bila je pomalo i ljuta na oboje učitelja što joj kvare njeno vjerovanje pokupljeno iz nekih omladinskih novina, da će za nekih dvadesetak godina u njihovoj zemlji svi narodi postati Jugosloveni. Nerviralo ju je i Zinetino navaljivanje da zapiše nešto od onoga o čemu njih dvije razgovaraju, ali da ne pominje prava imena. Objašnjavala joj je da će joj to nekad u budućnosti sigurno zatrebati kao književni materijal. "Mene takve teme ne interesuju, to je dosadno", mislila je Nadira. Nju je strašno kopalo šta se dešava između Zinete i "njega", ko je u pravu, daidža ili Faketa. Željela je svoju prijateljicu ispitivati o tome, jer joj se činilo da samo takve neobične ljubavne priče mogu biti njen književni materijal. A baš o tome što je nju toliko interesovalo, njena prijateljica nikad nije govorila.

Daidža joj je još više dosađivao od Zinete. Njemu je odjednom udarilo u glavu da on mora nekome prenijeti svoje znanje o istoriji Bosne i muslimanskog naroda, pa joj je davao da čita najvažnije dijelove njegovog obimnog rukopisa koji još nije imao naslov. On je bio ubijeđen da će to njegovo životno djelo jednog dana postati sveobuhvatna bosanska istorija. Nadira nikako nije mogla vjerovati da je te stranice ispisao njen daidža kojeg je ona stavljala u svoj odjeljak "naprednih insana".

Sav daidžin rukopis je vrvio od junačkih djela i pogibija bosanskih muslimana. Po daidžinom viđenju, bilo je dovoljno da se na nekoj od granica velikog turskog carstva začuju ratne trube, pa da sultan odmah pošalje haber bosanskim feudalcima da na zborno mjesto stignu sa toliko i toliko opremljenih vojnika, toliko provijanta i dukata. Tu naredbu bosanskim prvacima nije trebalo dvaput ponoviti, oni su, srećni što služe velikog sultana, žurili da se utope u ruskim i mađarskim močvarama, raspu po pijesku arapskih pustinja, utope u kakvoj velikoj rijeci ili moru. Daidža nije opisivao bitke gdje je sultanova vojska gubila, nego samo one gdje je pobjeđivala i učvršćavala granice carstva, ne zaboravljajući da sračuna koliki su doprinos u tim pobjedama imali bosanski sinovi. Daidža je toliko pretjerivao opisujući bosanska junačenja i zasluge u održavanju velikog turskog carstva, da su Nadiru, svaki put kad bi uzela taj rukopis spopadale odvratnost i ljutnja. "Ja želim učiti i naučiti, ali ovo mi baš ni za šta ne treba", mrmljala je preskačući stranice.

U pauzama između bitaka, on se bavio zvanjima i dometima Bosanaca koji nisu postajali mudraci u svojoj Bosni, nego daleko od nje. Oni su rijetko zaboravljali svoju rodnu grudu, pa su slali graditelje sa bisagama punim zlata, da po bosanskim kasabama grade džamije, biblioteke, vjerske škole, mostove, hanove. Vakufi su trebali biti vječni dokaz njihove plemenitosti i privrženosti rodnom kraju. U tim daidžinim spisima su bile spomenute čak i bosanske žene, njima je počast odao jedan visoki turski službenik. On je tamo negdje krajem osamnaestog vijeka došao posjetiti Sarajevo, pa je prošao cijelim gradom, skoro svim njegovim mahalama, da vidi kako obični ljudi žive, da li se iz te male napaćene zemlje može iscijediti još neki porez. Nije vidio bog zna šta, jer sarajevski prvaci nisu živjeli u palatama, ali je na sokacima susreo puno djece, njihova graja se čula iz svih avlija. "Ako ništa drugo ne možemo dobiti od ove Bosne, možemo askere", rekao je svojoj pratnji. "Dok je ovih plodnih bosanskih ždrebica, sultan se ne mora brinuti da neće imati dovoljno glava pod barjakom. One rađaju više nego ih mi možemo regrutovati." "Više nego ih oni mogu poslati u smrt", prevela je Nadira za sebe.

List sa tim tekstom je vjerovatno zalutao među ostale, jer se nigdje nije uklapao. Daidža je na kraju stranice napomenuo da je njegov čukundjed bio u pratnji tog visokog turskog službenika, čuo tu pohvalu pa je prenio svojim potomcima. Oni dalje svojima. Nadiri je ta pohvala zvučala strašno, toliko uvrjedljivo da joj je od svih daidžinih pisanija samo to ostalo u sjećanju. Zamislila je kako bi njoj bilo da je živjela u tom vremenu i rađala sinove. Ona bi ih nosila devet mjeseci, trpjela porođajne bolove, strepila da ih ne odnese kakva zaraza, punog srca gledala kako rastu, da bi ih kasnije neki gotovan u Stambolu mogao poslati u smrt. "Hvala bogu da se nisam rodila prije, nego sad u ovom lijepom socijalizmu," samo što je to pomislila pred očima su joj se pojavile scena iz nekih partizanskih filmova. "Za ovaj socijalizam su poginuli nečiji sinovi. Ali nisu uzalud, ni za nečije tuđe granice, nego da mi rastemo i razvijamo se u slobodi. Ne tiče me se ni šta priča Zineta, ni kako daidža piše svoju istoriju. Ja živim u modernim vremenima, sad smo svi jednaki i ravnopravni i svi imamo pravo i dužnost da se školujemo... Ja sam muslimanka i ne znam kad ću se opredijeliti da budem Jugoslovenka. Samo znam da ću kad završim gimnaziju, studirati, kao Zineta, nikad neću misliti o onome što je prošlo nego o onome što nas čeka."

Nadira se Zinetinom pričom i daidžinim opisima istorije njihovog naroda bavila vrlo kratko, spas je stigao u jednoj neočekivanoj literarnoj nagradi. Za nju je morala biti zahvalna nastavniku Bernardu Jurišiću, kojeg su učenici zvali Raspop. On je bio sakupio cijelo brdo proznih tekstova i pjesama, jer su na temu "Mladost u slobodnom gradu" pisali svi članovi literarne sekcije u njihovoj školi. Kad je stigla vijest da te godine, povodom dana oslobođenja Sarajeva, gradski Savez socijalističke omladine, raspisuje konkurs na istu temu, i nagrađuje dobro napisane tekstove, on je iz svoje gomile izvukao njen tekst i nagovorio je da ga pošalje na takmičenje. Bila je to nekakva poetska proza, nastala u jednom dahu, u inspirativnom naletu, kojeg joj je donio jedan skoro proljećni februarski dan. Išla je iz škole stazom pored Miljacke, ispred nje dvije djevojke starijih razreda. Njihove lakovane cipele su tako veselo udarale o asfalt, one su se hihotale i živo razgovarale. Nadira je samo zamislila u glavi o čemu mogu pričati tako bezbrižne cure, odmah je sjela na klupu i zapisala rečenice koje su joj naišle. "Pa i nije tako teško biti pisac, to dolazi samo od sebe", mislila je dok je kasnije, kod kuće, prepisivala taj tekst. Kad je dobila nagradu, više se nije ni sjećala šta je bilo u njemu. Opet su na nju bili ponosni, i profesor Jurišić, i škola, daidža i Zineta. Čak joj je i ohola Sabrina poslala ceduljicu sa čestitkom. Nadira joj se nije zahvalila.

