Obhođaš, Safeta

U ovoj knjizi su svi događaji i likovi izmišljeni, svaka sličnost sa stvarnim situacijama i ličnostima može biti samo slučajna.

Ova knjiga je nastala uz podršku Ministarstva za gradski razvoj, kulturu i sport u Sjevernoj Rajni Vestvaliji i Kuće pisaca u Stutgartu.

Prva naučena slova Nadira je ispisala na dasci posutoj sitnim pijeskom, na kojoj se često klackala sa Milanom, vršnjakinjom iz istog sokaka. Pri pisanju joj je pomagao majčin mlađi brat Taib Karalić. On je brisao pogrešno povučene linije, obnavljao sloj pijeska i, u namjeri da joj što brže prenese vještinu baratanja pisaljkom, svojom velikom nježnom pridržavao Nadirinu malu hrapavu šaku. Djevojčica je, po daidžinom diktatu, upravo crtala posljednja slova riječi "musliman" kada se, sa kantom u rukama, u dvorištu pojavila njena majka Ifeta. Navikla na žurbu, žena je trkom prišla hrpi pijeska, nagrabila lopaticom puno vedro i, ne pogledavši šta joj rade brat i kćerka, žurno krenula nazad. Nadirin otac Dervo je već nestrpljivo dozivao a usput i gunđao što njegova žena nije prije pripremila vodu za malter. On je tih dana svoje zidarsko umijeće posvećivao dogradnji vlastite kuće, betonski temelji novog krila bili su nedavno postavljeni, spremao se da na njih položi prve cigle. Uzgredne poslove je obavljala njegova žena Ifeta, a on je, kao i svaki majstor, neprestano bio nezadovoljan brzinom i vještinom svog pomoćnika.

- Ifeta, brat je zaustavio sestru kad se drugi put vratila po pijesak. "Jeste li upisali ovu curicu u školu?" - upitao je, kao da ne primjećuje da se domaćini satiru od posla kako bi za sve članove velike obitelji napravili udoban dom.
- Našao si kad ćeš me to pitati! - sestra se za vrijeme svog dugog gostoprimstva nikad nije tako oštro obrecnula na brata. Zet zidar je poskočio od ljutnje, kao da ga je ta nova besmislica gradskog čovjeka lupila po glavi i dokrajčila njegovo strpljenje, koje je taj višemjesečni gost i onako već bio načeo.
- Hej ti, knjigoljupče, ostavi se tog dječijeg šaranja po pijesku, dođider ovamo da preneseš ove cigle, vrijeme je da i ti počneš zarađivati večeru, viknuo je glasno, mogli su ga čuti u tri dvorišta unaokolo. Čak ga je i njegova majka, iako je naveliko ogovarala snahinog brata, opomenula da ne priziva komšijske tračibabe.

Taib se odazvao tom pozivu, ostavio je Nadiru da šara sama, a on se prihvatio cigli i tezgera. Ali je uveče, dok je jeo svoju "zarađenu večeru", opet postavio isto pitanje, hoće li njegova sestrična te jeseni krenuti u prvi razred. Nadira je zamrlog srca čekala šta će roditelji odgovoriti. Od trenutka kad joj je daiža otkrio čaroliju čitanja i pisanja, imala je samo jednu želju, što prije poći u školu. Mati je, sa grimasom bola na licu masirala ruke mašću protiv reume i gestom upozorila brata na Dervino namršteno lice.

- Dina mi, nije odustajao Taib. - Nikad nisam vidio razumnije dijete.- Već zna sva slova i čita riječi bez sricanja. Grehota je da je odmah ne pošaljete u školu.
- Šta je tebi danas, šta si se nadovezeo na tu školu, Ifeta je odhuknula. - Ona je mala, tek joj je pet i po, a put do škole je dug. Ove godine moramo u prvi razred spremiti Rasima, on je stariji godinu i po od nje. Vidiš da dograđujemo kuću, nemamo para da ih oboje pošaljemo.

Zidar Dervo je pogledao kćer i nije vidio ništa posebno, bila je to obična curica raščupanih pletenica, u dugoj, pijeskom uprljanoj haljinici, sa prevelikim očima i ustima. Ako je tako razumna kako kaže šura, zašto joj on mora dva puta ponoviti naredbu da mu nešto donese, a često nije ni shvatala šta traži od nje. Za njega nije imalo nikakve važnosti to što je jedna djevojčica sa petipo naučila čitati i pisati. Školovanje, po njegovom uvjerenju, nikome nije donijelo sreću, pa ni njegovom gostu, jedva preživjelom mladom muslimanu.

- Hajde, bogati šura, ti si cijelog života učio i čitao, pa ti je to samo zavelo pamet. Zbog toga si proveo godine u duvaru, skriven ko miš. Ne kažem ja da ti nisi pametan, ali šta imaš od toga. Već mjesecima se sakrivaš kod mene i jedeš moj hljeb, a ne pitaš kako ga ja zarađujem.

U Dervinom govoru nije bilo prebacivanja, bila je to njegov pokušaj da mladom čovjeku objasni praktičnu stranu života. I Taib je to shvatio, pred tom jednostavnom filozofijom se osjećao krivim i manjim od mrava. Boljelo ga je njegovo "mišije iskustvo" i zetovo višemjesečno gostoprimstvo. On, gradski mladić, bivši zagrebački student, ali na njegovu nesreću i prijatelj nekih članova grupe "Mladi muslimani", bio je zahvalan sestrinom mužu za sve što je učinio za njega. On ga je spasio njegovog zatočeništva u "duvaru" vlastite kuće u Sarajevu, doveo ga ovamo na selo, gdje su ga pažnja sestre Ifete i čisti zrak okrijepili i povratili u život. Tu je, polahko, uz fizičko jačanje i jenjavanje bola u plućima, rasla njegova samopouzdanost i uvjerenje da njega nije zakačila metla koja je pomela i strpala u zatvor ostale članove organizacije mladih muslimanskih intelektualaca. Ovih dana se spremao da napusti zaklon zetove kuće, da se vrati sarajevskoj čaršiji i pokuša naći neki posao. Zbog toga je osjećao potrebu da učini nešto i za djevojčicu koja mu je cijelog proljeća i pola ljeta pravila društvo, svojim čavrljanjem vraćala životnu radost, a prihvatanjem njegovih poduka ispunjavala duge prazne dane. Bio je zapanjem zapažanjima i pamćenjem tog djeteta, skoro nije vjerovao da je njegovo učiteljevanje, započeto iz puke dosade, dalo takav rezultat. Juče ga je odvela u ostavu i pročitala mu sve natpise na kutijama i vrećama, skupljenim u Dervinim zalihama. "Ja znam šta je ovdje, u ovoj vreći, tu piše, mekinje, a ovdje je šećer, u ovoj kutiji je biljno maslo", poskakivala je od ushićenja i uživala u njegovim pohvalama. Danas mu je dokazala da je savladala i pisanje riječi po diktatu, samo je kod dugačkih tražila njegovu pomoć.

- Šta to tako duboko dumaš, zar nije istina ovo što sam rekao, zet ga je vratio u vlastite brige.
- Moj Dervaga, nije to sve tako jednostavno. Znam da neko mora zidati, ali bogami neko mora i misliti glavom. Ti znaš staru poslovicu, um caruje - snaga klade valja.
- A znaš kad će vladati takvi kao što si ti, kad na vrbi grožđe rodi, zidar je uživao u svojoj pakosnoj poslovici.
- To si možda u pravu, jer je među muslimanima u Bosni malo onih koji ne gledaju samo svoj sitni šićar. I ti spadaš u one koji ne vide dalje od svog kućnog praga. Ali ako pošalješ svoju djecu u školu da nešto nauče, oni će već drukčije misliti. Ova curica će ti za dvadeset godina reći da sam bio u pravu.

Zidar Dervo je podigao obje čupave prosijede obrve. Da mu je šura rekao da će za dvadeset godina njegov sin Rasim biti pametniji od njega, to bi nekako i progutao, ali da će ga žensko nekad učiti pameti, takvu glupost nije mogao otrpjeti. Rekao je da se on pouzdaje samo u svoje ruke i svoj zanat, a šura, ako želi i dalje ostati kod njega, mora prvo naučiti miješati maltu i nositi cigle. Ako to neće, širok mu je put prema gradu, tamo gdje caruje ta njegova pamet.

Ifeta je zbog umora pridrijemala na sećiji, pa nije čula šta je Dervo rekao njenom dragom bratu Taibu. Zato je sutradan ujutro bila zapanjena kad je on počeo pakovati svoj ruksak. On ju je odmah umirio, ne ide zato što je ljut ili uvrijeđen, nego zato što je vrijeme da otpočne nešto raditi. Sigurno ga niko od njegovih prijatelja nije spomenuo prilikom saslušavanja inače bi vlast prevrnula i nebo i zemlju da ga nađe. Ako ga do sada nisu uhapsili, sigurno ga nisu imali na spisku.

Nadira je sjedila na okorku gdje je juče pisala i gušila se od jecaja. On ju je tješio, obećavao da će joj kupiti najljepše slikovnice, olovku, svesku i čitanku. Ponovio je savjet sestri, da curicu odmah pošalje u školu. "Malo je ovako razumne djece", molio je i naređivao. "Neka uči, ako je pravilno uputimo, može postati..., tu je zastao i zamislio se. "Može postati i profesorica", nije znao koje bi drugo važno zanimanje mogla obavljati jedna pametna djevojka. Sestra Ifeta ga je zapanjeno gledala, zatim upitala je li gluh pa nije čuo šta njen muž misli o učenju i školovanju. Bilo joj je drago što brat ide, i onako je unosio samo bunu i pometnju u njenu porodicu. I ona je njemu dijelila savjete, da odmah, čim se smjesti u porodičnoj kući, potraži sebi skromnu i vrijednu nevjestu, jer vrijeme prolazi a on nije ništa stvorio za zrele godine.

Nadira je ispratila daidžu čak do velikog brda, gdje se odvajao put prema željezničkoj stanici, i tu, na rastanku, napisala njegovo ime na prašini. A on je njoj obećao da će, kad završi osnovnu školu i pođe u gimnaziju, stanovati kod njega u gradu. U sebi je poželio da i on dobije sina, pametnog kao Nadira. Nije ni primijetio da ima nečeg čudnog u njegovoj misli.