Pošto je taj tekst Nadira morala dva puta javno čitati, u Omladinskom domu i na svečanoj sjednici Saveza boraca, Zineta je preuzela na sebe da je pripremi za to. Faketa se podsmjehivala, pitala je šta će reći ti važni ljudi kad saznaju čija je kćer dobila prvu nagradu. Možda će joj je i oduzeti kad saznaju da joj je babo krečar Dervo Smajić koji se ne zna ni potpisati.

- Draga moja, to je tako dragi Allah odredio, on ne pita gdje će posijati sjeme dara. Sigurno ga nije dao tvojoj djeci, a ni meni iako sam vrla begovica, nego baš njoj, kćeri paljanskog krečara Derve.
- A šta je taj dar? Je li ona hudamli, zna li šta će sutra biti?
- Ti si previše glupa da bi to shvatila.

Daidža je naredio Faketi da šuti i ne smeta dok se radi. Ali se minut kasnije, zbog Nadirinog teksta, skoro posvađao sa Zinetom. On je sjedio u svojoj fotelji i slušao kako djevojka čita. Odjednom je skočio i uhvatio se za glavu.

- Kakva si im to imena dala, tim curama u priči!?
- Vedrana i Svjetlana, promucala je ne shvatajući šta ga je toliko naljutilo.
- A što nisu muslimanke Fatima i Samija? Nego si našla imena iz druge vjere.
- Pa ne znam, ta muslimanska imena su staromodna. Meni se Vedrana i Svjetlana više sviđaju.
- Daću ja tebi staromodna, daidža nikada prije nije vikao na nju, a ona ga je začuđeno gledala, ne shvatajući u čemu je pogriješila.
- Eto kakvi ste vi što kobajagi nešto naučite. Niste ni zakoračili u te visine a već se stidite svog imena i porijekla!

Zineta je ustala da ga umiri a Nadira se nikako nije dosjećala o čemu je riječ.

- Taibbeže, ovo su druga vremena. Sad nije važno o čemu je ona pisala, važno je da je dobila tu nagradu, stiže nam ženski književni podmladak, govorila je svastika smireno.
- Ovakav ne mora ni stići. Hoće li ona biti muslimanski pisac ili njihov?
- Taibbeže, "on" misli da je važno da se naša imena što više pojavljuju u kulturi. Da je Nadira pisala o Fatimi i Samiji, možda ne bi ni dobila prvu nagradu.
- A otud mi dođi, nagradama ih vrbuju i prije nego što se ohavizaju.
- "On" misli, Zineta je opet pozvala autoritet u pomoć.
- Šta mi je briga šta "on" misli! Ovo je moja a ne njegova sestrična, ona živi u mojoj kući. Neću joj dozvoliti da postane kao naši ostali pisci. Uzmi sve dječije knjige koje su oni napisali, šta ćeš naći u njima. Muslimane koji neće u školu, zatim budalaste begove što su proćerdali sva porodična imanja, glupe hodže koji tuku djecu, potuljene matere što ne vide bijela dana, daidža je poskakivao oko stola, bijesan na Zinetu što mu protivuriječi.
- Pa nećeš valjda reći da pisci sve lažu, da toga kod nas nikad nije bilo, ni ona nije uzmicala.
- Bilo je, ali što baš to mora ostati zapisano a ne ono drugo, lijepo!
- A šta to ima lijepo, hajde, reci mi!
- Zar nije lijepo to što sam ja primio u kuću svoju sestričnu da je školujem, daidža je oštro pogledao u Nadiru.
- Svakako da je lijepo, pisaće ona i o tome kad dođe vrijeme, Zineta je, na Faketino gurkanje, stišala glas. - Ali sve je to stvar književničke slobode.
- E, ja joj ne dam tu slobodu, da piše o tuđoj vjeri, a ne o svojoj! Ja nisam nacionalista, ali ako je moja sestrična darovita, onda je ne dam njima, neka nešto ostane i nama.

Nadiri nije bilo prvi put da plače zbog svog pisanja. Pobjegla je u kuhinju, sjela na pod pored stola i brisala suze Faketinim vezenim stolnjakom. "Kunem se da više nikad neću osvojiti ni jednu nagradu", govorila je glasno da je mogu čuti i u sobi. "Dosta mi je tih nagrada i dosta mi je svih vas, neću više ništa da znam."

Zineta je još jednom pokušala ubijediti zeta da je u ovom trenutku jedino važno, nagradu je dobila Nadira Smajić a ne neko drugi. Sad je oni ne smiju obeshrabriti svojim glupim predrasudama a ona će kasnije sama shvatiti gdje joj je mjesto. "E, postaću Jugoslovenka, hoću majke mi, pa vi nađite neku drugu muslimanku da vam piše," mislila je Nadira a prkos joj je sušio suze.

Daidža se do večere malo ohladio, rekao je da će joj ovo oprostiti ako bude kasnije o njemu pisala kao o "dobrom daidži".

"E, vidjećeš šta ću pisati. Pisaću kako te je ona lopuža Avdić prevario za kurban a ti nisi ni prstom maknuo da mu to naplatiš", mislila je sa pakošću naslijeđenom od oca Derve.

Pošto su pripreme prvog dana propale, Zineta je došla opet sutradan, sad je na dnevnom redu bilo modno savjetovanje o tome šta će Nadira obući kad se pojavi pred publikom. Faketa je, ponosna na svoje dobročinstvo, donijela iz sobe nekoliko metara žožeta, užasne zelene boje sa velikim bijelim tufnama. Taj materijal je najmanje pet godina stajao u ormaru i sad joj se ukazala prilika da ga nekome "uvali". Donijela je i neku svoju staru cigovanu haljinu dugih rukava, kao takav kroj bi Nadiri najbolje pristajao. Zineta se prvo prenerazila a onda naljutila.

- Šta ti misliš, da spremimo Nadiru kao seosku udavaču, povikala je na sestru. - Nosi to čudo dok ga nisam bacila u vatru. Nadira je budući pisac, intelektualac, ne smije se pojaviti obučena kao kakva stara tetka.

Ona je preuzela incijativu, odlučila je da sama plati Nadirinu novu haljinu i cipele. Ali djevojka je bila suviše ponosna da to primi, imala je nešto ušteđenog novca od džeparca kojeg je dobijala od roditelja. Odbijanjem te milostinje je malo porasla u svojim očima. Zineta se vrtjela oko nje, gledala je sa podcjenjivanjem. "Pa nisi baš lijepo građena, noge kratke, stražnjica isturena, grudi male, moraćemo izabrati nešto da to sve prikrije." Takvo okrutno otkrivanje njenih tjelesnih nedostataka nije mogla podnijeti. Ona ih je već odavno bila svjesna i tajno je patila zbog njih, tješila se kako ona ima nešto važnije od lijepog izgleda. Sad je shvatila da je ona jedno ružno i zdepano stvorenje koje izaziva podsmijeh. Opet je pobjegla u kuhinju, sjela na isto mjesto ali zbog ogromne knedle u grlu nije mogla plakati. Juče je imala nešto za odbranu, ako me vi budete gnjavili, postaću Jugoslovenka. Ali nije imala nikakvo sredstvo za rast grudi i smanjivanje stražnjice. Zineta joj se izvinila, kao zaboravila je kako su djevojke njenih godina osjetljive na svoj izgled. Uvjeravala ju je da su to samo sitni nedostaci, koji se prikladnom odjećom lahko korigiraju. "Ostavi me na miru", Nadira je odbila izvinjenje. "Neću izaći na pozornicu i neću javno čitati svoj tekst. Uzmi ti pa čitaj!"

- To dječije ponašanje si već prerasla. Diži se sa tog lineleuma, prehladićeš mokraćni mjehur, pa ćeš umjesto na priredbu ići doktoru. Pogledaj mene, ni moje grudi nisu veće, a struk mi je skoro ravan ali nosim odjeću koja mi odgovara. I ti ćeš to naučiti. Samo prepusti meni, za pet dana ćeš izgledati kao druga cura, moći ćemo te prijaviti za izbor ljepotice. Prvo kod frizera da te oslobodimo tog konjskog repa.

Nadira pomisli da će ja mati i babo ružiti ako odsječe kosu ali je Zineta energično podiže sa poda i naredi joj da se brzo spremi.

- Požuri, nemamo puno vremena da te uredimo!

Pet dana je investirano u Nadirin novi izgled a ona zbog dotjerivanja nije stizala vježbati čitanje svog teksta. Vozile su se na jedan kraj grada da od neke švercerke kupe "treviru" donesenu iz Trsta, zatim na drugi gdje je stanovala čuvena krojačica. Dva dana je otišlo na traženje cipela, ni jedne koje su joj se sviđale, nisu mogle naviriti na nogu. Na kraju je kupila polusandale sa niskom petom, te su je najmanje stezale. Kod kuće ih je mazala mlijekom i kremom za lice da ih omekša. Poslije svih maltretiranja, bila je zadovoljna. Krojačica je zaista bila vješta, kostimić sa poludugom jaknom joj je pristajao, kao i nova kratka frizura. Zineta ju je još navratila da počupa sve tamne dlake iznad gornje usne i malo stanji obrve. Nadira se uvjerila da za lijep izgled treba i dosta para i dosta vremena, da to ne dolazi samo od sebe. "Vidiš", objašnjavala joj je Zineta. "Juče si izgledala ko mala provincijalka, danas kao njegovana gradska djevojka. Sad se niko neće pitati zašto si baš ti dobila tu nagradu."

Zineta se prevarila, kad je Nadira ušla u Dom omladine gdje je imala prvo čitanje, dočekalo ju je prvo gromoglasno "Uaaa", a onda su počeli pljuštati komentari njenih školskih kolega i koleginica.

"Pogledaj našu Rumenku kako se dotjerala!" "Jesi li čuo, dobila je prvu nagradu, danas će mukati sa pozornice!" "Je li taj njen daidža neka velika zvijerka, pa su joj dali tu nagradu!" "Ali se proljepšala, ova nova frizura joj lijepo stoji". "Meni i dalje izgleda kao seljanka!" Nadira se ukočila, na licu su joj se miješali znoj i suze. Okretala se prema ulaznim vratima, kao da namjerava pobjeći. Tada je sa pozornice sišla Sabrina i stala pred gomilu srednjoškolaca. "Kako vas nije sramota!", povikala je da nadjača njihove glasove. "Zašto se ponašate kao idioti? Što vi niste dobili tu nagradu, niko vam nije branio da pišete. Možda ne znate sva slova! Draga Nadira, ja ti čestitam od srca, danas si ti predstavnik cijele naše škole!"
"Šta je sad ovo?", proletjelo je Naidri kroz glavu i pošla za Sabrinom. Stigle su u toalet, koleginica je brzo nakvasila rupčić i dala joj da obriše lice. Gledala ju je sažaljivo ali i sa razumijevanjem.

- Smiri se, ne padaj u vatru. Maloprije si bila crvena kao semafor, sad si odjednom posivjela. Udahni duboko i reci, oni me se uopšte ne tiču.
- Ja ne mogu čitati, pred njima ne mogu, to je strašno, mucala je i skinula jaknu da se ohladi.
- Moraš! Znaš šta govori moj tata, samo ne smiješ pokazati slabost, nikad! Zašto bi, sastav ti je odličan, bolja si od svih njih zajedno! - Sabrina je to govorila kao da su njih dvije uvijek bile najbolje prijateljice. - Ja sam voditelj priredbe, dobiće svoje ako ti bilo što dobace... Hajdemo iza pozornice, da čujem kako čitaš.

Sabrinin autoritet je zaista djelovao, kad je Nadira počela čitati, čulo se samo jedno tiho: "Mukni Rumenka". Nju nije ohrabrila samo pozitivna energija njene koleginice, nego i svečano uređena sala Doma omladine. Uz zastave i tegle sa prvim proljećnim cvijećem, tu su bile i bezbrojne parole sa važnim izrekama druga Tita, a među njima se naročito isticala rečenica: "Srećna je zemlja koja ima takvu omladinu." Činilo joj se da je on mislio baš na nju, pa je, iako drhtavim glasom, i ponekim zamuckivanjem, ipak razgovijetno pročitala svoj sastav.

Sabrina joj je opet dala povoda za zavist, ona se tako lahko kretala po pozornici, sigurnim glasom najavljivala učesnike programa, i kao prava glumica recitovala Ćopićevu pjesmu "Na petrovačkoj cesti."

"Ja sam prema njoj samo jedna provincijska glupača", tugovala je Nadira u sebi a istovremeno plakala zbog poginule djevojčice u Ćopićevoj pjesmi. Oči su joj suzile kad god bi čitala o djeci ubijenoj u ratu.

Poslije priredbe Nadira nije mogla odahnuti, sutradan je, na svečanoj sjednici Saveza boraca sve moralo biti ponovljeno. Već od pomisli da će prvi put stajati pred Titovim živim partizanima, Nadiru su spopadali žmarci straha. Na osnovu onoga što su o njima pisali pisci, govorili novinari Radio-Sarajeva, pjevale rodoljubive pjesme, Nadira je mislila da će se, čim se nađe u blizini nekog revolucionara, sama od sebe početi klanjati pred njim.

Ova druga sala bila je svečanije uređena, zidovi su bili svježe okrečeni, platno sa ispisanim parolama čisto, zastave nove, u vazama pupoljci pravih tulipana. Pravi pozorišni hor je profesionalno pjevao čuvene zakletve Titu o tome kako narod nikad neće skrenuti sa njegovog puta. "Druže Tito mi ti se kunemo, druže Tito mi se zaklinjemo..." I Titovi borci su pjevali ali je Nadira bila razočarana njihovim izgledom. Uopšte nisu izgledali kao heroji, nego kao obični ljudi i svaki od njih je ličio na nekog koga je već poznavala. Bivša aktivistkinja ilegalnog antifašističkog pokreta ju je podsjećala na oštrokondžu tetku Zadu, onu što je svog muža u birtiji udarila nogom u stražnjicu. Stariji čovjek sa dva ordena bio je isti djedica koji je kod njih kalemio voće. Drugi je opet mahao rukama i klimao glavom kao njen babo Dervo, a činilo se da se ruga svemu što se dešava na pozornici. Nadiri je priredba bila dosadna, pa se zabavljala traženjem dvojnika za svakog Titovog borca. Jedan prosijedi, lijepo obučeni drug, sa izgledom pravog gospodina, često je skretao pogled prema Nadiri i prijateljski joj se smješkao. Upitala se da to možda nije svemoćni "on", jer ju je gledao tako kao da je već poznaje.