Nadira je pošla u školu tek iduće godine ali je do tada naučila i ćirilicu, jer su prve slikovnice, pokloni od njenog daidže bili ispisani tim pismom. U slikovnicama je nisu zanijela samo slova i njihova značenja, nego i slike lijepih porodičnih kuća, vesele djece, nasmijanih roditelja, čija je jedina briga srećno djetinjstvo njihovih potomaka. Gledajući tu porodičnu idilu na crtežima, bila je sigurna da se rodila u potpuno pogrešnoj porodici. Od majke je vrlo rano saznala da brak njenih roditelja nastao od dvije besmislice, majka je u njega gurnuta jednom komunističkom prisilom, otac svojom smiješnom opkladom. Zbog toga se Nadiri činilo da sjedokosi, često huljivi zidar i krečar Dervo, nikako ne može biti njen otac, niti njegova čangrizava majka može biti njena nana. Malo zajedničkog je imala sa dječakom i djevojčicom za koje su svi govorili da su joj brat i sestra. Trudila se koliko god je mogla da se udalji od njih. Kad bi joj mati zapovjedila da pripazi sestricu, ona se uvijek začudila činjenici da je to plavokoso, dosadno, pakosno stvorenje ipak u nekoj rodbinskoj vezi sa njom. I kad god je željela pobjeći od takve stvarnosti, sakrila bi se u sobu i iz kutije izvadila svoje "blago", zapravo slikovnice i knjige dobijene od daidže Taiba. Tu je bilo svega i svačega, od drvenih patuljaka i raspričanih životinja, do dobrih zmajeva koji pod krilima nose cijelo jato dječijih priča... Svaku bajku je naučila napamet, često je ponavljala u sebi i u tom ponavljanju dodavala pomalo svoje mašte. Te bajke su u njenoj glavi polahko mijenjale sadržaj i gubile vezu sa onim što je bilo napisano u slikovnici. "Vidi, pa i ja znam izmišljati priče", mislila je Nadira, začuđena i obradovana zbog svoje novootkrivene sposobnosti. Izmišljala je dalje, uvijek nešto novo, ali to joj nije donijelo ništa dobro. Ne samo da joj nisu povjerovali da je na putu iz škole vidjela pitona, da je po njihovom potoku plivao čamac, kao ni da je uhvatila leptira velikog kao lastavicu, nego su je još proglasili i lažljivicom i pomalo udarenom curom i naučili je da svoje bajke priča samo sebi. Nije smjela suviše pričati ni o knjigama koje je čitala, jer se i na čitače u njihovoj mahali gledalo sa podozrenjem.

Već u trećem razredu joj njeno "blago" nije bilo dovoljno, pa je pozajmljivala knjige iz biblioteke. Najradije je čitala knjige iz biblioteke "Lastavica". Na putu iz škole je, uz rizik da o kamenje raskrvari prste na nogama ili oguli vrhove novih cipela, ispitivala koliko je tek dobijena knjiga interesantna. I bila je prava muka kad bi stigla kući i morala sakriti knjigu i od drugih i od sebe. Tog vremena otkrivanja svijeta kroz čitanje se i kasnije rado sjećala. Jedne sedmice je bila s djecom iz drugih krajeva domovine, druge negdje u Evropi ili Rusiji, treće je sa crncem Nobijem trčala kroz afričku savanu. Tada je prvi put čula da je na svijetu postojalo ropstvo, da su ljude hvatali i prodavali kao poludivlje životinje. Sa družinom broda "Sinji galeb" je plovila okeanima do daleke Amerike, ali se nije odmah vratila kući nego otplovila čak do eskimskih ledenih prostranstava. I priče o malim i velikim partizanima je rado čitala, divila se tim junacima, sama pokušavala izmisliti neku malu partizanku - ratnog kurira, koja pomaže drugovima u nevolji, spašava cijele partizanske jedinice, ranjenog borca, donosi hranu djeci u zbijegu. Žalila je što živi u tom učmalom selu pored Pala, gdje su najuzbudljiviji događaji u cijeloj godini bili nečija udaja i ženidba, dreka dvije posvađane žene ili lumpovanje tek zamomčenih mladića, namjerenih da dokažu kako su se oteli ispod roditeljske stege. Nije imala pojma šta je to soc-realizam, idealizam, ni šta su to šarene laže komunističkih lopuža, kako je govorio njen babo, ali je tugovola što ne može imati drugove kao djevojčica iz ruske knjige "Timur i njegova četa". "Da mi je bar brat Rasim nalik na tog Timura" - žalila je u sebi što on nije pokazivao nikakav interes za zvijezde petokrake i pionirske izmotancije kao i za njene pokušaje da mu objasni kakva se sva čuda nalaze u knjigama.

Tako su, uz lijepa maštanja i dosadom ispunjenu provincijsku stvarnost, prošle godine djetinjstva. U sedmom razredu je fizički već bila djevojka, ali sa istom onom sanjalačkom djetinjom pameti, tako da baš nije shvatila zašto joj je mati zabranila nositi okraćale suknje i uske bluze. Nana joj je objasnila da je stramota pred ocem, bratom i komšijama pokazivati gole noge i poprsje. Pošto ona nije pokazivala da razumije te upute, nana je produbila objašnjenje, žensko uvijek mora paziti, nikad se ne zna šta je u čijoj glavi. Nadiri su takva upozorenja zvučala čudno, skoro besmisleno jer nije shvatala zašto bi za bilo koje muško stvorenje bile interesantne njene zaobljene noge i male izbočine na grudima. Ali je poslušno nosila dugačke suknje i zakopčane bluze, željela je izbjeći dosadne opomene.

Tek što je počelo drugo polugodište sedmog razreda, nastavnica maternjeg jezika Draginja Milunović joj je nametnula jednu veliku obavezu. Stigla je vijest da je biblioteka "Lastavica" dobila napad velikodušnosti, namjeravala je nagraditi svoje vjerne čitaoce i tako potaći stvaralaštvo najmlađih. Nadira je samo naslutila šta bi to moglo biti stvaralaštvo, ali joj je odmah bilo jasno da se ta nagrada nije izvlačila na lutriji nego se zaista morala osvojiti. To je bilo toliko nevjerovatno, da je samo iskolačila oči i blehnula u nastavnicu kad je ova pred cijelim razredom pokazala prstom na nju.

- Hajde, Literata - nastavnica Draginja joj se prvi put obratila nadimkom po kojem je u školi već bila poznata. - Ako se malo potrudiš, nagrada je tvoja. Napiši sastave o pet knjiga iz biblioteke "Lastavica" i pošalji ih do 30. maja na adresu... Za dobro napisane sastave možeš dobiti petnaest dana ljetovanja u Splitu, za manje dobre 50 knjiga te iste biblioteke, za osrednje 25 knjiga...

Nadira je pocrvenjela, pa poblijedila i osjetila da joj se pamučna bluzica natapa znojem. Zašto baš ona?! Otkud ona zna kako treba sastaviti te knjige? Tačno je da je ona uvijek nešto pisala, prepisivala, dopisivala ali to je bilo onako, za svoju dušu. Nadira je žalila što nikad nije mogla napisati pjesmu, onu lijepu pjesmicu sa rimama što sama doleti na pero. Kad bi nju spopalo nadahnuće, neki su to zvali i inspiracija, njeno pero je škrabalo po stranicama sveske sve dok ne bi ispale dugačke priče o jutru u njenom selu, o bratu za kojeg je mati bila sigurna da se rodio na šejtanski dan, pa o naninoj uvijek zaključanoj sehari. Nastavnica je njene radove često metala na panoe u školskom hodniku i oni su se ponekad, upola skraćeni, pojavljivali u "Malim novinama". Ali taman posla da je za to do sada dobila neku nagradu, samo su joj nalijepili etiketu otkačenog insana, ismijavali je i kad nije izmišljala. Već se uvjerila kako je teško biti otkačena djevojčica u provinciji, udaljenoj dvadeset kilometara od Sarajeva.

- Ne nastavnice, sigurna sam, to je vama neko slagao, za pisanje se nikad nisu dobijale nikakve nagrade. Ja to ne znam, pet knjiga, šta ću ako mi babo vidi odjednom pet knjiga - verglala je Nadira, ljuta na nastavnicu što je baš njoj uvalila tu kaznu.

Nastavnica Draginja se nasmijala a njen smijeh je odjeknuo kroz školske betonske hodnike.

- Stani Nadira, stani, knjige sastavi kao što inače sastavljaš lektiru. Ja znam da ti to možeš, neću ti oprostiti ako to ne uradiš. Sigurno ćeš na kraju godine dobiti manju ocjenu.

Svakako da nižu ocjenu iz maternjeg jezika nije smjela sebi dozvoliti a i nastavnica Draginja je bila njen veliki autoritet i ugled. Ona je bila prva žena iz njihovog kraja koja je tamo u velikom gradu završila maturu, zatim studirala za nastavnicu. Pričalo se da studira i dalje i da će tako postati profesorica, što je po daidžinom vjerovanju bila i Nadirina budućnost.

Nije bilo druge, morala se prihvatiti pisanja kako bi joj nastavnica pomogla da su upiše u gimnaziju ili učiteljsku školu. Prvu nagradu je odmah otpisala, njeni je nisu pustili na razredni izlet u Sarajevo, a da je puste u taj daleki grad na moru. Nije znala plivati, nije imala ni kostim za kupanje. Ali druga nagrada i treća nagrada, 50 knjiga, 25 knjiga... E to se nije smjelo propustiti, za njih bi napisala pet puta po pet knjiga. Koja bi to bila sreća dočekati ljetnji raspust, kad njihova biblioteka ne radi, sa tim brdom vlastite lektire. Zaboravila je da su uz čitanje uvijek išle i grdnje i poneka masnica, jer bi zagnjurena u knjige, prečula majčino dozivanje, mukanje žedne krave, ili bi zaboravila istjerati kokoške iz bašče.

Odmah se dala na posao i pronašla svih pet knjiga. Tri naslova su bila u školskoj biblioteci, a dva joj je kupila nastavnica Draginja kad je išla poslom u Sarajevo. Dvije knjige je već ranije imala u rukama ali je čitanje bilo jedini posao gdje joj nije smetalo ponavljanje. Kod kuće je knjige sakrila ispod kreveta, jer je njen babo i od jedne dobijao napad bijesa, a kad bih ih ugledao pet - sigurno bi mu pozlilo.

Krišom po danu, uz gasnu lampu po noći, stranice su joj brzo letjele ispred očiju. Za petnaest dana je otkrila sve tajne junaka, naigrala se sa njima, naradovala, naplakala i bila ih je na kraju sita. Uželjela se malo i vlastite igre smijeha, a u školi su ispitivali i druge predmete, ne samo maternji jezik.

Vratila je knjige pod krevet i zaboravila na njih. Ali nastavnica nije na nju.

- Literata, kako napreduje rad, šta si već napisala? - pitala je jedno jutro prije nego je otpočela predavanje.
- Pa, ovaj, sve sam pročitala - zamucala je i smanjila se koliko je mogla. Htjela se sakriti pod klupu.
- Pogrešno. Radi knjigu po knjigu, to sam ti zaboravila reći. I kad obradiš prve dvije, donesi da pogledam.

Nadira je tog dana samo uzdisala. Jeste da je ona izmišljala različite priče, ponekad slagala nešto majci, naročito kad bi vidjela prut u njenim rukama, ali je uvijek držala do svojih obećanja. Obećala je i mora to ispuniti, nema joj druge. Ali čitanje je mogla sakriti u kući, kako da sakrije pisanje.

Istog popodneva se prihvatila posla. Prva knjiga je bila o krilatom karavanu, zapravo o jatu divljih gusaka, koje se na svom putu sa sjevera na jug očajnički borilo za preživljavanje. Na tom putu su ga satirale bure, snjegovi, glad, lovački ćeif... Taj prvi sastav joj je donio dosta zadovoljstva, zahvaljujući miru u kući napisala ga je u jednom dahu. Mir je vladao zato što se otac sa jaranima zasjedio u jednoj kafani, mati sa mlađom sestrom otišla rodici u goste, a brat se sa drugovima, ždrijebetom i njihovim čupavim cukom igrao na livadici pored potoka. Nana je imala glavobolju i kunjala je u svojoj sobi.