Od tih misli se uznemirila. Htjela je da čita ljepše nego prehodnog dana ali je zbog pomisli da je sluša "on" zamuckivala više nego juče. Profesor Jurišić je bio jako razočaran, tvrdio je da je lošim čitanjem pokvarila svu poetičnost teksta. Sabrina ju je branila, Nadiri je to bilo prvi put da izađe pred auditorijum, pa nije ni čudo što joj se jezik zavezao. "Ne bih ni ja mogla ovako sigurno voditi priredbu da nisam pohađala dramski studio", ovo je već imalo prizvuk Sabrinine samohvale. Nadira ju je zamolila da ona još jednom pročita njen tekst, što je profesor odobrio.

Tih dana je jedna proslava smjenjivala drugu, samo što je minuo dan oslobođenja Sarajeva od fašističkih okupatora, stigao je Prvi maj, praznik rada. U prvomajskom paradiranju ulicama grada učestovale su sve gimnazije. Kad je shvatila da su revolucionari obični ljudi, Nadira je izgubila interes za kolektivne proslave. Namjeravala je na taj dan pobjeći kući na Pale, ali joj je profesor naredio da mora na paradu i to sa transparentom literarne sekcije njihove škole. Na njemu su bili crteži otvorenih knjiga, karanfila i napisana parola: "Radničke pobjede - inspiracija mladih literata". Nadira je išla u koloni i razmišljala o tome kako bi nju mogle inspirisati radne pobjede. Da li pisac treba čekati da mu tema sama naleti ili je tražiti dok je ne nađe? "Radna pobjeda! To može ovako, on je radnik u tvornici žice za dalekovode. Djevojka je studentica, kćerka profesora koji je pripadao nepoštenoj inteligenciji. Za ovo nisam sigurna, moram prvo pitati Zinetu kakvi su to nepošteni intelektualci. Otac te djevojke je profesor, član partije, ali ne dozvoljava da mu se kćerka viđa sa običnim radnikom. Mladić za ljubav voljene djevojke čini sve da odobrovolji njenog oca. Danju radi, noću uči, završi maturu i želi da se upiše na fakultet... Ali u ovakvoj priči nema radnih pobjeda. On mora ostati radnik i izmisliti način kako će se žica brže namotavati. To bi već mogla biti radna pobjeda. Ali to je glupo, kako ću povezati ljubav i koturove žice..."

Dalje nije mogla razmišljati, nove cipele su je počele krvnički žuljati. Htjela je baciti transparent i izaći iz kolone ali je to bilo nemoguće, svuda oko nje su bili ljudi koji su išli naprijed i gromoglasno uzvikivali: "Živio drug Tito, živjela Partija, živio rad!" Nadiru je spopao paničan strah da će se srušiti i pasti pod njihove noge. Hodala je kao automat, a svu unutrašnju energiju je skupila u jednu misao: "Moram izdržati, ne smijem pasti! Ne smijem pasti!" Na sreću parada je uskoro stigla do cilja u Titovoj ulici, gdje je pred vječnom vatrom stajala pozornica. Nadira se provukla između ljudi i popela na jedan zid pred izlogom. Tu je izula cipele, žuljevi iznad pete su već bili prokrvarili.

"Ovaj Prvi maj nikad neću zaboraviti", mislila je odupirući se na transparent kako bi se održala na uskom zidu. Na pozornici su rudari obznanjivali svoje radne pobjede. "Mi svakog dana kopamo kompoziciju uglja preko norme", vikao je jedan. "Za koga?!" derao se drugi. "Za narod! Za Partiju! Za Tita!" "Samo što vam je taj ugalj obična škrlja", mislila je Nadira. Cijele prošle zime je Faketa, kad god bi stavila komad uglja u peć proklinjala onoga ko ga je iskopao. Nadira je klela kad je vadila pepeo iz peći. Daidža je dao pare za dvije tone pravog uglja a dobio tonu i po pocrnjelog kamenja. Svi u kući bi se skočanjili od zime da im njen babo Dervo nije dotjerao dvoja kola bukovih drva. Samo što njen babo nije znao učiniti dobro djelo a da ne napravi i kakvu bruku pored toga. Zaboravio je da se u daidžinoj kući ne pije pa je od Fakete zatražio duplu rakiju da se ugrije. U dnevnu sobu je ušao obuven, iza njega su na ćilimu ostale velike mrlje od istopljenog prljavog snijega. Faketa je pred njim glumila zahvalnost što ih je spasio studeni, a kad je on otišao, rekla je daidži da nema gorih ljudi od paljanskih seljaka. Nadira je znala na koga misli.

"Pa ljudi samo glume i govore ono što ne misle", mislila je Nadira. "Profesor Raspop ne voli komunističku ideologiju a natjerao me je da pođem na paradu i nosim ovaj transparent. Faketa u lice govori kako je Dervaga dobar a iza leđa da je seljačina. Ovi ovdje glume kako kopaju kompoziciju uglja preko norme a u vagone tovare pocrnjeli kamen. Ako ja budem pisala o njihovim radnim pobjedama, ne smijem reći da smo se pored takvog lignita smrzavali cijele zime."

Ljudi iza nje su se razrijedili i razišli pa se mogla progurati do sporedne ulice. Sjela je na stepenice pred zgradom namolovanom novom fasadom i gledala u cipele. "Kod kuće ću uzeti nož i izrezati vas na komadiće", u njoj je prvo planuo bijes, lupala je cipelama o zid da ih uništi. Kad je minula ljutnja, došla je tuga što tako lijepe cipele ne odgovaraju njenim seljačkim stopalima. Razmišljala je da li da ide bosa kući ili ispred vrata nečijeg stana ukrade natikače.

Spas joj je ponovo donijela Sabrina, jer je Nadira upravo sjedila na stepeništu njene kuće. Nije se nasmijala kad ju je ugledala bosih krvavih stopala. Rekla je da su to sigurno cipele iz domaće fabrike, jer italijanske nikad ne žuljaju.

- A što nisi bila na paradi? Profesor je rekao...
- Ah, ja se nikad ne miješam sa svjetinom, te populističke priredbe me ne zanimaju. Hajde kod mene, daću ti svoje papuče.

Dok se sa Sabrinom pela uz stepenice, Nadira se osjećala manjom od mrava. Sabrina sve može, bez zamuckivanja voditi priredbu, odbiti da ide na paradu, nositi italijanske cipele, stanovati u petosobnom stanu u centru grada... Pa zar ima tako srećnih djevojaka na svijetu?

- Uđi slobodno, ohrabrila ju je srećna djevojka na ulazu. - Moji nisu kod kuće, tata je dežurni a mama je otputovala u Beograd da položi neke ispite. Brat je sa društvom otperjao na more.

U Nadiri se probudila radoznalost da razgleda taj čuveni peterosobni stan. Dnevna soba je bila tako velika da je nije mogao ispuniti ni masivni stilski namještaj. Visoka tavanica sa ornamentima, ogromni kristalni luster, sjajni parket - pod je na sredini bio prekriven persijskim tepihom. Nadirine željne oči su odmah skočile na dvije police sa knjigama i vitrinu sa radijom i gramofonom oko kojih je bilo naslagano brdo gramofonskih ploča.

- Nije sve tako sjajno kako izgleda. Zimus nismo ovdje mogli sjediti jer je bilo hladno, Sabrina je pokazala na neuglednu naftnu peć u ćošku, zaklonjenu obojenim lesonitom. - Tako sam željela jednu malu udobnu sobu u kojoj je toplo. Mama se ljuti što tata nije prihvatio neki manji stan u novogradnji, sa centralnim grijanjem. On je tvrdio kako ti stanovi nemaju dušu. Sad se ljuti kad mora na pumpu po lož ulje. Kad je pukla cijev u kupatilu, onda je bio izvan sebe.

Nadira je samo letimično pogledala ploče, odmah je vidjela da na njima nisu ni narodne ni zabavne pjesme. Ona o ozbiljnoj muzici ništa nije znala, u osnovnoj školi nisu imali taj predmet a u srednjoj ih profesor ništa nije učio, na časovima je neprestano svirao klavir što je njenim nenaviknutim ušima bilo nepodnošljivo. Naslovi skoro svih knjiga složenih na policama su joj bili poznati. "Za kim zvono zvoni", "Prohujalo sa vihorom", čak i Davičova "Pesma" čije je odlomke na Bajram slušala na radiju. "Zineta vjeruje da je "dragi Allah", zato što mi je dao taj talenat, bio posebno darežljiv prema meni. Sad znam da je bio posljednja tvrdica, jer mi nije dao ništa drugo. Da mi je uz talenat dao bar pola od ovoga što ima Sabrina."

- Ako hoćeš, pozajmiću ti "Pesmu" da pročitaš. Meni je dosadna, naš čika-Jevrej je u tom romanu previše filozofirao.
- Otkud znaš da je Oskar Davičo Jevrej?! - začudila se Nadira.
- Po imenu. Tako su se prezivali Jevreji koji su u ovom stanu stanovali prije rata... Hodi da ti nešto pokažem.

Sabrina ju je povela u svoju sobu gdje je stajala velika vitrina od tamnog drveta, tako lijep komad namještaja Nadira prije nikad nije vidjela.

- To je sigurno bilo njihovo, zatekli smo je u sobi, tata kaže, suviše teška da bi je ratni lešinari odvukli.
- A šta je bilo od njih? - pitala je Nadira šapatom dok su joj se u glavi miješali odlomci iz Dnevnika Ane Frank, priča sarajevskog ljekara Isaka Samakovlije, majčinih kazivanja o tome kako su njihove komšije Ćifuti u ratu nestajali kao da su ih noći gutale.
- Ne znam. Mama kaže da su otišli u Palestinu a naša komšinica da su završili u Jasenovcu.

Nadiri su od samog spominjanja tog logora ježurci strave klizili uz leđa i peli se do tjemena. Osjećala je kako u svijesti ima neku čudni senzor za tu temu, nikad nije mogla ostati hladna kad bi se govorilo nekoj jevrejskoj sudbini ili o logoru. Nehaj sa kojim je Sabrina rekla, "završili u Jasenovcu", povrijedio je Nadiru.

- Možda su ti ljudi imali kćerku sličnu Ani Frank. Zar ti nikad ne razmišljaš o tome? Mene bi bilo strah spavati u ovoj sobi. Možda je nekad bila njena i ona, mislim njen duh, dolazi noću...
- Ja sam znala da si ti malo uvrnuta ali nisam slutila da su pročitane knjige napravile toliko zbrke u tvojoj glavi. Kakve mi imamo veze sa tim što su nekad davno istjerali Jevreje iz ovog grada. Priznajem da mi se Dnevnik Ane Frank dopao, kako je samo slikovito opisala svoj prvi orgazam. Žao mi je što su je ubili, ali za to nismo mi odgovorni.

"Pa ni ona ne razumije šta ja mislim. Ljudi ne smiju samo slegnuti ramenima i reći: žao mi je, ne tiče me se."

- Pa šta je s tobom, izgledaš kao neko ko stvarno vjeruje u duhove! Hej, probudi se, šta nas se tiče prošlost, pred nama je uzbudljiva budućnost. U novinama piše da započinje doba seksualne revolucije.

Nadira se nasmijala iako o toj revoluciji još ništa nije čula. Sabrina joj je pokazala sliku svog brata, bio je to zgodan mladić, prekrasnog zubala i holivudski zalizane frizure.

- A znaš kako se zove ovaj ljepotan. Zamisli, Žaki!

Sabrina je ispričala šaljivu priču. Njen brat je prvo dobio djedovo ime, Mirzet, nana je bila srećna zbog toga a mama je skoro poludjela što joj se sin zove kao neki stari musliman. Zato mu je dala ime Feđa. Feđa je već sa šesnaest godina započeo sa osvajanjem djevojaka, drugovi su mu prikačili nadimak don Žuan. Poslije su to malo skratili i postao je Žaki.

Nadira nije znala šta da misli o nekome kome je pokvareni stranac bio važniji od vlastitog djeda. Prijateljica ju je ubjeđivala kako će se i ona sigurno zaljubiti u Žakija, njemu još ni jedna djevojka nije odoljela.

- Onaj namještaj u dnevnoj sobi, je li i on od tih Jevreja? - slika lijepog mladića joj nije mogla skrenuti misli.
- Ne budi luda, ono je mama Sofija naslijedila od svoje građanske porodice.
- Pa tvoja mama nije muslimanka? - prenerazila se Nadira.
- Nikad nisam rekla da jeste. Zar ti to smeta?

Nadira je odmahnula glavom i zatražila obećane papuče. Sabrinine joj nisu mogle naviriti, dobila je Žakijeve.

- Lijepo, sad ću ići kući u natikačama Mirzeta, Feđe, don Žuana, Žakija Fidahića, rekla je i obje su se zakikotale. Kad je otvorila vrata da izađe, Sabrina ju je poljubila u obraz i upitala zašto njih dvije od sada ne bi postale prijateljice. "A možda ćeš sutra u školi iza mojih leđa govoriti kako sam obična seoska tuka."
- Hajde dođi večeras da slušamo Malu noćnu muziku.
- Ne mogu, moji mi ne dozvoljavaju izlazak po noći. Mogu ostati samo do osam, odgovorila je kad je već sišla na drugi sprat gdje su mirisali kolači sa vanilijom.

Njena nova prijateljica se presavila od smijeha.

- Mala noćna muzika je Mozartova kompozicija a ti možeš doći i poslijepodne, to se ne mora slušati po mraku.

"Seoska tuka, seoska tuka", potvrđivalo je i klepetanje Žakijevih natikača dok je žurnim koracima išla ulicom.

U roditeljskoj kući je bilo sve isto kao i prije, samo što je njena odbojnost prema porodici bila snažnija. Očeva glasnost, psovke ili smijeh su joj bili skoro nepodnošljivi a majčine i nanine prepirke oko sitnica su strugale po njenom strpljenju. Imala je poriv da se dere na njih ili da im flasterima zalijepi usta. Doduše od nje nisu tražili da puno radi, ostavljali su joj vrijeme za učenje i čitanje. Tu nije mogla učiti, koncentracija bi bježala čim bi čula kako se otac iz dvorišta pozdravlja sa komšijama i zadirkuje ih prastarim grubim i bezobraznim pošalicama. Mati je prebacivala nani da je stari providur i vidi sve ono što joj ne treba. "E dok sam živa ti beli nećeš biti glavna domaćica, i ja sam u ovoj kući ostavila svoju snagu", odgovarala je starica pakosno. "Da ja nisam pazila, ti bi sve podijelila svojim Sarajlijama." Nadirina mati joj na tu pakost nije ostajala dužna, opisivala joj je Smajića kućerak i sirotinju prije nego se ona udala za Dervu, dokazivala kako ih je ona svojim radom i trudom obogatila. "Ah, nećeš ti vazda biti tako hitra na nogama i tvoje se primiče kraju. Kad se razboliš, molićeš da te podignem i operem", Nadirinoj majci je bilo zadovoljstvo dokazivati svekrvi da će uskoro potpuno zavisiti od nje. "E, dragi bože, lijepi moj Allahu, pošalji me za snage u crnu zemlju", šmrcala je na to nana. "A šta će ti, mati, snaga kad kreneš tamo", smijao se Dervo iz dvorišta, on u posljednje vrijeme nije čuo zvocanje svoje žene. "Nećeš se na onom svijetu ni s kim hrvati." "Znam ja, sine, da te žena prevela na svoju stranu. Da mi bog da da sklopim oči prije nego spadnem na vaš hizmet."