Kad su se opet svi skupili u njihovoj velikoj kuhinji, ona je ispisane listove već bila spakovala u jednu kutiju. Mati je bila ljuta na babu što je potrošio neke njene pare u kafani i odmah po dolasku, uz pijano frfljanje, zaspao na sećiji. Vjerovatno je zbog toga i zaboravila naružiti Nadiru što nije oprala sudove. Bila je to jedna mirna večer u njihovoj porodici, ali ona je već iz iskustva znala da se tada uvijek nešto kuha. To nešto kusaće se tek sutradan, kad se otac otrijezni a majka dobije priliku da mu iščita sve šta je u posljednje vrijeme zgriješio. U njihovom kraju se malo koja žena hvalila da ima dobrog muža, čak se činilo da boljeg od njenog oca nije ni bilo. Svuda se pričalo da je njen otac Dervo čovjek od riječi, da je čestit domaćin jer ne pozajmljuje od drugih i u prodavnici ne uzima namirnice na veresiju, on je bio taj koji je uvijek davao drugima. Pričalo se i da je dobre naravi, jer se nikad nije čulo da je udario ženu, nanio uvredu majci ili se posvađao s nekim prijateljem. To što bi se jednom u dva tri mjeseca naljoskao kao Rus, što nikome nije dozvoljavaao da ga vrijeđa, niko mu nije zamjerao, to je pripadalo muškoj časti i niko u tome nije nalazio ništa negativno. Otac je bio takav autoritet, skoro strah i trepet u kući, tako da je Nadira njegovo prisustvo osjećala kao prijetnju. Rijetko bi ih išibao, jer su oni i sami znali šta ne smiju zgriješiti, pa to nisu ni radili. Ako bi se u kući uradilo ili kupilo nešto bez njegovog znanja onda se to moralo sakriti. On sam nije ni znao šta oni rade po danu kad njega nema, a nije puno šnjuhao po kući da otkrije šta je novo u ormarima ili seharama. Ali tu je bila njegova majka kojoj nije ništa promicalo. Ona se nije bojala sina, samo je nastojala da kod snahe i djece razvije strah prema njemu. Čim bi ko napravio šejtanluk ili joj protivuriječio ona bi odmah zaprijetila: "Čekajte, čekajte, doći će Dervo kući, sve ću mu ispričati. Neka jezik laje, guzica će platiti." Te prijetnje je rijetko ostvarivala ali su one uvijek djelovale. Nekoliko puta su svi doživjeli očev pravi bijes i psovke, pa i batine, i strah da se to opet ne desi je vječno lebdio oko njih.

Mati se udala za oca jer je od vlasti godinu dvije po oslobođenju bilo došlo naređenje da sve djevojke moraju ići u radne brigade i na radne akcije. Njeni su bili haza muslimani, klanjali su pet vakata, postili svaki ramazan, o Kurban-bajramu kupovali najvećeg ovna, a pričalo se da su se nekad u njihovoj avliji skupljali i derviši, da je njen otac, Nadirin djed, u svojim najboljim godinama predvodio njihovo kolo i hodao bos po žeravici. Tek što su bili prihvatili da im žene i sestre skinu zarove i feredže, stigla je ta naredba od komunističke vlasti, osamnaestogodišnja Ifeta, Nadirina mati, i dvadesetogodišnja Munira, majčina starija sestra, odmah moraju krenuti na dobrovoljni rad, podizanje nasipa za prugu kroz centralnu Bosnu. Srećom je Munirin zaručnik pristao da se brzo oženi, a za Ifetu se našao jedan jedini prosac, udovac Dervo iz nekog sela kraj Pala. On je tek kasnije priznao da se usudio u tu proševinu samo zato što se, malo podnapit, kladio sa jaranima da se, iako je udovac i bliže četrdesetim nego tridesetim, može oženiti djevojkom iz najbolje gradske porodice. Ifeta je bila odgojena tako da je i njoj samoj bila strašna pomisao da cijelo ljeto provede izvan zaštite rodne kuće, praktično u tuđem svijetu, da spava u barakama sa muškinjem bog te pitao kakvih vjera i zakona. Poslije je često govorila da je od dva zla izabrala veće, udaju za čovjeka sa kojim je jedva progovorila tri riječi prije vjenčanja. Ali tu se više ništa nije dalo popraviti, pa je Ifeta, i sama obdarena prilagodljivošću bosanske žene, izrodila djecu sa Dervom, podizala ih, trpila svekrvu i brižljivo njegovala svoju novu kuću kao i odnose sa porodicom iz koje je potekla. Prihvatila je bratova i sestrina uvjeravanja da se djeca moraju slati u školu i bila je ponosna na kćerku što uvijek donosi svjedočanstva sa odličnim ocjenama. Ali i nesrećna što se sin Rasim jedva provlačio iz razreda u razred. Ona je željela da on bude kao njen brat Taib a ne kao muž Dervo. Pazila da to često ne govori pred svekrvom i suprugom, jer bi je oni odmah dočekali riječima: "A što se ti nisi udala za kakvog gospodina nego si dočekala udovca Dervu, ko ćelav kapu. Da ti šta ne fali u našoj kući, iako nije gospodska?" I Nadira je rasla između te dvije krajnosti, između gradskih i provincijskih običaja i nije znala gdje pripada. Da ju je neko pitao za mišljenje, odgovorila bi: Ima li nešto treće, ne sviđa mi se ni babina ni majčina strana. Knjige su joj otkrile da postoji to treće, ali način obrazovanja u školi prilagođenoj potrebama socijalističke demagogije nije davao temelj onima koji su htjeli misliti svojom glavom. Tada još nije razumijevala šta se oko njih stvarno dešava, nije primjećivala da oni žive u mutnim i teškim nanosima tradicije, religije, prikrivenog nacionalizma, među izdancima evropske građanske svijesti. Do bržeg razvoja tih izdanaka nije moglo doći, jer je sva ta balkanska mješavina bila poklopljena velikim zvonom ideologije, kojoj i pored brojnih eksperimenata i oblika nikako nije uspijevalo popraviti svijet.

U to vrijeme je Nadira, iako je očev autoritet bio jak, radila i kretala se po svom instiktu, po onom što je nosila u sebi. Prepričavanje knjiga je shvatila veoma ozbiljno, čak je uživala u njemu. Drugog dana se nije mnogo obazirala kakva je atmosfera u kući, a i strah od oca se nekud izgubio. Sjela je za sto u ćošak, gdje je bilo mračnije, i sastavljala drugu knjigu.

Bilo je neko ružno vrijeme, snijeg i zima se uvalili u sred proljećnog pupanja pa je cijela porodica bila u kući, otac mahmuran i natušten, mati smrknuta kao olujni oblak. Samo u stanju mahmurluka otac je podnosio da mu neko "zvoca" i prekorijeva ga, pa se mati uvijek koristila tom prilikom da isprazni svoje mjesecima nakupljano nezadovoljstvo. I ona je uvijek počinjala od početka, pa su svi, po ko zna koji put morali slušati kako je bila luda što nije otišla na tu radnu akciju, jer je udajom za njega uporopastila svoj život. On bi samo puhao i ponekad je smrknuto pogledao.

Nadira se potpuno udubila u sastavljanje knjige o hrabrim malim pionirima. Kao i mnoga druga djeca njene generacije, i ona je pohlepno gutala šarene laže Branka Ćopića i mislila da na svijetu žive samo raspričani starci, junaci golubijeg srca, djevojčice sa velikim srnećim očima i dječaci zaljubljeni u te djevojčice. U školi su ih naučili, bar one koji su bili dobri učenici, da moraju biti zahvalni komunistima što su ih oslobodili mraka prošlosti i raskrilili im vrata raja gdje je bujalo bratstvo i jedinstvo, lijek za sve njihove balkanske nacionalističke boljke. Nadiri je bilo malo i to što je ispisao Branko Ćopić, pa je njegovim junacima dodavala još više dobrih osobina, kovala ih u zvijezde, kako je govorila njena nana kad bi neko nekoga pretjerano hvalio. Ispisane stranice je stavljala ispred sebe, ne primjećujući da se brat privukao u taj mračni kut i sakrio pod sto. I odjednom, cap, zagrabio je njene listove, kriknuo od uzbuđenja, zatim se popeo na stolicu da ga ne može dohvatiti. Ona je poluglasno zatulila, pa skočila nekoliko puta ali su njegove dugačke ruke bile izvan domašaja.

- Da vam pročitam šta je naša Literata nakitila - brat je jedva govorio od smijeha.
- Vrati joj to! - viknula je mati odmah na njega.

Otac se digao sa sećije i načuljio uši da mu što ne promakne.

Brat je počeo čitati njene rečenice naglas a ona nije znala šta će od sebe. Ona nije primjećivala koliko je pretjerala u svojoj rodoljubivosti, nego se bojala očevog iskrivljenog lica koje nije predviđalo ništa dobro. Što je brat dalje čitao, otac je bivao sve goropadniji, kao da je njega neko vrijeđao i psovao.

- I takve laži vas uče u školi! I to ti sve pamtiš i ponavljaš za njima - otac se uhvatio za glavu. - Ludi Dervo, što ih spremaš tamo da prave budale od njih. Gdje li samo nađoše tolike partizane i komuniste? To ti je bila šaka jada koja se krila po šumama i napadala samo iz zasjede. Pogledaj kakvu su vlast napravili. Ni brat bratu više ne vjeruje da ga neće potkazati državnoj bezbjednosti. Nadnice nam oborili a sami se bogate i goje, gore nego ikakve gazde prije rata.

Između njegove huje i bratovog mucavog čitanja, nikako joj nije uspijevalo da mu kaže kako oni u školi ne uče samo o partizanima i pionirima, nego i geografiju i matematiku, strani jezik...

- Bahsuze, vrati joj to, to joj je lektira - govorila je mati piskutavim glasom, sa slutnjom da bi iz toga mogao nastati neki belaj.
- Pokazaću ja njoj lektiru, i njoj i tebi! - vikao je otac. - U kući je ništa nisi naučila, još nisam vidio da je razvila jufku pite. Pogledaj mi košulju, ovolika rupa na leđima, izgorjela dok je peglala... A ti samo škola, škola, kao da će je škola udati! Samo knjige, knjige, na kraju će pobudaljeti od tih laži.
- A ti si pobudalio od svoje rakijetine - ovog puta mati nije izmicala, ona je svom svojom voljom i snagom branila budućnost svoje kćeri. - A ona će, ako lijepi Allah da, sutra učiti visoke škole, biće nastavnica ko Draginja, ili možda profesorica. Neće biti svakome sluga kao ja.

Na to je nana došla iz svoje sobe i po svom običaju odmah počela prigovarati majci.

- Što ne smiriš čeljad u kući, vazda zakuhavaš belaj... Nije vas stid, sav vas komšiluk čuje. Otpustila si jezičinu kao kakva mahaluša. Šta je, ako je moj sin popio, nije tvoje popio, nisi ti u miraz donijela. Ako si ti skupila sir za prodaju, krava je njegova, on joj nabavlja sijeno i mekinje. Njegovo je, pa neka troši. Tvoje je da gledaš djecu i da ga dočekuješ. On puno radi, mora se i razonoditi.
- A kamo moja razonoda, šta će mene razonoditi? - uzdahne mati i obriše oči krajevima mahrame.
- Tvoja razonoda su kuća i djeca. Ako ti se ne sviđa, znaš...
- De, mati, nemoj i ti sad - otac je bio pomirljiv, kao da je osjećao krivicu što je potrošio novac kojeg je prije uvijek dobijala njegova životna saputnica za svoje ženske potrebe. Njeno je bilo da čuva ugled njegove kuće, pa je od tih para najčešće kupovala poklone za babine, udaje ili ženidbe u široj porodici ili neke sitnice kao što su karmin ili pomada za sebe. - A ti, školašice, za kaznu idi kupi mi jednu pivu, ali kad zamislim da si tamo, da si već ovdje.
- E, neće - majka se isprsi i zagrli je. - Neka ide on, klipan, sin ti je isti ti, propalica u školi... Ona je moje suho zlato. Dušo moja, samo ti uči te škole, da ne deveraš sa baksuzima kao ja - šaptala joj je u uho.