Nadiri je i majka bila daleka kao i ostali. Ona joj je bila zahvalna što se borila za njeno školovanje ali istovremeno i ljuta na nju što joj nije imala ništa drugo dati osim dobrih želja za drugačiji život od svog vlastitog. Nije znala da kćerku treba uputiti kako će se provlačiti pored životnih hridina a da se ne nasuče na njih. Budućnost kakvu je ona željela svojoj kćerki, nije se mogla dosegnuti time ako joj se s jedne strane daju krila a s druge nametne teret svih svojih a i tuđih predrasuda. Da nije bilo Zinete, ona ne bi znala kako bi izašla na kraj sa te dvije krajnosti u sebi. Svojim neiskustvom pomiješanim sa strahom ne bi ni umjela a ni mogla ohlabaviti bukagije koje joj je mati prikačila kad ju je poslala na školovanje.

Zato je Nadira izbjegavala sve razgovore sa njom. Sve što joj je mati imala reći, čula je već brzbroj puta. "Nemoj ići na mjesta gdje idu nepoštene djevojke. Nemoj se prevariti i zaljubiti u momka druge vjere, odmah bi ti bilo zabranjeno ići u školu. Faketa mi prigovara da si lijena i neohavizana u kući. Što me tako brukaš pred njom?" Mati se radovala i njenoj nagradi i uspjehu u školi, hvalila se time po cijelom komšiluku ali je neprestano strepila da kćerka ne uradi nešto što bi povuklo očev bijes i upropastilo dobar glas. Čim bi mati otvorila usta da joj nešto kaže, Nadira bi odmah začepila uši, sve mi je to već poznato, o tome više ne želim slušati.

Prve večeri kad je Nadira stigla kući, mati se sjetila da odavno nije učila iz Kur'ana. Djevojka nije obraćala pažnju šta ona radi, ona je na starom radio-aparatu pokušavala uhvatiti muzičku emisiju Radio-Zagreba. Stavila je uho na zvučnik, i pored krčanja razumjela je da će slušati Vivaldijevo "Proljeće". Kad su započeli prvi muzički taktovi i mati je proučila prve redove "Ellhama". Obje su istovremeno podigle ruku na protest ali se Nadira morala pokoriti. Ugasila je aparat i sjela sa knjigom u ćošak. "Ovo je strašna porodica, ovo više nigdje nema, nikad više neću doći kući", šmrcala je u sebi. Kroz par minuta ju je majčin glas, iako više nije bio jasan i čist, raznježio i omekšao kao nekad u djetinjstvu. Naslonila se na sto i pažljivo slušala.

"Pa dobro, ona nema ničeg drugog", pomislila je i strpljivo čekala da mati završi. Opet je brzo uključila radio, muzika je bila prošla, jedan lijep muški glas je čitao predavanja o tome kako je Marks od Hegelove filozofije stvorio temelj marksističkog učenja. On je svojom genijalnošću prozreo šta je pogrešno u Hegelovoj filozofiji, pa je njegovu ideju, izvrnutu na glavu opet postavio na noge. Predavač je prvo hvalio i Marksa i Hegela, zatim kudio ovog drugog, da bi na kraju ispalo kako je Hegel pogrešno protumačio Marksa. Nadira je tu teoriju već učila u školi, a sad joj se, od ovog predavanja, zamutilo i ono što je mislila da joj je jasno. Odjednom joj se spavalo, htjela je poći u krevet ali majka je željela još jedan razgovor sa njom. Prvo joj je objasnila zašto je maloprije učila i molila dragog Allaha samo za nju. Da je nešto ne zavede i ne skrene s puta kojim je krenula. Nadira je upitala šta bi je to moglo zavesti i skrenuti. Mogla se zaljubiti i zanemariti školu. Ne samo to, bilo bi strašnije ako bi se zaljubila u nekoga momka druge vjere.

- Mama, šta je tebi, o čemu ti pričaš?! - zabezeknula se Nadira, jer ništa nije nagovještavalo da joj se približava bilo kakva ljubav. U svojoj blizini još nije vidjela nikoga u koga bi se mogla zaljubiti a ni momci nisu u njoj gledali neku poželjnu djevojku.

Mati je u dahu nabrojila neke paljanske slučajeve, muslimanske djevojke su zaludjele i pošle za tuđim momcima preko bijela svijeta. Prije sedmicu se desio posljednji, Vildana, jedinica njene poznanice Zahide, pobjegla je sa jednim podoficirom, Srbijancem. Napustila je učiteljsku školu i otišla sa njim čak u Srbiju, jer je on dobio službu u Crnoj travi, nekakvom mjestu na bugarskoj granici. Jadna njena majka, sigurno je više nikad neće vidjeti. Kako joj nije bilo žao majke, Zahida je danju čistila kancelarije a noću prela svijetu vunu samo da kćerka može ići u školu. Došla je na jedan korak do diplome i vidiš šta je uradila.

Nadira je šutjela, nije mogla zamisliti da je prekrasna, visoka, vitka Vildana, čija je bijela koža blještala ispod tamne sjajne kose, jedna od najboljih učenica učiteljske škole, mogla učiniti tako nešto. Čime ju je taj stranac mogao tako zavesti, da se odrekne svega i krene u taj pogranični tamni vilajet. "Pa literatura je puna priča o djevojkama koje su zbog ljubavi, bježale od porodice. I Nataša Rostova je htjela pobjeći sa onim gadnim oficirom... Ali ona njega nije voljela, ona se htjela uništiti."

- Nadira, slušaš li ti što ti govorim? - mati je očekivala da ona bilo što kaže.
- Ne boj se, mama, meni je moja škola važnija od svega.
- Ja bih te proklela kad bi uvrijedila mog dobrog brata Taiba. On te je primio da te školuje kao svoju kćer.

"Ne brini mama, ja ću pisati o toj dobroti", nasmijala se Nadira u sebi a glasno ponovila, skoro se zaklela, da neće učiniti ništa što bi njenu majku i daidžu moglo uvrijediti.

Majka još nije namjeravala završiti razgovor, htjela je saznati nešto o Zineti. Pitala je da li ona često dolazi kod sestre Fakete i da li se zna zašto ju je tašnar Muftić ostavio. Nadira nije htjela govoriti o tome, zabila nos u otvorenu knjigu pred sobom.

- Namoj se ugledati ni na Zinetu, nastavila je majka tiho da otac u drugoj sobi ne može čuti. - Ne znam zašto se Faketa pomirila sa njom, jer je i ona posrnula u životu i bruka porodicu.

"Vala, mati, i ti ništa ne znaš, i ti si zaostala", mislila je Nadira. "Da nije Zinete, ja bih uvehnula u daidžinoj kući ko biljka bez vode."

- Zavežite već jednom, hoću da spavam! - viknuo je otac i Nadira je požurila da posluša i pobjegne od majčinih beskonačnih uputa.