Otrgnula se od majke, poskočila da otme tekst od brata i nespretno gurnula stolicu. On je pao i udario se u rame, ona dobila od nane mašice po leđima, a babo je njen sastav o hrabrim pionirima bacio u peć. To joj je ubilo volju, prošli su dani i dani dok se nije prisilila da se ponovo prihvati posla.

A nije ni stizala, jer je to bilo vrijeme kad je bilo najviše posla u bašči, a majka i nana su se utrkivale koja će je prije pozvati. "Hajde da sijemo luk, da pravimo lijehe za krastavice, kuhinja nije oribana tri dana." Nani je naumpalo da šije nekakve pidžame na svojoj staroj rasklimanoj "singerici" i Nadira je morala stajati uz nju i udijevati joj konac u iglu. Onda se sestra razboljela od krzamaka, odredili su joj da sjedi uz nju. Kad je sve to prošlo, i njoj je proljećno sunce udarilo u glavu, nije mogla odoljeti čućorenju drugarica pred avlijskim vratima. Dani su se topili i nestajali kao snijeg na jugovini, desetak dana prije određenog roka za slanje radova na adresu "Lastavice" ona je završavala tek treću knjigu.

Tih dana bi se najradije negdje sakrila i ne bi ni išla u školu. Nagrada više nije ni bila važna, ali kako će prevariti nastavnicu Draginju. Kad bi se posrećilo da je ona zaboravila zadatak koji joj je povjerila.

Nije se posrećilo, na vrijeme se sjetila da pita gdje su joj sastavi. Nadira nije imala kud, dala joj je izgužvane listove.

- Samo tri! - naljutila se i preletjela pogledom zbijena slova Nadirinog ukošenog rukopisa. - Ali ovo je dobro, odlično, bilo bi šteta da ne pošalješ. Zaključaću te u biblioteci, nećeš mi izaći dok ne sastaviš jednu knjigu. I sutra drugu.

Prvi put sama u školskoj biblioteci! Udisala je čudesni miris ljepka i starog papira i razgledala police sa knjigama. Bila je u iskušenju da ukrade dvije, "Robinzon Kruso" i "Heidi", čak ih i metnula u torbu, a onda ih vratila na police jer su joj odmah počele pritiskivati savjest.

Jedan sat je izgubila njušeći po policama, pa tek onda sjela sa namjerom da piše. Nacrtala je tri cvjetića na krajevima papira a zatim su rečenice potekle same. Ipak nije bila zadovoljna, nije joj uspjelo ponoviti one iskićene rečenice o ratnim doživljajima Titovih pionira koje je kod kuće već jednom bila napisala a otac bacio u peć. I sada ga je čula kako joj trubi na uho: "Ja čudnih laži, ja što vam lažu!"

Kad se, nakon posljednje tačke prenula, shvatila je da su joj noge i leđa ozebli u prohladnoj prostoriji i da je sunce otklizilo daleko prema zapadu. Već odavno je trebala biti kod kuće.

Napolju je stala pored jednog potpornog stuba da se malo ugrije i vrati u stvarnost. Ali ne zadugo, jer joj je brat mahao iz daljine i derao se: "Šta radiš tu, mati je poludjela od brige."

Na njenu žalost, brige je nestalo čim ju je ugledala da dolazi kući, umjesto nje zafijukao je prut i majčin bijes. Srećom, dotrčala je nana pa je otela od majke, te je prošla samo sa dvije masnice i jednim šamarom. I naravno, morala je lagati da bi opravdala svoj dugi boravak u školi. Ispričala je priču o tome kako je morala pomagati nastavnici da složi neke knjige. Mati i nana preniješe svoj bijes na nastavnicu, ali se on već bio stišao jer je Draginja imala veliki ugled u njenoj kući.

Na kraju su njeni sastavi sačinjavali jednu poveliku hrpu listova. Opet nije znala šta će, jer to nije moglo stati u kovertu kupljenu na pošti. Okretala je, prevrtala, presavijala, podvijala... Uspjelo joj je sve ugurati u omotnicu ali se poklopac nije dao zalijepiti.

Prošla su još dva dana, rok za slanje radova istekao, a ona je još nosala otvorenu kovertu u tašni i sigurno je ne bi ni poslala da se nastavnica nije sjetila pitati da li je njena pošiljka otišla preporučeno. Ona je sve izvadila iz tašne, stavila na sto i rasplakala se.

- Ne može - mucala je. - Ne može se zalijepiti.
- Oh, Nadira, Nadira, kako si tako glupa?! - nastavnica se naljutila na nju, pokupila papire i otišla iz razreda.

Srećna što se konačno riješila te muke, u istom trenu je na sve zaboravila. Bilo je vrijeme pred raspust, kad je i najvrijednije učenike spopadala ljetnja čežnja i lijenost. Dobre ocjene u dnevniku su se još klimale, a loše izvirivale ispod katedre, u namjeri da se zalijepe i za njenu stranicu. Tog proljeća se dobro namučila sa geografskim kartama, brkala Indiju i Indokinu, Kinu i Indokinu, a japanska ostrva Kiju-Šiju ili nešto slično postadoše joj noćna mora. Danima je uzalud pokušavala uhvatiti odličnu ocjenu iz geografije.

Sedmicu pred raspust je pozvaše u kancelariju kod zamjenika direktora. Čim je čula poruku, noge su joj zaklecale i jedva je snijele niz stepenice. Odmah je pomislila na brata. "E, rodio se na šejtanski dan!" - ružila je u sebi. "Šta li je sad uradio? Razbio prozor, potukao se sa klipanima iz sedmog, opet dokazivao nastavniku istorije da nije istina što piše u udžbeniku nego što priča njegov babo Dervo."

Pokucala je, pomolila nos u kancelariju a tamo se bila skupila cijela uprava. Zar je tako strašno?! Od straha nije mogla vidjeti da je svi gledaju sa smiješkom i pružaju ruke da čestitaju. "Prva nagrada, prvi put u istoriji škole da je neko dobio takvu nagradu. Čestitke od srca i sreća zbog tako ugodnog iznenađenja."

Još uvijek nije shvatala šta hoće od nje, lampica se upalila tek kad je nastavnica Draginja pomenula "Lastavicu" i njene dobro napisane radove. "Knjige, dobiću knjige!" - sinulo joj je u glavi, da bi se tren kasnije skunjila od razočarenja. Nisu bile knjige nego 15 dana ljetovanja u Splitu sa djecom iz svih krajeva njihove zemlje, koja su također dobila nagradu. Tu nije bilo radosti za nju, u taj daleki grad svakako ne može otići, a knjige bi same došle njoj i uljepšale joj cijeli ljetni raspust. Ona ne smije reći ocu ništa o toj nagradi, jer je sve uradila ne pitavši ga za dozvolu. Kako je mogla znati da će baš njoj dati prvu nagradu.

Cedulja o nagradi bila je u tašni, a tašna teška kao da je u njoj kamen. Bilo joj je muka u stomaku, kao da se prejela zelenog voća. Kod kuće nije mogla čak ni jesti. Da bi zaboravila šta se desilo, prihvatila se posla. Pomela je dvorište, oplijevila lijehu luka u bašči, a nena se čudom čudila što je njena unuka odjednom postala tako vrijedna a da joj to niko nije naredio.

Sad kad je prošao prvi šok, njoj su taj Split i to more izgledali sve privlačnije. Kako preći preko gudura očeve nepopustljivosti i otići tamo? Da ga sad upita može li poslati sastave, pa da mu kroz deset dana kaže da joj je to pisanje donijelo nagradu. Samo kad bi došao kući dobro raspoložen i malo mahmuran, onda bi se dalo nešto i učiniti. Odlučila je sačekati priliku, možda će u ova dva tri dana uhvatiti neko njegovo dobro raspoloženje.

U prvi mrak, baš kad je prala cilinder i palila lampu, u kuhinju uđe mati, zadihana i nečim uplašena.

"Brat ti kaže da si dobila neku nagradu - reče tiho da je ne bi čula nana na verandi.

- Jesam - zaplakala je, uzela cedulju iz tašne i pružila je majci. Mati je nekoliko puta preletjela ispisane redove, zatim se uhvatila za usta, a oči su joj od straha postale okrugle i ogromne. "Moje dijete šta si ovo uradila?! Ne govori babi o ovome, obje će nas ubiti. Sto puta sam ti govorila da ne radiš ništa bez pitanja, znaš ga kakav je. Ako čuje nana, bogami će mu reći i sve će opet biti po mojoj glavi."

Sakrila je pismo pod dušek i oprostila se od svoje nagrade. Već od ranije je znala da, za sve što djeca urade, očev bijes prvo pogađa majku i bilo joj je žao da se to ovoga puta desi zbog njene nepromišljenosti.

A opet se sve to desilo. U školu su došli jedan momak i jedna djevojka da razgovaraju sa njom, čula je da su novinari ali nije imala pojma zašto je oni ispituju o njenom pisanju i zašto je slikaju. Saznala je tek kad je neko u školu donio lokalne novine i njenu fotografiju u njoj. Sad je bilo gotovo sa skrivanjem, sigurno će se naći neko ko će njenom babi poturiti tu stranicu pod nos.

Uglavnom, ta je nagrada uzvitlala mnogo toga u kući, ona i majka su platile za to, ali se kasnije sve ipak preokrenulo u njenu korist. Otac je vidio sliku i uradio baš kako je mati predvidjela. Stigao je kući u prvi akšam i već na verandi izvukao kaiš iz pantalona.

- Nadira, kćeri, dođider ovamo da kažeš svome babi ko to tebe slika i šalje na more bez mog odobrenja?! - raspalio je kaišem po dovratniku, i nogom po kanti za vodu, moglo se čuti po cijeloj mahali. Njegova majka ga je stišavala, molila ga da se ne bruka pred komšilukom i usput ružila snahu što nagovara djecu da ne slušaju oca, što uvijek priča o toj školi kao da ih tamo odijevaju i hrane.

Mati i Nadira su se spasile bijegom preko balkona i nekoliko sati provele pod strehom, dok se otac nije smirio i zaspao a brat im otvorio vrata da uđu. Mati je, drhteći, stalno ponavljala: "E, Nadira, Nadira, ti si za ovo kriva. Jesam li ti rekla da ne radiš ništa bez pitanja."

Možda je neko iz komšiluka to dojavio nastavnici Draginji ili se ona sama od sebe sjetila da razgovara s njenim ocem, uglavnom vrlo je mudro stišala njegovu huju i nezadovoljstvo. Napričala mu je kako ima pametnu i obdarenu kćerku, kako treba biti ponosan na nju, kako se sa njegovom Nadirom ponosi cijela škola i opština. On nije imao kud, morao je dati pristanak da tako čudesno dijete ide na more.

I zaista je i njen huljivi babo odjednom postao ponosan na nju. Čak je svojim drugovima pokazao onu sliku iz novina i još se hvalio da joj se sam kupio te knjige o kojima je pisala. Naravno, njemu se nije smjelo reći da izmišlja.