Sutradan se u njihovom dvorištu održavala uobičajena polugodišnja predstava zvana "klanje teleta i rasprodaja mesa." Nadiri su nekad taj događaj, sva ta gungula i metež oko njega bili zanimljivi, iako je svaki put kad bi jadno tele vodili iz štale u šupu na klanje uvijek bježala na kraj bašče i tu, sa glavom savijenom u krilo, ostajala dok sve ne bi prošlo. Ovog puta se sve desilo dok je ona spavala, kad se probudila i doručkovala, dvorište je bilo već puno rastorokanih žena a otac je u ulozi svemoćnog gazde stajao iza panja, precizno udarao sječkom i frktao kad bi neka mušterija previše zakerala. "Hej, bubla, šta ti hoćeš? I ti bi od buta. Ma nemoj, e pa nije moje tele čudo prirode, nije se otelilo sa deset zadnjih nogu i butova. Vidi kakav sam ti komad odsjekao, ko puter. Kažeš kost, gdje ti ovdje vidiš kost? Ako ti se ne sviđa moje meso, idi kupi u mesari. Ti mala, garava, priđi ovamo neću te pojesti. Što ti je to obraz tako pjegav, ko švračije jaje. Šta kažeš, nije prevagnulo. Ma ne izmišljaj. Dervo nikad ne vara na vagi, jer svi ćemo mi jednog dana pred dragog Allaha. Ništa ne može spasiti džehenema one koji su krali na vagi. Evo ti i jedna koščica pride, da skuhaš supu svekrvi, samo joj nemoj metnuti začin od mišomora u nju. Neka ona još poživi, torokušo, ko bi ti čuvao djecu dok ti sijevaš po mahali i ispijaš kahve. Ti, golubice, tebi ova lijepa rebra, pa ispeci čovjeku za večeru, da vidiš kako će poslije biti dobar za valjanje po krevetu..."

"Ovaj moj babo priča kao da se najeo gramofonskih ploča!", mislila je Nadira. "On neće da proda tele u mesaru, samo da bi mogao napraviti ovu predstavu u avliji. Faketa ima pravo, da tamo znaju kakav mi je babo, nikad mi ne bi dali ni jednu nagradu. Čim završim školu i zaposlim se, nikad više neću ovdje doći."

Ženske mušterije je zabavljala njegova priča, kikotale su se i zadirkivale ga kao i on njih. On se žalio da je njegova Ifeta pobjegla u drugi krevet, a žene su jedva dočekale da mu se narugaju dvosmislicom o previše priče a premalo "rada".

"Pogledaj ove ženske svrake, gade mi se", mislila je Nadira izvirujući kroz prozor. "Briga njih šta su radile Klara Cetkin i Roza Luksemburg, jesu li se borile za prava žena ili nisu. One su danas kupile po komadinu mesa, neke i na veresiju, stoje tu i krešte gluposti. Da nisam pošla u školu, i ja bih postala ovakva."

Ženama se nije žurilo da idu kući, smjestile su se na klupu kako bi pretresle najnoviju senzaciju, Vildanin bijeg sa srbijanskim podoficirom. Žena nazvana "švračije jaje" je najviše žalila što je onaka Vildanina ljepota i pamet dopala onakom ugursuzu. "Sestre drage, ja sam ga jednom vidjela, ni na šta nalik, crn ko tava, spečen, ne znam čime ju je zaludio. Da je bar našla kakovog gospodskog sina, pa neka je i druge vjere, nego tog srbijanskog đilkoša."

- Kad bi to uradila moja kćer - Dervo je žestoko udario po panju za sječenje mesa. - Našao bih je na kraj bijelog svijeta, ja sam je stvorio, ja bih je i uništio.
- Šta ćeš, Vildana nije imala oca da ga se boji.

Od tih riječi je kroz Nadirino srce prostrujala jeza, odmaknula se od prozora a u istom trenu su ju preplavile i tuga zbog Vildane. Htjela je naći opravdanje za tu djevojku koju je samo površno poznavala, često su putovale istim vozom u Sarajevo. Opravdanje joj nije padalo na pamet, samo je osjećala žalost, kao za nekim ko se mlad oprostio od života. U Nadirinoj uobrazilji, Vildana nije otišla da sa tim čovjekom živi u nekom drugom svijetu. Zamišljala je kako se paljanska ljepotica popela na neku veliku stijenu, skočila odozgo i zauvijek nestala u provaliji. "Pričaću o tome Zineti da vidim šta će ona reći", za sva pitanja bez odgovora je imala lijek, pitaće Zinetu.

Prišla je opet prozoru, sada se pod njim vodila nebulozna ženska prepirka oko toga šta je to ljubomora, je li to muška ljubav i da li žene trebaju biti srećne ako dobiju batina zbog toga što su njihovi muževi ljubomorni. Fatima, crnka vatrenih očiju, poznata po svom zanosnom uvijanju bokovima i neprestanim obračunima sa svojim mužem zbog njegovih sumnji da ga vara dok je on na poslu, vezla je jednu interesantnu priču o slatkoj ženskoj osveti za vječno nabijanje nepostojeće krivice. Po njenoj priči, tu u njihovoj blizini živio je jedan vrlo ljubomoran muž, a način na koji se ona smijala, ukazivao je da ga svi znaju. On je zatvarao ženu, vezivao je, tukao ako bi pozdravila nekoga na sokaku. Ona je trpjela, trpjela godinama, pa je jednom smislila kako će ga izvrći ruglu. Jedne večeri je prosijala brašno, počela mijesiti hljeb. Kad je bila u pola posla, zajaukala je iz sveg glasa, morala je što prije u toalet. On joj je odriješio dimije jer su njene ruke bile od tijesta i ona je izletjela iz kuće i nestala u mraku. On je čekao, čekao, prošlo je petnaest minuta žena se nije vraćala. Mučen sumnjom, pošao je da je traži. U dvorištu i u blizini kuće je nije bilo. Začuo je njen kikot iz bašče i uputio se tamo. "Šta se smiješ, mahnituro?!" izderao se. "Smijem se tebi, jer me nisi uspio sačuvati. Ljubavnik me čekao kod plastova sijena, ti si mi za njega odriješio dimije."

- Hajde, šta pričate, nismo ni mi muški takvi hajvani kako vi kazujete, narogušio se uvrijeđeni Dervo. - Nego ti, Fatima ljepotice, gukni šta ćeš da ti odsječem, hoćeš li ovaj komad s kurjukom. Ili bi ti radije jedan šalvar-kurjuk.
- Kako te nije sramota, sijeda ti glava a pričaš bezobrazluke, uozbiljila se komšinica i zatražila komad mesa sa bubrežnjakom. - Ah što će kupus danas biti mastan!

"Njih se ne tiče što čovjek već leti svemirom. Baš ih briga hoće li ih neko priznati kao narod ili neće. Oni se upišu da su neopredjeljeni i dalje žive kako su živjeli prije sto godina. Šta bih ja mogla pisati o ovim ljudima? Ništa, nikad neću pisati o njima.

Pomislila je na Sabrinu i sve ono što je njena nova prijateljica već od rođenja imala. "Ali zašto, zašto su mene toliko kaznili da se rodim baš ovdje?!"