Uveče ju je zagledao sa svake strane, dodirivao joj kosu i obraze, ispitivao joj crte lica kako da provjeravaa da li je ona zaista njegova kćerka.

- E, moj brate - nije mogao a da se ne čudi. - E svašta na ovom dunjaluku. I ti se za one lagarije što sam ja bacio u peć dobila nagradu?! Ko li je bio toliko mahnit da ti je dadne, bože mili.
- Ona će biti naša profesorica - materino je lice sijalo od ponosa, iako je kašljala i znojila se od prehlade koju je navukla u čučanju pod strehom. - Samo neka uči, bog joj dao. E, da je mene moj babo pustio u školu.
- Bogami se ja ne bih ni oženio s tobom - dobacio joj je otac. - Što će mi školovana žena.

Mati ga je samo pogledala i nastavila ušivati porub na haljini.

Nadira je otišla na more, plovila brodom od Ploča do Splita, naučila plivati, vidjela je prvi akvarijum u životu, divila se Meštrovićevim kipovima u njegovoj galeriji... Ali od tog ljetovanja je dobila nešto vrlo važno, nešto što ju je kasnije neprestano pratilo kroz život, shvatila je šta je to umjetnost. Cijelo vrijeme je sa tom grupom od pedesetero djece iz raznih krajeva Jugoslavije, bila i jedna dječija pjesnikinja iz Beograda. Ona im je čitala svoje pjesme a nakon toga vrlo duhovito i interesantno objašnjavala šta je to talenat, nadahnuće, šta je to pisanje, zašto su ti, pomalo uvrnuti ljudi koji pišu, slikaju ili klešu skulpture, važni za kulturu jednog naroda i jedne zemlje. Nadira je nekoliko puta bila u centru pažnje jer su njene pričice sa slobodnim izborom tema dva puta proglašavane najboljim. Polahko, vrlo polahko je dolazila do saznanja šta joj se zapravo dešava, najzad je razumjela šta je to stvaralaštvo i zašto ga treba poticati. Razjasnile su se mnoge stvari koje je čula od nastavnice Draginje. Obećala je sebi da se nikad više neće stidjeti svoje potrebe za pisanjem, pa makar je u školi i mahali stotinu, hiljadu puta proglasili otkačenom.

Nakon tog putovanja produbio se Nadirin osjećaj da ona ne pripada porodici u kojoj se rodila. Tamo je dobila još nešto, odlučnost da jednog dana i sama piše knjige.

Pjesnikinja je tada objašnjavala još nešto što Nadira tada nije mogla shvatiti. Ona je svoju strast za pisanjem platila usamljeničkim životom. U njihovoj zemlji ima vrlo malo ženskog stvaralaštva, jer nepovoljna društvena klima i tradicionalan odgoj guše ženske talente, uništavaju ih prije nego se razviju.

Nadiri je tek desetljeće kasnije postalo jasno šta je pjesnikinja htjela reći.

Nadira je odrastala duhom potpuno odustna iz svoje porodice, što je još više slabilo njen osjećaj za realnost. Nije joj padalo na pamet da krečar Dervo, za kojeg je ona vjerovala da nije njen otac, zidanjem i paljenjem krečana izdržava i nju i cijelu porodicu i da oni od njegovog rada prilično dobro žive. Uvjeravala je sebe a i druge, da nipošto ne želi živjeti kao njena majka Ifeta, ona nikad neće biti stub jedne lijepo uređene muslimanske porodice.

Poslije njene prve literarne nagrade i stav oca prema njoj se promijenio, nije više spominjao udaju kao jedino što je čeka u budućnosti. Čak je popustio ženinom nagovaranju pa je otišao u pohode njenom bratu Taibu, onom koji je Nadiru naučio čitati i pisati. On je živio u kući naslijeđenoj od roditelja, koja se nalazila u jednoj ulici iznad sarajevske Baščaršije. Radio je kao šef računovodstva u jednoj velikoj fabrici i bio je daleko od toga da dokaže kako pamet caruje. Kasno se oženio, pa su mu sinovi bili mali, nisu još bili pošli u školu. Nije bio zaboravio obećanje dato svojoj sestrični i potvrdio je da će je primiti u kuću kad pođe u gimnaziju. Dervo je to prihvatio, s tim da Nadira bude pod strogim nadzorom daidžine porodice. Djevojčica se toliko radovala što joj je bilo odobreno da se upiše u školu koju ona sama želi, da nije najbolje razumjela šta znači ta riječ nadzor. Da je i razumjela, to bi joj malo pomoglo, jer su pravila bila propisana tako da se ona nije ni za šta pitala.

Daidža Nedim i otac Dervo su pitanja plaćanja stana i hrane brzo dogovorili, kao i to da će Nadira za vikende i raspust putovati kući na Pale. Onda su se obratili i njoj, objasnili joj da daidžu mora slušati kao i oca, njegovu ženu Faketu kao majku. "Šura", naglasio je Dervo. "Ubijedili ste me da kćer Nadiru moram poslati na školovanje, jer je, kako kažete neka posebna pamet. Meni ne izgleda tako pametna i čudim se da su joj u svjedodžbi same petice. Njena nastavnica Draginja mi je probila uši o tome kako moje dijete ima nekakav božiji dar. Ja ne znam kakav je to dar, to je sigurno neka izmišljotina besposlenih, ali neću da poslije žali da sam joj ja nešto zabranio. Moja žena vidi jedinu sreću u tome da joj kćerka bude profesorica. Odobrio sam, eto joj škola, neka uči koliko hoće, dokle hoće, ali ako posrne, neka meni ne ide u kuću. Vi, dragi moj šura i šurinice, pripazite da se to ne desi." Daidža i njegova žena su primili još neke naredbe od njenog oca. Za Nadiru su zabranjeni svi izlasci po mraku, odlasci tamo gdje se dešavaju "kurvanjska trljanja", kako je njen otac nazvao ples, izleti i školske ekskurzije. O kinu se otac nije izjasnio, vjerovatno mu nije palo na pamet. Ali dok je izricao svoje zabrane, otac se više obraćao daidžinoj ženi Faketi nego njemu. Kao da je predosjećao da je ona najbolji čuvar tradicije i djevojačkog čudoređa. Za svog šuru je znao da je, zbog svojih stalnih buljenja u neke stare knjige i pisma na arapskom i turskom, odavno bio isključen iz stvarnosti.

Kad su muškarci rekli svoje, ono što je bilo glavno, ženama je ostalo da se dogovore o sitnicama. One se nisu ništa jasno rekle, upravljale su se prema pretpostavkama šta drugi misle i šta bi mogli misliti. Pravo povjerenje i prijateljstvo između njih dvije nije postojalo, zato su pri susretima obje bile napadno ljubazne. Daidžinica je njenu majku gledala oholim okom građanke, smatrala je da se ona svojom neprimjerenom udajom za neobrazovanog radnika poseljačila, potpuno izgubila svoj gradski korijen. A mati je željela dokazati da to nipošto nije tako, da je sačuvala sve što je po rođenju dobila i prenijela to na svoju kćerku Nadiru. Mati je izabrala taktiku slabijeg, neprestano je molila kćerku, dokazivala joj kako od njenog ponašanja u daidžinoj kući ovisi njen ugled u cijeloj familiji i kvartu gdje se rodila i odrasla. Ne samo ugled, nego i život, jer bi ih otac obje ubio ako bi Nadira navukla kakvu bruku. U to vrijeme osjećala je kako je stežu kliješta majčinog stvarnog i Faketinog glumljenog straha. Žena njenog daidže je u svojim rukama držala sve konce Nadirine slobode. Kad god bi djevojčica pokušala ohlabaviti te veze, potekla bi bujica Faketinog razočarenja i pridike. Bar jednom mjesečno je morala saslušati kako, sve što ona pogrešno uradi, neće pogoditi samo nju, nego sve njih. Familija majčinog brata ju je primila na svoju odgovornost, brigu i obraz. Nadira je dobro znala da ta žena ne poštuje njenog oca seljaka, a ipak je sklapala ruke i govorila: "Ja bih te pustila na korzo, bih, ne pomakla se odavde. Ali kad bi ti se šta desilo, kako bih izašla pred našeg dobrog Dervagu? Ti znaš šta nam je on rekao! Znaš li ti šta to znači primiti nečije dijete i biti odgovoran za njega?! Da sam znala da ću imati ovoliku brigu, ne bih ni za šta na svijetu!"

Za Nadiru, djevojčicu ispunjenu radoznalošću duha i želje da u gradu otkrije i sazna nešto novo, daidžina kuća i avlija su izgledale sumorno usamljene i udaljene od svega uzbudljivog što se dešavalo u gradu. Na meti Faketine kritike bile su Nadirine ruke, nevješte u kućnim poslovima. Objašnjavala joj je kako ni jedna žena ne može od toga pobjeći. I da završi najviše škole, udaja, odgoj djece i vođenje domaćinstva je usud koji svakako čeka na nju. Nadira brzo shvatila da je za nju najbolje da zabrlja svaki posao dobijen od Fakete. Nije se uvrijedila kad je vidjela kako daidžinca pegla košulje koje je ona već kobajagi ispeglala i ponovo sapira već oprano posuđe. Znala je da joj to više neće dati u ruke, pa će joj ostati više slobodnog vremena za čitanje. Majčin glas u njenoj glavi joj je govorio da bi se trebala postidjeti svog nemara a njen unutarnji da ona ne mora misliti onako kako misle njena majka i Faketa. A kad odraste sigurno neće živjeti kao što one žive, ona će imati diplomu i radno mjesto pa će za sve te glupe kućne poslove plaćati kućnu pomoćnicu. Tu se završavalo svo njeno razmišljanje o budućnosti. Svaki dan joj je donosio jednu novu želju. Da samo može otići u kino i pogledati film o kojem su govorile drugarice u razredu ili pozorišnu predstavu čije su plakate bile nalijepljene na svakom gradskom ćošku. Od toga su je dijelili Faketina odgovornost, majčin strah, očeva zapovijest.

Ko zna kad bi kako preskočila sve te zabrane da se u njenom životu nije iznenada pojavila Faketina sestra Zineta. Njih dvije su se neposredno prije Nadirinog dolaska žestoko posvađale i naljutile jedna na drugu a pola godine kasnije su se na nekom porodičnom okupljanju ipak pomirile. Nadira tada nije mogla sebi objasniti kako je glupa dosadna Faketa mogla imati tako uzbudljivu sestru. Kad je prvi put došla u posjetu, Zineta je bila obučena kao manekenke na stranicama modnih časopisa. Uska suknja jedva preko koljena, sjajne sandalice, bluzica sa mašnom, prikačena brošem od slonove kosti i srebra, duga, crveno obojena kosa smotana u punđu zvanu "banana", našminkana, nasmijana, lepršavih pokreta. Bila je prožeta nekom tajanstvenom životnom energijom, i djelovala je na Nadiru kao magnet, djevojčica se odmah prikačila za nju.

Faketa se nije puno obradovala sestrinoj posjeti, znala je da sama njena pojava remeti svaki ustaljeni red. Zineta je naslutila šta je probudila u neiskusnoj djevojčici iz provincije, i od trenutka kad je ušla u dnevnu sobu, svu pažnju je posvetila njoj. Pitala je sve, šta čita, šta je u školi najviše interesuje, hoće li se, kad završi srednju školu, upisati na fakultet. Nadira je zasijala od same želje da pokaže kako je ona vrijedna tog interesovanja neobične gošće. Njeni odgovori su bili mucavi i nedorečeni ali iskreni, pokazivali su da ona nema puno veze sa stvarnošću ali da na svoj način neiskusnog djeteta razmišlja o onome što vidi, pročita ili doživi. Zineta je radoznalo slušala i čudila se otkud tako neobično stvorenje u kući njene ubitačno dosadne sestre. Faketa je neprestano upadala u njihov razgovor, pokušavala ih zadržati na polju svog interesovanja.

- Zino, sutra ću akobogda sići u čaršiju, mati mi je dala pare da joj kupim polvunu za nove haljine. Već sam gledala po radnjama, u onom dućanu pored Markala su dobili novu, boja mi se svidjela, žuta je ali onako ko med... Jesi li ti možda vidjela?
- A jesi li u školi član neke sekcije? - Zineta nije razumjela šta je sestra pita, nju je interesovao razgovor sa Nadirom. Premjestila se sa kauča na fotelju jer joj je sestrina velika glava smetala da vidi djevojčicu.
- Pa jesam, u literarnoj sam sekciji - odgovorila je ona i pocrvenjela jer je pomislila da ne govori kao građani. Ni njen izgled nije bio gradski, obrazi okrugli i rumeni, pletenice do struka, duga suknja, šarena bluzica od cica, bubuljice na čelu i bradi, velike i nespretne ruke.
- Što baš u toj?! - začudila se Zineta.

Faketa je stavila pred sestru fildžan sa kahvom, pa ju je odmjerila ljutitim pogledom.

- Što si obojila kosu u crveno, bila si ljepša sa crnom. A i suknja ti je prekratka, mati draga, skoro do guzice. Evo ti peškir, metni ga na noge, Taib samo što nije došao iz džamije. Sramota je da se pred mojim čovjekom tako otkrivaš. Što se ne obučeš pristojno kad znaš da ćeš kod mene, samo me brukaš - Faketa je brzo pokrila sestrina gola koljena.

Nadira nije znala kako će objasniti zašto se našla baš u literarnoj sekciji. - Ja sam uvijek pisala, i kad sam bila u osnovnoj školi. Moj profesor Raspop kaže da sam pismena. On mi zada neku temu, ja onda pišem kako ja mislim da treba i to uvijek ispadne dobro - rekla je oslobođena prve zbunjenosti.

- A odakle znaš kako treba pisati? - Zineta je bila iskreno začuđena onim što je čula.
- Pa, ne znam, to dođe samo, iz glave. Neko mi govori rečenice i ja pišem.
- Čudno, nekad sam pisala pjesme ali mi niko nije govorio šta trebam pisati. Mučila sam se dok nisam odustala. To je sigurno pitanje talenta - Zineta se smijala zvonko, od srca, sa sigurnošću mlade žene koja je već izučila neke životne lekcije.
- Zineta, čuješ li šta ti govorim? - Faketa je bila uvrijeđena što je sestra ne sluša. - Čula sam da si se opet posvađala s momkom.
- Nisam se posvađala nego sam ga ostavila!
- Ti njega ili on tebe?!
- Popusti sa tim, molim te! Neću da pričam o ćelavom klempavom tašnaru Muftiću, on je čisti davež i dosada. Ali ova tvoja curica je zanimljiva. Što mi prije nisi rekla da je mala ovako pametna?
- Ja ne vidim da je pametna, što god uradi, moram ja za njom. - Faketa nije podnosila da neko pohvali Nadiru.
- Ti si obična domaćica, ne razumiješ ništa drugo.
- A ti si jedna ostarjela usidjelica. Tebi je dvadeset sedam godina, to ti je posljednja prilika da se udaš! - navaljivala je Faketa.
- Pusti me, nije moj tip i gotovo!
- Ali on ima radnju, kažu da mu poslovi idu od ruke.
- Ne može se uporediti njegova radnja sa mojim fakultetom! - Zineta se okrenula od sestre i pažljivo gledala Nadiru. - Daćeš mi to što pišeš, da vidim šta ti šapće tvoj glas.

Nadira je prvi put razgovarala sa nekim o onome što se dešava u njenoj glavi kad piše ili razmišlja.

- Ne, niko to meni ne govori, ja samo znam koju ću rečenicu uzeti, one stoje pripremljene u mojoj glavi. Kako su se pripremile, to ne znam. Ja se, naprimjer, popnem gore na cardak i...
- I šta vidiš? - Zineta je radoznalo prekine.
- Vidim žene, djecu, nekad i ljude i zamišljam šta oni pričaju među sobom - Nadira se odjednom oznojila od nelagodnosti. Pomislila je kako ne bi smjela pred drugima razotkrivati tu svoju tajanstvenu moć, uplašila se da je tako ne izgubi.
- Šta ti je zabremedet trabunjanje ovog djeteta. Zino, skupi pamet, bolju priliku od Irfana Muftića nećeš dočekati. Ja ti kažem! Poslušaj me bar jednom, ako nisam studirala, stekla sam iskustvo u životu - Faketa je pokazala na svoju lijepo uređenu kuću.
- Meni tvoje iskustvo ne treba, ja hoću svoje. Rekla sam i materi i ocu, sad kažem i tebi, ostavite me na miru... Priča o Muftiću je završena - protest je izgovorila bez ljutnje, pa se ponovo okrenula Nadiri. - Jasi li ti nekad bila u pozorištu?

Odmahnula je glavom, daidžinica Faketa joj nije dozvolila da ide kad je profesor vodio u pozorište cijelu literarnu grupu. Ona je toliko željela vidjeti tu predstavu, na svakoj pauzi između časova u školi je išla u hodnik da vidi plakat i na njemu zamaskirani skoro golišavi lik mlade sarajevske glumice Edele. Znala je napamet sve glumce i režisera. Prvi put na sceni u njihovom gradu drama u kojoj su opisani problemi mladih dekadentnog zapadnog svijeta, onog što se guši u svom nemoralu. To je pročitala u jednim omladinskim novinama, a profesor im je pojasnio da je to napisao kritičar nadahnut partijskim propisima i čistotom njihovog socijalističkog društva. Raspop je istaknuo da predstava ipak nije zabranjena. Sarajevska mladež, osnažena dobrovoljnim omladinskim radom i Titovom vizijom svijetle budućnosti, ima priliku uporediti vrijednosti njihovog sistema sa bolesnim duhom zemalja koje nisu imale sreću da ih obasja sunce socijalizma. Ove rečenice je profesor izgovorio podrugljivo, a onda ih ozbiljno upozorio da zanemare te fraze i gledaju samo umjetničku vrijednost predstave. Nadira nije mogla sa ostalima u hram umjetnosti, jer je Faketa uporno ponavljala da muslimanske djevojke ne smiju gledati nikakve bezobrazluke. Na Nadirino insistiranje zaprijetila je da će sve reći njenom ocu a on će joj zabraniti da ide u školu. Djevojka je odustala, ničim nije htjela ugroziti dalje školovanje.

- Hoćeš li da te povedem u pozorište da zajedno vidimo "Obijest"? - Zineta je u trenu pogodila njenu želju.

Kimnula je glavom i zahvalno je pogledala.

- Kupiću nam karte, - šapnula je Zineta.

Faketa nije odustajala, Zineta joj je morala objasniti zašto neće momka kojeg su joj s teškom mukom našli. Irfan Muftić možda nije upis od ljepote, ali ima dostojanstveno držanje, ugled u čaršiji, imanje mu je pogolemo, svoja kuća, radnja, čak je počeo praviti vikendicu na Palama.

- Nije vikendica nego vila - odgovorila je Zineta i bacila peškir s koljena.
- Odakle ti znaš? - Faketa je poskočila od čuđenja.
- Prije dvije nedjelje je tamo vodio cijelo društvo pa i mene.
- Pa što si se naljutila?
- Nije izabrao dobar plan za kuću - Zineta se pakosno nasmijala.
- Hajde, budalo jedna što me prepadaš - Faketa se odjednom smekšala. - Znala sam ja da to nije ništa ozbiljno, da ti samo tvrdiš pazar.
- Ako kažeš još jednu tako blesavu, pomisliću da nas nije rodila ista majka! - Zineta je hitro ustala, žurilo joj se da ode prije nego što upadne u još jednu svađu sa sestrom.
- Zineta, učinićeš mi na žao ako se ne pomiriš...
- Nadira, ova moja sestra Faketa je nepopravljiva. Pametna si djevojčica, pazi molim te da se ova mahalska trulež ne uvuče i u tebe... Moja brižna sestrice, da ti objasnim. Irfan Muftić je htio da počasti svoje probrano društvo i očekivao je od mene da mu ja kuham bosanski lonac i aščikadunine butiće. Rekla sam da ne znam, pa su kuhale žene njegovih prijatelja a muškarci su malo roštiljali i kartali. Meni je bilo namjenjeno ribanje zagorjelih lonaca i tava - Zineta je govorila prigušeno, kao da joj je muka što je prisiljena objašnjavati takve gluposti.
- Pa jesi li? - starija sestra je bez daha gledala u mlađu nadajući se da neće čuti ono najgore.
- Nisam, bila sam upravo uredila i nalakirala nokte.

Faketa je bila napola ustala a kad sestra izgovorila posljednju rečenicu samo se splastila na kauč, kao da je umjesto te besmislice o noktima čula neku užasno tragičnu vijest.

- Sad mi je jasno šta si uradila, zato je njegova mati zaklela da joj ti nećeš u porodicu. Ne mogu da razumijem, žrtvovala si svoju budućnost zbog tih kandži?!

Zineta je stajala na sred sobe, pokrila lice rukama, a ramena su joj se tresla od smijeha. Nadira je vidjela da joj nokti uopšte nisu dugi a ni nalakirani. Nije mogla shvatiti zašto je daidžinca izvan sebe i zašto se njena sestra trese od smijeha.

- Uzalud sam se ponadala da će tvoj zakržljali mozak konačno proraditi - Zineta se odjednom prestala smijati, pogledala u sestru tužnim suznim očima. - Mislim da je bolje da se više ne trudiš oko tašnara Muftića. Meni on ne treba, ne žudim za tim da provodim nedjelje u njegovoj vikendici na Palama, da tamo ugošćavam njegovo društvo i pola dana, blažena od zadovoljstva ribam šerpe i lonce. Znaš, ja moram završiti svoj magistarski rad.

U kuću je ušao Taib, pa su sestre morale prekinuti nadgovaranje. On je vrlo ljubazno, glasnim "akšamhajrula" pozdravio svastiku, a i ona mu odgovorila starinskim pozdravom "allahraziola".

- Pa, hajde dušo, poselami mater i babu - Faketi se odjednom žurilo da isprati sestru. - Reci materi da ću joj kupiti onu najskuplju polvunu za haljine. Sutra ću ići u čaršiju.

Taib je zamolio Zinetu da još ne ide, htio je da joj nešto ispriča. Ona je opet sjela i smjerno pokrila koljena paškirom. Nadira je primijetila da se izraz njenog lica promijenio, nestala je pakost koja je sijala na njemu dok je razgovarala sa sestrom. Činilo se da ona poštuje svog zeta.