Kad je krenula nazad u grad, morala je ponijeti teleću kožu da je sutradan proda u kožari. Prvo je odbila a onda joj je mati rekla da može uzeti pola novca i kupiti što joj treba. Pristala je, ali ni kilometar od kuće, koža je toliko otežala da je upala u iskušenje da je baci u prvo grmlje. Pogledala je u ceker, mati joj je još podvalila, osim kože u njemu su bili luk, salata, čak i kutija puna sira. "Ti luda Nadira tegli sve što ti natovare, a Faketa opet neće biti zadovljna donesenim." Svakih stotinjak metara je spuštala ceker da odmori ruku. Koliko je puta tako, dok je ovim putem išla u osnovnu školu, nosila mlijeko majčinim mušterijama. Za novac dobijen od njih je u granapu kupovala namirnice, koje su po očveom mišljenju bile luksuz. Brašno, so, šećer, masnoće i sapun za pranje to je za njega bilo neophodno potrebno u kući, a kahva, kocka, mirišljavi sapun, deterdžent, ženske sitnice, to se nije nalazilo na njegovom spisku kupovina. "I kao dijete sam ovim putom uvijek išla natovarena. Nije mi bilo ovako teško. Babo bi sad rekao da sam se pogospodila u gradu. Do stanice su još dvije male uzbrdice i jedna duga nizbrdica. Ako ne požurim, neću ni stići na voz." Što se ona više upinjala da hoda, noge su bivale sve slabije. Pomislila je da pobaca iz cekera sve osim teleće kože. Osjećaj odgovornosti ju je prisiljavao da svoj teret vuče dalje.

Kad se popela uz polovinu druge uzbrdice, približio joj se veliki auto, za njim se vijao debeli oblak bijele prašine. Odmah je prepoznala dugačku limuzinu tašnara Muftića. On je zakočio i prije nego što je došao do nje.

- Koga to vidim, je li to naša mala slatka komšinica? - bljesnule su njegove zlatne zubne navlake. I njegova majka na sjedištu do njegovog se radoznalo naginjala da je bolje vidi. - Jesi li to pošla u Sarajevo? - htio je znati.
- Nisam, nego na Mars! - odsjekla je, ljuta što je baš on vidi u tom magarećem poslu a istovremeno se nadala da će joj ponuditi vožnju do Sarajeva.
- Žao mi je, moj auto nije svemirska raketa, ali ako hoćeš u čaršiju cestom a ne po nebesima, hajde sjedi, povešću te.

Morala je prihvatiti, bilo joj je glupo da zamoli prevoz samo za cekere. Spustila ih je u prtljažnik, zatim se smjestila na zadnje sjedište. Hanuma Ramiza je pratila svaki njen pokret.

- A ti si Ifetina. Ah, bogati, ja ne vidim dobro, pa te nisam odmah prepoznala. Kako si porasla, čitava cura. Što vrijeme leti, čini mi se da se naša Ifeta juče udala za tog capinera.

Nadiru je razbjesnio taj podcjenjivački ton, odgovorila je vrlo oštro.

- Moj babo nije capiner, nego je zidar, kao što je vaš sin tašnar, ona se tajno stidjela svog oca ali nije nikome mogla dozvoliti da ga vrijeđa.
- Oh, nije to isto. Moj sin je priznat u čaršiji, on ima radnju i kuću, a pravi još jednu na Palama.
- I moj je babo napravio veliku kuću, ni mi ne živimo u šupi.

Sarajevska hanuma je ušutjela, jer je djevojka pokazala da nema strahopoštovanja pred gradskim veličinama. Pogledala je u sina da provjeri šta misli, ali se on samo smješkao kao da odobrava djevojčinu energičnost.

- A što ti ne dođeš ponekad kod nas, hanuma Ramiza je promijenila temu. - Mogla bi se malo više družiti sa mojoj kćerkom Nunom. Skoro ste istih godina.
- Ne mogu, meni Faketa ne da da hodam po mahali.
- A dozvoljava ti da hodaš sa njenom Zinetom po gradu.
- Vi rekoste da ne vidite dobro, otkud onda znate kuda ja hodam i s kim.
- Zar ti mati nije rekla da Zineta nije društvo za jednu čestitu djevojku? - hanuma je u pitanje unijela svu svoju pakost.
- Moj daidža misli da je Zineta pametna i dobra i da ja od nje mogu puno naučiti, s mukom je odgovorila Nadira jer joj je vožnja po okukama prevrtala želudac, svakog časa joj je moglo pozliti.

Hanuma je počela dokazivati da je njen daidža ili ćorav kod očiju ili potpuno gluh, kad ne zna kakvi se glasovi vuku za njegovom svastikom. Sin je zamolio majku da ne priča o tome, pa je ona svoja pitanja prebacila u Nadirinu porodicu, htjela je sve znati, o nani, o majci, ocu, bratu, sestri. Kad se vozilo sat kasnije zaustavilo pred daidžinim vratima, Nadira je samo promrmljala: "Da me bog sačuva takvih žena. Kako su mi mrske ove stare raskopuše!"

Uzela je svoje cekere i požurila da što prije nestane u avliji. Ali tašnar je pošao za njom, ponudio se kao nosač prtljaga. Iskoristio je priliku da upita hoće li sa njim u kino.

- Ne mogu, jer ću opet ići kući na Pale.
- Možeš sa mnom kolima, pa ću ti pokazati svoju vikendicu.
- Muka mi je kad se vozim kolima... Ali ja sam čula da si ti bio u Parizu? - sinulo joj je odjednom.

Bio je, dvije sedmice, prokrstario cijeli Pariz.

Ona ga je pitala za Ajfelov toranj, Trijumfalnu kapiju, Jelisejska polja, Monamartr, slikara de Lotreka. On je bio siguran da tako nešto ne postoji u tom gradu, jer on nikad nije čuo za to. Išao je tamo poslovno, napravio je nacrte modela pariških ženskih tašni koji su mu poslije donijeli veliku zaradu. Prošle godine su se sve sarajevske dame otimale za tašne napravljene u njegovoj radnji.

- Samo si zbog tašni išao u Pariz?!
- Pa da si malo starija, rekao bih ti zašto sam još išao! - kezio se on. - Tamo ima svakakvih žena, ljepših nego glumice u filmovima. - Da sam ja bila u Parizu, ja bih šetala Jelisejskim poljima i išla na koncert u Olimpiju, rekla je ona. - čula sam na radiju da je tamo nedavno pjevao Šarl Aznavur. I dalje joj je bilo neshvatljivo da je neko mogao potpuno slijep proći pored svih pariških čuda i ljepota. Mislila je o tome, pa nije dobro razumjela šta joj on govori. On ju je pokušavao uvjeriti kako bi najviše volio da ga nešto tako lijepo, slatko i nevino kao što je ona, čeka kod kuće kad se vrati sa svojih dalekih poslovnih putovanja. "Šta si mi ti da te čekam kad ćeš se vratiti, pomislila je ona, promrmljala pozdrav i požurila preko avlije.
- Hej, mala, čekaj, viknuo je on, sustigao je, sagnuo se i brzo je poljubio u usta. - Da ja ukradem prvi poljubac i preduhitrim druge.

To je bio takav šok za nju, da je stajala ukočena na mjestu i kad je on već bio nestao iz avlije. Onda je brzo spustila ceker, pritrčala česmi, zahvatila vode u šaku i trljala usne dok nisu počele bridjeti.

- Fuj, gad, idiot, kako se usudio, mrzim ga, - mrmljala je potresena što se njen prvi poljubac desio na takav način.

Te večeri, osim pozdrava kad je ušla u dnevnu sobu, nije progovorila ni sa kim ni riječi, a kasnije je nekoliko puta ustajala iz kreveta da na česmi opere usne.