- Kako je večeras lijepo i pametno vazio onaj imam iz Begove džamije. Gladan bi ga čovjek slušao - rekao je daidža sa oduševljenjem.
- A o čemu?! O čemu to jedan hodža tako umno zbori? - u pitanju je bilo i radoznalosti i poruge.
- O hidžri Muhameda a.s. iz Meke u Medinu. Objasnio nam je mnoge činjenice koje ja prije nisam tako razumio.

To nije bila tema koja je interesovala mladu ženu. Ona je brzo ustala, obula jednu sandalicu i zastala tako, jedna noga podignuta na štiklu, druga prstima oslonjena na pod.

- A ja sam mislila da vam je govorio nešto o ustavnim promjenama na koje će se naša vlast uskoro morati odlučiti - bilo je neobično čuti jednu lijepu njegovanu mladu ženu kako govori nešto tako ozbiljno. Izraz joj je bio napregnut, skoro ljutit. - Taibe, ovo je dvadeseti vijek, a Jugoslavija je zemlja u kojoj živimo, u kojoj smo našli neku sigurnost. Ona puca po šavovima, nju treba spašavati. A Mekka i Medina, to je daleko od nas. Nikakvi džamijski vazovi nam ne mogu pomoći. Mi morami biti priznati ovdje gdje živimo.
- Što mi to govoriš, ja to znam, rekao je daidža tiho.
- Zašto onda stalno pričaš o tome što je bilo prije hiljaduipol godina? Ovo je moja zemlja, ovo je moj život.
- Ne smijemo zaboraviti ni svoju istoriju.
- Ona je zaboravila na nas. A sad idem, doći ću mahsuz da o tome razgovaramo.

Nadira je ispratila Zinetu do avlijskih vrata. Željela ju je još zadržati, pa joj je pričala šta uče na časovima maternjeg jezika. Obje su se trznule kad je iz sijenke izašao jedan čovjek i polahko im prišao. Na njega je palo svjetlo ulične svjetiljke. Nadira je prepoznala daidžinog komšiju tašnara Muftića. Zineta nije htjela čuti šta joj on ima reći, vratila se u avliju i tu čekala da on ode. Kako je on uporno stajao, ona se uputila preko bašče, tuda je mogla izaći na drugu stranu ulice. "Zino, samo da ti nešto kažem", molio je on s druge strane vrata i Nadiri se sažalilo na njega.

Zbog te male djetinje žalosti se kasnije, kad je mrzila tašnara Muftića, hiljadu puta pokajala.

Vratila se u kuću, daidža je večerao u kuhinji, a daidžinca se pripremala za klanjanje jacije. Nadira je znala, tu dugu večernju molitvu je klanjala uvijek kad bi je po danu nešto jako potreslo.

Ni daidži nije prijala večera, žvakao je polahko, potonuo u duboke misli.

- Bogami, ženo, ja mislim da to ona sve čuje od "njega", to su sigurno "njegove" riječi. Ne bi ona znala tako smisliti sama od sebe, da zemlja Jugoslavija puca po šavovima. Ili da je istorija nas zaboravila.
- Ja ne znam šta to znači - odgovorila je Faketa sipajući vodu u ibrik, namjeravala je uzeti abdest.
- Znači mnogo, a ako je to čula od "njega", onda je to tako, jer je "on" visoko u vlastima, zna šta se dešava. Amandmani na ustav, kakvi oni uopšte mogu biti? Čitao sam o tome u štampi. Da li oni mogu začepiti te pukotine među nama, da ne idu dalje?! - daidža je pričao sam sa sobom.
- Ma šta pričaš, ništa te ne razumijem!?- naljutila se Faketa.
- Šteta što nismo zadržali tvoju sestru, da nam kaže sve što "on" govori. Siguran sam, sve je to iz njegove glave!

Nadira je vidjela da je daidža duboko nezadovoljan, da su blaženost i mir sa kojima je iz džamije došao kući bili nestali. I Nadira je pomislila kako su ovi gradski ljudi vrlo čudni, a njihovi odnosi vrlo komplikovani. Pitala se ko je taj "on" koji je te večeri preko Zinete unio nemir i zabrinutost u daidžinu kuću. Je li "on" tako strašan i svet da se njegovo ime ne smije glasno izgovoriti?

Zineta je, kako je prvog dana obećala, unijela nove uzbudljive sadržaje u njenu svakodnevnicu. Već sljedeće sedmice su otišle u pozorište. Faketa je u prvi mah odbila sestru, pokušala je objasniti da je djevojčica data njoj na brigu i obraz.

- A ti je daj meni, ja joj neću ništa pokvariti, samo ću je uputiti kako će misliti svojom glavom.

Faketa se bojala baš toga, a Zineta joj je onda objasnila da nisu sva ženska stvorenja predodređena da budu udobne i ugodne kućne hanume. Obećala je da će se Nadira vratiti prije pola deset, ali nije spomenula da će gledati "Obijest", izmislila je nekakvu bezazlenu dječiju predstavu. Nadira je tada naučila da se ne smije uvijek govoriti istina, jer mala laž otvara vrata pred kojima je najveća istina nemoćna.

Nadira je ušla u pozorište kao da leti na krilima, ali je iz njega izašla razočarana. Predstava joj se nije svidjela, po talentu čuvena mlada glumica Edela je u nekoliko monologa kreštala, a i djevojka koju je igrala je bila prikazana kao vještica, kreatura u prekrasnom tijelu, pred čijim činima su muškarci gubili volju i orjentaciju. Htjela se domoći para, pa je zavela jednog pristojnog oca familije, kasnije kad je imala novac, nije znala šta će od obijesti pa je zavela i njegovog sina, onda je nagovorila jadnog mladića da upucaju oca. Poslije je od zatvorskog ljekara tražila i da ubije dijete koje je nosila.

- Je li moguće da su na tom zapadu djevojke tako pokvarene i bezobrazne? - pitala je Zinetu kad su ušle u tramvaj.
- Ma ne, ovo je samo loše napisan komad građanskog pisca mrzitelja žena. Vjerovatno još nije prežalio što je crkva prestala sa lovom i spaljivanjem vještica. Ni naš Krleža nije toliko nemilosrdan prema svojim ženskim likovima - odgovorila je ona. - Žao mi je što smo potrošile veče na ovu glupost.

Nadira se stidjela priznati da ne zna šta znači dekadentan a nije joj jasno ni to zašto bi neko mrzio žene, a još manje zašto su baš žene gorjele na crkvenim lomačama. "Da li to Zineta zna sve sama od sebe ili joj je "on" rekao da se tako radi u tom dekadentnom zapadu?" upitala se svjesna da u glavi nije bila dorasla tim novim sadržajima koji su joj nahrupili u život. Zavidjela je Zineti što ima tog "njega" da joj objasni sve te pojave. Obećala je sebi da će i ona naći nekoga tako pametnog muškarca od kojeg će moći sve naučiti. Ali ne nekog kao njen daidža. On je najviše vremena boravio u sobi među svojim knjigama. Pričao joj je samo o tome šta je otkrio novo u tom mrtvom svijetu, kako su nekad umovali neki orijentalni mislioci. Ili o tome šta je sve Muhamed Pejgamber radio prije i poslije obznane Kur'ana, gdje su vođene bitke za očuvanje islama. Često je nabrajao čime su sve Bošnjaci bavili u Istambulu u vrijeme kad je Turska bila moćno carstvo. Njihovi sunarodnici su u tom gradu bili svemogući, pjesnici, filozofi, vjerski učitelji, visoki državni dostojanstvenici. "Zineta ima pravo, on samo priča o prošlosti", mislila je Nadira. Njegova predavanja je slušala sa dosadom, ne usuđujući se upitati je li su Bošnjaci bili čuveni u Parizu, Londonu, Beču. To istambulsko carstvo je i onako davno propalo.

Nadira nije imala strpljenja čekati da se pojavi "sveznajući on" pa je svaki trenutak proveden sa Zinetom koristila da postavi neko novo pitanje i dobije odgovor. Kad je kasnije, u zrelijim godinama, pravila analize svog nevelikog životnog iskustva, taj period je označavala kao "vrijeme komete". Ona je Zinetinu pojavu u svom životu uvijek, i kad su protekle mnoge godine, doživljavala kako jarku, ali brzo ugaslu svjetlost. Pojavila se iznenada, zbog razlike u godinama i iskustvu ostala vrlo daleka, ali se zadržala u sjećanju kao jarki bljesak koji joj je prvi dao naslutiti da stvarnost kao i njen odraz u ljudskoj psihi imaju nebrojene slojeve i nijanse. Samo što je njena pojava trajala suviše kratko da bi se ta slutnja razvila do stvarnih saznanja.

U poređenju sa Zinetom, njene vršnjakinje su joj bile ubitačno dosadne. One su lepršale oko vječno istih tema i želja: kako se domoći nekog modernog komada odjeće iz Trsta ili ugrabiti čast da u diskoteci "Sloga" otplešu tango sa sarajevskom kopijom nekog od mnogih holivudskih ljepotana. Te imitacije bjelosvjetskih zavodnika su se šepurile okolo sa novim "vespama" ili starim "bubama" njihovih očeva, što ih je činilo još poželjnijim u djevojačkim očima. Nadiri je sve to, zbog očeve zabrane, bilo nedostupno, pa joj je izgledalo da je od svoje generacije bila odvojena jednim gustim paravanom. Skoro sve njene koleginice su doživljavale svoje prve ljubavne operete, žarile od želje da neko na ulici primijeti koliko liče na Đinu, Liz, Silvanu ili Brižit. Nadiri nije bilo ništa dosadnije od njihovih savjetovanja o tome koji "paun" iz Omladinskog doma bolje ljubi a koji bolje pleše. Nadira je sve to gledala kao predstavu u kojoj sama ne učestvuje, jer su joj zaboravili dati ulogu. Ali je žedno upijala isparenja iz tog gradskog lonca, u kojem su živošću ključale generacije rođene u kasnim četrdesetim i ranim pedesetim godinama. To je bilo vrijeme kad su vrijedni policajci narodnog režima tamanili posljednje ostatke buržoaskih krvopija, narodnih izroda, bivših kraljevih i fašističkih sluga. Za njih su stariji govorili da su "srećne generacije", jer su dobile sve servirano, socijalizam utemeljen, školovanje besplatno, sve ideje pretočene u fraze i parole, vjeronauk ugušen poplavom ateizma. Njima je ostalo samo da uče, pomalo se zabavljaju i ponekad zahvale starijim generacijama što su im dale sve odgovore i prije nego su pitanja postavljena.

Ni mladići u njenom razredu nisu bili puno interesantniji od djevojaka. I oni su se okupljali po grupama, po tome jesu li stigli sa sela, iz provincije ili prave čaršije. Ti gradski ljepotani su rado imitirali Džemsa Dina i njegove kompanjone iz "Buntovnika bez razloga", ili motordžije Marlona Branda, šepurili se u jaknama i farmerkama iz Trsta, svakako ako su im očevi zarađivali više nego što je bilo potrebno za golo preživljavanje. Bili su još suviše mladi, nisu stigli do toga da priušte sebi neku zgodnu pratilju u domovima za zabavu omladine, kao ni da opale "šljagu" nekoj uobraženoj guski koja je odbila njihov poziv na ples. Nadira se prenerazila kad je čula da postoji nešto takvo, da mladići šamaraju djevojke koje im na zabavama odbiju ponudu za ples. "Ali meni se to sigurno nikad neće desiti, jer me ni jedan neće ni pozvati na ples", mislila je. Ni jednom od razrednih kolega nije bila ni trunčice interesantna, prolazili su pored nje kao pored "turskog groblja". Sve dok nisu otkrili da ona crveni svaki put kad je profesori prozovu da odgovara ili kad joj se neko iznenada obrati. Tada su joj prikačili nadimak "rumenika", a Milan, jedan klipan sa Romanije je skratio u Rumenka. Takvo ime se davalo kravama čija je dlaka imala boju hrđe.

E, taj joj je Milan sa Sokoca, kojem je razrednik Raspop dao mjesto pored nje, zagorčavao skoro svaki školski dan. Nije znala šta joj je gore, njegova isparenja bijelog luka, njegov grubi romanijski naglasak ili njegovo "mukni Rumenka", kad bi je profesori prozvali da odgovara. Dok su pisali pismeni rad zavirivao je u njenu svesku, kad je odgovarala šaptao joj pogrešne odgovore. "Molim te, Milane, nemoj ujutro jesti bijeli luk, smrdiš ko najgori seljak,", ponekad se usuđivala da mu se obrati. "Što ne bih jeo, bijeli luk je zdrav", odgovarao je on. "A ti smrdiš na maslo iz turske čaršije", nije joj ostajao dužan. To mu nije bilo dovoljno, pa je svoje "mukni Rumenka" ponavljao na svakom času. Gradskim klipanima se dopadalo da je tako prozivaju, pa je svaki njen odgovor pratilo nečije jedva čujno mukanje. Od toga je nastala prava psihička blokada, strah od govora pred auditorijumom, koji ju je pratio i kasnije, sve do zrelih godina.

Kao i učenici, i profesori su im bili vrlo različiti. Istoričarka je predavala sa namjerom da ih uvjeri koliko je svijet od predistorije pa sve do prvog svjetskog rata, kad su u "majčici Rusiji" komunisti prvi put preuzeli vlast, bio jadan i nesrećan, uvijek na ivici propasti. Tamo nekad u kamenom dobu bilo je najbolje, jer su svi pripadnici plemena radili koliko su mogli a dobijali toliko koliko im je bilo potrebno za preživljavanje. "Od svakoga prema mogućnostima, svakome prema potrebama", uzvikivala je svojim gromoglasnim glasom sa crnogorskim akcentom. "To je suština komunističkog učenja, zar ne!" Ni profesor umjetnosti nije odmicao daleko od nje, kad bi se njihova predavanja preplela, ispadalo je da bi svijet bio raj da su u godinama prije Krista komunisti imali moć. Ne bi došlo do formiranja različitih religija i nacija, ne bi se spaljivale vještice u Evropi, humanizam i renesansa bi bili pod kontrolom, Turci ne bi došli na Balkan. Jedina vrijedna zbirka umjetnina na svijetu je u lenjingradskom Ermitražu. Nadira je rado učila ruski jezik i čitala djela ruskih klasika ali je predavanja tih profesora, kao ni daidžine priče o Orijentu i znamenitim Bošnjacima, nisu mogle zadovoljiti. Njen pogled i radoznalost su se sami po sebi okretali i prema tom, po komunističkom učenju, dekadentnom zapadu.

Na sreću imali su vrlo obrazovanog i samostalnog profesora jezika, kojemu je bilo svejedno da li priča o Tolstoju ili Geteu, on se na predavanjima prije svega zadržavao na vrijednostima njihovih djela i značaju tih djela za kulturu iz koje su potekla. Kad je on pričao, Nadira je zaboravljala na činjenicu da pored nje sjedi Milan sa Romanije a iz njega bugija miris bijelog luka. Na časovima literarne sekcije je od profesora dobijala dodatna saznanja o književnosti i pamtila njegove često ponavljane upute kako nastaje neka literarna tvorevina. "Ti si vrlo pismena a imaš dar zapažanja, to moraš njegovati i razvijati", ponavljao joj je. Htio joj je stvoriti samopouzdanje, zato ju je na časovima često prozivao da kaže svoje mišljenje o nekom tekstu. Razred je to "prokužio", pa se pronijela vijest da je Raspop zaljubljen u Rumenku. Tada je prvi put naslutila da su ljudi u stvarnosti strašno okrutni.

Jednom je pred Zinetom pomenula profesora jezika Bernarda Jurišića i od nje saznala kako je taj, po njenom mišljenju, fini gospodin, dobio nadimak "Raspop". On je nekad bio student Teološkog fakulteta u Zagrebu, pred završetak studija je odlučio da ga napusti i vrati se svjetovnom životu. Na to ga je navela jedna gospođica iz jedne intelektualne zagrebačke porodice. Napustio je i Zagreb i obreo se u profesorskoj službi u Sarajevu. Da li se oženio tom gospođicom, Zineta nije znala. Nadira je odmah, na svoj romantičarski način, dovršila tu priču. U njoj se ta mlada dama odrekla i svoje porodice i društvenog ugleda i došla za svojom velikom ljubavi u Sarajevo. Ona nije žalila što je ostala bez naslijeđa, a nije ni on što mu se izmaklo siguno crkveno okrilje, bili su srećni što se vole i žive od njegove tanke profesorske nafake. Koliko je mala bila profesorska plata, vidjelo se po njegovoj odjeći. Ma koliko da su njegove košulje bile čiste, a pantalone ispeglane, nisu se mogle sakriti njihove iskrzane ivice i prevrnute kragne.

U to vrijeme je Nadiru već bila prošla njena pionirska zanesenost, knjige i filmovi o junacima i partizanima je više nisu interesovale. Ipak, ostalo joj je uvjerenje da je dobro u njihovoj zemlji zauvijek pobijedilo zlo, da generacijama koje dolaze ostaje samo to da to dobro čuvaju i uljepšavaju. Njeno uvjerenje je ostajalo čvrsto, mada su Zinetine i daidžine riječi upozoravale da to nije tačno. Ona je u svom duhovnom razvoju bila stigla do toga da razvrstavala ljude na napredne i zaostale. Po tim mjerilima su Zineta, profesor jezika spadali u napredne, babo Dervo i Faketa u najzaostalije. Samo nije znala šta se sa daidžom i majkom, jer nisu spadali ni tamo ni ovamo. Sa daidžom je bilo lakše, on je samo nastojao da je poduči o istoriji i kulturi naroda kojem su pripadali a koja se nije učila u školi. On se nije petljao u njene lične stvari i nije joj zabranjivao da izlazi sa Zinetom. Njena majka nije smjela saznati o tome, jer bi se ona sigurno odmah razboljela od brige da joj kćer u gradu ne zaluta na pogrešan put i uvali se u neku sramotu.

Za Nadiru je bilo najvažnije da je Zinetinom pojavom mrtvilo daidžine kuće bilo razbijeno. Sve što je juče bilo nezamislivo, odjednom je postalo moguće. Čim bi je ugledala da ulazi u avliju, Nadira je žurila u svoju sobu da se obuče, a ako bi Faketa započela svoju tiradu, Zineta joj je brzo začepljala usta. "Ti si izabrala da se zakopaš u kuću i avliju i ja ti to ne branim, ali ti neću dozvoliti da tu ugušiš i Nadirinu mladost! Pitaj Taiba, i on se slaže sa mnom". Daidža nije glasno izricao svoje slaganje, ali nije ni zabranjivao, pa su avlijska vrata, na kojima je ona od jednog frža nacrtala oko, za Nadiru bila širom otvorena.

Koliko zadovoljstva joj je donosilo gledanje filmova tek pristiglih iz neke svjetske metropole, toliko isto je dobijala kad se hvalila pred razredom da je bila u kinu. Ona ne samo da je gledala "Sjaj u travi", "Kuću na brdu", "Odmor ratnika", "Američku tragediju", nego se usuđivala izreći svoje mišljenje o njima. To nije bilo pošteno od nje, jer je tada uvijek Zinetina razmišljanja prikazivala kao domišljatost vlastite glave. Znala je da je to što Zineta govori pametno i originalno, da se neće obrukati ako to ponovi. Time je ponovo osvajala sigurnost. Kolege u razredu su se čudile toj promjeni, poznavali su jednu drhtavu, pocrvenjelu Nadiru, čije im je mucavo čitanje i govorenje išlo na živce, a sad se odjednom pred njima pojavila jedna druga, koja je, mada crvenih obraza, spontano ocjenjivala šta je u nekom filmu bilo originalno, šta samo imitacija. Čak je i glavna razredna pametnica Sabrina, kćerka ljekara i profesorice muzike, načulila uši kad je Nadira pričala o filmu "Odmor ratnika."

- Tu je data čisto muška predstava poslijeratne situacije. Muškarac je junak u ratovima i ekstremnim situacijama, ali ne zna kad je vrijeme da završi tu svoju ulogu junaka. Kad se obre u miru, ne zna šta će sam sa sobom, jer se ne može prilagoditi normalnom životu. U miru bi doživio potpunu tragediju, da se za njega ne nađe žena. Žena je ta koja svojim strpljenjem i ljubavlju, od ratnog ubice modelira mirnodopskog čovjeka, nježnog ljubavnika, oca porodice, vrijednog obnovitelja društva.

Većina koleginica su zblanuto gledale u Nadiru, nisu imale pojma da je tako nešto bilo na platnu, one su za cijelo vrijeme gledanja tog dosadnog francuskog filma studirale način na koji Bardot pućila svoja čuvena usta i nosila svoje seksi haljine. Nadira se nije pitala šta bi ona vidjela da Zineta nije sjedila pored nje, činilo joj se da bi i sama došla do takvih zaključaka. Bila je strašno pogođena kad je na času matematike od uobražene Sabrine dobila ceduljicu sa pitanjem: "U kojim si novinama pročitala "svoje mišljenje" o ratnicima?" "Nađi te novine pa i ti pročitaj", odgovorila je na istoj ceduljici. "Ako nosiš haljine po modelima iz "Burde" i lakiraš nokte, misliš da si najpametnija na svijetu." Nije to bilo prvi put da njih dvije "zakače" jedna drugu i Nadira je u dubini duše žalila zbog toga. Iako su među njima vladale netrpeljivost, skoro neprijateljstvo, ona je od svih djevojaka u razredu željela da joj baš ta ohola Sabrina bude prijateljica. Samo se nije usuđivala otkriti tu želju ili na bilo koji način pokazati da joj je ta samovjerena gradska djevojka simpatična. Kad god je mislila o Sabrini, ispunjavao ju je osjećaj zavisti. Bilo je dovoljno da Sabrina u razredu spomene svog oca hirurga i majku pijanistkinju, pa da joj ugled poraste do ogromnih razmjera. Za Sabrinu se nikad niko u razredu ne bi usudio reći "mukni Rumenka" i to je ono što je najviše boljelo Nadiru.

Tih dana se neprijateljstvo sa Sabrinom pojačalo. Ona je prva u razredu gledala film "Kuća na brdu", pa je koleginicama prepričala sadržaj, ali tako da se odmah vidjelo da je bila duboko potresena jadima lijepe južnjačke dame "čiji je muž bio mrtav a sin negdje daleko." Nadira je naišla pored grupe i izrekla svoje mišljenje, koje je čula od Zinete. "To nije vrijedno gledanja, obična američka melodrama." Sabrina je onda rekla da se bezosjećajnim seoskim guskama treba zabraniti odlazak u kino, jer one i onako ništa ne razumiju. Nadira nije mogla povući izrečenu rečenicu i priznati da je na kraju filma i sama bila ubarusana suzama, zbog čega joj se Zineta smijala i rugala.